Rađa se jedna Nova Turska?
Na horizontu se naziru obrisi jedne Nove Turske, a njen neimar je Redžep Tajjip Erdoan. Nova se Turska rađa pod njegovim liderstvom, na putu koji on trasira. Sve više postaje jasnija silueta jednog istinskog lidera…
Tajjip Erdoan majstorski je prešao preko svih prepreka preko kojih nisu mogli preći mnogi. Vješto je uništio postavljene mu zamke. Te zamke, u koje su mnogi prije njega upali i propali, Tajjipa Erdoana učinile su još jačim, a to je, pak, jedna osobina koja je svojstvena samo njemu i koja se može naći samo u istinskim liderima…
Kažemo da se rađa jedna nova Turska, ili da se Turska iznova rađa… To je tačno. I to je rađanje, kao i svako rađanje, prilično bolno. Od 2002. godine do danas Nova se Turska gradi uprkos svakoj vrsti teškoće, spoticanja, pokušaja vojnih pučeva… Njen lider se nekada suočio sa situacijama koje nisu mogli razumijeti čak ni oni koji su mu bili najbliži. Uprkos svemu, uspijevao je da sve teškoće majstorski prebrodi, pa, čak, da ih preokrene u svoju prednost, što predstavlja dvostruki uspjeh. Bez imalo zastoja i najmanjih gubitaka nastavio je sprovoditi svoj program razvoja.
Sve ovo nije se dešavalo slučajno. Zar, njegova pobjeda uz konstantno uvećanje glasova na svake izbore u koje je ušao može predstvljati bilo kakvu slučajnost?
Na nedavno okončanim predsjedničkim izborima turski je narod svoju budućnost predao pronicljivosti velikog lidera Redžepa Tajjipa Erdoana… Nova Turska svoj oblik pronašla je u njegovom liderstvu.
Sljedeći korak velikog lidera jeste da odabere dostojnog nasljednika. Ovaj čin privlači isto toliko pažnje koliko i čin (najprije) kandidature (a zatim) i odabira Erdoana za predsjednika Republike. Poražene u prvom činu, snage koje su svim silama spoticale Erdoanov put do Ćoška, okrenule su se prema sljedećem vrlo bitnom činu. U procesu promišljanja i određivanja nasljednika pokušale su ubaciti seme smutnje, skrenuti Erdoana i AK Partiju sa dosadašnjeg puta. Međutim, Erdoan nije nasjeo na manipulacije i učinio je ono što se moralo učiniti. Ahmeta Davutolua kandidirao je za svoga nasljednika na mjesto predsjednika AK Partije i premijera Republike Turske. I to je učinio onako kako se moralo učiniti: govoreći o Davutoluu s velikim poštovanjem i ističući neprocjenjivi značaj njegovog znanja i srčanosti.
A, šta su to manipulatori govorili?
“Davutolu je gurnuo Tursku u avanturu, zavadio je Tursku sa svima, forsirajući politiku nula problema sa komšijama doveo ju je u stanje da ima nula komšija.” Da, to su mu spočitavali… I, još su rekli da je nesposoban, neuspješan…
Lagali su, kao i uvijek kada je riječ o muslimanskom vođi, intelektualcu, poslovnom čovjeku, sportisti, borcu, koji želi skinuti jaram ropstva. Lagali su kao što nas lažu i u slučaju Abdulhamid-hana, Muftije Šemsekadića, Adnana Menderesa, Alije Izetbegovića, Smail-efendije Filibalića, Aćif-efendije Hadžiahmetovića, Hasana El-Benne, Muhammeda Mursija, Nasera Orića, Faruka Demića…
Stanje na terenu izgleda potpuno drugačije od onoga kakvim ga predstavljaju dušmani:
– odnosi sa Grčkom nikada nisu bili bolji; isto se može reći i kada su u pitanju Sarajevo, Zagreb i Beograd; sve i da se po pitanju Gornjeg Karabaha ne slažu sa Jermenijom, u nekim drugim pitanjima odnosi postaju sve bolji; kao i uvijek, Turska i Azerbejdžan vode politiku “dvije države – jedan narod”; isto se može reći i za Pakistan; čak i pod najtežim uslovima, odnosi sa Afganistanom bolji su iz dana u dan; zbog jasnog i principijelnog stava po pitanju krize u Ukrajini, Turci su postali miljenici Ukrajinaca, ali i u tom slučaju sačuvani su dobri odnosi sa Rusijom. Uprkos određenih mimoilaženja u slučaju Sirije, nastavljena je strateška saradnja, sa ruskom vladom organizirani su zajednički sastanci; na isti način unapređena je saradnja i sa Iranom i Kinom, iako su po pitanju Sirije ove zemlje bile na “suprotnoj” strani. Uprkos NATO-u, Turska je potpisala sporazum sa Kinom o kupovini raketnog sistema, sa Iranom je postignut dogovor o kupovini jeftinog gasa; sa kurdskim vlastima u Sjevernom Iraku iz jednog stanja obostrane sumnje i prijetnje prešlo se u stanje obostranog uvažavanja i saradnje. Čak se vode pregovori o zajedničkim nastupima na nekim neformalnim platformama.
