Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Kolumne i intervjui > Šamar čistom dječijom prirodom

Šamar čistom dječijom prirodom

Super mi je ovo direktno i indirektno mentalno silovanje sa Novom godinom. Ide mi na ruku. Mnogim roditeljima je poznata jedna suptilna tehnika navođenja djeteta na otpor.. Primjer:

Moj stariji sin, kad je bio beba, za sve što mu se ne bi udovoljilo odmah, on bi lupao glavom od pod. Hvala Allahu pa je tvrdoglav. Doslovno. Naravno da sam nastojala da ga spriječim, ali nije mi uspijevalo. Čim se odmaknem, on nastavi po svom. Onda sam ja skužila da u našoj staroj kući, onoj baš staaaaroj bosanskoj kući, drveni pod dođe kao dobar amortizer. Tako sam prestala brinuti, i pri sljedećoj seansi sam sjela kao dragi gledaoci, i ohrabrivala svoje čedo: “Udri, sine, udri! Još, još…” Što sam ja više poticala, on je manje lupao, i na kraju je rekao: “NeTu!”

Sad se dešava to mentalno silovanje, koje djeluje baš kao i “udri, sine!”. Siluju sa filmovima i programima u svim varijantama božićnih priča, pa su mi time pomogli da moja djeca, koja imaju otpor prema svakoj sili, jednostavno ni ne pale televizor. Naporno im je to što neko misli (bezbeli) da su svi ludi, i da ne shvaćaju ovo nasilno prodiranje “božićnog duha” u privatna ozračja domova. Isto je i sa novogodišnjim “da se zna da smo živi makar taj dan” programom.

Kazali su, između ostalog:
“Svi nešto kukaju da nemaju ni za kruh, a uveliko se spremaju slavlja…”
“Ljudi danas protestiraju, a sutra izađu na trgove, na koje se za pripremu slavlja i gluposti potrošio njihov novac, i kao slave oni nešto… Slave, a tvrde da im je loše. I onda opet nakon nekoliko dana izađu da traže te svoje pare.”
“Svi, kao, nikog ni na šta ne prisiljavaju, a u školi moramo praviti čestitke, ukrase, i sve u tom stilu. Nije mi Bajram, pa da pravim čestitke! Kome bih ja čestitao prvi januar? Kako glupo, hajmo svaki tjedan čestitati ponedjeljak!”
“Rekao sam nastavnici da neću praviti jelke i gluposti, da ja mogu napraviti neki drugi zadatak. Pitala me zašto, a ja sam odgovorio da to, jednostavno, nije meni svojstveno. Ja sam musliman, ja ću praviti nešto drugo, a kršćani neka prave čestitke. Meni to ne smeta. Ni oni za Bajram ne crtaju čestitke i džamije. I glupo bi bilo da ih neko tjera, zar ne?”
“Šta ti je rekla nastavnica?”
“Rekla je da ja pravim čestitku za ocjenu, a ne za Novu godinu.”
“I šta ti misliš o tome?”
“Mislim da je jadno koliko potcjenjuju dječiju pamet.”
“Možda potcjenjuju svoju?”
“To je već njihov izbor, ali i budala zna, ako nazoveš Mjesec Suncem, on ne postaje Sunce, već ostaje Mjesec. Samo sebe ljudi prave blesavima…”

Tako je i sa ovim promocijama LGBT, ili kako već, raznoraznih programa i strategija. Umjesto da su uspjeli u tome da djecu imuniziraju prema ovoj nastranoj pojavi, što je bio cilj u prvoj etapi, a nakon nje… ne želim ni misliti koji koraci slijede, uspjeli su samo još više naglasiti svoju nasrtljivost, nasušnu potrebu da budu prihvaćeni kao “zdravi” i “normalni”, i ostala maltretiranja u stilu Jehovinih svjedoka.

Na to je jedan od sinova imao ovaj komentar:
“Ako su zdravi i normalni, zašto toliko navaljuju s tim? Ja ne znam da iko zdrav i normalan stalno dokazuje da je zdrav i normalan. To je jasno, ili jesi, ili nisi. Nijedan luđak neće reći da je lud. Neće ni zao i loš čovjek reći za sebe da je zao i loš. Uvijek se prave žrtve, uvijek su im drugi ljudi krivi. I ovi su takvi.”

Kad podučavam svoju djecu vrijednostima, vjeri i ostalim vrlinama, uvijek ih pitam šta o tome misle. Vjerujte, djeca (omladina) imaju najpreciznija pitanja, i najbistrije zaključke. Istini ne treba mnogo da rasvijetli samu sebe, jer ona i jeste svjetlo. Kad padne na čiste duše dječije, lijepa srca naše omladine, ovo svjetlo samo još jače zablješti. Razumijem da onima koji u srcu svjetla nemaju trebaju raznorazni “blještavo je” efekti. Razlika je što se ovo vanjsko gasi kad nestane struje, a ovo unutrašnje svjetlo i grije, i tjera tamu, bez obzira na okolnosti.Upravo za ovakvom energijom naši mladi tragaju. Znaju oni prepoznati oaze u pustinji. Zato, ne treba ih ni s druge strane siliti da “misle” ono što ne misle. Ne treba ih uporno bombardirati godišnjim planom i programom “ne smije se disat” naputaka. Pitajte ih, slušajte ih, vidjet ćete odraz istine u najljepšoj, slavljeničkoj haljini.

Tako da, “dragi” svi nesveti i nečasni, samo udrite! 🙂 Kontraefekat vam je zadao žestoku pljusku, a i vi bi to mogli osjetiti da imate obraz.

 

Piše: Ammara Šabić-Langić

 

Akos.bA

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top