Slovo o Aliji Nametku: Kolonija – svojim Zagrebačkim ahbabima
Alija Nametak se u kontinuitetu deklarisao kao Hrvat, ali to ne znači da se za hrvatsko opredijelio i ostao mu dostojan zato što je u njemu baštinio svoje identitetske vrijednosti, u odnosu, s druge strane, na srpstvo. Naime, sveukupni kontekst sredine, društveno-politički i kulturnih prilika njegovog vremena usmjerili su ga ka Hrvatima.
Kako i sam ističe, Nametak nikad nije bio političar (Rukopis II 1974:148), pa se nije u tom području, poput Bašagića, ni borio za bosanskohercegovačke muslimane, međutim ako se analizira njegova biografija, književno stvaralaštvo i sveukupna književna djelatnost, nameće se zaključak da je život ovog pisca u potpunosti bio u znaku borbe za bosanskohercegovačke muslimane, brige za njihovu vjeru i očuvanje tradicijskih vrijednosti-za afirmaciju i očuvanje njihovog identitet.
O pripadnosti muslimanima i Bosni- o odnosu između muslimanskog, bosanskog, s jedne strane i hrvatskog, s druge strane, Nametak je pisao u tekstu Kolonija-Svojim Zagrebačkim ahbabima, objavljeno u Novom Beharu 1930.g.:
”…Naći ćete svugdje tu našu koloniju. Kad izađemo iz ovog vjekovitog okvira, iz naše takozvane uže domovine, koji se zove ponosna Bosna i kršna Hercegovina, ne možemo a da ne budemo zajedno. Svugdje smo mi zajedno, pa i u Zagrebu imamo svoju koloniju. Makar da smo i tamo među svojima, mi se nekako voljkije osjećamo kad osnujemo kakav čisto naš bosanski kružok, gdje se dnevno sastajemo. Obično to bude kakva aščinica ili kavana. Prvi je razgovor svakog od nas : ” Ima li gdje god da se može ‘čisto’ jesti?… Živeći u Zagrebu zavolio sam ga kao ni jedan drugi grad. I svi govorimo: vratićemo se u nj, jer nigdje se ne živi kao u njemu, ali jedna godina života u Bosni među svojima sjeti nas, da nas je Bosna odgojila, da se ona za nas žrtvovala, da smo mi njezina uzdanica i da treba da joj stostruko vratimo…(Čl. NB 1930c:323-324)
(iz doktorata prof.dr. Amine Pehlić) … Nedavno odbranjen doktorat.
***
Alija Nametak je bio bh. pripovjedač, dramatičar i folklorist. Rođen je u Mostaru 6. marta 1906., a umro u Sarajevu 08. novembra 1987. godine. U Mostaru završava mekteb i gimnaziju, a studije u Zagrebu.
Od 1929. godine živi u Sarajevu i do 1945. godine radi kao srednjoškolski profesor na gimnaziji, Učiteljskoj i Srednjoj tehničkoj školi. 1934/35. predavao u Podgorici, a jedno vrijeme je bio lektor i intendant u Narodnom pozorištu u Sarajevu (za vrijeme rata Hrvatsko državno kazalište). Zbog aktivnoga učestvovanja u kulturnom i književnom životu za vrijeme NDH-a, osuđen 1945. na petnaest godina zatvora, od čega je odležao devet. Izopćen iz bosanskohercegovačkog književnog života, ponovo je počeo objavljivati tek nakon dugogodišnje šutnje (Trava zaboravka, Zagreb 1966. i Tuturuza i šeh Meco, Zagreb 1978). Značajan pripovjedač, koji izvornim darom i sjajnim osjećanjem jezika u svojim najboljim novelama nadrasta ograničenja tradicionalističkih književnih i životnih nazora. Punu i pravu recepciju Nametkove proze trajno je omela njegova politička ekskomuniciranost i građanska marginaliziranost. U knjizi Sarajevski nekrologij, objavljenoj posthumno (Zürich, 1994), Nametak se pokazuje kao novovjekovni Bašeskija – hroničar koji britkim jezikom i kroz briljantne novelističke krokije, i toplo i ironično u isti mah, svjedoči o životu tradicionalne sarajevske muslimanske sredine kao cijeloga jednog paralelnog, zatajenog mikrokozmosa u vremenu epohalnih društvenih i političkih promjena (1961-1985).
Djela:
Bajram žrtava (Zagreb, 1931), Dobri Bošnjani (Zagreb, 1937), Ramazanske priče (Sarajevo, 1941), Za obraz (Zagreb, 1942), Mladić u prirodi (Sarajevo, 1943), Dan i sunce (Zagreb, 1944), Abdullahpaša u kasabi (Sarajevo, 1945), Trava zaboravka (Zagreb, 1966), Tuturuza i šeh Meco (Zagreb, 1978), Sarajevski nekrologij (Zürich, 1994)
Za Akos.ba priredila: Elma Fetić-Čehajić
