Vi ste ovdje
Home > U Fokusu > Stanje (ne)kontrolisanog haosa – I dio

Stanje (ne)kontrolisanog haosa – I dio

Još početkom prošlog stoljeća, tačnije 1907. godine Theodor Roosevelt je govoreći o globalnim efektima industrijalizacije u Kongresu SAD, uočio i ukazao na rasipanje i uništavanje prirodnih dobara i njihovu neodgovornu iskoristivost, što prijeti zaustavljanjem nekog budućeg razvoja koji pripada budućim generacijama.

Tokom vijeka takvo upozorenje bivalo je često ponavljano i sve očiglednije. Međutim, proteklo stoljeće uglavnom je bilo prilično udobno povijesno razdoblje za poslovne uspjehe i neograničenu slobodu kapitala.

Ekonomski aspekt nacionalne sigurnosti i sigurnosti države oduvjek je zauzimao veoma bitno mjesto, a tako će vjerovatno, bez obzira na sve prisutnije integracijske procese i kolektivne sisteme sigurnosti biti i u budućnosti. Naime, savremene teorije sigurnosti govore da na osnovu stepena razvoja ekonomije i bogatstva, tehničko-tehnološkog napretka i privrednog razvoja uveliko zavisi i politički položaj i status države na svjetskoj sceni. Uporedo sa jačanjem ekonomskih potencijala poboljšava se i politički položaj ali i uticaj zemlje, te jača i njena sigurnost a samim tim i sigurnost njenih građana. Nadalje, ekonomski potencijal svake zemlje predstavlja radnu osnovu i materijalni okvir svih ekonomskih i društvenih procesa i odnosa u oblasti priprema za odbranu zemlje od vanjskih, pa i unutrašnjih sigurnosnih prijetnji. Danas je u svijetu ekonomski prosperitet neodvojiv od raspoloživih prirodnih resursa, prvenstveno onih koji se koriste za dobijanje energije.

Borba za resurse glavni izvor nemira

Tokom povijesti, pa tako i danas (gotovo sigurno i u budućnosti) za dominaciju na svjetskoj sceni i ostvarivanje vlastitih ciljeva svjetske sile su morale da osiguraju prirodne resurse – prirodna bogatstva, koji, bilo da se radi o obnovljivim ili neobnovljivim, predstavljaju osnovu za privredni i ekonomski razvoj svake zemlje. U biti to su materije koje se nalaze u prirodi, a koje imaju određenu vrijednost njihovoj relativno nemodificiranoj prirodnoj formi, te predstavljaju prirodni kapital pretvoren u proizvodne jedinice koje ulaze u proces infrastrukturnog kapitala. Prirodni resursi jedne zemlje često određuju njeno bogatstvo, status u svjetskom ekonomskom sistemu, te njen politički uticaj. Ukoliko ih zemlja ne posjeduje, nastoji ih osigurati putem ugovora ili sporazuma sa zemljama dobavljačima, te zemljama preko kojih se vrši transport istih. Sa druge strane, ako zemlja posjeduje prirodna bogatstva, ona nastoji da ih sačuva i racionalno koristi. Danas je očuvanje prirodnih resursa težište u prirodnom kapitalizmu, ekologizmu, ekološkom pokretu i u radu stranaka koje za svoju političku platformu uzimaju očuvanje čovjekove okoline.

