U okrilju Kur’ana: ‘A ti ne znaš, možda je Smak svijeta blizu!’

U posljednjoj cjelini sure Al-Ahzab je odgovor na pitanje postavljeno Poslaniku o Smaku svijeta. Ljudi su to požurivali, a ujedno i sumnjali u Smak svijeta. Odgovor na ovo pitanje Poslanik je prepustio Allahu upozoravajući ih da je on vrlo blizu i da će ih ščepati vrlo brzo i neočekivano. Kontekst dalje iznosi jednu scenu Smaka svijeta koja se ovima koji ga požuruju nije svidjela, a to je Dan kada se njihova lica u vatri budu prevrtala, Dan kada će se kajati što nisu Allahu i Njegovu Poslaniku pokorni bili, Dan kada će tražiti za svoje prvake i starješine dvostruku kaznu. To je scena koja zadaje bol, a koju niko ne bi želio niti bi je požurivao. Tekst ih sa scene drugog svijeta ponovo vraća na ovaj svijet da bi skrenuo pažnju onima koji vjeruju da ne budu kao Musaov narod koji je Musaa optuživao i vrijeđao, pa ga je Allah oslobodio onoga što su govorili. Izgleda da je ovo bio odgovor na svršen čin. Možda je to bio razgovor nekih o Poslanikovoj ženidbi sa Zejnebom i njegovim prekršajem njihovog običaja. Allah poziva vjernike da kažu istinu kako bi ih za njihova djela nagradio i grijehe im oprostio i privolio ih da budu pokorni Allahu i Njegovu Poslaniku obećavajući im veliku nagradu.

Sura završava dubokim i iznenađujućim ritmom o emanetu koga su odbili da ponesu nebesa, Zemlja i planine, a ponio ga je čovjek. I sve to da bi se utvrdio Allahov red u nagradi za učinjena djela, da bi se izvršio obračun čovjeku za ono što je izabrao i čime je sebe zadovoljio: da bi Allah licemjere i licemjerke, i mnogobošce i mnogoboške kaznio, a vjernicima i vjernicama oprostio. A Allah prašta i samilostan je (33/73).

***

Ljudi te pitaju o Smaku svijeta, reci: “To jedino Allah zna!” A ti ne znaš, možda je Smak svijeta blizu! (33/63).

Oni su neprestano pitali Vjerovjesnika o Smaku svijeta o kome im je on dugo govorio, dugo prijetio ovim Danom, a Kur’an je opisao njegove scene tako kao da ih onaj koji čita Kur’ an vidi pred svojim očima. Oni ga pitaju o njegovom vremenu, požuruju to vrijeme, a to požurivanje nosi u sebi značenje sumnje u ovaj Dan ili njegovo negiranje ili ismijavanje shodno onima koji pitaju i njihove blizine ili udaljenosti od imana.

Smak svijeta je gajb. Njegovo vrijeme zna samo Allah. O njegovom vremenu Allah nikoga nije obavijestio čak ni svoje poslanike i meleke Njemu bliske. U hadisu o suštini imana i islama stoji: Abdulah ibni Omer (Allah bio zadovoljan njime) kaže:

“Čuo sam od svoga oca Omera ibni Hattaba (Allah bio zadovoljan njim) da je rekao: Dok smo sjedili kod Allahova Poslanika (alejhi’ s-selam), pomoli se prema nama jedan čovjek u sasvim bijelom odijelu, sasvim crne kose, ne vidi se na njemu da je putovao, a od nas ga niko nije poznavao, sjede pred Allahova Poslanika (alejhi’ s-selam), prikuči svoja koljena Poslanikovim koljenima, stavi svoje ruke na koljena i reče:

–  Muhammede, kaži mi šta je islam

Islam je – reče Poslanik – da svjedočiš da nema Boga osim Allaha, da je Muhammed Božiji rob i Božiji poslanik, da klanjaš namaz, da daješ zekjat, postiš ramazan i obaviš hadž ako si u mogućnosti.

Istinu veliš – reče čovjek.

Mi se začudismo, veli Omer, pita ga, onda mu veli: Istinu kažeš, kao da zna.

Šta je iman – upita čovjek?

Iman je – odgovori mu Poslanik – da vjeruješ u Boga, Njegove meleke, Njegove kitabe, Njegove poslanike i drugi svijet i da vjeruješ u sudbinu dobra i zla.

