Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Kolumne i intervjui > Ubice u ratu samoubice u miru: Zašto se ubijaju ideolozi i izvršioci genocida nad Bošnjacima?

Ubice u ratu samoubice u miru: Zašto se ubijaju ideolozi i izvršioci genocida nad Bošnjacima?

Bosanskohercegovački društveni ambijent iz moga profesionalnog i znanstvenog ugla izgleda ovako: Osim prisustva brojnih faktora društvene destrukcije, u Bosni i Hercegovini se nije a niti se želi izvršiti „društvena dekontaminacija“ od ratnih zločinaca a posebno ne od ideologa, planera, naredbodavaca i izvršioca najtežeg ratnog zločina – zločina genocida nad Bošnajcima. Na žalost, i dalje se vrši transgeneracijska mržnja prema drugom i drugačijem od strane srpskog zločinačkog razuma i uma.

Gospodine Sinanović, postoji li odgovor na pitanje: Zašto se ljudi ubijaju?

Sinanović: Cjelovit odgovor na ovo pitanje još nije dobijen. Nijedna civilizacija niti bilo koji društveni sloj i period nisu prošli bez samoubistava. Samoubistvo vrše i duševno nenormalne i duševno zdrave osobe. Pristup problemu samoubistva, bilo da je znanstveni ili neki drugi, ima za zadatak što više se približiti odgovoru na prethodno postavljeno pitanje. Istraživanje koje sam ja proveo, osim (pokušaja) davanja odgovora na navedeno pitanje, imalo je za cilj sagledati ukupni bosanskohercegovački društveni ambijent koji utiče na samoubistva, te predočiti faktore društvene predikcije i prevencije samoubistava. Ponavljam, ni jedna od teorija, kao i mnoga istraživanja nisu dali konačan odgovor na pitanje – zašto se ljudi ubijaju(?), mada su svi na svoj način pomogli da što bolje shvatimo fenomen samoubistva. Posljedice rata, starost, depresija, gubitak voljene osobe, bolest ili usamljenost najčešći su faktori koji dovode do samoubistava. Prepoznati potencijalnog samoubicu je veoma teško i ne postoje “instrumenti” koji su toliko pouzdani da bi se na njih oslonili. Više pravde (u bosanskohercegovačkom društvu i državi), prestanak sistematskog (državnog i društvenog) ugnjetavanja i iživljavanja nad demobilisanim borcima i njihovim porodicama, poboljšanjem materijalnog stanja stanovništva, većom brigom države za pojedinca i stvaranjem klime u kojoj se pojedinac neće osjećati usamljeno i zaboravljeno vjerovatno bi dovelo do smanjenja samoubistava (u Bosni i Hercegovini). Sve dotle dok se na samoubistvo gleda kao na problem pojedinca i njegove porodice, bitka protiv ovog problema bit će izgubljena. Kada samoubistvo postane istinski društveni prioritet, odnosno kada ga država i društvo realno i priznaju, i kada se u borbu sistematski i aktivno uključi država sa svojim institucijama, zajedno sa nevladinim organizacijama i medijima, možemo očekivati poboljšanje. Znanost navodi da su bezbrojni suicidogeni motivi koji mogu potaći čovjeka da oduzme sebi život, a onaj presudni koji rezultira tragedijom, obično u očima drugih ljudi često izgleda kao potpuno sitan i bezvrijedan. Obilježja koja su zajednička svim samoubistvima sastoje se od neprijatnosti i jada, ali je teško odrediti jačinu koju bol treba dostići da bi mogla imati tako tragične posljedice kao što je samoubistvo.

Vi ste se niz godina bavili izučavanje problema samoubistva, šta ste u osnovi koristili kao teorijsko polazište za odgovor na navedeni izraženi društveni problem?

Sinanović:Ne mogu a da ne iznesem opservaciju vezanu za moje doktorsko istraživanje i dvije objavljene knjige iz oblasti samoubistva: „Samubistvo – izbor pojedinca i(ili) posljedica krize”; „Ubice u ratu samoubice u miru” (u pripremi za štampu). Naime, u svome znanstvenom radu koristio sam primarno djela Emilie Durkheima i njegovo djelo-studiju „Samoubistvo. Djela E. Durkheima sam „morao” koristiti jer osim njega niko od znanstvenika tog vremena (i do danas) nije sadržajnije bavio problemom samoubistva. Međutim, problem je nastao kada je trebalo Durkheimove teorije i shvatanja o samoubistvu primjeniti na današnje savremeno društvo – tada sam u znanstvenom smislu naišao na („nepremostive”) probleme, jer Durkheimova studija „Samoubistvo” se, ipak, ne može primjenjivati u cjelosti na današnje savremeno društvo – ne može dati cjelovit odgovor na problem samoubistva (budući da i sam E. Durkheim nije predviđao stepen društvene destrukcije, kao što je današnji). Naravno, istraživao sam i odnos religija naspram problema samoubistava. Ipak, islam kao religija, po meni, daje najcjelovitiji odgovor na problem samoubistava. Naravno, treba istaći da sve monoteističke religije u osnovi osuđuju čin samoubistva.

