Vi ste ovdje
Home > Ekonomija > Regionalni klasteri su spas za ekonomiju zapadnog Balkana

Regionalni klasteri su spas za ekonomiju zapadnog Balkana

Razgovarao Armin Zeba

Fikret Čaušević, profesor Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, nastavio je svoj akademski angažman na međunarodnom planu, objavivši svoju novu knjigu – A Study into Financial Globalization, Economic Growth and (In)Equality  (Studija o finansijskoj globalizaciji, ekonomskom rastu i (ne)jednakosti), koju je renomirani izdavač Palgrave Macmillan na svjetsko tržište plasirao ovog proljeća. Bio je to direktan povod za razgovor sa profesorom Čauševićem, koji je za Business magazine otkrio osnovna saznanja do kojih je došao u ovom naučnom istraživanju, posebno ih pojašnjavajući u kontekstu aktuelne ekonomske situacije u Bosni i Hercegovini i regionu.

BM: Šta je bilo u središtu Vašeg istraživanja i kakvi su glavni zaključci?

ČAUŠEVIĆ: Šta je osnovni paradoks finansijske liberalizacije? Vrlo interesantno je da su ustvari najveći finansijski problemi i negativan odnos između relativnih stopa rasta, odnosno stopa promjene bruto domaćeg proizvoda po zemljama u odnosu na ukupan procenat promjene svjetskog BDP po glavi stanovnika – u najrazvijenijim ekonomijama. Zaključak je da je u grupi najrazvijenijih zemalja došlo do generiranja najvećih finansijskih problema, najvećih špekulacija i najvećih pronevjera kapitala i kod većine njih nije postojala pozitivna korelacija između potpune finansijske libaraliziranosti i ekonomskog rasta u prvih 14 godina ovog stoljeća, a posebno u periodu 2005. – 2014.

Za razliku od njih, među 20 najbrže rastućih ekonomija svijeta, čak je 18 zemalja u razvoju, a samo dvije razvijene, i to Latvija na 20. mjestu, koja je tek postala zvanično razvijena, i Makao, koji nije nezavisna država nego specijalno administrativno područje Kine – on je treći na listi, ali zahvaljujući rastu zasnovanom na turizmu, odnosno kocki. Azerbejdžan je bio najbrže rastuća svjetska ekonomija u prvih 14 godina ovog stoljeća, zahvaljujući prije svega nafti, potom slijedi Kina, a interesantno je, recimo, da je Ekvatorijalna Gvineja bila šesta najbrže rastuća ekonomija. Otkud oni? Jednostavno, Ekvatorijalna Gvineja, zajedno sa Svezilendom, bila je najbrže rastuće i u zadnjoj deceniji prošlog stoljeća, zbog otkrivanja naftnih nalazišta i naglog povećanja eksploatacije nafte, tako da je od jedne od najsiromašnijih na svijetu ta zemlja prije dvije godine i zvanično postala zemlja srednjeg nivoa dohotka po stanovniku…

U prvih 14 godina ovog stoljeća, od razvijenih zemalja najbolje stojeće ekonomije bile su Njemačka, Švedska i Švicarska.

Od 2005. Njemačka je smanjila i svoj javni dug, za razliku, recimo, od Francuske, čiji javni dug je veći od 82 posto njenog BDP-a, što još uvijek nije alarmantno, ali imajući na umu izdašnost francuskog socijalnog sistema, realno je tu očekivati probleme. Francuska neće moći ekonomski izdržati takvu izdašnost sitema socijalne zaštite i morat će kresati te rashode, a to će prvo raditi tamo gdje su otpori najmanji – u kulturi i obrazovanju, mada će morati i da redefinira svoje vojne rashode, jer sumnjam da će ih moći priuštiti na nivou poput sadašnjih. Dakle, Francuska bi mogla biti veliki problem za cijelu Evropu, jer se po svim pokazateljima makroekonomski loše ponašala.

Takve relacije između finansijske libaralizacije i efekata na ekonomski rast mogu vrlo lako da dovedu do preispitivanja nekih od ključnih stavova. Ustvari, to  je već u toku – Sjedinjene Američke Države, koje su tradicionalno bile najveći proponent liberalizacije, u zadnje četiri godine uvele su najveći broj restrikcija na trgovinu robama…

Vidjet ćemo šta će se dalje dešavati…

BM: Kakva je korelacija između liberalizacije u kontekstu direktnih stranih investicija i ekonomskog rasta?

