Vi ste ovdje
Home > U Fokusu > Potpora “hodajućim ranjenicima”

Potpora “hodajućim ranjenicima”

Da li si se ikada prisjetila svoje ranije verzije, i odmahnula glavom u čuđenju? Kako nas samo vrijeme mijenja. Kako tokom godina, pod utjecajem okolnosti i stečenih iskustava i događaja bivamo oblikovani u stariju verziju svoga bića, nerijetko u mudriju verziju samih sebe. Ova mudrost, teško stečena, je bez sumnje blagoslov, jer nas život testira, i na kraju, prerađuje, rafiniše.

Mnogi od nas se sjećaju dana kada smo bili novopečeni muslimani, sjećamo se tih dana kada smo se vratili Allahovoj vjeri, što je bila prekretnica u našim životima. Iman na visokom nivou, usvajanje novog načina života, odbacivanje prethodnog identiteta i veza, kako bi se uklopili u novi način života. Dok su mnogi od nas prevazišli ovu fazu svoga života, svoga vjerskog preobraćenja, ponizno i sa dobrim smislom za humor, neki od nas nisu bili toliko sretni. Za neke od nas, ovaj period je bio okarakterisan sa povećanjem uskogrudnosti, netolerancije i otuđivanja, ponekad od porodice, a ponekad i od društva generalno. Tada, to se činilo ispravno. Novi način života, pridržavanje istine, je zahtijevalo prekid sa starim načinima života i strogo razgraničavanje između onih koji su bili na istini i onih koji su bili zalutali.

Interesantna stvar se desila međutim, mnogima od nas kako smo bivali stariji. Život nas je poučio lekcijama. Naši pogledi su postali zreliji. Često kao rezultat traume ili nečeg drugog, počeli smo da se bavimo kritčkom mišlju o svome načinu života. Počeli smo da se pitamo teška pitanja. Počeli smo da se ispitujemo o onome što smo mislili da znamo, i o primjercima koje smo vidjeli oko sebe. Počeli smo da vidimo sebe kao individue, radije nego članove homogene cjeline. I naravno, ovo je dovelo do frikcije onoga kako su nas drugi vidjeli da se mijenjamo, odrastamo i evoluiramo na načine na koje oni nisu očekivali. U jednom od bolnijih primjera, trauma je imala negativan utjecaj na naše prakticiranje islama, što je dovelo do još veće netrpeljivosti i udaljavanja od onih s kojima smo bili toliko bliski. Ovo su sestre koje nazivam „hodajućim ranjenicima.“

Sestra koja je doživjela netrpeljivost ili da bude izbačena iz džemata jer ona nije bila iste boje kože kao većina tu, ili zato što se nije adaptirala dominirajućoj kulturi. Sestra koja je bila u lošem braku i nije imala nikoga kome bi se mogla obratiti za pomoć, a ko bi joj rekao više od: ‘Budi strpljiva’. Sestra čiji se muž odao porocima i koji je odveo svoju porodicu u popast, bez obzira na njene očajničke pokušaje da ih održi u vjeri. Sestra čiji je sin završio u zatvoru, i koja je sama morala podnositi činjenicu da se njeno ime provlačilo kroz blato. Sestra čija je kćerka ostala trudna, i koja je odbačena od strane bivših prijateljica. Sestra koja je izgubila svoju djecu, jer joj je on oduzeo pravo na majčinstvo, bez obzira na to što je sud dodijelio zajedničku skrb. Bolesne. Usamljene. Umorne. Depresivne. Siromašne u zemljama obilja. Sestre koje se bore da ostanu u ovoj vjeri, iako ih životna iskušenja poput urote nastoje iščupati iz vjere. Sestre koje vise o koncu. Sestre na ivicama. Hodajući ranjenici.

Ako me zrelost podučila ičemu, to bi bilo da je lakše osuđivati sestrinu reakciju na nečiju nesretnu sudbinu nego da suosjećamo s njom i da se potrudimo da shvatimo njenu situaciju.

Da budemo uz nju, bez osuđivanja, voleći je, ponizno, i samilosno. Jednostavna ljudska samilost. Vrsta samilosti koja otklanja stres, koja liječi bol, koja pomaže na razne načine, bilo dovom, ili iskrenim savjetom, što nam je svima teško, praktičnom vrstom pomoći. Da, praktična pomoć, da budemo pri ruci vrstom pomoći, vrstom pomoći koja znači provesti cijelu noć sa sestrom, držeći je za ruku, slušajući je, stajanjem uz nju dok oluja ne prođe.

Jer vjerovatno je da sestra nije tek tako prestala dolaziti u džemat jer ona više ne voli islam. Ona nije prestala da nosi maramu jer više ne vjeruje u to. Ona nije prihvatila haram posao jer više ne vjeruje u ahiret. Postoje mnogi razlozi zašto je ona to učinila. Uistinu, postoji preko sedamdeset razloga. Naša dužnost je da pokušamo shvatiti koji su tačno ti razlozi i da pronađemo dio u kojem mi možemo odigrati ulogu u rješavanju problema ove sestre. A ovo bi činili iskreno, ponizno i sa osjećajem zahvalnosti jer nismo pogođene sličnim iskušenjima.

Zar ovo nije stanje istinskog vjernika? Radije nego da osuđivački upiremo prstom, zar ne bismo trebali da pogledamo vlastite odraze sebe i da se zahvalimo što i mi nismo iskušani na neki način, uvijek imajući na umu, da nije Allahove milosti, da bi i mi mogli biti ti koji se bore da ostanu u vjeri sa posljednjim atomom snage koji imamo u sebi.

Ako si ti jedna od takvih sestara, molim te, sjeti se, da Uzvišeni Allah zna kroz šta prolaziš. Okreni Mu se, On te neće napustiti. Plači Njemu, on će čuti tvoje jecaje. I molim te, sestro moja, oprosti nam na našoj ravnodušnosti, na našoj slabosti naših džemata i sistema podrške i na našoj plitkosti. Mi još uvijek učimo, rastemo, sazrijevamo. Mi još uvijek učimo kako da se nosimo sa ponekad bolnim stvarnostima našeg života u islamu.

Ovaj članak je posvećen svim sestrama, ali i braći koja se bore da sačuvaju svoj iman, koji se bore sa svojim nefsom da ostanu u islamu. Neka vam Allah pomogne u vašem nastojanju i neka vam olakša vaš povratak Njemu.

Autor: Na'ima B. Robert

Izvor: naimabrobert.co.uk

Prevod i obrada: ummetmedia

akos.ba
 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top