Islamske teme

Ka ustanovljenju fikha muslimanskih manjina u zapadnim društvima: Termin fikh manjina

Odlomak iz knjige “Zajednica srednjeg puta” (knjiga 1. izdavač Centar za dijalog – vesatijja). Ovo izdanje sačinjeno je od 17 radova eminentnih islamskih učenjaka. Deveti rad u nizu kojeg objavljujemo je “Ka ustanovljenju fikha muslimanskih manjina u zapadnim društvima”, autora prof. dr. Abdulmedžid En-Nedždžara

 Uvod

Islamski Šerijat je došao s ciljem da regulira cjelokupan život čovjeka u svim vremensko-prostornim okolnostima, slijedeći obavezujući tekst Objave ili idžtihad umnih ljudi koji je u skladu sa uputama vjere i njenim općim načelima. Slijedeći metodologiju idžtihada konstruirana su pravi­la i principi usuli-fikha (metodologije islamskog prava), koja predstavljaju uputu za razum kojim se nastoji dokučiti krajnji cilj Uzvišenog Allaha, detaljno obrazložen ljudima ili općenito kao uputa, jer Uzvišeni Allah je ljudima stavio u obavezu da, ulažući maksimalno svoje kapacitete, na­stoje dokučiti spomenuti cilj Objave i pokoriti mu se u svakodnevnom životu.

Ako su naputci časne vjere zahvatili svaki segment čovjekovog ži­vota, oni nisu u pogledu općenitosti i detaljnih obrazloženja istovjetno tretirali svaki od tih segmenata. Neki od njih su detaljno razrađeni, dok su drugi općenito tretirani. To proistječe iz Božanske mudrosti koja je predvidjela da će neki aspekti ljudskog života biti usklađeni sa onim što je nepromjenjivo i što izlazi iz okvira racionalnog prosuđivanja (idžtihad) u potrazi za stvarnim Božanskim ciljem, ono što sama Objava detaljno obrazlaže, dok će neki aspekti ljudskog života kroz metodu uopćenosti imati veze sa izmjenama okolnosti koje trebaju biti regulirane idžtiha- dom kojim se te iste promjene usklađuju sa uputama vjere i njenim općim ciljevima.

Onaj ko razmisli o naputcima vjere, o njenim općim intencijama, uvi- djeće da je to vjera čiji je krajnji cilj izgradnja ljudskog društva i njegovo uređenje, kroz svaki svoj naputak koji se odnosi na pojedinca ili manju grupu pojedinaca. To je osobenost islama kada ga poredimo sa ostalim vje­rama, a koja, čini se, ima veze sa činjenicom da je riječ o posljednjoj Objavi kojoj je Uzvišeni Allah namijenio takvu ulogu. To je pečat Objave koji po­drazumijeva njeno savršenstvo i univerzalnost. To savršenstvo podrazu­mijeva da je ona tretirala društveni aspekt čovjekovog života, tek nakon što je tretirala život pojedinca i njegov život u manjim zajednicama.

Dokazi koji potvrđuju iznesena stajališta mogli bi se svrstati, po svo­joj brojnosti, u kategoriju mutevatira. Naprimjer, forma vjerskog (Božan­skog naloga) najčešće upućuje na društvenu svijest čovjeka, dakle ne na njegov individualitet. Taj društveni aspekt jasno se odražava čak i kad su u pitanju najsuptilnije relacije između čovjeka i njegova Gospodara, kao što su: namaz, post i hadž. To i ne treba da čudi kada se zna da je islam došao s ciljem da čovjeku da zaduženje namjesništva na zemlji, a to je zadaća koju ne može podnijeti individualna religiznost, nego baš šira društvena vjerska svijest.