ČAUŠEVIĆ: Tu je možda najilustrativniji primjer Kine, koja je bila jedna od najbrže rastućih svjetskih ekonomija i, prema podacima Svjetske banke, u periodu od 2000. do 2014. privukla 2.240 milijardi američkih dolara direktnih stranih investicija.

Od toga je najviše – oko hiljadu milijardi dolara, uloženo u periodu 2009. – 2014. Međutim, bruto društveni proizvod Kine je više rastao u periodu do 2009. – drugim riječima, efikasnost direktnih stranih ulaganja je poslije bila značajno manja, tako da je realna stopa prosječnog rasta bila u padu od 7,6 posto…

BM: Pojednostavljeno rečeno, ključna je, dakle, struktura investicija, a ne isključivo njihov obim?

ČAUŠEVIĆ: Da, važan je kvalitet direktnog stranog ulaganja, odnosno u šta se ulaže…

U našem regionu, recimo, u prvih 10 godina ovog stoljeća zemlje sa najviše direktnih stranih investicija  po stanovniku bile su Hrvatska i Bugarska, sa prosjekom od oko 5.150 dolara po stanovniku, ali je intresantno da je najveći porast njihovog priliva bio od 2005. do 2008., a obje zemlje su upravo u tom periodu naglo povećale svoj vanjski dug – Bugarska sa 60 na 105 posto, a Hrvatska sa 63 na 100 posto BDP-a.

Znači, šta se desilo, kakva je struktura vanjskih ulaganja tu bila? Oko 55 posto direktnih stranih investicija bilo je usmjereno na finansijske usluge, građevinarstvo i trgovinu, što su sve ulaganja koja su orijentirana primarno na domaće tržište i generiraju ekonomski rast vođen domaćom tražnjom, koji je izrazito bio podržan intenzivnom kreditnom aktivnošću banaka.

Dakle, nije poenta u samoj vrijednosti direktnih stranih investicija, nego u njihovom kvalitetu – one u jednoj zemlji mogu biti vrijedne 15, a u drugoj pet milijardi dolara tokom pet godina, ali ako je u ovu drugu 70 posto uloženo u izvozno orijentiranu prerađivačku industriju, a u prvoj je 10 milijardi otišlo u servisni sektor orijetniran na domaće tržište, onda će ova u koju je više investirano ustvari biti suočena sa rastom uvozne zavisnosti, odnosno rastom vanjskog duga u odnosu na BDP.

To smo imali priliku vidjeti i u Bosni i Hercegovini, mada je kod nas procenat investicija usmjerenih u prerađivačku industriju nešto veći nego u Bugarskoj i Hrvatskoj, gdje je svega 22 posto.

Slovenija je napravila sličnu grešku, ona je, nakon ulaska u Evropsku uniju, od 2004. do 2007. izrazito pogoršala svoju fiskalnu i finansijsku disciplinu te povećala ulaganja u neproduktivne sektore. Tada je bilo vrlo lako dobiti kredit od banaka iz zemalja EU, jer je kreditna aktivnost u eurozoni rasla po istorijski najvišim stopama poslije Drugog svjetskog rata, što je imalo direktne reperkusije i na kreditnu aktivnost u našem regionu, uključujući i BiH, a što je faktor koji je doveo do porasta uvozne zavisnosti i povećanja vanjske zaduženosti.

BM: U tu klopku nisu upale samo zemlje naše regije?

ČAUŠEVIĆ: Kriza javnih dugova u EU, posebno u eurozoni, postala je jasna u maju 2010., kada je za Grčku bilo definitivno da je de facto bankrot.

U problemu je bila i Republika Irska, koja je povećala svoj javni dug sa 24 na 122 posto, koja je specifična, što sam pokazao i u knjizi – u periodu 2012. – 2014. ona je uspjela smanjiti svoj javni dug sa 122 na 77 posto, ali to je i dalje triput više nego 2006. godine.

No, bio je potreban jako veliki interventni paket za Irsku, u čiji bankarski sektor je ubrizgano više od 90 milijardi eura samo sa nivoa EU direktno, a od 2008. do 2012. dato je i 145 milijardi eura garancija za irski bankarski sektor.

