Preobrazba Homosapiensa u čovjeka visuljka

Uvijek me fasciniralo kada čujem da ljudi kažu da će početi ispočetka ili iznova. Zapravo, kako mi znamo gdje je početak nečeg ili gdje se taj početak završava?

Šta je zapravo početak?

Možete li se vi prisjetiti svojih početaka, početka nečeg lijepog što Vam se desilo, početka neke veze, rođenja, sreće, bolesti..itd?

Taj početak je zapravo jako bitan. Bitan, jer često iz iskustva znamo da sve što nam se dešava na početku ima neku svježinu, magiju, poseban osjećaj, treperimo, upoznajemo… Ali, šta čini taj početak tako lijepim i bitnim u našim životima? Da li je to ono nepoznato što nas zaintrigira, vuče ka daljim spoznajama, ono nešto što nismo upoznali, vidjeli, osjetili, mirisali. Početak nam ne odaje puno, čini se kao da nam daje naznake na ono nadolazeće kao nešto što će nas kratko ili dugo pratiti na našim stazama kojim gazimo kroz život.

Često sebi postavljam pitanje ako ne znamo kada nešto zaista dolazi u našem životu znamo li kada završava? Kada je zapravo kraj početka? Možda se upravo u ovim redovima uplićemo suviše u Sokratovsko ispitivanje i uzdamo u majeutiku[i] ali sigurno nam neće naštetiti da se malo pozabavimo sobom. Na koncu 21.vijeka, razdoblja koje često imam želju nazvati „instant vijekom“, gdje smo svi zaluđeni instagramom,fejsbukom, tviterom,tamblerom, flikerom,viberom i drugim raznim opsjedajućim društvenim ovisnostima[ii]. Za sve one koji se sada pitaju zašto sam navela riječ „ovisnost“-neka pročitaju značenje te riječi i neka se priupitaju koliko sam pogriješila.

Dakle, ako se nazivate ovisnikom već Ste na putu da me shvatite. Ako niste, onda vjerojatno još niste uhvatili sebe u tom stanju u kojem ozbiljno dozvoljavate da ta bolest metastazira na najgori način. Zamislite samo riječ „profil“ koji iziskuje svaka ta društvena mreža bez obzira kako se zvala. Koliko Ste zapravo ozbiljno shvatili tu riječ? Da li Ste stavili svoj istinski profil i pokazali ljudima tko Ste Vi i kako izgledate? Kako biste zapravo izgledali da stavite sliku na kojoj niste napučili usta, namjestili zadnjicu u prvi plan, obukli najbolje odjelo, sjeli pred najbolju sofru, vozili najbolji aotomobil? Svi smo kao lijepi,prešminkani, frizirani,stilizirani, čekirani. Ma svi smo fino nesretni i crpimo zadnji atom sebe da se prikažemo svijetu u svojoj lošosti i samoći. Kada gledam takve profile, uopće me ne čude pojave poput, pedofilije,kriminala, seksualnog uznemiravanja i drugih negativnih zbivanja. Zašto bi? Zar je čudno kada se nešto loše desi? Ne! Sve je to postalo normalno i čak smo postali dio te negativne svakodnevnice. Kako? Šta uradite kada vidite tako nešto?

Napravite selfi a onda ako ostane vremena nakon poziranja pozovemo pomoć jer tobože moramo pored svega toga izgledati lijepo i popraviti dramaturgiju. Kako smo samo nesretni slučaj žrtve jednog „seen-a“ i uhođenja „online-offline“ verzije, vjerojatno smo još i ponosni sugovornik raznoraznih tema na istim mrežama. Pošli smo se diviti ljudima i tekstovima prepunim psovkama jer je to kao moderni kolokvijalni govor ili kako ga neki čak nazivaju moderna književnost a prestali smo cijeniti istinski bitne redove još bitnijih ljudi (osim ako na wikipediji ne pronađemo neki citat pa ga priljepimo na svoj zid), pošli smo se diviti muzici-da ne uvrijedim muziku i navikli smo sluh na disharmoniju koja vlada scenom koju nazivamo još i umjetnošću.

Da popravimo dramaturgiju, sa svakakodnevnih serija koje pomno pratimo i poistovjećujemo se sa nekim Veličanstvenim sultanijama pa kada nas život vrati u kolotečinu ne možemo sebi doći narednih sedam dana, prešli smo na budno oko velikog brata,parova,maldiva..(ne zamjerite što ih pišem malim slovima jer su zaslužili još manju pažnju) zaluđeni smo idealima koji vjerojatno ne bi bili zanimljivi na eksperimentalnom nivou neandertalcima u kafezu! Tako iskompleksirani, pitamo li se imamo li vremena za istinski bitne stvari u životu? Kada smo zadnji puta zaista otišli u prirodu, prešetali 5KM uživajući u šetnji a ne za slikanjem šetnje, otišli obišli svoju nanu(baku) i dedu bez maltretiranja njihovog zadnjeg atoma snage da ih natjeramo da se obuku u bajramska/blagdanska odjela da biste ih postavili na profil kada ih jednom godišnje posjetite, kada Ste ih onako ranom zorom nazvali iz ljubavi ili dok Ste pili Vaš omiljeni napitak iz njihove stare šoljice koja ima priču, kada Ste ih onako istinski zagrlili i upitali kako su i treba li im razgovor ili druženje? Kada Ste zadnji puta sjeli sa prijateljicom/prijateljem i porazgovarali istinski bez da Ste držali ajfon ili neki drugi pametniji telefon od Vas samih u rukama? Kada Ste zadnji puta zagrlili svoju majku i zahvalili joj na se svemu što Vam je pružila i ocu koji se vjerojatno ponosi Vama? Kada Ste zadnji puta zagrlili svoju voljenu osobu onako iz ljubavi- ne zbog selfija?

Kada je zapravo počeo ovaj instant život sa instant osjećanjima i instant karakterima i kada će on završiti da opet uživamo u onom jadnom bezvirtuelnom ali sretnom životu…ili je taj početak zapravo samo kraj koji predviđa još goru „instabilnost“ društva…

Fusnote:

[i] “porađanja istine” (majeutika- babička vještina)- Sokratesova metoda dovođenja do istine u dijalogu sa sagovornikom

[ii] ovisnost je stanje organizma koje nastaje uslijed uzimanja tvari koje uzrokuju ovisnost, kada više za održavanje nije dovoljno unošenje hrane i redovna fizička aktivnost i san (tj. osnovne ljudske potrebe), nego postoji fizička/psihička potreba organizma za određenim stimulansom na koji se organizam privikao.

Piše: Mersiha Avdić

Akos.ba