Istinu veliš – reče čovjek.

A šta je savršena dobrota, ihsan?

Savršena dobrota, ihsan je – reče Poslanik – da Bogu robuješ i ibadet činiš baš kao da Ga vidiš jer i ako ti Njega ne vidiš, On tebe vidi.

A kada će nastupiti Smak svijeta?

Onaj koga pitaš o tome – reče Poslanik – ne zna bolje od onoga koji pita – reče Poslanik….! itd.

Nakon toga Allahov Poslanik je rekao: “Ovo je Džibril, došao vam je da vas vjeri poduči.”^[1]

Onaj koji je upitan je Allahov Poslanik (alejhi’ s-selam) a onaj koji pita je Džibril (alejhi-s-selam). I jedan i drugi ne znaju kada će nastupiti Smak svijeta. Reci: ‘To jedino Allah zna! (33/63) – samo On i niko od Njegovih robova.

Allah je ovako odredio zbog mudrosti koju samo On zna. Mi opažamo samo jedan njen dio, a to je da ona ostavlja ljude na oprezu, da Smak svijeta stalno očekuju, da su uvijek spremni na iznenađenje. To je za one kojima Allah želi dobro i u čija srca je ugradio bogobojaznost. Što se tiče onih koji su nehajni prema ovome Danu, koji ne žive u njegovom iščekivanju svakog momenta i nisu spremni za susret sa ovim Danom, oni sami sebe varaju. Allah je njima objasnio i upozorio ih, a Smak svijeta učinio nepoznatim gajbom koji se može desiti u svako doba noći i dana: A ti ne znaš, možda je Smak svijeta blizu! (33/63).

***

Allah je nevjernike prokleo i za njih oganj razbuktali pripremio (33/64)

u njemu će vječno i zauvijek boraviti, ni zaštitnika ni pomagača neće naći (33/65).

Na Dan kad se njihova lica u vatri budu prevrtala, govoriće: “Kamo sreće da smo se Allahu pokoravali i da smo Poslanika slušali” (33/66).

I   govoriće: “Gospodaru naš, mi smo prvake naše i starješine naše slušali, pa su nas oni s pravog puta odveli; (33/67)

Gospodaru naš, podaj im dvostruku patnju i prokuni ih prokletstvom velikim!” (33/68).

Oni te pitaju o Smaku svijeta, a ovo je jedna od scena Smaka svijeta:

Allah je nevjernike prokleo i za njih oganj razbuktali pripremio (33/64)

Allah je protjerao nevjernike iz svoje milosti: On je njima pripremio oganj razbuktati.

U njemu će vječno i zauvijek boraviti (33/65).

U njemu će ostati dugi vremenski period. Kraj toga boravka zna samo Allah. On zna i njegovo trajanje. Trajat će onoliko koliko On hoće. Oni će biti lišeni svake pomoći. lišeni svakog pomagača. Oni su izgubili svaku nadu da se spase iz ovog ognja. Oni zaštitnika i pomagača neće naći:

Ni zaštitnika ni pomagača neće naći (33/66).

Što se tiče same scene mučenja, ona je bolna:

Na Dan kad se njihova lica u vatri budu prevrtala (33/66).

Vatra će ih obuhvaćati sa svih strana. Ovim izrazom na ovaj način želi se prikazati kretanje i njeno otjelovljenje uz želju da im vatra obuhvati svo lice i da kazna bude egzemplarna!

I govoriće: “Kamo sreće da smo se Allahu pokoravali i da smo Poslanika slušali!” (33/66).

To je izgubljena želja kojoj ovdje nema mjesta, a neće biti ni uslišana. Već je prekasno. To je uzdah na ono što je prošlo!

Iz njih izbija mržnja prema prvacima i starješinama njihovim koji su ih s Pravog Puta odveli, kajući se Allahu, ali kajanje sada ne koristi:

I govoriće: “Gospodaru naš, mi smo prvake naše i starješine naše slušali, pa su nas oni s pravog puta odveli; (33/67)

Gospodaru naš, podaj im dvostruku patnju i prokuni ih prokletstvom velikim!” (33/68).

Ovo je taj Dan. Pa zašto pitanje o njemu. Jedino rad za ovaj Dan može izbaviti čovjeka iz ove zlokobne sudbine.