Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Historija i tradicija > Rešid Memišević o srebreničkom putu smrti: Ranjeni ljudi su nas molili da im pomognemo, ali nismo to mogli

Rešid Memišević o srebreničkom putu smrti: Ranjeni ljudi su nas molili da im pomognemo, ali nismo to mogli

Rešid Memišević jutros je iz Nezuka krenuo stazama prema Srebrenici kojima je nakon osmodnevnog pješačenja u julu 1995. godine stigao do slobodne teritorije. Tako je uspio preživjeti genocid. U razgovoru za Anadolu Agency (AA), Memišević se prisjetio dana kada je kolona od 15.000 osoba krenula iz sela Šušnjari.

 

“Nisam poznavao teren, ali sam slijedio vodiče koji su bili na čelu kolone. Iz Šušnjara smo krenuli da se probijamo prema Snagovu. Krenuli smo na put koji mnogi od nas nisu preživjeli. Izmučen glađu, od koje su u Srebrenici ljudi umirali, nisam znao koliko ću fizički moći podnijeti put. Imao sam samo 250 grama šećera i to mi je trajalo svih osam dana’, rekao je Memišević.

Sagovornik AA opisao je sa kakvim su se strahotama učesnici kolone suočavali: od granatiranja, trovanja bojnim otrovima, klanja i obezglavljivanja ljudi…

“Ranjeni ljudi su nas molili da im pomognemo, ali nismo to mogli. Morali smo nastavjati dalje. Da sam mogao, pomogao bi svom bratu, bratićima, amidžama…Stalno smo se kretali, a u mislima su mi bili supruga i djeca koji su se nalazili u Potočarima u rukama zločinaca”, rekao je Memišević.

Istakao je da ni nakon prelaska na slobodnu teritoriju nije bio siguran da li je naišao na neprijatelje ili “naše”.

“Stanovništvu u Nezuku nikada se ne možemo odužiti jer su nas onako izmučene dočekali kao vlastitu djecu”, ispričao je Memišević.

Memišević i ove kao i prethodnih godina prelazi istu maršutu, ali svake godine sve to teže podnosi.

“Od aprila ne spavam, naviru mi slike, sjećam se mjesta gdje mi je ostao brat Rifet, gdje su ubijeni njegovi sinovi Fahro i Fikret. Jednom sam išao sa kćerkama, ali njih su veoma potresle priče. Jednoj kćerki je pozlilo kada je slušala predavanja o masovnim grobnicama pa sam im rekao da više ne idu”, pojasnio je Memišević.

Dodao je da i njemu teško pada svaki metar maršute koja je, kako ističe, natopljena krvlju.

Poručio je “da nijedan narod ne bi trebao dozvoliti da ga brani UN, a UNHCR hrani”.

“Srebrenica je slika toga. Niti su nas branili niti hranili”, istakao je Memišević.

Poručio je da se “Marš mira” treba održavati zauvijek kako bi se širila istina o genocidu.

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top