Na osnovu ovog krajnjeg cilja vjere koji počiva na razumijevanju društvene vjerske svijesti dolaze općeniti naputci vjere, jer međusobni ljudski odnosi u specifičnom smislu, bit će regulirani u zavisnosti od po­stojanja društvene zajednice religioznih koji svoje odnose reguliraju na osnovu njihove zajedničke svijesti o važnosti vjere. Svejedno je da li se to odnosi na odnose unutar njihove zajednice ili na njihove odnose sa drugim zajednicama koje nemaju tako izraženu vjersku svijest. Sve to se zasniva na temelju snage vjere, a ona je unutarnje uvjerenje koje čovjeka pokreće na angažiranje unutar vlastite zajednice, kao i na nivou države kada se predstavljaju njeni zahtjevi.

Poznato je da stanje u kojem se pojedini muslimani nalaze ne po­drazumijevaju uvijek da muslimani imaju ovakav odnos prema vjeri. U nekim situacijama, pojedini muslimani ili manje ili veće grupe njih, u usko lokalnim relacijama pokazuju svoju društvenu vjersku svijest. me­đutim na širem i složenom društvenom planu pokoravaju se nekom dru­gom, a ne autoritetu vjere. Razni društveno-politički, pravni ili kulturni sistemi u čijem se okrilju nalaze, stavljaju ih u situaciju da budu podložni autoritetu ne svoje, nego tuđe vjere, a isti ti autoriteti ne vjeruju u islam i ne primjenjuju njegov Šerijat.

Naravno, egzistiranje islama u ovakvim uvjetima nije bilo popra­ćeno detaljnim obrazloženjima Objave, za razliku od situacije u kojoj su muslimani na društvenom planu slijedili svoj vjerski osjećaj u zajednici. S obzirom na to da je njih pokretao taj vjerski osjećaj, njima je Objava re­gulirala odnose na način kako je to zahtijevala njihova društvena vjerska svijest.

možda je mudrost Uzvišenog Allaha u svemu tome podrazumijeva­la da u tom slučaju propisi budu temeljiti, precizni i postojani. međutim situacija u kojoj su muslimani podložni nekom drugom, a ne vjerskom autoritetu je složena, raznovrsna i novonastala, pa tako nije ni mogla biti tretirana detaljno, nego joj su joj odgovarale upravo uopćene upute i smjernice. To zato da bi idžtihad ili intelektualno angažiranje imao pro­stora da pronikne u stvarnu nakanu Uzvišenog Allaha u svjetlu tih općih smjernica i naputaka vjere.

Zadatak tih angažiranih fakiha i mudžtehida u svakom vremenu i jeste bio da tretiraju novonastale slučajeve u životu muslimana i iznalaze odgovarajuća šerijatska rješenja, te da se posebno posvete onim slučaje­vima o kojima ne postoji obavezujući tekst (Kur’ana ili sunneta), kao što je slučaj muslimanskih manjina na koji smo ukazali. Zapravo, oni su išli i dalje od intelektualnog fikhskog angažiranja i detaljnog obrazlaganja propisa kada su započeli konstruiranje općih fikhskih pravila i načela koja imaju za cilj da usmjeravaju fikhsko angažiranje poput mjerila koja kao uputa služe mudžtehidu da iznađe odgovarajuće šerijatsko rješenje ili da dokuči stvarnu nakanu Uzvišenog Allaha kojom se regulira odre­đena životna situacija. Ovaj zadatak fikhskog idžtihada, kada je u pitanju život muslimana na nemuslimanskoj teritoriji, polučio je svoje rezultate u prošlosti. Ali, danas, kada su u pitanju muslimanske manjine, ta zadaća je stavljena na pleća savremenim i angažiranim fakihima i mudžtehidi- ma i ona je puno složenija od zadaće koja je stavljena na pleća njihovim prethodnicima. I to zato što u vezi s ovim pitanjem do sada nismo imali ni približno sličnih slučajeva.

