Ubistvo Husejna, 14. vjekova poslije: Historijske činjenice i ideološke zloupotrebe (2 dio)

Piše: mr. Semir Imamović

II dio

Oni su srcem uz tebe, a sablje su im uz Benu Umejje: Kada je Jezid saznao za tajnu misiju Muslima ibn ‘Akila, smjesta je naredio svom namjesniku u Basri ‘Ubjedullahu ibn Zijadu da ga pronađe i pogubi. U pratnji nekolicine basranskih prvaka, Ibn Zijad se odmah uputio prema Kufi. Njegovi špijuni su vrlo brzo ušli u trag Ibn ‘Akilu i uhapsili ga. Dok su bili na putu prema Ibn Zijadu, Ibn’Akil je zaplakao, a na pitanje njegovih svodnika: ”Zašto plačeš, zar ljudi poput tebe nisu spremni umrjeti za svoje ideale?   on im je odgovorio: ”Tako mi Allaha, ne plačem zbog sebe, niti oplakujem svoju smrt, nego plačem zbog zle kobi koja bi mogla zadesiti moje rođake, koji uskoro dolaze u Kufu. Plačem zbog Husejna i njegove porodice.” Svom pratiocu Omeru ibn Sei’du oporučio je da, umjesto njega, vrati dug u iznosu od 700 dirhema, koje je, po dolasku u Kufu, posudio; da od Ibn Zijada izmoli njegovo mrtvo tijelo i dostojanstveno ga ukopa, i, na kraju, da pošalje nekoga ko će obavjestiti Husejna o novonastalim okolnostima i pokuša ga nagovoriti da se vrati u Mekku.[1]

Ashabi pokušavaju odvratiti Husejna od njegovog nauma

Koliko god je važno proniknuti u suštinu Husejnove političke filozofije, na kojoj se, kasnije, baziralo njegovo cjelokpuno djelovanje, isto toliko je važno znati u kakvom ambijentu se sve to dešavalo i kakvo su mišljenje, o njegovim političkim stajalištima, imali drugi ugledni ashabi i učenjaci. Samo ukoliko budemo raspolagali cjelovitim i kvalitenim informacijama i o jednom i o drugom, moći ćemo sklopiti kompletnu sliku o onome što se zaista desilo u tim tmurnim vremenima, a ako se još uz to oslobodimo ideoloških predrasuda, to će nas, bez sumnje odvesti potpuno ispravnim i činjenično utemeljenim zaključcima. Generalno gledajući, među ashabima i uglednim muslimanskim prvacima, vladalo je gotovo jedinstveno mišljenje da bi Husejnov odlazak u Irak i formiranje paralenog sistema vlasti mogao biti krajnje opasan i sa dalekosežnim posljedicama, kako po njega i njegovu porodicu, tako po cjelokupnu muslimansku zajednicu. Zato su, svim silama, nastojali kod Husejna probuditi osjećaj odgovornosti za vlastitim i životima drugih muslimana, vjerujući da je to upravo najjači adut kojeg su u tom momentu mogli upotrjebiti. Naredni historijski navodi će nam, na najutentičniji način, dočarati svu dramatičnost tog trenutka i silinu emocija koje su navirale iz iskrenih mu’minskih srca, a koje je teško bilo kontrolisati.

Omer ibn Abdurrahaman ibn Haris ibn Hišam el-Mahzumi pripovijeda: ”Kada je Husejn, radijallahu anhu, primio prva pisma iz Iraka, i spremio se za odlazak u Irak, ušao sam kod njega, i, nakon zahvale Allahu, dželle šenuhu, rekao mu: ‘Sinko moj, došao sam ti uputiti savjet, naravno ukoliko si spreman da me saslušaš, u suprotnom, zadržat ću to za sebe, i ponašat ću se kao da se ništa nije dogodilo.’ ‘Reci slobodno ono što ti ne je na umu, jer, tako mi Allaha, ti nisi ti od onih koji stvari pogrešno razumijevaju i tumače, niti od onih koji bi me na loše naveli’ – odgovorio je on. Rekao sam mu: ‘Do mene su doprle vijesti o tvom putovanju u Irak. Ako je to istina, onda ti moram reći, da se iskreno pribojavam za tebe, jer ideš u zemlju koja ima svoje namjesnike i vladare, i u kojoj svaki vladar ima svoj vlastiti trezor, a ljudi obično robuju dinaru i direhmu, i nije isključeno da se protiv tebe okrene onaj ko ti je, dojučer, obećavao pomoć i podršku.’ Nakon što je pomno saslušao moje riječi, srdačno mi se zahvalio, zamolio Allaha da me, zbog svega toga, obilato nagradi, i još kazao kako mu je sasvim jasno da sam ja njegov iskreni savjetnik, da zborim mudro i pametno, i da kod njega uživam posebno mjesto, bez obzira šta se desilo, i kakvu odluku na kraju donio.”[2]

