Vi ste ovdje
Home > U Fokusu > Slovo o Havi, slovo o životu i smrti

Slovo o Havi, slovo o životu i smrti

Postoje ljudi i događaji koji obilježe naše živote a da nas za njih ne vežu niti bliže niti dalje rodbinske veze. Postoje osobe koje obilježe jedan dio života svih onih koji tada i tu žive i dijele slične životne interese, godine…

O takvim se osobama priča i priča uvijek iznova, a njihovi životi kao da su neiscrpna vrela za pouku, ibret, opomenu. Kao da ih je Svemogući baš sa tom ulogom posalao na Dunjaluk, a On je Mudar I Silan i sve zna.
O njima pričaju i šute oni koji ih znaju i oni koji su ih upoznali kroz često spominjanje. 

Mogu onda slobodno i ponosno reći da je direktno poznanstvo, prijateljstvo, druženje s takvim osobama čast i blagodat. Njihov odlazak iz našeg života ostavlja prazninu koja se ne popunjava nikada. 
Treba vjerovatno proći mnogo vremena da se usudite o njima pričati sa drugima i podijeliti zajednički provedene životne trenutke. I dalje ne želim o tome pričati jer te trenutke ljubomorno čuvam samo za sebe, a uvijek ima nešto što se šuti…

Meni je trebala godina da se nakanim napisati slovo o Havi Šljivić Dovadžija. Bojala sam se da priča o njoj ne oskrnavi sjećanje. 
Onda sam shvatila da šutnja mnogo više boli i da rahmetli Hava treba da se spominje zbog svog kratkog ali plodonosnog života….zbog Merjem i Sare koje je nisu upoznale dovoljno da je pamte i o njoj pričaju…Zbog njenog Amara kojeg je toliko poštovala, s kojim je imala odnos na kojeg su se i stariji bračni parovi mogli u mnogo čemu ugledati. Zbog njenih roditelja koji su je ostali željni poslavši je u daleki Kairo još u srednju školu a potom i na čuveni Azhar očekujući da svoju starost provedu uz nju i njenu djecu, ponosni na njen ilum i ponašanje. Zbog njene četiri sestre, dvije starije i dvije mlađe koje su joj se obraćale s riječima punim poštovanja i tražeći od nje uputstva i savjete za život…
Zbog nas koji smo voljeli njen zarazni, dječiji osmjeh koji nikada nije silazio sa lica. 

Njeno krhko, nježno tijelo, dječije lice, razdraganost, ushićenje, slali su nam jednu potpuno drugačiju sliku o osobi koja je u dubini svoje duše bila žena, majka, prijateljica, savjetnica, profesorica, sve za primjer. 
Za nepunih dvadeset i osam godina uradila je mnogo više nego neko za cijeli jedan život od sedamdeset, osamdeset…Njen je Amar u šali volio reći da ona nije ni bila djevojka, već samo dijete a potom žena.
Život se sručio na njena krhka pleća rano, prerano…Ona je voljela to, nije se nikada žalila, uvijek je bila zadovoljna…Kao što efendija na dženazi spomenu hadis Poslanika a.s. da smrću prestaju djela ljudska osim u tri slučaja: Trajna sadaka, korisno znanje, i dobro dijete koje mu uči dove.
Naša je rahmetli Hava cijeli svoj život provela istražujući i tražeći znanje te podučavajući druge. Naša je draga Hava iza sebe ostavila trajnu sadaku: mnoge korisne prijevode, osobe koje je podučila arapskom jeziku a njenim se sebebom u Crnoj Rijeci izgradila abdesthana za potrebe džematlija uz pomoć i donaciju žena iz Kuvajta koja i danas stoji kao bedem i podsjetnik na njen hizmet. Iza sebe je naša mila Hava ostavila svoj evlad, Merjem i Saru koje će je inšaallah spominjati u dovama svojim zajedno sa svima nama.

