Kolumne i intervjui

Rasizam nije sloboda govora

Piše: Bojan BUDIMAC

Ako bismo povjerovali posljednjem narativu predsjednika Francuske Emmanuela Macrona izloženom u intervjuu koji je lansirao u subotu 31. oktobra za arapski Al Jazeera TV kanal, sve u vezi s besramnim karikaturama poslanika Muhammeda objavljenim u Charlie Hebdo magazinu je “veliki nesporazum”. Gargantuanski, šta više. No, o tom pokušaju manipulacije percepcijom da je “pojašnjenjem” napravio ako ne zaokret za 180 stepeni, onda barem umekšao stavove, malo kasnije.

Od kada je 2. septembra počelo suđenje optuženima za pomaganje terorističkog napada na redakciju magazina (?) Charlie Hebdo izvršenog 7. januara 2015., u kojem je ubijeno 12 ljudi i navodno povezanog terorističkog napada na Hypercacher košer samoposlugu dva dana kasnije, u kome je poginulo petoro ljudi, ta štampana stvar je ponovno izašla iz crvotočine u fokus globalne javnosti. Naravno, ničim pametnim – ponovo su štampali tzv. “karikature” poslanika Muhammeda. Glodur kaže da bi ih štampali i ranije, samo nisu imali “dobar razlog”.

Možda to i ne bi privuklo toliko pažnje da nije uslijedio Macronov sada već čuveni govor o “krizi islama u cijelom svijetu”, najave tzv. zakona protiv “islamskog separatizma” i svega što je nakon toga uslijedilo, uz dodatak ulja na vatru konflikta na liniji Ankara – Paris izuzetno infantilnim, nepotrebno reći neduhovitim, karikaturama predsjednika Turske. Opet su podgrijane beskrajne i neproduktivne diskusije tipa “sloboda govora vs. ‘islamizam’”. U Evropi, koja ima prilično mnogo zakona koje tu slobodu ograničavaju, a naročito u Francuskoj, pomalo su i besmislene.

Međutim, najbesmislenije je da je Charlie Hebdo sve sa svojim rasizmom svjetionik te slobode. Sve čekam da neko od evropskih zvaničnika, kojem su usta tako puna slobode govora, pokrene inicijativu za rehabilitaciju Juliusa Steichera, osnivača i urednika nacističkog “satiričnog” časopisa Der Stürmer, koji je onomad, u nacističkoj Njemačkoj, upražnjavao slobodu govora antijevrejskim karikaturama i sadržajima podjednako odvratnim kao ovo što proizvodi Charlie Hebdo samo o muslimanima. Steicher je pogubljen nakon procesa u Nürnbergu zbog zločina protiv humanosti, a da nije bio vojno lice niti je bio uključen u planiranje i/ili provođenje Holokausta. Rehabilitacija (ne želim je, da se razumijemo) bila bi znak dosljednosti glede blebetanja o slobodi govora.

Da je Charlie Hebdo ljevičarski magazin s diskursom Stormfronta nije nevažan paradoks. “Opsesivno udaranje po muslimanima kojem se vaš tjednik posvetio više od jedne decenije imalo je vrlo stvarne efekte. Snažno je doprinio popularizaciji, među ‘ljevičarskim’ mišljenjem, ideje da je islam glavni ‘problem’ u francuskom društvu”, napisao je Olivier Cyran bivšim kolegama 2013. godine, kada je precizno dijagnosticirao rasizam Charlie Hebdoa (doduše, nepravedno zapostavljajući devedesete). Istovremeno, to je dobra ilustracija u kakvom nezavidnom položaju su francuski (i šire, evropski) muslimani. Hipokrizija srmdi do neba.

U subotu je portal Politico.eu skinuo članak Farhada Khosrokhavara, direktora Škole za napredne društvene studije u Parizu, pod naslovom “Francuska opasna religija sekularizma” zbog neispunjavanja “uredničkih standarda”. Khosrokhavar, koji ima impresivan opus na temu radikalizacije, pokušava da odgovori na pitanje zašto je Francuska stalna meta nasilnog ekstremizma, a npr. Danska i Njemačka nisu. Odgovor, koji se ne sviđa Francuzima, a i neispunjava “standarde uređivačke politike” Politicoa, jeste zbog “fundamentalističkog sekularizma koji nameće kako unutar tako i van sopstvenih granica”. Fakat da je cenzurisan spada u odbijanje i da se diskutuje o uzrocima (čak i da je Khosrokhavarova teza pogrešna, cenzura nije način da se opovrgne). To je formula za situaciju koja je u Francuskoj i to nas dovodi do na početku pomenutog Macronovog intervjua. Već sam izbor kanala za koji će govoriti, te, kako se čini, aranžman da intervju ne bude u cjelini dostupan na bilo kom drugom jeziku, osim arapskom i francuskom, govori mnogo. Očigledno je da se Macron želio obratiti arapskom svijetu i za to je izabrao katarsku televiziju, jer satelitski kanali (čitaj, propagandne kanalizacije) njegovih “prosvijećenih” kolega iz Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata (Al Arabiya, na primjer) imaju kredibilitet koji se mjeri promilima (a ne postotcima) u tom svijetu.