Prenosi se, također, da je Abdullah ibn Abbas, radijallahu ‘anhu, rekao Husejnu, kada je saznao da se sprema za odlazak u Irak: ”Ljudi pričaju da odlaziš u Irak. Volio bih, lično iz tvojih usta, čuti šta si naumio učiniti? ” ”Naumio sam, ako Allah da, koliko je danas ili najdalje sutra, poći u Irak” – odgovorio je on. ”Molim Allaha da te zaštiti od svakog zla! – rekao mu je Ibn Abbas, a zatim ga je posavjetovao: ”Ako su te pozvali ljudi koji su prethodno svrgnuli svoga vođu, uspostavili novu vlast i porazili svoje protivnike, pođi kod njih, ali ako si dobio poziv od ljudi koji već imaju vladara, koji njima suvereno upravlja i čiji službenici od njih redovno ubiru zekat, onda znaj da te pozivaju u rat i borbu, i nisam siguran da te, u tom slučaju, neće prevariti, slagati, postupiti suprotno tvojim naređenjima, ostaviti te na cjedilu, nahuškati druge ljude protiv tebe i pretvoriti se u tvoje najljuće neprijatelje.” ”Zamolit ću Allaha da me uputi na ono što je dobro, pa ću još jednom, podrobnije razmisliti o svemu” – bile su riječi Husejna, iz kojih se nazirala zabrinutost i neodlučnost. A onda je Ibn Abbas, još odlučnije, rekao: ”Amidžiću moj, ne mogu a da ti ne kažem, da se ustinu bojim za tebe: odlazak u Irak bi te mogao koštati života. Irački narod je prevrtljiv i sklon prevari i malverzacijama, zato te još jednom molim da ne ideš kod njih. Bolje je da ostaneš u ovom gradu, u kojem uživaš ugled i poštovanje. Ako je onima koji te pozivaju, uistinu stalo do tebe, neka protjeraju svoje neprijatelje, i tek pošto to urade, prihvati njihov poziv. Ako već insistiraš na odlasku, onda idi u Jemen, jer tamo postoje utvrde i brežuljci, prostrano je i široko. To je, također, zemlja u kojoj je tvoj otac imao veliki broj  pristalica. Tamo ćeš biti daleko od svakog zla. U isto vrijeme, moći ćeš se dopisivati s ljudima, slati im svoje izaslanike i primati delegacije.” Husejn ga je pažljivo saslušao, a zatim rekao: ”Amidžiću moj, ja znam da si iskren i dobronamjeran prema meni, i da mi želiš dobro, ali ja sam donio čvrstu odluku koju ne namjeravam, niukom slučaju, mijenjati.” Nakon ovih jasnih rječi, Ibn ‘Abbas je shvatio, da bi svaka dalja rasprava, o ovom pitanju, bila bespredmetna i predstavljala bi gubitak dragocjenog vremena. S druge strane, bio je i više nego svjestan opasnosti koje su vrebale Husejna i njegovu porodicu na ovom, krajanje opasnom putovanju, i zato je još jednom pokušao apelovati na njegovu savjest ”da, ako je već donio čvrstu odluku, koju ne želi mijenjati, bar ostavi u Mekki ženske članove porodice, jer bi mu se moglo desiti ono što se desilo Osmanu, radijallahu ‘anhu, nekoliko godina ranije, da bude ubijen na oči, njemu najbližih i najdražih, ljudi.” Još mu je rekao: ”Tako mi onoga, pored kojeg drugog Boga nema, kada bi znao da ćeš me poslušati, uzeo bih te za ruku i držao sve dok ti ljudi ne daju prisegu.”[3]. Ni veliki autoritet kojeg je Ibn Abbas uživao kod Husejna, ni jaka rodbinska i emotivna veza kojom su bili vezani, ni sva ova silna upozorenja, nisu bili dovoljni da bi Husejna odvratili od njegovog nauma.

