Razumijevanje prioriteta: Vrijednost djela ovisi o okolnosti

Prvi primjer navodi se u djelu „Es-Sahvetu’l-islamijje bejne’l-džuhudi ve’t-tetarrufi“ i to u vezi s riječima: „Kvalitet djela se razlikuje shodno različitosti situacije, okolnosti i pridobijanju srca.“ 

On u svojoj studiji kaže:

„Jedno te isto djelo je nekada pohvalno činiti, a nekada ga je pohvalno ostaviti, ovisno o nadvladajućem mišljenju u vezi s pitanjem njegove korisnosti i korisnosti njegovog izbjegavanja, i to mjereno šerijatskim dokazima. Zato musliman ostavlja pohvalno djelo, ako njegovo činjenje uzrokuje nered čija je štetnost veća od koristi tog djela, kao što je i Poslanik, s.a.v.s., odustao od gradnje Kabe na temeljima postavljenim od Ibrahima, a.s., obrazloživši to Aiši, r.a., ovako: „Da tvoj narod nije nedavno izašao iz džahilijeta, srušio bih Kabu, njene zidove bih stavio na zemlju i načinio bih na njoj dvoja vrata: jedna na koja bi ljudi ulazili i druga na koja bi izlazili.“ Hadis je zabilježen u dvije vjerodostojne zbirke. I Poslanik, s.a.v.s., odustaje od činjenja djela koje je smatrao boljim, zbog dominirajuće i pretežnije smetnje, a ta smetnja jeste skori ulazak naroda u islam i mogućnost da im mijenjanje Kabe bude prezreno. Tako je štetnost pretegla korisnost.

Zatim Imam Ahmed, kao i neki drugi učenjaci, smatra da se imam u namazu treba odreći onoga što smatra boljim radi pridobijanja srca. I ako, npr. imam smatra da je bolje treći rekat od vitra klanjati odvojeno, a predvodi one koji smatraju da ga je bolje klanjati sastavljeno, bolje mu je da taj rekat klanja sastavljeno. Usklađujući svoj postupak sa postupkom onih koji ga slijede, povećat će se korist jer će ona biti i veća od koristi koja se postiže klanjanjem tog rekata odvojeno, jer će ga oni, dok budu klanjali iza njega, prezreti. Isto tako će onaj ko učenje bismille u sebi (ili naglas) smatra ispravnijim, ako se oni koji ga slijede ne slažu sa njim, postupiti po mišljenju koje je kod njega nadvladano, zbog koristi koja se u tome našla.

Isto tako, postupajući suprotno onome što je bolje radi ukazivanja na zaboravljeni sunnet i njegovog poučavanja drugih, čini dobro djelo, kao da npr. imam u namazu uči naglas dovu: Subhanekellahumme .. euze ili bismille, kako bi ljudima dao do znanja da je takav postupak ispravan i vjerom propisan. Buharija bilježi da je Omer ibn el-Hattab naglas učio isuftah dovu, te bi nakon početnog tekbira učio: Subhaneke’l-lahumme ve bi hamdike ve tebareke-smuke, ve te’ala džedduke, Ve la ilahe gajruke. Muslim u svome Sahihu bilježi kazivanje El-Esveda ibn Jezida: „Klanjao sam iza Omera više od sedamdeset namaza i uvijek je nakon početnog tekbira učio ovu dovu.“ Zato se ta dova raširila tako da sa njom većina ljudi otpočinje namaz. Ibn-Omer i Ibn-‘Abbas su naglas učili euze, a više ashaba je naglas učilo bismille. Oni su to činili prema mišljenju većine islamskih učenjaka koji glasno učenje euze i bismille ne smatraju sunnetom, samo zato da ljudi shvate da je njihovo učenje u namazu sunnet. Kao što se u Sahibu Buharije prenosi da je Ibn-‘Abbas klanjao dženazu učeći Fatihu naglas, nakon čega je rekao da je to uradio zato da ljudima pokaže da je njeno učenje u dženaza-namazu sunnet, zato što ljudi o tome pitanju imaju dva mišljenja:

– jedni smatraju da Fatihu ne treba učiti nikako, što je mišljenje velikog broja naših dobrih prethodnika, kao i Ebu-Hanife i Malika;
– a drugi da je njeno učenje sunnet, a to je Šafijin i Ahmedov stav, potvrđujući to hadisom koji prenosi Ibn-‘Abbas i drugi.
Ima i onih koji kažu da je njeno učenje farz, isto kao i u namazu, ali ima i onih koji smatraju da ju je pohvalno, ali ne i obavezno učiti, i ovo je najprimjerenije mišljenje. Naši su dobri prethodnici radili i na jedan i na drugi način i oba postupka su im bila dobro poznata. Dženazu su klanjali i s Fatihom i bez nje, kao što su nekada klanjali učeći bismillu naglas, a nekada u sebi, nekada s početnom dovom a nekada bez nje, nekada dižući ruke, a nekada bez njihovog dizanje, nekada predajući selam samo na jednu stranu, a nekada na obje, nekada bi učili iza imama (Fatihu) u dnevnim namazima a nekada ne, nekada bi u dženaza-namazu učili četiri tekbira, nekada pet, a nekada sedam. Među njima je bilo onih koji su radili ovo i ono… Sigurno se zna da su ashabi radili i ovako i onako.