Šta po vama danas „krasi” savremeno društvo, koje očito svakim danom sve dublje i dublje ulazi u autodestrukciju (samoubistva,…) i destrukciju (ubistva,…)?

Sinanović:Globalni društveni ambijent iz moga profesionalnog ali i znanstvenog ugla izgleda ovako: Današnje „globalno društvo” zahvaćeno je stanjem u kojem se faktori skale društvenih vrijednosti zamjenjuju njihovim suprotnostima, gdje se naziva: rat – mirom; teror – slobodom; nepravda – pravdom; kriminal – poštenjem; mito – poklonom; alkoholizam – terapijom; antidepresivi – liječenjem života; mržnja – ljubavlju; „društvena bolest” – „društvenim zdravljem”;… Na bazi višegodišnjeg profesionalnog i znanstvenog proučavanja faktora društvene destrukcije došao sam do preliminarnog znanstvenog zaključka da će 21. stoljeće krasiti, sve više: nepoštenih od poštenih; pismenih od učenih; nemoralnih od moralnih; siromašnih od bogatih; razjedinjenih od ujedinjenih; umrlih od rođenih; nezaposlenih od zaposlenih; bolesnih od zdravih; starih od mladih; razvedenih od sklopljenih brakova; neoženjenih od oženjenih; religioznih od duhovni;… Navedena „društvena dijagnoza” „globalnog društva” potkrijepljena je, mojim ali i drugim, emprijskim pokazateljima o značajnom porastu autodestrukcije (samoubistava,…) i destrukcije (ubistava,…) sa mogućnošću njihove ekspanzije. Ukoliko izostane adekvatna društvena prevencija i društvena predikcija, sa znanstvenog aspekta, moja je procjena da ćepojedinac u 21. stoljeću u lijevom džepu nositi mobitel a u desnom džepu antidepresive.

Kako onda uspješno prevenirati društvenu destrukciju?

Sinanović: Navedenu znanstvenu elaboraciju „globalnog društva” iznio sam prije svega zbog činjenice da se samo sa pravom istinom[i] – istinskim odgovorom može adekvatno društveno prevenirati. Danas nije rijetkost, da se zarad „mira u kući”, i sama nauka uplela u mrežu politikanstva i drugih štetnih interesa – gdje dominira sve osim prave istine koja je čovječanstvu neophodna. Tragajući za pravom istinom i mogućim odgovorom na nju morao sam prvo odrediti šta bi to trebalo da krasi današnjeg/budućeg čovjeka da bi preživi surovi ambijent „globalnog društva” koji svakodnevno pogoršava ukupni kvalitet života, što dovodi i do znatnog povećanja destrukcije (ubistva,…) i autodestrukcije (samoubistva,…). Pokušao sam ustanovito ko nam je i kako ukrao istinsko zadovoljstvo i osmjeh sa lica. Mnogi su kroz tzv. samoterapiju pokušali vratiti izgubljeno ali su još dublje išli u zagrljaj materijalizma, egoizma, nezadovoljstva, pesimizma, tuge, besperspektivnosti, otuđenosti, i na kraju gubljenjem smisla za životom (samoubistvo,…). Metodom neposrednog posmatranja i metodom komparacije onih koje je krasilo prethodno navedeno stanje i onih koji su materijalizam zamijenili skromnošću, egoizam zamijenili darežljivošću – davanjem drugome (čak i onih materijalnih i drugih vrijednosti koje su željeli za sebe), zadovoljstvo grade ne na onome što imaju već na onome što su drugome dali, optimizam grade na načelu da iz svake situacije ima izlaza (pod uslovom da čovjek obavezno uradi ono što je do njega), vesele se uspjehu drugoga više nego svome uspjehu, perspektivnost grade na činjenici da čovjek u životu prolazi kroz uspone i padove ali da se životna perspektiva ne smije ugroziti, umjesto otuđenosti opredjelili su se za životnu borbu kroz zajednicu (čvrsto držanje užeta zajednice i nerazjedinjavanje), što im daje puni smisao za životom – upravo ono što se danas gubi i u bogatim i u siromašnim zemljama, i za čime se najviše traga(takve osobe, sa ostvarenjem punog smisla za životom, objektivno stvaraju preduslove za svoje individualno stanje u kojem će plakati zbog grijeha/djela drugih ljudi.). U stvari pronašao sam traženi znanstveni odgovor na izlaz iz društvene destrukcije.