Postoje teorije koje govore da crpljenje resursa predstavlja glavni izvor nemira i sukoba u zemljama u razvoju, ali i u svijetu. Još početkom prošlog stoljeća 1907. godine Theodor Roosevelt je govoreći o globalnim efektima industrijalizacije u Kongresu SAD, uočio i ukazao na rasipanje i uništavanje prirodnih dobara i njihovu neodgovornu iskoristivost, što prijeti zaustavljanjem nekog budućeg razvoja koji pripada budućim generacijama. Tokom vijeka takvo upozorenje bivalo je često ponavljano i sve očiglednije. Međutim, proteklo stoljeće uglavnom je bilo prilično udobno povijesno razdoblje za poslovne uspjehe i neograničenu slobodu kapitala. Protekli vijek je bio period borbe za naftu, ponajprije naftnih kompanija koje su ostvarivale i još uvijek ostvaruju enormne profite, a brojni svjetski ministri finansija zadovoljno trljaju ruke jer se time pune proračuni i ostvaruju veliki suficiti. Naftu sve više zamjenjuje prirodni plin, kao čistiji i po okolinu zdraviji energent. Međutim, procjene govore da ovi energenti, nafta, prirodni plin, pa i ugalj, nisu neiscrpni. Nafte bi moglo nestati na svjetskim tržištima već za nekih 40-ak godina, prirodni plin i ugalj će potrajati nešto duže, oko 100-njak godina. Traže se alternativni izvori energije, a obnovljivi izvori poput sunčeve energije, snage vjetra i vode dobijaju na značaju.

Pokreti zelenih jačaju, te je atomska energija na udaru, pogotovo nakon katastrofe u Černobilu i ne tako davnih nesretnih dešavanja u Japanu. Neizvjesna budućnost i rizik da tržišna ekonomija uništi čovjekovu okolinu postavljaju nove prijetnje i izazove nacionalnim sigurnosnim sistemima, ne samo nerazvijenih i zemalja u razvoju, već i visokorazvijenim zemljama Zapadne Evrope, Sjeverne Amerike, Japana, te novim ekonomijama u usponu poput Kine, Indije, Brazila, Turske i drugim. Korištena udobnost i postignuti uspjesi kapitala tokom minulog vijeka ostavili su sadašnje aktuelne ekološke  posljedice. Savremene nacionalni sistemi sigurnosti nisu imuni na ova dešavanja, te se moraju prilagoditi kako bi se postigla energetska, ekološka i ekonomska sigurnost nacije ali i pojedinca.

Globalni izazovi

Globalni izazovi kao što su: otvorenost granica, globalizacija, ranjivost na poljima transporta, energetike i informatike, borba za resurse i zavisnost od istih, siromaštvo i glad u svijetu, bolesti i epidemije, te kriminal, predstavljaju neka od glavnih pitanja na koja savremene strategije nacionalne sigurnosti treba da daju odgovore.
Većina zemalja istočne i jugoistočne Evrope nakon dugog perioda provedenog unutar socijalističkog bloka, navikle na jednopartijski sistem bez parlamentarne borbe, sa ekonomijom zasnovanom na općedruštvenom vlasništvu zapale su u stanje (ne)kontrolisanog haosa i veoma teško se snalaze u novim globalizacijskim procesima sa naglašenim kapitalističkim i neoliberalističkim osnovama na kojima leži zapadni svijet. Bosna i Hercegovina nije izuzetak u ovim procesima.

Štaviše, njena sudbina, a samim tim sudbina njenih građana i svih segmenata bosanskohercegovačkog društva je neodvojivo vezana za regiju i svijet, te kao nihov dio ona je podložna savremenim izazovima koji se nameću kao neumoljivi faktori prijetnje sigurnosti svakoj društvenoj zajednici. Pored novih izazova (terorizam, proliferacija oružja za masovno uništenje, regionalni konflikti, nestabilne države, organizovani kriminal, etnički sukobi, ilegalne migracije) sve prisutnije je, u regiji i svijetu, nadmetanje za prirodne resurse. Ta nadmetanja će, vjerovatno, stvoriti dalje nemire i migracije u raznim dijelovima svijeta. Energetska ovisnost zemalja EU, koja je najveći svjetski uvoznik nafte i plina, te koja danas oko 50% potrošnje energije obezbjeđuje uvozom (do 2030. godine ovaj udio će se popeti na čak 70%), nije zaobišla ni ostale evropske zemlje pa samim tim ni BiH, kao sastavni dio evropskog teritorija. Pronaći prave odgovore na sve brojnije izazove današnjice i za daleko razvijenije zemlje od BiH predstavlja svakom danom sve veći i veći izazov.

Za Akos.ba piše: Rašid Kasumović, prof

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top