Ukupan paket u obliku direktnog ubrizgavanja svježeg novca Evropskog stabilizacionog fonda (European Stability Mechanism – ESM) u bankarski sektor EU, prije svega eurozone, u periodu 2008. – 2012. bio je 592 milijarde eura, a u obliku garancija 906 milijardi eura, čemu treba dodati i sredstva Međunarodnog monetarnog fonda za Irsku, Portugal, Grčku i Španiju…

Bit je u tome da je djelovala jedna supranacionalna institucija, koju je osnovala EU da spašava neke od najznačajniih zemalja eurozone…

BM: Taj model mi zvuči nalik na Vašu ideju o formiranju evropskog garantnog fonda za zapadni Balkan, koju ste predstavili prije nekoliko godina?

ČAUŠEVIĆ: I u svojoj najnovijoj knjizi iznio sam svoj prijedlog o osnivanju garantnog fonda Evropske unije za zapadni Balkan, kojim bi EU garantovala za emisiju državnih obveznica zemalja regije čijom bi se prodajom finansirali isključivo razvojni projekti – infrasturktura plus izvozno orijentirani poslovni klasteri na međudržavnoj osnovi.

EU bi zauzvrat imala efektivne mehanizme kontrole upravljanja regionalniom javnim kompanijma, jer bi njihovi novčani tokovi bili ključni zalog za navedene garancije. Po tom osnovu, EU bi imala pravo na “zlatnu dionicu” u svim javnim kompanijama, čime bi direktno uticala na poboljšavanje korporativne kulture i sprečavanje uticaja politike na donošenje ključnih poslovnih odluka, ali isto tako i sprečavanje pritisaka za pretjerano brzu privatizaciju tih kompanija, jer iskustvo iz posljednjih dvadesetak godina pokazalo je da nije tačna teza da je privatni kapital nužno bolji i efikasniji –  najbolja je kombinacija državnog i privatnog…

U ovoj knjizi predložio sam osnivanje takvih fondova za sve regione u svijetu, odnosno sve zemlje u razvoju koje su članice nekih regionalnih integracija…

BM: Kako stoje stvari s tim prijedlogom na domaćem terenu – je li ga iko od nadležnih barem ozbiljno razmotrio?

ČAUŠEVIĆ: Nisam dobio poziv ni od jednog kreatora ekonomske politike na bilo kojem nivou vlasti u BiH. Mada, moj prijedlog se prvenstveno odnosi na državni nivo, jer podrazumijeva emisiju državnih obveznica – dakle ne entitetskih. Entititeti tu trebaju sarađivati i založiti imovinu javnih preduzeća.

Znači, to je test, ne isprazna priča da smo za BiH. Dajte da konkretno pokažemo, zalaganjem imovine preostalih pet velikih infrastrukturnih preduzeća  – tri elektroprivrede i dva telekoma, za emisiju državnih obveznica. Telekom Srpske je prodat, ali u regionalnom kontekstu posmatrano, njegov vlasnik Telekom Srbije je državno preduzeće, pa ako se Vlada Srbije odluči na njegovu privatizaciju, onda bi mogli koristiti i taj paket kao zalog za regionalne projekte koji bi bili na relaciji naših dviju zemalja, a za koje bi garantirao evropski fond.

BM: Izdavanje državnih obveznica je recept koji Evropa odavno primjenjuje?

ČAUŠEVIĆ: Sve zapadne ekonomije upravljaju svojim finansijskim sistemom isključivo preko emitovanja obveznica, otplaćujući samo kamatu na javni dug. Uvijek dospjelu glavnicu refinansiraju emitovanjem novih obveznica. Servisiranje te vrste javnog finansiranja bazirano je na otplati kamata na javni dug, a po dospijeću refinansiranju novom emisijom obveznica.