Objasnite nam bliže, šta ustvari sadrže odgovori za stanje jedinih i stanje drugih?

Sinanović:Odgovor za stanje prvih (koje krasi materijalizam, egoizam, nezadovoljstvo, pesimizam, tuga, besperspektivnost, otuđenost, i na kraju gubljenje smisla za životom) brzo sam našao jer „globalno društvo” upravo produkuje navedeno. Odgovor za stanje drugih (koje je krasi skromnost, darežljivost, zadovoljstvo, optimizam, veselje, perspektivnost, društvenost, smisao za životom i koji se približavaju stanju da će plakati zbog grijeha/djela drugih ljudi,…) nisam mogao odmah pronaći. Poznavao sam mnoge ljude koje su krasile neke od navedenih vrijednosti, ali kada sam počeo tragati i susretati se u Bosni i Hercegovini sa ljudima koje krase skoro sve navedene vrijednosti, ustanovio sam da odgovor na društvenu destrukciju postoji, ali se tim ljudima ne daje jednaka društvena šansa za djelovanjem na polju prevencije društvene destrukcije. Sve dok je ovakvo stanje, bosanskohercegovačko društvo će biti bolesno društvo sa opasnošću da uđe u totalnu društvenu patologiju, a onda je teško i prevenirati faktore društvene destrukcije – najčešće onda slijedi slom društvene strukture, gdje možemo teško pretpostaviti šta će se, u društvenom smislu, na „društvenom zgarištu” novo izgraditi. Mi danas, na žalost, u Bosni i Hercegovini, imamo da što idete dalje ka vrhu ljestvice društvenih vrijednosti – sve manje tih vrijednosti nalazite kod pojedinaca koji su društveni/državni zvaničnici. Stičem snažan utisak, da se tražene društvene vrijednosti nalaze kod običnih ”malih” ljudi kojima se ne pruža ili ne da jednaka društvena šansa, kao onima čije su lične vrijednosti u disproporciji sa pravim društvenim vrijednostima a imaju društvenu/državnu moć.

Kako danas vidite bosanskohercegovački društveni ambijent, sa aspekta društvene destrukcije?

