Sindrom zvani „historijska utakmica“ – nesposobnost Rukometnog Saveza BiH
Iza nas je još jedna u nizu od „historijskih utakmica“ koje se nećemo nažalost sjećati po dobru. Mnogo puta do sada mediji su proglašavali razne susrete naših reprezentacija bilo fudbalskih, košarkaških ili rukometnih susretom od historijskog značaja. Ustaljena fraza koju većina stanovnika naše domovine dočekuje sa podsmijehom. Naravno, razlog tome je činjenica da se većina tih takozvanih historijskih mečeva nije završila u našu korist.
Tako je nažalost bilo i večeras u Beču, puno sudijskih grešaka, za koje možemo reći da su bile skandalozne, jer ne dešava se često u svijetu rukometa da se jednoj ekipi dodijeli čak šest isljučenja za nepunih 25 minuta. Zvuči kao traženje alibija, međutim činjenica je da smo pokradeni kako su to konstantovali jedan od najboljih golmana u Evropi Benjamin Burić i naš legendarni komentator Sabahudin Topalbećirević. Utakmica puna kontraverzi u prvom poluvremenu, te naše konfuzne reakcije u drugom dovele su do po nas nesretnog scenarija, već viđenog u skorijoj prošlosti kada je riječ o našem ekipnom sportu.
U sportu je tako, nekada pobijediš nekada izgubiš, ali ne odustaješ. U našem slučaju igrači i stručni štab nisu odustali, ni prije ove utakmice niti nakon nje, odustali su oni koji kroje sudbinu rukometa u Bosni i Hercegovini, gospoda iz rukometnog saveza! Naime, ako u jednoj selekciji brigu oko marketinga, finansija, priprema i igračkog kadra vodi samo jedan čovjek čitav kolektiv je u opasnosti da posustajanjem kapetana broda potone.
Bilala Šuman i donkihotovska borba
Bilal Šuman je dolaskom u reprezentaciju znao da je pred njim veoma težak i kompliciran posao, međutim naš legendarni rukometaš nije žalio energiju u cilju spasa rukometa u Bosni i Hercegovini. Već na početku mandata Šuman je na najbolji način iskoristio sve svoje veze u svijetu rukometa kako bi našim igračima omogućio uslove kakve imaju najbolje skandinavske rukometne reprezentacije. Osim sportskog segmenta Šuman je u marketinštom smislu uradio fenomenalan posao, doveo je sponzore, ustabilio finansije reprezentacije, ali i sve ostalo što je prije njegovog dolaska bilo na staklenim nogama. Uradio je sve ono što ne spada u opis njegovog posla, a oni koji su trebali to da rade umjesto njega ostali su nijemi na razne apele, te su čekali kapetana da usmjeri brod koji tone. Sebično i neprofesinalno ponašanje čelnika saveza koji nisu na pravi način podržali sve ono što je Šuman uradio, a nije trebao, jer se od trenera ne očekuje da rješava stvari koje ne spadaju u domen njegove odgovornosti. Pasivan pristup rukometnog saveza odraz je njihove neprofesionalnosti zbog koje nećemo gledati našu reprezentaciju sljedeće godine na evropskom prvenstvu u susjednoj Hrvatskoj. Slab lobi u svijetu rukometa rezultat je dugogodišnje pospanosti, a lobi u EHF-u potreban je barem toliko da nam makar omogući ravnopravnu borbu u ovakvim utakmicama, kada se na nas gleda kao na neku amatersku selekciju. Bilo kako bilo, bitka je izgubljena, a najveći gubitnici su oni momci na tribinama u Beču koji su izdvojili svoje vrijeme i novac samo da bi gledali svoju voljenu domovinu, te svi oni koji su ispred malih ekrana pratili utakmicu nadajući se da će u Hrvatskoj ponosno prošetati noseći našu zastavu.
Za Akos.ba piše: Admir Lisica