Isto tako, prenosi se da su neki od njih u ezanu učili: „Ešhedu en la ilahe ille’llah, ešhedu en la ilahe ille’llah, ešhedu enne Muhammeden Resulullah, ešhedu enne Muhammeden Resulullah“ po dva puta, prvi put tihim glasom, a potom glasno, dok to drugi nisu činili.
Neki od njih rečenice ikameta su izgovarali jedanput, drugi po dva puta, a oba načina se vjerodostojnim predanjem prenose od Vjerovjesnika, s.a.v.s.

Iako je kod ovih stvari jedna pretežnija od druge, onaj ko uradi ono što je manje vrijedno, učinio je samo dopušteno. A nekada prevladano može biti pretežnije zbog njegove nadvladajuće koristi. Međutim, ko postupi po prevladanom, postupio je ipak po dopuštenom. Isto tako, odustajanje od pretežnijeg nekada biva prečim zbog nadvladajuće koristi.

To se dešava u svim djelima. I djelo koje je samo po sebi bolje od drugoga, može se naći u situaciji da od njega manje vrijedno djelo postane bolje. Tako je, npr. namaz, sam po sebi, bolji od učenja Kur’ana, učenje Kur’ana od zikra, a zikr od dove. Zatim, poslije sahaba i ikindija-namaza zabranjuje se nafila-namaz, te je u to vrijeme bolje učiti Kur’an, zikr i dovu. Isto tako, učenje Kur’ana je zabranjeno na rukuu i sedždi, te je tada bolje činiti zikr, a na kraju namaza, poslije tešehhuda, dova je bolja od zikra. Nekada pretežnost djela ovisi o stanju u kome se nalazi dotična osoba, jer možda nije u mogućnosti ta osoba uraditi ono što je pretežnije i bolje, ili pak, zbog njegove zainteresiranosti i ljubavi prema prevladanom i manje vrijednom djelu. Njemu tada prevladano može biti preče, zbog toga što će ga detaljnije obaviti, jer ga voli i od njega ima veću korist.

Stoga je zikr za jedne u neka vremena bolji od učenja Kur’ana, za druge učenje Kur’ana u neka vremena bolje od namaza, zavisno od ostvarene koristi, a ne zato što je određeno djelo samo po sebi bolje.

Ovo je govor o „stepenovanju jednih djela nad drugima“. Ako se to stepenovanje ne spozna detaljno, ako se ne shvati da se većina tih djela razlikuje shodno situaciji u kojoj se ona čine, desit će se mnoge nepravilnosti. Jer, među ljudima ima onih koji kada povjeruju da je neko djelo pohvalno i dobro, paze na njega bolje nego na farzove. To onda preraste u opsesiju, strast i džahilijetsku zaslijepljenost kakvu nalazimo kod onih koji takve stvari uzimaju za simbol svog mezheba.

Među njima ima i onih koji, kada povjeruju da je nešto bolje izbjegavati, počnu ga izbjegavati više nego harame, sve dok to ne preraste u strast i džahilijetsku zaslijepljenost, kakvu nalazimo kod onih koji to izbjegavanje smatraju odlikom svoga mezheba, a takvih je mnogo i sve to je pogrešno.

Dužnost je svakoj stvari dati odgovarajuće mjesto, ostaviti širokim ono što su širokim ostavili Allah i Njegov Poslanik, biti sklon onome što vole Allah i Njegov Poslanik, brižno bdjeti nad onim šerijatskim interesima i ciljevima koji vole Allah i Njegov Poslanik, zatim da je najbolji govor – govor Allaha i Njegovog Poslanika, da je najbolja uputa – uputa Muhammeda, s.a.v.s., da ga je Allah poslao kao milost svjetovima i s dunjalučkom i ahiretskom srećom u svakoj stvari. Čovjek mora detaljno i temeljito poznavati svaku pojedinost kako bi sačuvao ove opće principe. U protivnom, mnogi ljudi vjeruju u ove krupne principe, ali ih u detaljnoj primjeni ostavljaju, ili iz neznanja, ili oholosti ili zbog slijeđenja strasti. Zato molimo Allaha da nas uputi na pravi put, put onih koje je obasuo blagodatima Svojim, put Vjerovjesnika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi, a divno li je to društvo.

Izvor: ”Razumijevanje prioriteta”
Autor: dr. Jusuf el-Karadavi
Za Akos.ba pripremila: Emina Kahvić