Sinanović: Bosanskohercegovački društveni ambijent iz moga profesionalnog i znanstvenog ugla izgleda ovako: Osim prisustva brojnih faktora društvene destrukcije, u Bosni i Hercegovini se nije a niti se želi izvršiti „društvena dekontaminacija” od ratnih zločinaca a posebno ne od ideologa, planera, naredbodavaca i izvršioca najtežeg ratnog zločina – zločina genocida nad Bošnajcima. Na žalost, i dalje se vrši transgeneracijska mržnja prema drugom i drugačijem od strane srpskog zločinačkog razuma i uma, koji je u protekloj agresiji na bosanskohercegovačko društvo i državu počinio masivne ratne zločine, ali i najteži ratni zločin – zločin genocida nad Bošnjacima (djelo koje životinja životinji ne radi). Rezulati istraživanja a i moja znanstvena procjena govori da srpski ratni zločinci[ii] – posebno oni koji su počinili najteži ratni zločin – zločin genocida nad Bošnjacima ne samo da se nisu pokajali za učinjena nedjela već kod novih generacija (transgeneracijski) planski razvijaju još veću mržnju prema drugom i drugačijem a prvenstveno prema ključnim društvenim vrijednostima. Prisutni veći nivo mržnje nego prija protekle agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, obezbjeđuje znanstvenu procjenu da bi se u narednom ratu u Bosni i Hercegovini od strane srpskih zločinaca ali i njihovih nasljednika (generacije koja je rođena i odrastala poslije agresije na R BiH) počinili brojniji i teži ratni zločini od onih počinjenih u protekloj agresiji. Svakako, osim navedenog i dalje je prisutan snažan spoljni uticaj (institucionalni, vjerski, intelektualni,…) na zločinački razum i um u smislu njegove pripreme za eventualno novu destrukciju u Bosni i Hercegovini (pozivaju na nestanak i podjelu BiH, negiraju dokaz – počinjene ratne zločine ali i najteži ratni zločin – zločin genocida, sprječavaju povratak nasilno protjeranih, vrše neviđenu diskriminaciju Bošnjaka, vode politiku izgradnje pravoslavnih objekata – „u svojoj veri na tuđoj zemlji” – slučaj nane Fate Orlović,…). Sve se ovo dešava na teritoriji – Republici Srpskoj – najkrvavijem parčetu zemlje na Svijetu, koja je najhomogeniziranija teritorija na svijetu po: zločincima; porušenim i popaljenim objektima; ubistvima; masovnim grobnicama, silovanjima; logorima; progonima; mržnji prema drugom i drugačijem;… Na žalost, nadležne institucije i organi u Bosni i Hercegovini su „inficirani” „prijetnjom” od bošnjačkog terorizma; Vehabija; Arapa;… (iako su Bošnjaci prema jednom američkom istraživanju najmiroljubiviji muslimani u svijetu). Uspjeh navedene „inficiranosti” leži u zadnjem primjeru, gdje je do sada najmasovnija masovna grobnica u Bosni i Hercegovini „Tomašica” kod Prijedora potisnuta u društvenu sjenu i spuštena na nivo društvenog interesovanaj kao npr. pomor ribe u nekom lokalnom ribnjaku, a sve zahvaljujući što zločinački razum i um u Bosni i Hercegovini očito ima svoje uticaje u svim porama bosanskohercegovačkog društva i države, i koji nam servira društvene prioritete (zamagljuje nam istinu). Npr. rezultati znanstvene metode/analize sadržaja potvrđuju da je od strane medija u Republici Srpskoj (pa i nekih u Federaciji BiH) slučaj „Mehmedović” medijski više puta i snažnije eksploatisan od hapšenja optuženih za ratne zločine Radovana Karadžića i Ratka Mladića, a posebno od masovne grobnice „Tomašica” kod Prijedora. Ponovo naglašavam, mi danas u Bosni i Hercegovini, imamom patološko stanje u Republici Srpskoj: zločinački razum i um ne samo da se ne kaje za počinjene ratne zločine, nego još više veliča ratne zločine i transgeneracijski prenosi jaču mržnju prema drugome i drugačijem, a paralelno imamo i institucionalno negiranje Bosne i Hercegovine i institucionalne pozive za njenu podjelu i nestanak od strane predstavnika Republike Srpske. Ove činjenice nameću znanstvenu, pravnu,… i svaku drugu procjenu da je Republika Srpska (genocidna) tvorevina koja treba biti adekvatno sankcionisana za ono što je učinjeno na njenoj teritoriji (genocid, masivna ubistva, brojna silovanja; brojni logori; masovni progoni; brojni porušeni objekti; sve veća poslijeratna mržnja prema drugome i drugačijem,…) na način da se kroz sudsku praksu njezina djela verifikuju i izrekene se adekvatna (konačna) sudska i politička sankcija: oduzimanje onoga što je nastalo na krivičnom djelu (ratnim zločinima/genocidu,…) – oduzimanje/gašenje Republike Srpske.Ovo je sa aspekta prava, pravde, morala i religije ali i sa civilizacijskog aspekta jedina istinska pravda (pobijedio bi ljudski razum i um koji se zalaže za uspravan hod čovjeka). U suprotnom, a sobzirom na zločinački razum i um koji svakodnevno intezivira svoju zločinačku patologiju, možemo očekivati sa teritorije Republike Srpske ideje i praktične poteze koji mogu dovesti do snažnijeg oblika društvene destrukcije zasnovanog na pokušaju potpune teritorijalne homogenizacije nacionalnog (srpskog) suvereniteta – pokušaj ocjepljenja Republike Srpske od Bosne i Hercegovine/nestanak Bosne i Hercegovine. Naravno, mogi analitičari ovu ideju i mogućnost odbacuju kao nerealnu, ali gube iz vida činjenicu da ako na jednoj teritoriji dominira zločinački razum i um (koji je počinio djelo koje životinja životinji ne radi), onda njegove manifestacije mogu biti suprotne očekivanju normalnog razuma i uma. Moje profesionalno iskustvo (kao Načelnika Vojnoobavještajne službe Oružanih snaga Bosne i Hercegovine) me je naučilo da u izradi procjena i ocjena stanja, uvijek se stavljam u ulogu neprijatelja i sa te pozicije pravim predviđanja toka situacije. To sam i u ovom slučaju uradio.

Šta bi po Vama bila uspješna prevencija faktora društvene destrukcije u Bosni i Hercegovini?

