Još jedna tužna priča dolazi nam iz Egipta… nju nam pričaju suze uhapšenog oca… bol protjeranog muža… zadnji uzdasi žene na samrti…
Ovo je priča Sari Mustafi Abdulhamid, jednoj „običnoj“ egipatskoj ženi, majci dvoje djece, supruzi i kćerci… Njen otac je uhapšen prije pet mjeseci, a muž je protjeran. U međuvremenu dvadesetsedmogodišnja Sara se razboljela, dobila je rak i svijeća njenog dunjalučkog života polako je dogorijevala. Svakim danom je bivala sve slabija, prebačena je u bolnicu gdje je morala boraviti zbog izrazito teškog stanja. Kako se smrt približavala želja za susretom sa voljenim babom je rasla. Obzirom da je bila nepokretna, na rukama su je odnijeli do sudnice na dan kada je trebalo biti suđenje njenom babi.
Od tužilaštva su zahtijevali da joj dozvoli susret s ocem, što je tužilaštvo i odobrilo…Ali, kada su zahtjev proslijedili policijskom službeniku zaduženom za sprovedbu te odluke, on je odbio to dozvoliti… Sara je umrla, nije uspjela još jednom vidjeti svoga oca na dunjaluku, nije se oprostila od babe, nije se ni babo oprostio od svoje voljene kćerke… nije ni vidjela svoga protjeranog muža… U samrtnim mukama Sara je poslala tužnu poruku svijetu, tužnu poruku islamskom ummetu… zar nemam pravo posljednji put vidjeti svoga babu… Zar nemam pravo posljednji put stegnuti šaku svoga supruga, ostaviti mu u amanet našu dječicu, posljednji put, pogledom punim topline kazati mu koliko ga volim… Imam li i ja pravo kao i svaka druga kćerka da me otac otprati do mezara, da me suprug spusti u mezar… Sara Mustafa Abdulhamid nije jedina… ovo je sudbina mnogih egipatskih žena, žena koje pate, žrtava faraonske torture pučističkih vlasti…
Zato, cijenjena sestro, ti koja imaš sreću svakodnevno gledati svoga oca i muža, koja imaš blagodat odgajati svoju djecu…
Ti, cijenjeni brate, koji imaš blagodat biti uz svoju kćerku kada si joj najpotrebniji, biti uz svoju suprugu, pružiti joj ruku podrške…
IslamBosna.ba