Neke zemlje našeg regiona emitovale su obveznice sa visokim kamatnim stopama na javni dug, ali ako bi za njih garantovala EU i one bile denominirane u domaćim valutama, garancija EU sama po sebi povećala bi kvalitet i cijenu tih vrijednosnih papira, odnosno snizila trošak refinansiranja. To je smisao…

U tom kontekstu, mi ćemo također morati ići na reformu penzionog sitema. Moramo razmišljati sistemski kada idemo na privatne šeme penzijskog osiguranja, koje su neminovne. To znači osnivanje privatnih penzijskih fondova, čiji je portfolio sastavljen od vrijednosnih papira  – to je glavna struktura imovine penzionih fondova na Zapadu, a tako će morati biti i ovdje. E, sada, ako nema te nerizične finansijske imovine, šta se dešava – odliv kapitala vani. Menadžer fonda, da bi se osigurao od rizika, morat će kupiti obveznice, što rade i centralne banke  svih zemlja regije, uključujući Centralnu banku BiH, čija je zakonske obaveza da drže novce u najsigurnijim vrijednosnim papirima. Obaveza penzijskih fondova nije da drže sav potrfolio u tim sigurnim imovinama, ali 30 posto moraju, a ako nema sigurnih imovina u ovom regionu, onda idu kupovati obveznice na Zapadu i dolazi do odliva kapitala.

Smisao postojanja privatnih penzijskih fondova je da se jednim dijelom rastereti javni penzijski fond, a drugim dijelom da privatni fondovi budu jedan od značajnih izvora dugoročnog finansiranja i refinansiranja realnog sektora. Emisijom obveznica kompanija iz realnog sektora, one finansiraju nabavku fiksnog kapitala – te obveznice kupuju penzijski fondovi i investicione kompanije i na taj način novac ostaje u regionu i onda ima razvojnu ulogu, a ne efkt odliva kapitala. Dakle, da bi novac ostao u regionu, moraju postojati sigurne ili najmanje rizične finansijske imovine, odnosno neko sigurno tijelo koje za njih garantira. Ovo ovo nije izmišljanje nečega što je neprimjenjivo i što nije vezano za ostale segmenta društva – na tome počiva Zapad.

BM: Prema dostupnim podacima o takozvanom Maršalovom planu za zapadni Balkan, čini se da se ta njemačka ideja prilično podudara sa Vašim prijedlogom?

ČAUŠEVIĆ: Ja ne znam kakav će biti krajnji tekst ovog mini Maršalovog plana, u svakom slučaju donatorska konferencija sama po sebi je značajna, ali nije dovoljna. Mi smo imali donatorsku konferenciju, u periodu 1996. – 2000. proces rekonstrukcije je uspješno završen zahvaljujući Svjetskoj banci koja je koordinirala taj veliki projeket vrijedan 3,5 milijardi dolara. Međutim, nije dovoljna donatorska konferencija – trebaju postojati institucije i istraživački instituti, kao u primjeru Evropske unije, koja je formirala i novi fond (ESM), niz institucija usmjerenih protiv anticikličnog djelovanja.

Za region bi to bilo veoma dobro, ali je to stvar naše i želje EU – u toj varijanti ne bi trebalo insistirati na prvatizaciji kompanija koje sam spominjao jer bi EU bila uključena i imala mogućnost upravljanja novčanim tokovima i njihovog korištenja kao garancije za otplatu dugova ili konverzije garancije u dionički kapital, pa ih i pripremiti za privatizaciju kada ovaj region izađe iz krize, odnosno bude imao stopu rasta od šest, sedam posto i kada bude atraktivniji za ulaganje, pa će, naravno, i cijena skočiti…

BM: Zvuči kao da baš i ne vjerujete u reformske agende, maršalove planove i slične ideje koji nam se kontinuirano nude, ali ne daju rezultate?

ČAUŠEVIĆ: Da ne budem pogrešno shvaćen – ja mislim da je ovaj Maršalov plan dobra ideja i doći će do realizacije jednog njegovog dijela, zato što Evropskoj uniji, njenim političarima, odnosno dijelu  njene birokratije, treba nešto da urade zajedno sa domaćim političarima, jer su i evropski političari odgovorni za stanje – barem u nekim dijelovima ovog regiona.

Realizacijom takvih projekata mogu se ostvariti povišene stope rasta, ali nije poenta samo u realizaciji infrastrukturnih projekata, ili podršci malim i srednjim preduzećima, nego u povezivanju klastera koji su postojali u bivšoj Jugoslaviji u metaloprerađivačkoj, drvnoj, agro i svim drugim industijama gdje je to moguće, poput IT sektora, u kojem sve zemlje bivše SFRJ imaju pozitivnu stranu priče, a to su mladi ljudi koji rade iz svojih gradova za Amerikance, Britance, Nijemce… To je outsourcing – Indijci su na tome podigli svoju uslužnu industriju i po tome su poznati u zadnjih 20 godina. Sa informatičkim znanjem digli su Indiju u situaciju da je bila među najbrže rastućim ekonomijama u prvih 14 godina 21. stoljeća.