Sinanović: Uspješna prevencija faktora društvene destrukcije, tačnije njihovog reprezentanta – ratnih zločina u Bosni i Hercegovini leži u činjenici da moramo pronaći načine i mehanizme pomoći zločincima iz proteklog rata. Ratni zločinci ne mogu sami sebi pomoći. Oni osim svoga zločinačkog razuma i uma, podsticani su na ratne zločine i spoljnim uticajima. Akomulacija navedena dva faktora kod ratnih zločinaca spustili su njihov razum i um na nivo ispod nivoa životinje. Povratak njihovog razuma i uma na dvije noge(na ljudski nivo) podrazumijeva dva ključna aspekta: (1) njihovo istinsko pokajanje i priznanje pred Bogom, nadležnim institucijama, (sudovi,…) i narodom za ono što su učinili u protekloj agresiji na bosanskohercegovačko društvo i državu (genocid i drugi ratni zločini koje životinja životinji ne radi); (2) spoljni faktori koji su (do)uticali na formiranje (srpskog) zločinačkog razuma i uma (politika, intelektualna elita, srpska pravoslavna crkva,…) moraju napraviti doktrinarni zaokret u smislu institucionalnog priznanja činjenice da su pod njihovim (do)uticajem vršeni masivni ratni zločini nad Bošnjacima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini, ali i najteži ratni zločin – zločin genocida nad Bošnjacima (djelo koje životinja životinji ne radi). Bez navedenog, ni sam ne znam ima li uopšte izlaza za bosanskohercegovačko društvo i državu.

Spomenuli ste posljedice rata u Bosni i Hercegovini kao jedan od faktora koji dovodi do samoubistva?

Sinanović:Rat je jedna od kolektivnih stresnih situacija, katastrofa ogromnih razmjera koja pogađa, većim ili manjim intenzitetom, cjelokupno stanovništvo. Zbog jačine traume, posljedice rata znatno prevazilaze sposobnosti većine ljudi da se s njima suočavaju. Zbog toga sam u objašnjavanju uzroka samoubistava, u svome istraživanju napravio (i) značajan osvrt na posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), kao “bazi” iz koje se najčešće „regrutuju” lica sa suicidalnim namjerama, koja nerijetko završavaju i samoubistvom.

Kakvi su (komparativni) pokazatelji samoubistava u Bosni i Hercegovini u prijeratnom, ratnom i poslijeratnom periodu?

Sinanović: Čestitam Vam na ovome, po meni, ključnom pitanju. Periode koje ste naveli u svome pitanju ustvari „krase” razlike u brojevima i stopama samoubistava koje pogađaju istu bosanskohercegovačku generaciju samo u različitim društvenim ambijentima: predratni period (u socijalnom i svakom drugom smislu stabilan period); ratni period (period totalne društvene destrukcije); i poslijeratni period (period produžene društvene destrukcije). U periodu istraživanja (1985.-2005.) ukupno je u Bosni i Hercegovini počinjeno samoubistava – 10.219, od čega: predratni period (1985.-1991.) – 3.583 samoubistava; ratni period (1991.-1995.) – 1.637 samoubistava; poslijeratni period (1996.- 2005) – 4.999 samoubistava. Očekivani trend samoubistava u Bosni i Hercegovini nastavljen je i od 2006.-2011. godine, kada je (u Bosni i Hercegovini) zabilježeno ukupno 3.032 samoubistava ili u prosjeku 505 samoubistava godišnje. Republika Srpska i dalje se kreće na nivou svoga visokog/kritično visokog prosjeka preko 276 samoubistava godišnje.

zemirubiceuratusamoubiceuumiru

Kakav je brojčani odnos samoubistava u Federaciji BiH i Republici Srpskoj?