Veliki broj muslimana danas, možda trećina od ukupnog njihovog broja ili više od toga, predstavljaju manjinu koja u takvim okolnostima podliježe nekim drugim autoritetima, ne autoritetu njihove vjere islama, i nad njima se izvršava kolektivna volja većine koja nije muslimanska. To je nešto što je sa sobom donio promjenjivi i užurbani život čovjeka, ži­vot koji je postao suživot različitih nacija, konfesija, kultura i civilizacija. možda primjer Evrope u ovom pogledu predstavlja eklatantan primjer za temu muslimanskih manjina. Jer u Evropi danas u ovakvim uvjetima živi oko 60 miliona muslimana. Ako je Evropa središte zapadne civilizacije i glavno njeno težište, i ako ovaj, ne tako beznačajan broj muslimana danas predstavlja najočitiji vid interakcije između islama i Zapada u urbanom svijetu, kako onda da ne bude reakcije u smislu naučnog i idžtihadskog angažiranja koji bi predstavljao fikhsku potporu islamu na Zapadu, a što bi u konačnici bila dobrobit za sve stanovnike ovog kontinenta, kao i čo­vjeku u cjelini?

Imajući u vidu vječne islamske principe i koristeći se pozitivnim do­stignućima evropske civilizacije, moguće je dostići takvu razinu odnosa između islama i Zapada koja bi bila zasnovana na čvrstim temeljima vje­re. Takve relacije bi polučile suživot u miru i međusobno razumijevanje i upoznavanje, a istovremeno bi udaljilo i jedne i druge od sukoba koji su ih u prošlosti spuštali na tako niske razine. I danas smo svedoci sličnih padova koji nas opominju, a možda je njihov osnovni uzrok potreba za kreiranjem jednog svježeg akidsko-fikhskog okvira koji bi upućivao na dobro.

Pod kreiranjem takvog okvira mislimo na ustanovljenje fikha musli­manskih manjina u zapadnim društvima.

Prvo poglavlje:

Manjine i fikh muslimanskih manjina

Na početku je neophodno precizirati razumijevanje termina koji će biti u opticaju, a to su manjine i fikh manjina. Riječ je o terminima novijeg datuma kojeg upotrebljavaju oni koji se bave ovom problematikom, ter­minima oko kojih se još uvijek vodi polemika u smislu njihovog konačnog formuliranja, ali u konačnici i njihovog etabliranja u zasebno naučnu cje­linu. Tako bi se mislioci i istraživači mogli njome posebno pozabaviti, a ova znanost bi polučila značajne rezultate.

Termin (muslimanske) manjine je u današnje vrijeme postao usta­ljen termin koji ima svoju političku, društvenu i pravnu dimneziju. To je zato što se u stvarnosti desio susret različitih konfesija i naroda kojeg je prouzrokovala seoba raznih pojedinaca i skupina iz jedne zemlje u drugu zemlju, sa jednog kontinenta na drugi kontinent, zbog različitih izazo­va i olakšavajućih okolnosti. Domicilnom stanovništvu se danas na sva­kom kontinentu pridružuju različite skupine zajednica koje su se doselile i koje zajedno s njim dijele zajedničko življenje. Takav susret, imajući u vidu njegovu složenost, često prouzrokuje previranja i sukobe koje zahti­jevaju politička i društvena rješenja, a to je glavni razlog pojave termina manjine i fikh manjina.

Termin muslimanske manjine

Kada se spomene termin manjine, pod njime se obično podrazumijevaju skupine ljudi koje žive u društvu u kojem predstavljaju manjinu u procen­tualnom smislu, a koje istovremeno imaju određene specifičnosti u odno­su na ostale članove društva, u rasnom, kulturnom, jezičkom ili vjerskom smislu. Dakle, ovaj termin ukazuje na dva osnovna elementa koji ukazuju na manjinu, a to su: malobrojnost zajednice u odnosu na veliku zajednicu domicilnog stanovništva i njena specifičnost u odnosu na širu zajednicu u kulturnom i rasnom smislu.[1]