Sabljom protiv srca

Suština problema, na koju je Ibn ‘Abbas, radijallahu ‘anhu, pokušao ukazati Husejnu, nije bila u njegovom političkom stavu, niti u njegovom odlasku u Kufu, što se na prvi pogled moglo zaključiti, nego u činjenici da je Kufa imala svog namjesnika i da je u administrativnom i upravnom smislu pripadala emevijskoj državi, i bilo kakva politička inicijativa na tom području, bez obzira na sve ”olakšavajuće” okolnosti (Husejnov autoritet, broj pristalica, Jezidova nekompetentnost), nosila je sa sobom rizik konfrontacije, pa i otvorenog vojnog sukoba sa tamošnjim vlastima, a obzirom da su stanovnici Kufe bili odranije poznati po svojoj izdajničkoj i prevrtljivoj naravi, ne bi uopće bilo teško predvidjeti kakav bi bio krajnji ishod tih sukoba. To nam također govori jednu drugu stvar, da je Ibn ‘Abbas, za razliku od Husejna, radijallahu ‘anhuma, cjeli problem oko Jezidovog izbora za halifu i njegove negativne implikacije, pokušao sagledati iz različitih uglova, kako onog etičko-moralnog i šerijatskopravnog, tako i onog političkog, sociološkog i strateškog, jer je samo tako bilo moguće doći do jednog sveobuhvatnog i za aktuelni trenutak prikladnog rješenja, kojim bi rizik, političke akcije koju je pokrenuo Husejn, bio sveden na najmanju moguću mjeru.

Jedan od onih, koji je Husejna pokušao, odvratiti od odlaska u Irak, bio je poznati arapski pjesnik El-Firezdek ibn Galib. Njih dvojica su se sreli u mjestu Seffah, na putu između Hunejna i Mekke[4], i tom prilikom Firezdek mu je rekao: ”Ljudi su srcem uz tebe, a sabljama uz Benu Umejje. Allahova odredba, koju se događa na nebesima, provodi se na zemlji. Bit će ono što Allah hoće. Svaki dan On se nečim zanima. Ako ti se, Allahovom voljom i odredbom, desi ono što priželjkuješ, zahvali Mu se na blagodatima, On je taj koji čovjeku ukazuje put zahvale, a ako te zadesi ono čemu se nisi nadao, onda znaj da Allah nije nepravedan prema onome ko u srcu svome nosi istinu, i u čijoj nutrini se krije bogobojaznost.”[5]

Nekako u isto vrijeme Husejnu je stiglo pismo od Abdullaha ibn Dž’afera ibn ebi Taliba, u kojem je pisalo: ”Kada ti dođe ovo pismo, ti ćeš vjerovatno već biti na putu za Irak. Molim te, da ga, radi Božijeg rizaluka, pročitaš i razmisliš o svemu. Bojim se da bi tamo gdje ideš, mogao nastradati i ti i tvoja porodica. Ako se tebi nešto desi, nestaće svjetlosti na zemlji, jer ti si putokaz upućenim i nada vjernika. Nemoj žuriti, uskoro dolazim do tebe.” Nakon toga Abdullah je posjetio ‘Amra ibn Sei’da ibn el-‘Āsa, Jezidovog namjesnika u Mekki, i zamolio ga da pošalje Husejnu dopis u kome će mu garantovati sigurnost i oporučiti dobročinstvo i održavanje rodbinskih veza, a kojeg će ovjeriti svojim pečatom, i zamoliti ga da se vrati. ‘Amr ibn Se’id mu je rekao da napiše šta god želi, i da će on, na kraju, dati službenu saglasnost na njegov dopis. Svjestan da je ograničen vremenom, Abdullah se odmah dao na posao. Ubrzo je dopis bio gotov. Ponudio ga je ‘Amru ibn Se’idu na službenu ovjeru i tom prilikom ga zamolio da dopusti Jahji ibn Se’idu, svome bratu, da pođe zajedno sa njim i pomogne mu u ovoj plemenitoj misiji. Efekat kojeg je Abdullah ovim putem želio postići jeste da cjeli slučaj digne na jedan ozbiljniji nivo, u čemu je i uspio. Njegovo pismo dobilo je službenu ovjeru, a dodijeljen mu je i pomoćnik. To je bio Jahja ibn ‘Seid, namjesnikov brat. Njih dvojica su, nedugo zatim, sustigli Husejna i pročitali mu dopis. Dâli su sve od sebe kako bi ga ubijedili da ne ide u Irak. Kao i sve svoje ranije sagovornike, Husejn, radijallahu ‘anhu, je učtivo saslušao, a potom im je saopćio da je njegova odluka konačna i da je nema namjeru mijenjati, naročito nakon što je usnio san, u kojem mu je, kako je naveo, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da ustraje u svom naumu, bez obzira kakve bile posljedice.[6]