Sinanović: U periodu od 1992.-2011. (za dvadeset godina) u Republici Srpskoj je počinjeno 6.175 samoubistava (približavaju se broju ubijenih Bošnjaka u najtežem ratnom zločinu – zločinu genocida u i oko Srebrenice jula 1995. godine). U periodu od 1992.-2011. (za dvadeset godina) u Republici Srbiji je počinjeno 29.024 samoubistava. U periodu od 1992.-2011. (period agresije na Bosnu i Hercegovinu i šesnaest godina nakon agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu) u Republici Srpskoj i Republici Srbiji je počinjeno ukupno 35.199 samoubistava. Uzimajući u obzir ukupan broj počinjenih samoubistava u Republici Srpskoj i Republici Srbiji – 35.199, činjenicu da su Republika Srpska i Republika Srbija bili nosioci agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu (ideološki, planski, naredbodavno i izvršno) i činjenicu da je nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu registrovan nagli porast samoubistava u Republici Srpskoj i Republici Srbiji, uzročno-posljedično možemo dovesti u tijesnu povezanost navedene činjenice. Prema navedenim pokazateljima očekivati je da će do 2068. godine, tačnije za period 1992.-2068. (ljudski vijek), u Republici Srpskoj i Republici Srbiji, samoubistvo izvršiti oko 123.196 lica (približavaju se broju ubijenih Bošnjaka u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992. – 1995.). Odgovor na visoke i kritično visoke stope samoubistava u Republici Srpskoj – posebno na kritično visoke stope samoubistava kod demobilisanih boraca Vojske Republike Srpske treba tražiti (i) u činjenici da su pripadnici Vojske Republike Srpske bili (i) nosioci planiranja, naređivanja i izvršavanja brojnih ratnih zločina, a njih 19.473 je učestvovalo (i) u zločinu genocida nad Bošnjacima u i oko Srebrenice (prema raspoloživim podacima, u poslijeratnom periodu 1996.-2012. ukupno je 3.000 pripadnika Vojske Republike Srpske izvršilo samoubistvo – žive u produženom ratnom periodu/svakodnevno ginu od „nevidiljivog” metka).[iii]Prema znanstvenim predviđanjima, a rukovodeći se onim šta su Republika Srpska i Republika Srbija počinile u protekloj agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu (brojni ratni zločini ali i najteži ratni zločin – zločin genocida nad Bošnjacima, djelo koje životinja životinji ne radi) Republika Srpska i Republika Srbija ne mogu planirati i realizovati tzv. samoprevenciju samoubistava („rehabilitaciju društva”), to im očito trenutno stanje mentalne svijesti ne dozvoljava (negiraju dokaz – ono što su počinili, a to je u mentalnom smislu najteže stanje svijesti). Jedini izlaz za društvo u Republici Srpskoj (kojeg moramo promatrati odvojeno od društva u Federaciji BiH – jer se u Republici Srpskoj u okviru bosanskohercegovačkog društva 2-4 puta više izvrši samoubistava nego u Federaciji BiH) i Republici Srbiji, ponovo naglašavam, je istinsko priznanje i pokajanje pred Bogom, istinsko priznanje i pokajanje pred nadležnim institucijama[iv] (Međunarodni sud pravde u Hagu, sudovi u BiH,…) i istinsko priznanje i pokajanje pred žrtvama za ono što su uradili – očekujući tada Božiju milost/”prevenciju”, ali bez stigme, tražiti i ljudsku pomoć – npr. pomoć Svjetske zdravstvene organizacije da razvije određene programe prevencije, tačnije potpunu „rehabilitaciju društava”. Bez navednog, očekivati je različite zaključke (ali i one maliciozne) – da će Republika Srpska i Republika Srbija ući u fazu postepenog odumiranja pa čak i (samo)nestanka (uzimajući u obzir i druge negativne trendove: ubistva, mortalitet, alkoholizam, opojne droge, trajno iseljavanje, „nepoznate bolesti”,…), što je (i) “Božija generacijska i transgeneracijska kazna”, a to je (i) istinska pravda. Navedeni problem (samoubistava) ne smije biti samo problem Republike Srpske, (zvanično i nije: na brojnoj skali problema u Republici Srpskoj ovaj se problem uopšte ne nalazi), ovo mora biti problem države Bosne i Hercegovine, ali i međunarodni problem (posebno Svjetske zdravstvene organizacije), budući da u slučaju nedostatka adekvatne društvene predikcije i prevencije, kod navedene kategorije lica, možemo imati ekspanziju (najtežih oblika) PTSP i samoubistava, ali i drugih oblika društvene destrukcije.

Šta je sa (srpskim) ratnim zločincima i njihovim pokajanjem i priznanjem počinjenog najtežeg ratnog zločina – zločina genocida nad Bošnjacima?