Kada je Irak u pitanju ne treba biti posebno mudar da bi se videlo da se dogodilo upravo ono o čemu su Erdoan i Davutolu govorili. Danas su svi, od Irana do Amerike, došli na ono što su turski zvaničnici govorili i svi su “prekrižali” Malikija. Maliki je nestao sa čela Iraka, a oni što su u početku govorili, bilo domaći bilo strani “mudraci”, da Turska ima pogriješan stav prema Iraku i iračkoj situaciji, lijepo su pali u ofsajt.
Zbog podrške koju je Turska dala Arapskom proljeću došlo je do nesuglasica sa Saudijskom Arabijom, ali turska je vlada i ovom krizom dobro rukovodila. Turska vanjska politika korača rame uz rame sa katarskom politikom…
Netanjahu, Esad i Sisi? Pa, sa njima mora imati problem svako ko u sebi nosi makar malo savjesti. Ali, ne treba zaboraviti da po pitanju procesa koji se vode u zemljama kojima rukovode spomenute osobe Turska još uvijek nije rekla svoju posljednju riječ.
Izuzev ova tri, po ljudsku savjest, tragična slučaja, svako dobronamjerno oko s lahkoćom može vidjeti da je Turska u skoro svim dijelovima svijeta uvećala svoj utjecaj, da je uvećala ljubav i poštovanje prema sebi, da je čak i u onim državama koje su tradicionalno “neprijateljski” raspoložene prema njoj uspijela da sačuva i održi jedan značajan nivo respekta. Također je kristalno jasno da je sve to postignuto jednom višedimenzionalnom, prefinjenom, pažljivo planiranom i vođenom, u isto vrijeme hrabrom i promišljenom vanjskom politikom koja uvažava druge i drugačije, koja uvažava sebe, svoju historiju, svoju sadašnjost i svoju budućnost. Sve to nije postignuto kodovima i šiframa stare ujarmljene Turske, već duhom Nove slobodarske Turske. Drugim riječima, kako bi to rekao novi predsjednik AK Partije i novi premijer Nove Turske Ahmet Davutolu, sve je to postignuto jednom strateškom dubinom…
I dok su dušmani optuživali Erdoana i Davutolua da su Turskoj donijeli nula komšija, zahvaljujući Profesorovoj viziji i vanjskoj politici, Somalija, Etiopija, Eritreja, Džibuti, Arakan, cijela Sjeverna Afrika, Južna Afrika i cijela Južna Amerika postale su NOVE komšije Nove Turske. Zahvaljujući ovakvoj vanjskoj politici Majstor i Profesor uveli su sebe, svoj narod i svoju mubarek zemlju u srca i dove svih mazluma svijeta!
A, što se tiče Evropske unije i Amerike… Sa njima su odnosi dobri onoliko koliko mogu biti dobri. Da bi bili još “bolji”, ili Turci ponovo moraju postati njihovi robovi kao što su bili do prije desetak godina, ili oni potpuno moraju ugasiti svoje želje da vladaju Turcima i baciti peškir pred snagom i veličinom Nove Turske i odreći se svojih imperijalističkih i neokolonijalističkih aspiracija. Očigledno je da su Turci odabrali ovo drugo. Zbog toga oni kažu: “Erdoan!”, zbog toga kažu: “Davutolu!!”
Oni koji ne mogu prokužiti Novu Tursku, oni koji ne mogu vidjeti u kojem se pravcu kreću Turska, turski narod i historija vezali su se za svoje vanjske ortake, špijunske organizacije, tajne konstrukcije zapadnih država. Međutim, izgubit će svi oni koji budu pokušali spriječiti ovaj historijski hod, ko god da se suprotstavi Turskoj. Neće moći preskočiti čast, samopouzdanje i radost naroda koji se budi nakon stotinu godina.
Iza formule jak predsjednik Republike, jak premijer, jak ministar vanjskih poslova i jak kabinet leži projekat snažne Turske. I ovaj cilj svoju energiju crpi iz kolektivne društvene memorije. U narednom periodu svijet će se suočiti sa jednom potpuno novom Turskom. Da, svijet će se suočiti i vidjeti, ali od presudnog značaja bi bilo da ovu istinu i mi sa ovih prostora što prije spoznamo i zavolimo…
I, nek’ nam je svima hairli novi Bašbakan!
Pripremio: Avdija Salković
IslamBosna.ba
