Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Kolumne i intervjui > U kojoj je fazi agresija na Bosnu i Hercegovinu?

U kojoj je fazi agresija na Bosnu i Hercegovinu?

Mnogi prijatelji me pitaju da li će u Bosni i Hercegovini izbiti rat. Mnogi od tih, čak i većina, koji me to pitaju, odgovorno tvrdim, ne znaju ni šta je povod ovolike tenzije, ni šta je Ustavni sud, ni kakvu je odluku donio, niti znaju kako glasi referendumsko pitanje, tj. anketno pitanje, koje bi se moglo naći u manjem Bh. entitetu 25.09.2016. na anketi/referendumu.

Rat u BiH nikada nije ni započeo, započela je agresija, davno, puno prije nas, koja nikada nije ni stala, samo je mijenjala oblike. Onda se postavlja pitanje u kojoj je fazi ta agresija?

Ona je očito u posljednjoj fazi, prije svega zbog činjenice da veliki broj Bošnjaka ne zna gore navedeno. Nije samo zbog toga. Kada bih počeo nabrajati, mislim da bih pisao sve do posljednjeg daha na ovome prolaznom svijetu, ali pokusat ću navesti par razloga.

Za samo 20 godina od posljednjeg oružanog vala agresije i pokolja odrekli smo se svih iskrenih patriota i ostaviti ih da žive na rubu egzistencije, obrukani, poniženi, uglavnom ih predstavljaju dezerteri i profiteri, čast izuzecima, dezerteri uglavnom i rukovode bitnim procesima u društvu, obrazovanju, privredi pa i politici. Ne znam da li vas trebam podsjetiti na sramote i poniženja koje su najbolji sinovi Bosne prolazili nakon ‘95, kao npr. rahmetli general Alagić, koji je zavezanih ruku i nogu uhapšen i dovezen u Sarajevu iz Sanskog Mosta, što mu je i bilo sebeb smrti.

Roditelji djeci ne pričaju o silovanjima i zvjerstvima, nego o izmišljenim zlatnim kašikama. Borci kriju da su to bili. Mediji su prepušteni otuđenim centrima moći i hipnotiziraju nas. Džamije, skoro sve obnovljene, ali prazne, tužne, a efendije (čast drugačijima) umjesto da hodaju po mahalama i okupljaju džematlije, prodaju dove i Jasine neukoj sirotinji i proganjaju “paradžemate”. Postali smo Muje i Sulje, koje su se odrekli stećaka, a kako i ne bi kada su nam udžbenici historije knjižice od 100 stranica, uglavnom laži i polu-istina.

Očekujemo pomoć od Međunarodne zajednice, a često kao diplomate šaljemo kumove, jarane i rođake koji ne znaju ni bosanski progovoriti, a sve i da znaju sve i jedan jezik, kao što su znali naši predstavnici ‘92, nema nam selameta od stranaca. Oni su nam zabranili da se branimo i naoružamo, (pro)dali Srebrenicu, žmirili i čekali, čekali da nas nema. Mi se tada kleli u Armiju BiH, kleli se da nećemo sebi dopustiti da budemo razoružani, a Boga mi razoružali nas opet. Nemamo tenka, a o avijaciji da ne pričam. Imamo zato Oružane snage u kojoj posao možeš dobiti preko štele, posao za koji su plate tako niske da su ti momcii poniženi, onakvi kakvi vojnici, makar to malo što ih imamo, nikada ne bi smjeli biti.
Nije nam kriv ni Vuk, ni Milorad, oni svoje znaju par stoljeća, krivi smo mi, što pokradosmo donacije za obnove kuća, prodasmo certifikate, digosmo kredite da kupimo stanove po Sarajevu i FBiH, a dedovine ili babovine zaboravismo ili prodadosmo. Krivi su i oni koji glasovima povratnika dođoše u politiku, a ostaše u Sarajevu, piju kahve po Vatri i ganjaju curice, koje su jadne, bez nade za egzistenciju, pale na iskušenju i pristale na razne gadosti da bi dobile posao. Na taj ili na neki drugi način se zapošljavaju i učitelji, nastavici, pedagozi, koji nemaju mišljenje, nego po FB lajkaju slike direktora, sindikalista i ministara. Oni bi, kao, trebali odgojiti nove generacije?

Krivi smo mi što ne učimo, što ne znamo, što ne želimo da znamo, ni ko smo, ni šta smo, ni gdje ćemo, ni bilo šta drugo, osim možda ko je pobjedio na Grandu – to znamo, kako i ne bismo, pa mi pobjeđujemo.

Međutim, nije naše stanje bilo bolje ni u nekim ranijim fazama, pa mnogi slomiše zube. Kažu danas neki parlamentarci da su se Bošnjaci prepali i da su u strahu od zajedničke akcije Policije RS-a i Srbije. To je isto kao da vuku žednom krvi kažeš da je štala otvorena, a ovce spavaju obrijane, spremne.

Ne znam sa kakvim Bošnjacima vi živite. Mene Boga mi, a ni moje prijatelje nije strah, kao što nije bilo ni očeve naše.

Kada je Bošnjaka bilo strah?

Podigni glavu brate, visoko, još visočije, ti si čukununuk, praunuk, unuk, sin šehida, a ti si sestro čukununuka, praunuka, unuka, kćer, naših divnih i čednih majki, koje nisu ni znale reći “uh”, koje generacije odgojiše kao udovice, daleko od ognjišta i sačuvaše tradiciju i vjeru.
Mi smo narod hrabrih bosanskih kraljeva, koji hereze odbiše, ustanika koji i protiv Osmalija i  Austrougara ustaše, primiše od prvih din, ali identitet zadržasmo, od drugih ono najbolje, što pobjedismo četnike i ustaše i tad i sad, i partizane, oplemenjeni Fatihovom zaostavštinom, Alijinim ahlakom i ljubavlju prema komišijama i sunarodnjacima.

Budite bez kompleksa, budite ponosni na ono što jeste, vratimo se Gospodaru, i naravno učite, čitajte, tu je istinska moć.
I da, ovo nije samo predizborni trik, Srbija se direktno mješa, otvoreno, u unutrašnje stvari BiH – to da je predizborna je klasična balijska priča. Ovo će biti i proći, kako-tako, ali napadi su stalni, jer “i poslije rata je rat”, nemojte na naoštrene noževe golim vratovima, a nemojte ni u Njemačku, ovdje nam je obaveza ostati, obaveza pred Bogom i onima koji u to ime mladosti dadoše. Znam teško je, nema perspektive, ali mi smo krivi, sami biramo, moram se uključiti i preuzeti odgovornost, otjerati one koji su nas doveli do ovoga.

Neka se ovo dešava, neka se malo trznu Bošnjaci, onako preventivno, i da, nek smo vazda puni Bosne, a i Bosna puna nas.

Piše: Haris Zahiragić

Akos.ba

 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top