U pogledu određenja samog termina muslimanske manjine možda postoje određene poteškoće. Ovaj izraz sam po sebi, kada se spomene op­ćenito u kontekstu izraza manjine, upućuje na brojčani iznos, odnosno na specifičnost u kulturološkom smislu. Tada muslimanske manjine kao izraz označava zajednicu ljudi koju povezuje privrženost vjeri islamu i koja kao takva živi u društvu čija većina stanovništva nisu pripadnici islama. Ono što ovaj termin dodatno usložnjava jeste pitanje: Da li se u muslimanske manjine ubrajaju one manjinske skupine muslimana koje imaju vlast u nemuslimanskom društvu, u smislu da imaju političku vlast koja im omogućava da islamski zakon bude dominantan u cijelom druš­tvu? Ili da li se muslimanskom manjinom smatra i ona koja je po broju stanovnika većinska, ali koja živi u društvu u kojem upravlja druga ne- muslimanska skupina, na način da je sebi priskrbila vlast i da u zemlji primjenjuje neislamski zakon?

U odgovoru na ovo pitanje mora se uzeti u obzir priroda atributa islamski, a to znači specifičnost islama u odnosu na druge vjere. Jer da bi za muslimana atribut islamski bio ostvariv, on mora podrazumijevati da islam regulira individualni i društveni aspekt njegovog života. To znači da javni poredak određuje da li atribut islamski u osnovi potoji ili ne. Što se nemuslimana tiče, oni mogu ostvariti svoju religiju na personalnoj ra­zini, bez obzira na prirodu njihovog javnog poretka.

Ako gore spomenuto uzmemo u obzir, onda će biti jasno da termin muslimanske manjine ostaje specifičan termin unutar termina manjine. U tom slučaju, javni poredak koji je na snazi u određenom društvu u ko­jem egzistira manjina postaje bitan faktor za razumijevanje ovog termi­na. Dakle, ovaj termin je u upotrebi za onu skupinu muslimana koja živi u društvu u kojem su na snazi neislamski zakoni koje primjenjuju nemu- slimanske vlasti, odnosno društvo u kojem, zbog ovog ili onog razloga, dominiraju neislamske kulture, običaji i tradicije.

Prema ovoj definiciji, pod ovaj pojam potpada i ona skupina mu­slimana koja je većinska u jednom društvu, ali koja je na sličan način potčinjena neislamskom načinu života i kulturi. Naravno, ako tako stvari stoje, logično je da će biti potčinjena i neislamskom zakonu. Također, ova definicija isključuje i one muslimanske manjine koje imaju tako snažan utjecaj da uspijevaju primjenjivati islamski zakon i islamsku kulturu u društvu u kojem žive. Isto tako, prema ovoj definiciji, u muslimanske ma­njine ne spadaju oni muslimani koji su većinska skupina koja vlada sama sobom, ali ne primjenjuju, niti parcijalno niti u cjelini, islamski zakon. Ta­kva je situacija, naprimjer, u većini islamskih zemalja. Dakle, takvo stanje nije prouzrokovano time što je njima zavladala neislamska skupina, nego stanje općeg neznanja, nemara i tome slično.

Termin fikh manjina

Koliko nam je poznato, ovaj izraz egzistira nekoliko desetljeća, a u upo­trebi je svega desetak ili dvadeset godina. On, zapravo, počinje egzisti­rati dolaskom prvih skupina muslimana u zapadne zemlje. Kada se broj muslimana u Evropi i Americi počeo povećavati, kada su njihove relacije postale značajne, tada su se muslimani počeli osjećati kao zasebno islam­sko biće koje se nastanilo u neislamskom društvu koje se rukovodi kultu­rom i zakonom koji nisu islamski. Tada je ta skupina muslimana započela proces organiziranja života na individualnom i društvenom planu prema princima svoje vjere. međutim oni tada spoznaju da mnogi segmenti ne mogu biti regulirani vjerskim propisima, ne na način kako je to reguli­rano i primjenjivo u islamskim zemljama. To je zbog toga što je različit kontekst od onoga u islamskim zemljama, ili zbog toga što taj islamsko-pravni okvir ne zahvata okolnosti njihovog specifičnog života u muhad- žirluku. Stoga je bilo neophodno da se utemelji jedan potpuno novi fikh (islamskopravni okvir) koji će posebno tretirati život ovih manjina, a on se označava terminom fikh manjina.