Naša zemlja, pak, po bruto nacionalnom dohotku je na 72,5 posto svjetskog prosjeka…

BM: Ša je naš glavni problem – ne znamo ili nećemo?

ČAUŠEVIĆ: BiH i zemlje zapadnog Balkana u cjelini imaju ozbiljan problem sa krivim ljudima na pravim mjestima i pravim ljudima na pogrešnim mjestima.

Nadam se da će u narednom periodu ipak doći do redefiniranja kadrovskih politika – da ne bude dominantni kriterij stranačka pripadnost i odlazak u vjerske objekte. To je naš problem. Taj kriterij otjera dosta naših mladih ljudi iz istraživačkih institucija na državnom i entitetskom nivou, plus niske plaće za te mlade ljude koji su završili fakultete, magistrirali, doktorirali, odlični su istraživači, ali odu u državnu direkciju i tamo imaju plaću koje je dva-tri puta manja od one u bankarskom sektoru ili nekoj međunarodnoj organizaciji.

U procesu pristupanja EU mi imamo standardnu priču o velikoj administraciji, ali kada pogledate strukturu administracije vidjet ćete da tu postoji debalans –  dosta neproduktivnih dijelova administracije, a u produktivnom dijelu nedostaju ljudi na nekim ključnim pozicijama.

Ovaj problem s prevođenjem Upitnika postao je notorno poznata činjenica kao usko grlo, ali nije sporno samo provođenje, nego i niz evropskih zakona koje sada treba usvojiti sa podzakonskim aktima i primijeniti, za šta trebaju veliki timovi kvalifikovanih ljudi, a ne onih koji su primljeni po pogrešnim kriterijima, bez minimum potrebnog znanja…

To je dakle problem  – pogrešni ljudi na pravim mjestima i pravi ljudi na pogrešnim mjestima, odnosno odlazak mladih u inostranstvo…

BM: Znači, nemamo se čemu dobrom nadati?

ČAUŠEVIĆ: Ne – ja nikad nisam rekao da je naša zemlja najgora, niti ovo moje istraživanje svrstava BiH među najgore! To jednostavno nije tačno, uprkos činjenici da je u BiH ubijeno više od 102.000 ljudi, što nikada ne smijemo zaboraviti, ne zbog mržnje, nego zbog fakta – ovo nije teorija, nego praksa, a prema ekonomskoj teoriji i praksi,  najznačajniji faktor razvoja su ljudi. Nama je ubijeno više od 102.000 ljudi, imamo 269.000 ljudi koji su civilne žrtve rata ili vojni invalidi. Ovdje govorimo o faktorima života – da nam ta prošlost bitno utiče na strukturu fiskalnih rashoda, jer od ukupnih budžetskih rashoda, na svim nivoima, na civilne žrtve rata i ratne vojne invalide ide između 4,5 i pet posto bruto društvenog proizvoda. Takve fiskalne rashode nema nijedna zemlja u Evropi i to moramo imati u vidu.

To su fakti – 102.000 ljudi nemamo, plus 450.000 ljudi koji su raseljeni širom svijeta, što je ljudski kapital koji je ova zemlja stvarala još u bivšoj Jugoslaviji, među kojima je poprilično veliki procent vrlo obrazovanih ljudi. Pokojni profesor Božidar Matić mi je pričao da je u doba dok je on bio direktor Energoinvestovog instituta, tokom 10 godina tu obrazovano 1.500 ljudi, od kojih su 75 posto bili magistri i doktori nauka – većina njih tokom agresije na BiH otišla je u inostranstvo i uglavnom rade u najvećim svjetskim kompanijama od SAD do Australije…

Za cijeli period od prvih 14 godina ovog stoljeća BiH je  bila 60. najbrže rastuća ekonomija u svijetu. Naš nivo BDP-a po stanovniku 2014. bio je viši za 28,6 posto nego 2000. godine. Brže od nas rasla je Srbija – za 38 posto, dok je Hrvatska rasla za 6,5 posto, a Slovenija, koja ima najviši BDP od svih zemalaj u tranziciji, za  3,5 posto.

