Šteta je vrijeme gubiti i nešto korisno ne pročitati ili ne naučiti
„Šteta je vrijeme gubiti i nešto korisno ne pročitati ili ne naučiti.“ rekao je Halid ef. Hadžimulić.
Hadži hafiz Halid ef. Hadžimulić rođen je 16. oktobra 1915. godine u Sarajevu. Kao dječak, od svoga babe – mualima Ali-efendije, naučio je kako se voli mekteb, a od amidže i dajdži kako se voli i uči Kur’an. Bio je nabolji učenik u osnovnoj školi, te najbolji student na oba fakulteta ( završio je Romanistiku u Zagrebu – 1942. i Orijentalistiku u Sarajevu – 1955.)
Halid ef. Hadžimulić govorio je više od šest stranih jezika, među kojima su: arapski, turski, perzijski, francuski, njemački. Skoro sve Šantićeve pjesme poznavao je napamet. Bio je odličan fudbaler. Imao je znanje iz oblasti hemije, fizike, poznavao je sve matematske formule. Ni jedna, ovozemaljska, oblast mu nije bila strana. U radu se pridržavao jedne turske maksime: „Ili jedan posao nemoj nikako započinjati, ili – ako si već započeo jedan posao – gledaj da ga na najljepši način završiš.“ Iako je u svakom poslu bio takav, drugima to nije nametao, već je svačiji trud ma kako neznatan bio desetorostuko hvalom uveličao.
Period komunizma odabrao je za šutnju i samoću. Sa svojim prijateljem, učeći Kur’an, obišao je cijelo Sarajevo. Svoju rutu započeli su od Ali-pašine džamije, preko Koševa, Bara, Hrastova, Sedrenika, Zmajevca ; spustili na Obhodžu, gdje su klanjali podne namaz, zatim se popeli na Trebević i preko Trebevića došli do Magribije i do Ali-pašine džamije gdje su završili krug. „Linija“ kojom su hodali sačuvala je Sarajevo. To je bilo treće obilaženje Sarajeva učenjem Kur’ana. Prvo je bilo 1941. godine, kada su trojica hafiza, učeći Kur’an, obišla Sarajevo. Drugo, 1943. godine, a treće 1963. godine. Liniju, koju su prošli učeći Kur’an, nisu prešle neprijateljske snage.
O tome kako se voli i poštuje čovjek, hfz. efendija Halid Hadžimulić je poslao jasnu sliku. U harmoniji, s njim su boravili i jevreji i pravoslavci i katolici. Njegovi dlanovi su uvijek bili ispruženi, ruke raširene, a njegove oči iskrene. Niko u njegovoj blizini nije bio povrijeđen, rastužen; čak bi i srca onih koji su mu dolazili postajala milostivija.
„Iako mu je reis Sulejman efendija Kemura osobno nudio visoke službeničke položaje, on je ostao dosljedan emanetu svojih učitelja da živi skromno i dostojanstveno; družeći se sa knjigama, govoreći hutbe sa mimbera Careve džamije više od 30 godina.“
Hadži hafiz Halid ef. Hadžimulić umro je, 8. januara 2011. godine u Sarajevu, u 97. godini života. Iza njega su ostali brojni prevodi i obrađeni rukopisi, među kojima su djela poput «Mesnevije» od Dželaludina Rumija, te «Divan» Hafiza Širazija. Napisao je i kazao preko 1500 hutbi, napisao je i arapsku gramatiku u 500 lekcija. Njegova rukopisna ostavština broji preko 1500 stranica. Ukopan je u haremu Bakr babine džamije, na At mejdanu, u Sarajevu. On je poput ideala – nešto uzorno a nedostižno, nešto čemu svi težimo, pa dokle ko stigne. Njegov život je Božiji ders ovome gradu.
„Kad umrem, pitat će se ljudi: “ Ko je bio Halid Hadžimulić? neka pitaju ko mi je mati, po tome će znati ko sam bio!“
„Kako živite – tako ćete umrijeti, a kako umrete – tako ćete biti proživljeni.“
Za Akos.ba piše: Ilma Tajar