Fikh manjina, naravno, nije odvojen od cjeline fikhske nauke, niti je on proizašao iz drugih izvora, mimo fikhskih, kao što se ne temelji na ne­kim drugim osnovama osim islamskopravnim (fikhskim). On je, zapravo, dio fikhske nauke, naslonjen na iste izvore i iste temelje. Jedina je njegova specifičnost to što posebno tretira pitanje manjina, u okviru islamskog fikha i njegovih pravila kojim se koristi i na kome se zasniva. U isto vrijeme, ovaj dio fikhske nauke predstavlja razvoj iste te nauke, svejedno da li je riječ o riznici fihskih propisa ili njegovim princima i pravilima na kojima se temelji i iz kojih isti ti propisi proizlaze.

S obzirom na riznicu fikhskih propisa, veći dio fikha manjina za­sniva se na njoj, jer većina tih propisa zahvata sve muslimane, bez obzira na vremensko-prostorne okolnosti. Pored toga, fikh muslimanskih ma­njina posebnu pažnju obraća na neka mišljenja mudžtehida koja nisu bila u primjeni, nisu bila poznata ili su bila odbačena iz ovog ili onog razloga, oživljava ih i afirmira zato što uviđa da odgovaraju nekim okolnostima u kojima se muslimanska manjina nalazi i zato što ista ostvaruju dobrobit za muslimane. U tom slučaju, fikh manjina na ovaj način tretira novona­stale slučajeve, ne osvrćući se na usko mezhebsku lojalnost ili konzerva­tivnost koja najčešće bude uzrok da spomenuta dobrobit iščezne. Važno je samo da sve ovo o čemu govorimo bude zasnovano na valjanim vjer­skim temeljima.

Što se tiče principa i pravila, ovaj fikh (manjina) u obzir uzima upo­trebu fikhskih pravila i usulskih principa, onih za koje smatra da na naj­bolji način mogu pomoći da život manjina u najvećoj mogućoj mjeri bude usmjeren prema zahtjevima Šerijata. možda i na pomalo lagodan način ovaj fikh koristi i intencije Šerijata kako bi na osnovu njih konstruirao nova fikhska pravila koja nisu poznata u klasičnoj fikhskoj nauci. Ili, mož­da, u nekim slučajevima poseže za pravilima fikha koja su bila poznata, ali je njihova primjena bila vrlo ograničena. U tom slučaju, ova pravila se počinju uveliko primjenjivati jer tako zahtijevaju okolnosti u kojima žive muslimanske manjine. Tako se na osnovu svega iznesenog formira fikh manjina zasnovan na klasičnom fikhskom naslijeđu, a koji za predmet ima specifičnu oblast, što sve skupa znači da nastaje novi fikh koji regu­lira potpuno novu situaciju.[2]

Drugo poglavlje:

Fikh manjina u islamskopravnom naslijeđu

Kad je nastala fikhska nauka i kada se dovoljno razvila, ona se općenito fokusirala na iznalaženje pravnih rješenja za stvarne slučajeve u svakod­nevnom životu muslimana, svejedno da li su bila bazirana na obavezuju- ćim tekstovima Kur’ana i sunneta, ili na idžtihadskim rješenjima. Tako su njegova raznovrsna pitanja i iznađena rješenja, njegova metodogija i općenito njegov pravni duh, u velikoj mjeri odslikavali stvarnost islam­skog života, njegova stanja i okolnosti. Za svako stanje i svaku okolnost predviđena je šerijatska norma, svejedno da li bila bazirana na jasnom obavezujućem tekstu Kur’ana i sunneta ili idžtihadu. Pravnici se u to doba nisu bavili pretpostavljenim slučajavima osim u naučne svrhe, a povrh toga, bavljenje pretpostavljenim slučajevima neki imami fikha i veliki mudžtehidi su smatrali pokuđenim.