Što se tiče perspektiva, one uopće nisu tako crne – ja to nikad nisam rekao. Ja sam i u ovom razgovoru pričao o objektivnim problemima, ali s druge strane su neki rezultati koje su postigli naši izvoznici, recimo u drvopređivačkoj industriji, naši mladi koji rade u IT sektoru, skriveni od očiju javnosti… Naravno, to još nije dovoljno da bi bilo kontrateža mladim ljudima koji odlaze, ali je činjenica da su još ovdje i da rade poslove koji ih ispunjavaju.

Također, naša dijaspora je postigla toliko dobrih rezultata da nam mogu biti, i jednim dijelom već jesu, dobra baza za buduće umrežavanje koje bismo mogli postići uz mnogo pametniji pristup. UNDP je još prije petnaestak godina imao projekt da napravi kartu ljudskog kapitala BiH, u kojoj bi bili svi naši ljudi, posebno oni u obrazovnim institucijama, istraživačkim biroima, institutima i velikim korporacijama, da bi ih se onda moglo uključivati u mrežu. Nažalost, taj projekt u to doba nije bio podržan od Ministarstva vanjskih poslova

Mi imamo kongrese dijaspore, ali to je, rekao bih, palijativno, odnosno povremeno, a nama treba kontinuirana saradnja, odnosno umrežavanje sa dijasporom…

BM: Vjerujete li da ćemo uspjeti sačuvati taj ljudski kapital, odnosno, kao rekoste, na prava mjesta dovesti prave ljude?

ČAUŠEVIĆ: U periodu liberalizacije kretanja, što je, prije svega ideja Evrope – da je integracija zasnovana na slobodi kretanja, prije svega ljudi, odlazak naših mladih ljudi na rad u inostranstvo sasvim je logična posljedica tih integracija.

S druge strane, ovdje postoje objektivni problemi, ali postoje i itekakve mogućnosti za brži razvoj. Ovaj  region može postići stope rasta od sedam-osam posto za 12 mjeseci, ako u tom  periodu svi odustanu od priča poput one Milorada Dodika o referendumu za otcjepljenje, koji nije jedini – on je metafora, jer takve priče ne šalju dobre signale nikome, pogotovo ne stranim, ali ni domaćim investitorima.

Pogledajte vrlo značajan primjer, koji se može riješiti za mjesec dana – to je potpuno razbijeno tržište kapitala u zapadnom Balkanu. Cijeli zapadni Balkan je vrlo mali segment svjetskog tržišta, ni pola posto. Što se tiče finansijskih transakcija, tu smo još manji, a u tako malom dijelu svijeta tržišta kapitala su podijeljena, pogotovo u BiH. Znači, govorim o elektronskom povezivanju regionalnih berzi, odnosno formiranje zajedničke platforme za trgovanje, što je jedan od vrlo značajnijih preduslova ne samo formalnog, nego suštinskog pokazivanja volje i konkretnih poteza…

U svakom slučaju, ja nemam nikakve dileme da mi, što se tiče ljudskog kapitala, imamo vrlo značane potencijale kojima za vrlo kratko vrijeme možemo promijeniti sadašnji imidž, pod uslovom da na prava mjesta dođu pravi ljudi – i u vladinom i u nevladinom sektoru.

Izgubljeni BDP

ČAUŠEVIĆ: Moram napomenuti ono što većina ljudi ne zna – Crna Gora je za prvih 14 godina ovog stoljeća primila bespovratne pomoći po stanovniku za 30 posto više nego BiH.

Predstavnici međunarodne zajednice navode da je u BiH uloženo najviše poslije rata, ali ona je bila i najrazorenija. U prvom paketu u BiH je uloženo 3,5 milijardi dolara, a  kasnije je spominjano 14 milijardi dolara zaključno s 2005. Godinom, što je još uvijek mnogo manje samo kada uzmete tokom rata izgubljeni BDP. Naš BDP je 1991.  Iznosio oko 11,5 milijardi dolara, dakle, tokom tri i po godine rata izgubljeno je oko 35 milijardi dolara iz 1991. Godine, koji su jači od današnjih za više od 50 posto. Znači, naša zemlja je samo po osnovu izgubljene proizvodnje izgubila dva puta puta više nego što je dobila po osnovi međunarodne pomoći.

 Biznis magazin

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top