Sinanović:Na bazi ambijenta (prostor Republike Srpske i Republike Srbije) u kojem trenutno živi zločinački razum i um, znanstveno je očekivati da će zbog izostanka priznanja i pokajanja za počinjene masivne ratne zločine (a posebno najtežeg ratnog zločina – zločina genocida nad Bošnjacima) u protekloj agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu, ipak (na žalost) i u narednom periodu preovladavati stav uvaženog prof. dr. Ismeta Dizdarevića, koji kaže: “Krivci ili sukrivci ratnih zlodjela, posebno genocida, ne govore sa kajanjima o njima. Ali i kada neki, između njih, progovore o svojim zlodjelima, nikada ne izgovore punu istinu. I tada oni, obično gonjeni osjećajem grižnje savjesti, o razlozima i načinima izvršavanja zločina ne govore jezikom istine, već jezikom nesjećanja i traženjem opravdanja. Zašto krivci ili sukrivci zlodjela skrivaju istinu? Da li zbog zaborava činjenice, straha od posljedica, odanosti ideologiji ili grupi kojoj pripadaju, ili zbog ranije izrečene zakletve šutnje ili… Očito je da i ovi mogu biti razlozi ali i da nisu jedini. Drugi razlozi, mislimo, izgledaju razumniji i uvjerljiviji. Začetnici, nosioci i izvršioci zločina intimno vjeruju da su silovanja, mučenja i ubijanja nevinih pravedna djela. Njihovo uvjerenje proizlazi ne samo iz osobnih, destruktivnih ili psihopatskih sklonosti, već i iz dobijenih priznanja i (ili) crkvenih oprosta za učinjena zlodjela… Nijedna osoba, za koju se pouzdano zna da je kriva, ne smije biti prepuštena spokoju mirnog života. Glavni začetnici, nosioci i izvršioci genocida snose najveću odgovornost. Ali osudom njih za zlodjela koja su počinili ne mogu se osloboditi odgovornosti i svi “mali ljudi”. U atmosferi koja sada vlada izgleda da ćemo čekati na izlive kajanja nosioca i izvršioca zla, a bez iskrenog pokajanja i osude zla nema ni pomirenja niti toleratnog suživota pripadnika različitih nacija i vjera”. Možda je najbolji odgovor na pitanje: zašto krivci ili sukrivci zlodjela skrivaju istinu?, sadržan u sljedećim riječima:”Naravno, ne treba posebno napominjati da je baš Ćosić stručnoj književnoj i najširoj književnoj i političkoj javnosti poznat kao kreator doktrine srpske laži, o čemu, posebno, i bez imalo nelagode i samopoštovanja piše ovako: “Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu; laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije; lažemo stvaralački, maštovito, inventivno; laž je srpski državni interes. Laž je u samom biću Srbima”” (Zbornik radova sa naučne i stručne rasprave o knjizi ”Bosanski rat” Dobrice Ćosića, 2012., pp. 291-292).

Uvaženi profesore Sinanović, koji je Vaš stav naspram sve češće ideje/pritiska o bošnjačkom oprostu zločina genocida nad njima, kao “formuli” budućeg suživota na ovim prostorima?

Sinanović: Od Bošnjaka kao žrtava najtežeg ratnog zločina – zločina genocida traži se (vrši se neviđeni pritisak) da oproste monstrumima/ideolozima, planerima, naredbodavcima i izvršiocima genocida, a u isto vrijeme od monstruma/ideologa, planera, naredbodavaca i izvršioca genocida se ne traži priznanje i pokajanje za počinjeni genocid. Za ono što je nad Bošnjacima urađeno – genocid, Bošnjaci nikada ne smiju dati oprost niti smiju zaboraviti. Ukoliko bi to Bošnjaci uradili/oprostili i zaboravili genocid, tada bi i sami učestvovali u (samo)genocidu – jer oprost i zaborav genocida je ustvari (i) najveći genocide (jer vodi u novi genocid). Zato, kao najbolju poruku Bošnjacima u nastavku su navedene riječi M. Fethullaha Gülena(utjecajanog vjerskog učenjaka, mislioca, pjesnika, pisca i, nadasve, velikog pobornika obrazovanja koji stalno podstiče međureligijski i interkulturalni dijalog, nauku, demokratiju i duhovnost): “Zbog toga, najveći poklon koji današnja generacija može dati svojoj djeci i unucima jeste da ih poduči kako da opraštaju – da opraštaju čak i kada su u najgoroj vrsti sukoba i u najvećoj smutnji. Međutim, razmišljati o opraštanju monstrumima ili, pak, onima koji su se udružili da drugima nanose bol bilo bi obescjenjivanje ideje o opraštanju. Mi nemamo pravo takvima oprostiti; njima oprostiti značilo bi poniziti ljudski rod. Ja ne vjerujem da postoji ikakva vjerovatnoća da bi iko prihvatio takvo poniženje” (Gülen, “Ka globalnoj civilizaciji-ljubav i tolerancija”, 2013.).

Snage odbrane R BiH od agresije, ipak, bilježe mali broj samoubistava, u odnosu koliko se to (znanstveno) očekivalo. Zašto?

