Vi ste ovdje
Home > Obrazovanje i odgoj > O obrazovanju i odgoju > Priznajem, ja sam lijena mama!

Priznajem, ja sam lijena mama!

Ja sam lijena majka. Uz to sam i sebična i nemarna. Hoćete da znate zašto? E, pa zato što želim da moja djeca budu samostalna, poduzetna i odgovorna. Djetetu treba pružiti mogućnosti da ispolje te osobine

 

Radeći u vrtiću, nagledala sam se primjera roditeljske pretjerane brige. U sjećanju mi je posebno ostao trogodišnji Slavik. Brižni roditelji su mislili da mora uvijek i sve da pojede, inače će smršati. Ne znam kako su ga kod kuće hranili, ali kod nas je došao sa jasnim poremećajem apetita. Žvakao je i gutao mehanički sve što biste mu dali. Trebalo je da ga mi hranimo pošto „još ne umije da jede sam“. I tako ga ja hranim prvi dan i na njegovom licu ne primjećujem nikakvu emociju: prinosim mu kašu – otvara usta, žvaće, guta. Moram reći da kuharu u našem vrtiću kaša nije baš išla od ruke. Tog dana mnoga djeca nisu htjela da je jedu (i potpuno ih razumijem). Slavik je pojeo skoro sve. Pitam ga: „Da li ti se dopada kaša?“ „Ne.“ I otvara usta, žvaće, guta. „Ako ti se ne dopada – nemoj da jedeš!“ Slavikove oči bljesnuše od čuda. Nije imao pojma da može i tako. Isprva je Slavik uživao u dobijenom pravu da ne jede i samo je pio kompot. Potom je počeo da traži dodatak za ono što mu se sviđa odnosno da gura tanjir s jelom koje mu se ne sviđa. Stekao je samostalnost u izboru. Nakon toga smo prestali da ga mi hranimo pošto je hrana prirodna potreba. I kad ogladni dijete će i samo jesti.

„I tako je već veliko dijete u vrtiću čekalo da ga neko odvede u toalet. Kad to niko ne učini, dijete se upiški u gaće, pa se ne sjeti niti da ih skine niti da zatraži pomoć. Za sedmicu dana problem je riješen.“

Ja sam lijena majka. U nekom trenutku sam postala lijena da hranim svoju djecu. Sa godinu dana, tutnula bih im kašiku i sjela pored njih da i ja jedem. Sa godinu i po već su baratali viljuškom.
Prirodna potreba je, kao što znamo, i vršenje nužde. Slavik ju je obavljao u gaće. Njegova mama nam je rekla da ga na svaka dva sata vodimo u toalet. „Kod kuće ga stavim na tutu i držim ga dok sve lijepo ne obavi.“ I tako je već veliko dijete u vrtiću čekalo da ga neko odvede u toalet. Kad to niko ne učini, dijete se upiški u gaće, pa se ne sjeti niti da ih skine niti da zatraži pomoć. Za sedmicu dana problem je riješen. „Piški mi se“ – obavještavao je ponosno Slavik cijelu grupu odlazeći na WC-šolju.

Ja sam lijena majka. Preko vikenda volim ujutro da odspavam. Jedne subote probudim se oko 11. Moj dvoipogodišnji sin gleda crtić i žvaće medenjak. Sam uključio televizor, sam našao CD. A stariji, koji ima osam godina, već nije kod kuće. Prethodne večeri je dobio dozvolu da ide sa drugom i njegovim roditeljima u kino. Rekla sam mu da mi se ne ustaje tako rano. I ako želi u kino, neka sam navije sat i neka se spremi. Daleko od toga da se uspavao… Naravno da sam i ja podesila telefon da zvoni, osluškivala kako se on sprema i zatvara vrata, iščekivala sms od drugarove mame… ali dijete ništa od toga nije vidjelo.

„Čudesnog li preobražaja kod naše djece kada dođe baka! Stariji istog časa zaboravi da umije sam da radi domaći, da podgrije jelo, da spakuje knjige i da ide u školu. Plaši se čak i da zaspi sam – mora baba da sjedi pored njega!“

Još sam lijena i da provjeravam školsku torbu, opremu za sport, da sušim stvari poslije bazena i da radim s njim domaći (uzgred, zasad dobija četvorke i petice). Lijena sam i da bacam smeće, pa ga baca on kad krene u školu.

A imam i taj hir da ga zamolim da mi napravi čaj i donese za kompjuter. Sve mi se čini da ću s godinama postajati sve lijenija.
No čudesnog li preobražaja kod naše djece kada dođe baka! Stariji istog časa zaboravi da umije sam da radi domaći, da podgrije jelo, da spakuje knjige i da ide u školu. Plaši se čak i da zaspi sam – mora baba da sjedi pored njega!
A naša baba nije lijena.

Djeca su nesamostalna ako je tako zgodnije odraslima.

 

Autor: Ana Bikova 

Prevela: Vesna Smiljanić Rangelov

Izvor: © AdMe.ru/detinjarije.com

Obrada: Akos.ba

Ana Bikova je pedagog, psiholog, majka.
Deset godina radi s djecom (vaspitač u predškolskoj ustanovi, učitelj, profesor na fakultetu, psiholog konsultant).
Više od pet godina radi s roditeljima.
Autor je više knjiga: Razvoj samostalnosti ili kako postati „lijena“ mama; Da li je djetetu dobro u kolektivu; Deset strategija za prevazilaženje strahova kod djece; Djeca u kavezu/vrtiću – dječji vrtić očima vaspitača i psihologa…

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top