Muslimani su, u vrijeme nastanka fikha i njegovog procvata, kada je idžtihadsko angažiranje bilo živo, bili više vjerski opredijeljeni na način da je taj vjerski osjećaj bio najvažniji motiv za organiziranje međuljud­skih odnosa u društvu, odnosa između manjih zajednica, kao i onih koji na nivou javnog poretka i države kreiraju šerijatsku politiku. Tada nisu postojale velike skupine muslimana koje žive u neislamskim društvima i koje u svojim društvenim odnosima podliježu nekim drugim autoriteti­ma, mimo islamskih. Jedino što je u to vrijeme postojalo bile su male gru­pe pojedinaca ili male skupine u neislamskim društvima koje su u njima nakratko boravile, najčešće na proputovanju. Tada, dakle, nije bilo riječi o pojavi muslimanskih manjina kao jasno izraženoj pojavi u ukupnom egzistiranju islama.

S obzirom na ovako ograničen broj, tada se nije obraćala pažnja na tako mali broj pojedinaca koji obitavaju u neislamskoj sredini. Dodajmo tome ono što smo maloprije spomnuli, a to je da vjerske norme u ovakvim okolnostima samo načelno i uopćeno reguliraju slučajeve u sličnim okol­nostima, možemo dokučiti da fikhski idžtihad koji ima zadaću da ponudi šerijatska rješenja za novonastale slučajeve, nije naširoko i temeljito tre­tirao ovakve situacije jer one nisu bile od posebnog značaja za muslima­ne u cjelini. Dešavalo se da, tu i tamo, neki mudžtehid odgovori na neki od tih pojedinačnih slučajeva, nudeći fetvu ili prijedlog šerijatske norme koja nije vezana općenito za veliku većinu muslimana i nije imala poseb­nu težinu.

Dešavalo se, u određenim vremenskim periodima islamske povijesti, da su se okolnosti života izmijenile toliko da su muslimani u stvarnosti živjeli pod vlašću nemuslimana, kao što se desilo nakon pada Endelusa. Isto se može reći za muslimane u nekim azijskim i afričkim zemljama kada se njihov broj povećao i njihove zajednice proširile, ali su pored toga imali status muslimanske manjine u neislamskom društvu u kojem vlada neislamski zakon. međutim ovi historijski periodi koji su sa sobom doni­jeli ovo novo stanje u pogledu muslimanskih manjina, donijeli su sa so­bom, s obzirom na historijski razvoj fikhske misli, fazu idžtihadske slabo­sti, naklonost taklidu (slijepom slijeđenju mišljenja učenjaka prethodnih generacija) i učahurenost. U takvom stanju, ovakva fikhska misao nije mogla tretirati nove pojave na jedan temeljit i univerzalan način fikhskog promišljanja. Tako su u okvirima taklida i opće letargije najčešće nuđe­na ona pojedinačna rješenja koja su nekad davno ponuđena za rješenje slučaja u tom vremenu ili fetve koje su nekada predstavljale odgovore na slična pitanja.

Ovakvo stanje u pogledu muslimanskih manjina u oba perioda, premda postoji razlika između njih, proizvelo je to da u fikhskim djeli­ma nije bilo prostora za opsežno tretiranje fikha muslimanskih manjina ili bar naznačeno u općim normana kako se reguliraju društveni odnosi muslimana, njihovi imovinskopravni ili ekonomski odnosi, te drugi od­nosi koji se mogu dovesti u vezu sa neislamskim društvom u kojem žive. Jedino što se u ovim pravnim kodeksima moglo pronaći bile su norme, fe- tve ili pojedinačna idžtihadska rješenja, raštrkana po različitim fikhskim oblastima. Ona nemaju zajednički imenitelj kojim bi se mogla sabrati na jedno mjesto, niti općenitu metodologiju u fikhskom smislu.