Boj se Allaha, ne okreći ljude jedne protiv drugih!

Zanimljivo je, u ovom kontekstu, spomenuti da je jedan dio istaknutih ashaba, radijallahu ‘anhum, Husejnovu odluku da se politički suprostavi Jezidu, protumačio kao hurudž ‘alel imam (pobunu protiv islamskog vladara), ali i kao nagovještaj velikog zla koje će se desiti islamskom ummetu[7]. Svi oni su uputili dirketan savjet Husejnu, radijallahu ‘anhu, da ne čini ništa što bi predstavljalo nepokornost muslimanskom vladaru, narušilo jedinstvo islamskog ummeta i dodatno zakomplikovalo situaciju. U tom smislu, najznačajnima se čine preporuke trojice ashaba, Džabira ibn ‘Abdullaha, Ebu Seida el-Hudrija i ‘Abdullaha ibn Omera[8], koje su oni, svako iz svog ugla, dali Husejnu, radijallahu ‘anhum. Džabir ibn ‘Abdullah, radijallahu ‘anhu, je, pošto je čuo za Husejnove političke planove, otišao njegovoj kući, i rekao mu, bez ikakvog okolišanja: ”Boj se Allaha, i ne okreći ljude jedne protiv drugih! I sam znaš, da to što radiš, neće donijeti nikakvo dobro.”[9] Abdullah ibn Omer, radijallahu ‘anhu, je u više navrata razgovarao sa njim o njegovim političkim stajalištima i pokušao ga razuvjeriti, ali svi ti pokušaji bili bezuspješni. Prvi takav razgovor desio se u Medini, u vrijeme kada je njegova ideja o suprostavljanju Jezidovoj vladavini bila još uvjek u povojima. Saznavši da su njih dvojica (Husejn i Ibn Zubejr) odbili dati prisegu Jezidovom namjesniku i da planiraju pobjeći u Mekku, i tamo nastaviti svoje političko djelovanje, Ibn ‘Omer ih je sustigao na izlazu iz Medine, stao pred njih i zavapio: ”Preklinjem vas Allahom da se vratite i pridružite drugim ljudima u dobru. Ako svi oni podrže Jezida, nema razloga da i vi to ne učinite (da budete iznimka), a ako njihova mišljenja budu oprečna, eto vam prilike da ostvarite svoje težnje.”[10] Kada su se drugi put sreli, Husejn, radijallahu ‘anhu, je već bio na putu za Irak. Među njima se poveo sljedeći razgovor.

Ibn Omer: ”Kuda si pošao?”

Husejn: ”U Irak.”

Ibn Omer: ”Savjetujem ti da ne ideš tamo.”

Husejn: ”A zašto? Evo ovdje su pisma i dokumenti koji dokazuju njihovu lojlanost i spremnost da me priznaju za svog vladara?”

