Književni kutak

Roman “Godina bez proljeća” – Svjedočenje ratom osvijetljenih karaktera

Savremeni bosanskohercegovački pisac Adnan Repeša, rođen 1978. godine u Mostaru, svojom petom knjigom-romanom “Godina bez proljeća” na osebujan način progovara i donosi nam priču o mladosti i odrastanju u ratnim uslovima u kojima pravila i vrijednosti se uveliko mijenjaju i postaju beskorisne.

Suočen sa ratnim strahotama, kao mlada osoba koja je to proživjela, pisac Repeša u fragmentima pričajući priču u prvom licu, ujedno, svjedoči i o međuljdskim odnosima u kojima se otkriva ko je čovjek a ko to već nije. Rat neminovno mijenja i narušava ljudske sudbine, ali on osvjetljava i ljudske karaktere koje pisac-narator posebno sjenči i u detaljima ističe.

Pogotovo se to uočava u kontrastima između surovosti rata i vitalnosti i ljepote onog što mladost nosi sa sobom. U ispovijednom tonu, pisac-narator nam donosi priču o svom izbjeglištvu u hercegovačkim gradovima, Ljubuškom i Blagaju u kojem sada živi. Prisjećajući se tih izbjegličkih dana zapisuje: “jedini intenzivni osjećaj bio je miris baruta.” U takvim okolnostima u kojima je u cvijetu mladosti stradala i njegova prijateljica Nermina, on se pita: šta je onda vrijednost? I, na to pokušava dati odgovor: “Jesu li to samo trenuci koji te obilježe ili je vrijedna i ona vlat trave koju je jutros u šetnju pogazio komšija Vido?”

Zatečen smrću drage osobe on taj gubitak doživljava izuzetno bolno: ”želio bih umrijeti prije svih ljudi do kojih mi je stalo.” A, tragika rata upravo i leži u stalnim gubitcima, bilo ljudskim bilo materijalnim. Otuda i “pišem iz potrebe da sačuvam vrijeme.“„Da od zaborava pohranim uspomene,” navodi Repeša dodajući da bi uslijed brzine i protoka vremena “rado pristao na sporiji ritam.”

Opisujući tako ratne dane u Ljubuškom, te druženja sa vršnjacima na rijeci, on doživljava smrt trojice mladića koji su bili u pratnji Kraljevića (komandanta HOS) uslijed čega mu savjetuju da napusti grad jer “uskoro će se zastave raspetljati.” Izbjegavši potom u Blagaj, u koji ubrzo pristižu izbjeglice iz Čapljine i Stoca, u susretima sa poznatim ljudima i sučeljavajući nas s traumama koje je rat uzrokovao, Repeša intimizira priču i uvodi sitne detalje o svom djedu i nani, roditeljima i školskim prijeteljima, simpatijama i iskrenosti, snalaženjima i udaljavanjima.

Piše po sjećanjima, i to o onim svakodnevnim dešavanjima, od druženja u kafani i odlazaka na rijeku, igranja fudbala i stonog tenisa, odlazaka po vodu, hranu ili drva, pa do suočavanja sa smrću i beznađem. No, i u tom ratnom ludilu i metežu, on pronalazi dobre i pozitivne strane ljudi. Čak se prolazeći pored podruma napuštene kuće ozari shvativši da ljudi unutra slušaju pjesme Miladina Šobića.

“Sadašnjost je takva da je moguće misliti samo na trenutak. Prema budućnosti držim se pasivno jer ne vidim način kako bih se prema njoj mogao odrediti. Kad jednom nastupi mir, ne znam čime bih se mogao baviti a da misao o prošlosti ne ostane trajna preokupacija,” navodi pisac.

Zasigurno, ovaj rat je uveliko obilježio i u bitnome odredio mladost samog pisca Repeše, ali i onih koji su rat proživjeli i preživjeli. (Selman Selhanović/IIN Preporod)

 

Povezani članci

Back to top button