Poredeći ovakvo stanje u pogledu tretiranja muslimanskih manjina u fikhskim djelima sa onim u usulifikhskim djelima, moglo bi se reći da je ono skoro identično. Poznato je da je metodologija islamskog prava kao zasebna znanost (usuli-fikh) nastala kasnije u odnosu na fikhksu nauku. U osnovi, ova nova znanost je nastala općenito korištenjem induktivne metode kojom se pretražuju i izučavaju već postojeće pravne norme, a ne kao nezavisno uspostavljanje metodoloških smjernica i pravila. Iz tog razloga je ova znanost zakazala u pogledu općeg usmjerenja fikhske na­uke, posebno kada se uzme u obzir zanimanje za islamski život općenito uzevši, odnosno nepostojanje makar uopćenih objašnjenja. Pa ipak, logič­ki posmatrano, ova znanost usuli-fikha predstavlja temelj na kojem se fikhska nauka zasniva, kao i metodologiju i smjernice kojima se rukovodi.

Bez obzira što smo se pozvali na usulifikhsku nauku da bismo do­čarali kako su fikhska djela veoma šturo tretirala ono što je u vezi s pita­njem muslimanskih manjina pod nemuslimanskom vlašću, treba istaći da usulifikhska pravila, njegove metode i smjernice imaju, u metodološ­kom smislu, općenit karakter, što znači da se u procesu kontstruiranja (pravnih) normi odnose na svaku pojedinačnu normu ponaosob. Ako bi se učenjak, kao dobar poznavalac usuli-fikha i fikha istovremeno, detalj­no pozabavio određenom pravnom oblašću, takav pristup bi mogao re­zultirati promjenom njegovog usulifikhskog stajalilšta na način da izna­đe nove metodološke zakonitosti i pravila koje su usko vezana za oblast fikha koju je detaljno izučavao. Na taj način bi takva metodologija izrodi­la pojedinačna i praktična pravna rješenja koja bi sama po sebi pripadala tom pravnom okviru.

Kao rezultat toga, u djelima usulifikha, ali i u fikhskim djelima, bilo je veoma malo prostora za utemeljenje fikha manjina, ukupno proma­trajući polje zanimanja usulifikhske nauke. Ovo fikhsko područje nije konstruktivno tretirano u djelima usuli-fikha na način da se konstrui­raju fikhska pravila, objasni njihova namjena i slučajevi koje ona tretira­ju. Isto je i sa utemeljenjem osnovnih pretpostavki za idžtihad, odnosno njegovoj raznolikoj primjeni. Sve se svelo na jedan zajednički okvir općih smjernica za izvođenje fikhskih normi iz njihovih izvora kao odgovor na novonastale životne situacije u muslimanskoj sredini. fikhska nauka nije tretirala situaciju u kojoj muslimanske manjine žive pod vlašću koja nije muslimanska.

Fusnote:

[1]      O objašnjenju ovog termina vidi više u: Jusuf el-Karadavi, Fikhu-l-ekalijjat el-muslime, Daru- š-šuruk, 2001., str. 25.

[2]      Vidi: Taha Džabir Alevani, Medhal ilafikhi-iekalijjat, rukopis.

 

Prijevod: dr. Osman Kozlić

Nastavlja se.

Integralni tekst u PDF-u možete preuzeti na linku ispod:

PREUZMITE DOKUMENT: (format: PDF, veličina: 457KB)

Pratite aktivnosti Centra za dijalog – vesatijja na Facebooku:

Centar za dijalog – Vesatijja

Akos.ba

 

 

Akos.ba

Povezani članci

Provjerite također
Close
Back to top button