Ibn Omer: ”Dobro znaš, da je Allah, dželle šenuhu, svom Poslaniku dao da bira između ovog i budućeg svijeta i da je on odabrao budući svijet. Vi (ti, tvoja djeca i tvoji rođaci) potičete od njega (njegovi biološki potomci) i sigurno je da, po uzoru na njega, nikada nećete prihvatiti ovaj svijet i vlast na njemu kao nešto svoje. To što vam je Allah uskratio vlast, radi vašeg je dobra, i zato očekujem da se vratite u Mekku.”[11] Na ove Ibn Omerove riječi, Husejn nije imao konkretnog odgovora, ali se jednostavno nije dao pokolebati. Ni sve riječi ovog svijeta nisu ga mogle zaustaviti u njegovom naumu. Ibn Omer, radijallahu ‘anhu, je poslije toga govorio: ”Husejn ibn ‘Ali nas je sve porazio svojim odlaskom. Tako mi Allaha, ono što se ranije desilo njegovom ocu i bratu, bila je prava lekcija za njega. Izdaja i poniženje kojima su njih dvojica bili izloženi, a kojih je i sam bio svjedok, morali su kod njega stvoriti više senzibiliteta prema svemu onome što bi ga moglo dovesti u sličnu poziciju. Jednostvano je trebao stati na stranu zajednice i s njom djeliti dobro i zlo. Dobro je uvjek na strani džemata (zajednice).”[12]

Ebu-Seid el-Hudri, radijallahu anhu, kao jedan od nesumnjivih autoriteta tog vremena, i dobrih poznavalaca Kur’ana i poslanikove tradicije (Sunneta), nikako se nije mogao pomiriti sa načinom na koji je Husejn, radijallahu ‘anhu, pokušao iskazati svoje nezadovoljstvo i neslaganje Jezidovim izborom za halifu, a naročito njegovom odlukom o preseljenju u Irak (Kufu) radi uspostave paralelne (alternativne) vlasti, čiji će prvi i osnovni zadatak biti rušenje Jezida i izbor novog halife, jer je to nužno vodilo novim konfrontacijama, podjelama i proljevanju nedužne muslimanske krvi. Zato mu je jasno stavio do znanja ”da se njegovo djelovanje može okvalifikovati kao pobuna protiv islamskog vladara (hurudž), te da bi, ako ništa a onda iz straha od Allaha, trebao odustati od svega i držati se zajednice.” Kako je završio njihov razgovor, najbolje nam svjedoče riječi Ebu-Seida: ”I pored jasnog upozorenja da bi se njegov odlazak u Kufu i prihvatanje nominacije za novog muslimanskog vođu, moglo vrlo lahko protumačiti kao državni udar, Husejn se uopće nije osvrtao na moje rječi, i jednostavno je otišao.”[13]

Još jedan ugledni ashab, Ebu Vakid el-Lejsi, radijallahu ‘anhu, posjetio je Husejna u njegovoj kući i pokušao mu objasniti ”da je njegov odlazak u Irak šerijatski neopravdan i da ide u sigurnu smrt”, ali ni njegova posjeta, kao ni posjeta njegovih pretohdnika, nije urodila konkretnim rezultatima, jer mu je Husejn jasno rekao: ”Sa puta na koji ja idem, nema povratka.”[14]

