Osvrt na knjigu dr. Safeta Bandžovića “Bošnjaci i antifašizam”

Početkom devedesetih godina 20. stoljeća kada su nacionalističke ideologije suvereno zavladale društveno-političkim prostorom Jugoslavije, Drugi svjetski rat se našao u središtu reinterpretacija međusobno suprotstavljenih nacionalnih narativa. Bošnjački nacionalni ideolozi su na optužbe srpskih, koji su ih prozivali i optuživali, prizivajući osvetu i osiguravajući legitimitet za buduće nakane, za učešće u zločinima nad Srbima, te ustaškom društveno-političkom sistemu kao izrazu mračne i ksenofobične fašističke ideologije uzvraćali podsjećanjem na antifašističke rezolucije bošnjačkog građanstva iz 1941/1942, te viktimiziranom kulturom sjećanja koja je imala dokazati da su Bošnjaci za vrijeme Drugog svjetskog rata bili prvenstveno žrtve, a ne značajan politički faktor koji je bitnije mogao utjecati na preoblikovanje domaće političke scene.

Prostor za kolektivne nacionalne manipulacije je bio tim veći ako se ima u vidu da ključne prijeporne tačke nacionalnih ideologija, posebno u pogledu Bošnjaka, nisu bile historiografski tretirane i riješene. Bosna i Hercegovina i Bošnjaci dočekali su agresiju 1992. godine bez iscrpnije, opsežnije i validnije historiografske valorizacije i argumenata o zemlji i bošnjačkom nacionalnom kolektivu. Spomenuta praznina se sporo popunjavala i iza rata 1992-1995.

Ideološka paradigma koja dominira određenim vremenskim razdobljem i prostorom određuje i zamagljuje perspektive sudionika. Bilo da su pobornici ili protivnici dotične ideologije, intelektualni i drugi djelatnici stavljanjem u centar javnog diskursa čine je sveprisutnom i dominantnom, tačnije, čine je referentnom tačkom u odnosu na koju se donosi sud. U takvim uvjetima, a budući da je pojedinac subjektivni filter vlastite realnosti koja „boji“ njegov pogled
na prošlost, ambicija da se u historijsku (re)konstrukciju uhvati njena slojevita i složena slika može se činiti krajnje pretencioznom, ako ne i bezizglednom.

Historiografija koja danas nastaje u Bosni i Hercegovini, a koja „odgovara“ društveno-političkoj potrebi, bilo da je njom izazvana, bilo da je u službi iste, gotovo se po defaultu valorizira sa stanovišta vladajuće i sveprisutne ideološke, tj. nacionalne paradigme, i štaviše, uglavljuje se u polarizovane nacionalne ideološke narative koji čine temelj kulture sjećanja nacionalnih kolektiva.

Na prvi pogled, primarno iz te perspektive, nameće se valoriziranje knjige Bošnjaci i antifašizam, Ratni realizam i odjek rezolucija građanske hrabrosti (1941.) autora dr. Safeta Bandžovića, naučnog saradnika Instituta za istoriju u Sarajevu i, nije nebitno napomenuti, aktivnog učesnika nacionalno-kulturnog preporoda Bošnjaka početkom devedesetih godina 20. stoljeća. Skorije istraživačke studije koje se tiču uspostave memorijalne kulture na području Sarajeva u postkomunističkom i postratnom dobu pokazale su da značajan segment novouspostavljajuće kulture pamćenja kod Bošnjaka čini pozivanje na izvjestan historijski kontinuitet borbe ovog kolektiva protiv fašizma. Stoga bi tretira predočava čitaocu ratnu stvarnost u njenom najkompleksnijem pojavnom obliku koji nije predmet interesovanja ideologija koje teže pojednostavljenoj i politički upotrebnoj slici prošlosti. Izdiferencirani i u isto vrijeme široki pristup temi pokazuje da žrtva bez obzira na njenu etničku, vjersku pripadnost uvijek strada po istom principu, fašističke ideologije nalikuju jedna drugoj, a trenutni praktični i ideološki interesi i prioriteti politički snažne međunarodne javnosti uvijek su ispred njenih moralnih parola. Mimo zaraznih i rušilačkih ideologija koje se nameću kao sveprisutna stvarnost, pokazuje autor na velikom broju „muslimanskih“, „hrvatskih“ i „srpskih“  primjera, opstaju netaknuti moralni, jednostavni, ljudski mentalni sklopovi koji svojim djelovanjem razbijaju imaginarne crno-bijele kolektivne predodžbe o drugom. Antifašizam u tom smislu nije nacionalna, već univerzalno ljudska baština.

Na kraju knjige kao prilozi su donesene hronološkim redom Prijedorska, Sarajevska, Banjalučka, Bijeljinska, Tuzlanska, Mostarska i Zenička rezolucija. Šteta je što uz knjigu nije donesena i bibliografija koja bi veliki broj korištenih izvora učinila preglednijim.

Piše: Sabina Veladžić

Prilozi

Akos.ba

Safet Bandžović, Bošnjaci i antifašizam. Ratni realizam i odjek rezolucija građanske hrabrosti (1941.). Sarajevo: Autorovo izdanje, 2010, 467 str