Njeno je djetinjstvo obilježio rat. Završila je čuveni Al- Azhar gdje je i upoznala svog životnog druga s kojim je s puno hrabrosti i u tuđini rodila Merjem, a potom i Saru koja je bez majčinog toplog zagrljaja ostala sa samo četiri mjeseca. 
Dok pišem ove redke osjećam da ću nedorečenošću i nedostatkom prostora i vremena možda nejasno prenijeti ono što želim. A ne znam zapravo ni šta želim. Osim da spomenem jednu hrabru, lijepu, posebnu ženu čiji je prerani odlazak sa ovog svijeta potakao mnoge da razmisle kako nam je smrt bliža od jake… Havina smrt mnoge od nas usporila je ili bar na trenutak trznula od kotrljanja u vrtlogu prolaznog života. Mnoge je Havin odlazak ujedinio u boli , u dovi koja je najmoćnije oružje na ovom svijetu. Mnoge od nas je njena smrt zaustavila u srkletu, beznačajnim stvarima koje nas drže na uzdi i ne daju nam da dišemo punim plućima. Mnoge je od nas Havin odlazak i pokrenuo…da se radujemo sitnicama, širimo pozitivnu energiju, poljubimo i zagrlimo svoju čeljad kao da nam je to posljednji put na ovom svijetu, nasmijemo se insanu kao da će nam taj osmjeh biti posljednja sadaka na Dunjaluku. 
Zato neka i ovaj tekst bude samo jedno slovo o radosti i sreći života sa jedne strane i beskrajnoj tuzi i bolu s druge strane. 
O Havi se samo može započeti pisati. Zato ovo i jeste jedno slovo.

Riznica njenog kratkog i plodonosnog života zaslužuje knjigu. Knjigu koju će čitati dok žive oni koji su je poznavali i oni koji su o svome životu počeli razmišljati te noći kad je ona otišla. Nije istina da bi se takva knjiga o svakome mogla napisati, i da spominjemo po dobru uvijek one koji odu, ili prerano odu. Postoje zaista ljudi čiji život je toliko poseban, zanimljiv, pun ajeta…tužan, možda i tragičan toliko da ne postoji insan kojeg ta tuga nije dirnula, ganula. Insan koji nas podstakne da pokrenemo stvari koje znamo al ne praktikujemo, koje cijenimo ali samo po potrebi. Dova je najjače oružje vjernika. Dova za Havu, njenu djecu, Amara, roditelje, draga je našem Gospodaru. Dovimo. U suri Eš-Šu'ara’, ajeti od 83-85 predstavljaju dovu koju je Ibrahim a.s. učio a koja je pouka u svim vremenima: “Gospodaru moj, podari mi znanje i uvrsti me među one koji su dobri, I učini da me po lijepom spominju oni što će doći poslije mene, i učini me jednim od onih kojima ćeš džennetske blagodati darovati…,”

Rahmetli Hava rođena je u Dubravama kod Živinica 28. februara 1987. godine od oca Zijada i majke Samide, u poznatoj ulemanskoj, hodžinskoj porodici Šljivić.
Ime je dobila po svojoj rahmetli nani Havi koju po dobru spominju u Dubravama. Od pet kćeri koliko su Zijad i Samida dobili Hava je srednja, treća…Dubrave je često spominjala i voljela iako je u njima provela samo rano djetinjstvo jer je već u srednju školu otišla u Kairo gdje je živjela u internatu i pohađala nastavu na arapskom jeziku. Tada je zavoljela arapski jezik i uvijek je za života govorila da se želi posvetiti tom jeziku i podučavati druge. Te noći kada je otišla, vraćala se baš sa misije podučavanja. Davala je sebe maksimalno, u svemu. Te večeri hrlila je svojim djevojčicama, četveromjesečnoj Sari i četverogodišnjoj Merjem.

Po završetku srednje škole nastavila je studije arapskog jezika na Al Azharu gdje je upoznala svog Amara (kako ga je voljela zvati) studenta engleskog jezika, svršenika medrese Osman ef. Redžović. Ubrzo su sklopili brak u Amarovoj Crnoj Rijeci, a potom se vraćaju studentskim obavezama na Al Azharu kojeg oboje uspješno završavaju. Iako su imali mnogo ponuda da ostanu u Kairu, odu u arapske zemlje ili Evropu odlučili su život sa svojim kćerima nastaviti u BiH, u Crnoj Rijeci. Edžel, Allahova odredba. Uvijek se Havi sviđala Crna Rijeka,voljela je crnoriječko prostranstvo, prirodne ljepote. Poslije pustinjskog ambijenta gdje je provela većinu svog života Crna Rijeka za nju je bila dunjalučka oaza.
Svemu se lahko prilagođavala, bez velikih prohtjeva. Odlika je to velikih ljudi. Zadovoljstvo malim stvarima, mnoštvo snova koje je željela ostvariti uz veliki trud i požrtvovanost na koju je navikla kroz svoj kratki život. 

Mezar rahmetli Have Šljivić Dovadžija, kćerke Zijada i Samide , majke Merjem i Sare, Amar ef. supruge, sestre Eminine, Almine, Nerminine i Ameline, naše prijateljice voljene, nalazi se na prelijepom proplanku Crnoriječke visoravni. Prošla je godina od njenog preseljenja, već…tuga i dalje golema a sjećanja živa.
Rahmet plemenitoj duši Havinoj.

 

Piše: Belma Bjelak Bešlić

 

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top