Piše: Zvonimir Nikolić
U vozilu Hitne pomoći sam se vozio tri puta u životu. Prvi put kada sam još kao dvadesetogodišnjak doživio pomicanje kamena u bubregu, za kojeg nisam ni znao da ga imam. Srećom, sve se završilo samo sa injekcijom za ublažavanje bolova. Drugi put, kada je mlađoj kćerki puklo slijepo crijevo i kada je iz hitne pomoći prebačena u bolnicu na operaciju. Tada su u pitanju bile minute. Treći put kada je supruga imala moždani udar i kada je prebačena direktno u bolnicu. O njenom životu su u tim trenucima odlučivale bukvalno sekunde. I svaki put sam mogao samo da izrazim veliku zahvalnost osoblju hitne pomoći i vozaču vozila koji je u tim trenucima brzom i spretnom vožnjom spašavao nečiji život.
Opširnije na Al Jazeeri.