Ne bih da budem suviše grub prema Ayache Derradji, šefu pariškog biroa Al Jazeere, ali “softball” – blago rečeno nekonfrontirajući – intervju je u priličnoj mjeri uvreda za gledaoce. Dozvoliti Macronu piruetu (s trostrukim akslom) u kojoj će se distancirati od Der Stürmer, pardon, Charlie Hebdo karikatura, koje su samo prije nekoliko dana bile projektovane na državne zgrade, a ne pitati ga koja je budala to smislila i odobrila je takmičenje u beskičmenjaštvu sa sagovornikom. Naime, komentirajući Charlie Hebdo karikature Macron je rekao da one ne predstavljaju vladin stav o tom pitanju i naglasio da časopis nije službena publikacija.

Pa, čekaj, činom projektovanja, koji sam u prošlom tekstu nazvao infantilnom reakcijom, država se JESTE neraskidivo povezala s tim karikaturama, pa bi bilo lijepo čuti objašnjenje ili, ako to nije bio državni, čiji projekat je to bio, kao i stav predsjednika prema tom dolivanju ulja na vatru. Nije bilo suđeno… Međutim, sve je curilo od “razumijevanja” bola i uvrede koje osjećaju muslimani zbog karikatura, “ali morate shvatiti moju ulogu trenutno, to je učiniti dvije stvari: promovirati smirenost i zaštititi ta prava” – to prava tih “karikaturista” koji pumpaju mržnju prema muslimanima (uz “smokvin list” da, eto, “ismijavaju” ponekad i katolike, a čak ponekad i rabine). “Danas u svijetu postoje ljudi koji iskrivljuju islam i u ime ove religije, za koju tvrde da je brani, ubija, kolje… danas postoji nasilje koje u ime islama prakticiraju neki ekstremistički pokreti i pojedinci.” To su ujedno i jedini dijelovi intervjua koji su direktno i naširoko citirani u svjetskoj štampi.

“Radikalni islam” je bila najčešće korištena sintagma u intervjuu. Ono što je bolno nedostajalo i nedostaje, ne samo u intervjuu, nego u cijelom Macronovom huntingtonskom diskursu je definicija “radikalnog islama”. Komentarišući Macronov nastup Yasser Louati, francuski aktivista za ljudska prava i građanske slobode, upitao se gdje je ta granica između vjere i ideologije i naglasio da se ona namjerno drži nejasnom koliko god je to moguće upravo da bi mogli ciljati na bilo koga – nekog ko posti za ramazan, nosi hidžab ili klanja pet puta dnevno. Drugim riječima, na svakog prakticirajućeg muslimana. Međutim, Louati nudi svoju definiciju “radikalnog muslimana” u Francuskoj, koja je još šira – svaki musliman s kojim se oni (vlast) ne slažu. Inače, Louati je na crnoj listi francuskih medija i ovo što ga citiram moglo se čuti na Al Jazeera International i/ili TRT World – “U Francuskoj imaš slobodu govora ako napadaš ljude koji ne mogu da ti odgovore”, kaže Louati.

Površnost (bjelo)svjetskih medija, čast izuzecima koji puste Yassera Louatia da nešto prokomentariše, ogleda se u opšteprihvaćenoj ocjeni da je Macron napravio “korak unazad”, da je smekšao. Ne znam da li smo gledali isti intervju ili da li su ga ti što ga tako ocjenjuju uopšte gledali, ali ako je propozicija da “svi koji ne prihvataju vrijednosti prosvjećenja mogu da spakuju kofere” (“sitnica” koja je izgleda mnogima promakla) mehki stav, onda ne mogu da dokučim šta bi bio tvrdi stav. Opet u tome ima strahovito mnogo licemjerja, jer milioni katolika koji prizivaju povratak monarhije i za to imaju obezbijeđenu slobodu govora očigledno ne prihvataju (upitne) vrijednosti Francuske revolucije niti prosvjećenja.

Dok se Macron zabavlja sofball intervjuom, francuski ministar unutrašnjih poslova Gerald Darmanin obećava da će raspustiti 51 muslimansku organizaciju, uključujući džamije, privatne škole i nevladine organizacije. Zatim javno izjavljuje da su policijske akcije pokrenute protiv “desetina pojedinaca protiv kojih zakonski zapravo nemamo ništa, ali želimo poslati poruku“. Zanimljiv koncept vladavine zakona i ljudskih prava. Na pasivnu agresija prema predsjednıku Turske Recep Tayyip Erdoğanu je potrošeno nekih 4 minuta pri kraju intervjua. Međunarodni aspekt Macronove borbe s mješavinom stvarnih i izmišljenih opasnosti otkriva se u tom odnosu. Nije samo cilj ućutkati muslimane u Francuskoj, nego i svakoga ko će progovoriti o dvojnim standardima, represiji i nepravdi, a Erdoğanov glas daleko se čuje.

Stav.ba

Povezani članci

Back to top button