Sinanović:Tačno, prisutan je veliki nesrazmjer između obima i jačine traume (kroz koju su prolazile snage odbrane RBiH od agresije ali i civilno stanovništvo) i broja realiziranih samoubistava. Elaboracija, ovog u historiji rijetko zabolježenog fenomena, traži više vremena i prostora (o čemu možemo drugi put razgovarati). Ukratko, možda najbolji odgovor leži riječima američkog sociologa K. Doubta, koji kaže: „Bosanci su preživjeli nerazuman rat pomoću dara mentalnog integriteta. Svaki istaknuti novinar koji je bio u Bosni u toku rata svjedočio je i izvještavao o ovom daru mentalnog integriteta, daru nasljeđenom iz vjerske tradicije i kulturnih običaja u Bosni”.

Na kraju, poruka najvećim žrtvama protekle agresije na bosanskohercegovačko društvo i državu – Bošnjacima: ”Preživjet ćemo jer su naša mjerila drukčija i naša osjećanja dublja i toplija, jer se ne bojimo ni drugih ni drugačijih ni boljih, jer se sami sobom grijemo” (Musa Ćazim Ćatić).

[i] Danas su na društvenoj sceni sve više i više tzv. „kontrolisana” znanstvena istraživanja koja se prilagođavaju određenim centrima moći, koja imaju za cilj ne pravu istinu već naručenu istinu, posebno u oblastima društvene destrukcije, gdje se (na žalost) centrima moći (državnim, političkim, ekonomskim,….) i prilagođavaju rezultati znanstvenih istraživanaja.

[ii] “Kantonalni sud u Tuzli osudio je četvoricu bivših pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS-a) koji su počinili ratni zločin počinjen u junu i julu 1992. godine u Smolućoj kod Lukavca. Svetomir Ilić osuđen je na šest, Milorad Cvijanović sin Milana i Milorad Cvijanović zvani Mićko na po pet, te Vaso Ilić na dvije i po godine zatvora. – Krivi su zbog kršenja međunarodnih pravila i običaja ratovanje, te pojedinih odredbi Ženevske konvencije… Nakon što im je sutkinja Fetija Pašić pročitala visinu kazne, jedan od njih, Svetomir Ilić, uzvikivao je „ŽivjelaRepublikaSrpska”, nazivajućisudfašistima. Ironija i nezadovoljstvo osuđenih i publike na sudu nije prestala ni na sudskim hodnicima. Jedan od članova publike, silazeći niz stepenice suda Svetomiru Iliću je kazao kako mu je greška što je zarobljenike u Smolućoj pustio žive. Riječ je o prvostepenoj presudi Kantonalnog suda, na koju je moguće uložiti žalbu Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine”. (Dnevni avaz, 05.03.2014.).

[iii] U nastavku, kao najbolja ilustracija dosadašnjih stavova koji se odnose na zločinački razum i um, navodimo riječi predsjednika udruženja “Veterani” Republike Srpske, g-dina Duška Vukotića, koji kaže: “Dalje, treba znati da je poslije Dejtonskog sporazuma preko 4.000 demobilisanih boraca, veterana diglo ruku na sebe i izvršilo samoubistvo. Samo iz mog, odnosno podrinjskog odreda od 426 boraca, kolika je bila prvobitna formacija, pet momaka je izvršilo samoubistvo. Imate situaciju da danas očevi ubijaju sinove, ili obrnuto… Svakodnevne poruke sa naslovnih strana uglavnom govore o nevjerovatnim apsurdima i ubistvima međusobno najbližih članova porodice…”. (List “Dani”, 2014).

[iv] Do sada je Sporazum o priznanju krivice pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu i Sudom BiH potpisalo 48 lica osumnjičenih za ratne zločine. Ovaj institut, u svojoj suštini, treba da zadovoljava dvije komponente pravde, retributivnu i restorativnu. Svrha retributivne pravde je kažnjavanje zbog počinjenog krivičnog djela i odvraćanje od počinjenja zločina u budućnosti. Restorativna pravda se, najšire, sastoji iz sljedeća tri elementa čijim bi se ispunjavanjem restorativni segment instituta sporazuma o priznanju krivice smatrao validnim: 1) osuđenik u potpunosti razumije i prihvata posljedice svojih djela i osjeća odgovornost; 2) osuđenik nedvosmisleno pokazuje spremnost da se ispravi šteta koja je počinjena i 3) osuđenik u potpunosti prihvata kaznu. Primjer bosanskohercegovačkog društva i države potvrđuje da je pokajanje/priznanje krivice za počinjene ratne zločine instutut koji ne daje očekivane rezultate, čak imamo situaciju da osuđeni za ratne zločine nakon puštanja na slobodu vrše „produženi zločin nad žrtvama”.

saff

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top