Kolumne i intervjui

Rat bio i prošao, a oni još u izbjeglištvu: Jedna mašina za veš za 15 porodica

Dvadeset godina nakon rata u BiH još živi preko sedam hiljada raseljenih i izbjeglih osoba.

 

Piše: Snježana Mulić-Softić

Jasmin Rizvanović sa Sokoca imao je samo 13 godina kada je postao izbjeglica. To je i danas – 20 godina od završetka rata.

Sada 36-godišnjak, Jasmin sa svojom majkom, suprugom  i kćerkicom, odnedavno živi u kolektivnom centru u Hrasnici pored Sarajeva.  Prije toga, kaže, promijenili su najmanje 14 adresa.

“Išli smo od kuće do kuće, od stanodavca do stanodavca. Uvijek smo bili podstanari, nema u čemu nismo živjeli. Dok sam radio – plaćao sam, kad nisam imao – dali bi nam otkaz. I ovo je prvi put, otkako smo protjerani, da smo od države dobili smještaj i da ne moramo plaćati kiriju”, priča Jasmin.

Njegova majka Zahida više se i ne sjeća kako je izgledao njen nekadašnji dom.

“Kuća je zapaljena. Pokušavali smo naći donacije da se popravi, ali je bilo komplikacija, pa smo odustali. Naravno da čovjeku nedostaje njegova kuća, ali sada sam se navikla, pa mi je svejedno”, kaže.

Iako su dvije sobe, koje su dobili na korištenje u kolektivnom centru, pune vlage, a zidovi se ljušte, ova porodica je sretna da konačno ima krov nad glavom.

“Toplo nam je, imamo svoje kupatilo”, kaže Jasminova supruga. Ali im, veli, nedostaje hrane,  jer žive samo od dječijeg doplatka i 80 KM (40 eura) socijalne pomoći.

Jedna mašina za veš za 15 porodica

Njihova prva komšinica je iz Sarajeva. Kroz otškrinuta vrata kaže da je izbjeglica u vlastitom gradu, ali ne želi reći ime, niti da je fotografišemo.

Dolazili su novinari, veli, i snimali, ali nije dobila ništa osim problema.

“Kad mi je izašla slika u novinama, onda su se počeli javljati muškarci sa ponudama da se udam i od tada više neću  ništa da pričam”, kaže i nestaje iza vrata na kojima piše “apartman br. 3”.

U dnu hodnika drnda veš-mašina. Nekad ih je bilo tri, ali su se pokvarile, pa sada 15-ak porodica koristi samo tu jednu.

Radni je dan i malo je stanara ovog centra u svojim izbjegličkim sobama. Iako niko nema stalni posao, kažu, svi se ujutro “razlete na sve strane” ne bi li šta zaradili. Neko cijepa drva, neko kopa kanale… Svi su bez novca i svi se žale na Vodovod koji im putem suda traži velike sume za račune koje, kažu, nikada nisu napravili.

Raseljena osoba od rođenja

Na drugom spratu centra, stanari  nemaju kupatila i WC u svojim apartmanima, već samo zajednička – na dnu hodnika. Na zidu je spisak žena koje ih održavaju i napomena da ”onaj ko ne čisti mora platiti 5 KM”.

Mrak u dugom uskom hodniku razbijaju šarene papuče i cipele ispred vrata.

Opširnije na portalu Al Jazeere:

Rat bio i prošao, a oni još u izbjeglištvu

Povezani članci

Back to top button