Da li je Husejnov postupak bio hurudž ili ne, dalo bi se još raspravljati, ali jedno je sigurno, i to sam već ranije akcentirao: iz Husejnove perspektive to sigurno nije izgledalo tako, kako zbog činjenice da on lično nije dao bej’u (zavjet, prisegu) Jezidu i nije ga priznao za svog vladara, pa tako nije moglo biti govora o ”građanskoj neposlušnosti”, jer je neposlušnost zamisliva, samo ukoliko joj je prethodila poslušnost, tako i zbog činjenice da su emevije uvele jedan novi, dotada nepoznat, koncept vladanja koji nije počivao na dogovoru i uvažavanju kompetencija, nego na nepotizmu i porodičnoj samovolji. Neovisno o tome, kada se Husejnov postupak posmatra nepristrasno, iz ugla relevantih vjerskih načela, kao što su načela ”Otklanjanje štete ima prednost u odnosu na pribavaljanje koristi” (Izaletu-d-dareri mukademun ‘ala tahsili-l-menfe’a) i ”Šteta se ne otklanja istom ili većom štetom” (Ed-Dareru la juzalu bi mislihi ev ešeddihi) ali i sa aspekta preovladavajućeg stava tadašnje akademske zajednice, odnosno vrhovnih vjerskih autoriteta, koji je bio i više nego jasan, možemo doći do zaključka da je Husejn, radijallahu ‘anhu, ipak trebao poslušati glas iskusnijih, učenijih i bez ikakve sumnje, iskrenih savjetnika, prije svega amidžića svoga oca ‘Abdullaha ibn ‘Abbasa, radijallahu’ anhu, koji mu je, u maniru vrsnog učenjaka i stručnjaka, dao najprecizniju dijagnozu cjelog problema i uputio ga na suštinske detalje, o kojima on možda u tom trenutku i nije vodio dovoljno računa, a trebali su biti odlučujući faktor u donošenju konačne odluke. Ništa manje ozbiljni nisu bili ni apeli Ibn Omera, Džabira i Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu ‘anhum, koji su u prvi plan istakli negativnu refleksiju njegove odluke na međumuslimanske odnose i dovođenje u opasnost vlastitog i života drugih muslimana. No, bilo kako bilo, naša obaveza je da jednako poštujemo i volimo i jedne i druge, i vjerujemo da su svi oni imali pravo na vlastiti idžtihad (pravničko promišljanje) u ovom i sličnim pitanjima i najmanje jednu nagradu, u slučaju da se njihov idžtihad  pokazao pogrešnim. Kada govorimo o događajima ove vrste, niujednom momentu ne smijemo gubiti iz vida činjenicu, koju su autori akaidskih djela, poput imama Tahavije, Ibn Tejmije, uvrstili među najvažnije vjerske postulate, a koja kaže ”da smo dužni pokazivati ljubav prema svim poslanikovim ashabima (drugovima), ne zapostavljajući nikog od njih, da ih se ne smijemo odricati, a s druge strane dužni smo prezirati svakoga onoga ko ih mrzi i spominje ih po zlu. Ljubav prema ashabima je vjera, iman i dobročinstvo, a mržnja prema njima je nevjerstvo, licemjerstvo i nepravada.”[15]

Izvor: Saff br. 331.

Bilješke:

[1] – El-Bidaje ve-n-nihaje, 11/488.

[2] – Tarihu-t-taberi, 5/382.

[3] – El-Kamilu fi-t-tarih, 2/546.

[4] – Firezdek se upravo vraćao iz Iraka kada je sreo Husejna u mjestu Seffah. Tim povodom kazao je sljedeće stihove: ”Sreo sam Husejna u mjestu Seffah, na njemu krzneni kaput i štit.” (Mu’džemul-buldan, 3/412.)

[5] – Tarihu-t-taberi, 5/383.

[6] – Tarihu-t-taberi, 5/384.

[7] – Ed-Devletu-l-emevijje, str. 362., Mevakifu-l-mu’aride fi hilafeti Jezid, str. 236.

[8] – Sva trojica spomenutih asahaba poznati su po velikom broju zapamćenih i prenesenih hadisa (el-muksirune f-l-hadis). Abdullah ibn Omer prenosi 2630, Džabir 1540 i Ebu Seid 1170 hadisa. Osim njih, Husejnovo djelovanje, kao hurudž ‘ale-l-imam okarakterisali su i sljedeći ashabi: Abdullah ibn Dža’fer ibn Ebi Talib, ‘Amra bint ‘Abdurrahman, ‘Abdullah ibn ‘Muti’, i drugi. (Tarihu-t-taberi, 6/311., Muhtesaru tarihi dimešk, 7/139, 140.).

[9] – Et-Tabekatu-l-kubra, 1/445.

[10] – Et-Tabekatu-l-kubra, 1/444.

[11] – Sijeru e’alami-n-nubela, 3/292.

[12] – Muhtesaru tarihi dimešk, 7/138.

[13] – Tehzibu-l-kemal, 6/461.

[14] – Muhtesaru tarihi-d-dimešk, 7/139.

[15] – Šerhu ‘akideti-t-tahavijje, 2/689.

saff.ba