Danas se navršava jedna godina otkako je Bosnu i Hercegovinu, kao malo kad do tada potresla vijest o pogibiji jedne pješakinje.
Tu noć se, Hava Šljivić-Dovadžija (27), kći, majka, supruga, sestra, prijateljica, vraćala kući sa posla kojeg je obavljala, u okrilje svoje porodice, muža i dvije djevojčice. Tu istu noć, istim putem se vraćao, po kršenju zakona poznati, dvadesetpetogodišnjak S.R.
Hava je na semaforu čekala zeleno svjetlo kojim se dozvoljava pješaku da pređe put.
Može se reći da je pred sobom imala pred sobom život majke i supruge, kuću punu dječijeg smijeha… A onda se desila kobna noć 1. aprila kada ju je S.R. udario automobilom dok se vraćala s posla.
U jednom trenutku srušio se cijeli svijet njene porodice. Smrt ove mlade žene u sarajevskom naselju Nedžarići duboko je potresla ne samo njenu porodicu, prijatelje i poznanike, nego i cijelo Sarajevo i BiH. Iza nje, ostala je golema tuga zbog dvije djevojčice koje će odrastati bez majke. Iza nje ostao je i suprug Amar, otac, majka, sestre… Ostaje društvo koje mora zahtijevati pravdu.
Malo je ljudi koji ne znaju detalje ove potresne priče. Znamo i njen epilog: ubica je još na slobodi, ne postoji ‘zakonsko’ opravdanje za njegovo privođenje, a srca ljudi širom BiH-a su ispunjena tugom i bolom. Za ubijenom sestrom u vjeri istinski žalimo. Bespravno je ubijena, a koliki je zločin počinio njen ubica, najbolje nam govori slijedeći hadis: Od Bera’a b. Aziba, r.a., prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Da čitav dunjaluk propadne, kod Allaha je i to manje od toga da vjernik bude bespravno ubijen.” (Ibn Madže, br. 2619)
Neminovno se nameće i poređenje s mučkim ubistvom Magdija Dizdarevića, nevino stradalog mladića čiji je jedini grijeh – što je bio musliman. Rana na vjerničkom srcu još nije zarasla, a ponovo ju je otvorilo ubistvo i nepravedan odnos prema ovog puta tračino preminuloj muslimanki.
Ovom prilikom, potrebno je da iz njene smrti izvučemo određene lekcije i pouke, kako bi pokušali stanje popraviti koliko možemo:
Muslimani su jedno tijelo, i bratova bol nas boli kao naša
Nek nam na umu budu riječi Ammara, Havinog supruga, koje dovoljno opisuju tragediju koja je pogodila njegovu porodicu: „Starija kćerka Merjem još ne zna šta se desilo s njenom majkom. Sutra će je odvesti na mezar i objasniti joj da tu spava mama. Mlađa Sara se majke neće sjećati, vidjet će je na fotografijama.“
Ubistvo muslimana/nke je medijima manje vrijedna od prognoze vremena – Ukoliko pratimo pisanja medija i izvještavanja o pogibiji Have Dovadžija (kao i ranije o ubistvu Magdija Dizdarevića, rahmetullahi alejhi), jasno možemo primijetiti koliko je potrebno da vjernici imaju vlastite jake i samostalne medije koji bi o događajima izvještavali na tačan i pouzdan način. Na stranu što je poznato da skoro svaka politička opcija, NVO, i vjerska skupina ima svoj medij preko kojeg emituje vijesti ‘obojene’ njihovim bojama, zbog veoma raširene islamofobije i stereotipnog i ponižavajućeg odnosa prema islamu i muslimanima, ulaganja muslimana u sopstvene medije i slične projekte postaju imperativ na našim prostorima.
Havina smrt je upravo zbog njene pripadnosti islamu i nošenja hidžaba dobila i jednu drugu dimenziju. Pojedinci bolesnih srca su to pokušali iskoristiti, objavljujući vijesti u kojima optužuju muslimane vjernike za bujicu kritika usmjerenih prema vlasti, nepravednim ‘zakonima’ i ne sankcionisanju ubice majke dvoje djece. Koliko su novinarski kriteriji izopačeni govori podatak da sama činjenica o pogibiji majke dvoje djece, i to na pješačkom prijelazu, pada u drugi plan zbog podatka da je nastradala žena nosila maramu i radila u Centru Kralj Fahd!?
Naravno, te zloglasne ‘vehabije’ mogu poslužiti kao idealno žrtveno jagnje, jer običan narod ih se boji, niko ne zna ko su, i niko se tako ne predstavlja. Fenomen ‘vehabijske prijetnje’ koja se nadvija nad glavom nedužnih stanovnika BiH-a je tako postao kalup i šablon po kojem neprijatelji islama tretiraju sve one koji praktikuju svoju vjeru na dostojan i častan način. Svakako da mediji ne tretiraju na isti način osobe koje nisu praktičari muslimani, i koji to nisu.
Bili smo svjedoci da neki mediji nisu htjeli uopće da izvjeste o Havinom ubistvu, drugi su to propratili šturim vijestima, treći su skrivali istinu o odazivu građana na skup podrške, kao da se je svjesno i ciljano radilo da se ta vijest skrije ispod tepiha i prikrije. To je dovoljan pokazatelj kakav tretman imaju životi vjernika u javnosti.
Imajući u vidu svakodnevno medijsko ‘trovanje’ umova, srca i duša širih masa putem TV-a, printanih medija i web-medija, vjernici muslimani trebaju uložiti znatno veće napore od dosadašnjih ka mijenjaju slike koja se širi o islamu, prezentiranju adekvatno plasiranih i tačnih vijesti kao i radu s omladinom kako bi se načinila protuteža i ponudila ispravna alternativa. Ukoliko to na vrijeme ne shvatimo, posljedice mogu biti veoma teške, jer šejtan, la’netullahi alejhi, i njegove vojske neće mirovati sve dok nas ne odvoje od Pravog puta.
Na putu dobra, moramo biti ustrajni – Problem mnogih vjerničkih projekata i akcija jeste – manjak ustrajnosti. Uglavnom se ponavlja isti scenarij: pokrene se ideja, desi se neki događaj ili tragedija, i među vjernicima se javlja entuzijazam i polet. Javlja se veliki broj ljudi koji daju podršku, obećavaju svoj odaziv i pomoć, jedva čekaju početak, da bi se na sama predavanja ili događaj odazvao skroman broj ljud, koji se iz dana u dan smanjuje. Takav je bio slučaj i s ubistvom Magdija Dizdarevića, rahmetullahi alejhi, a takav je slučaj i s ubistvom Have Dovadžija. Nakon početnih reakcija, osnivanja Facebook grupe, organizovanja mitinga, mnogih izjava podrške i saosjećanja, početni elan polako opada i zaborav počinje da prekriva cijeli događaj. Bojim se da se tako ne desi i sada, te da iza svega ne ostane samo povremeno podsjećanje na nečiju žrtvu i izgubljeni život.
Budući da se ne radi o izolovanom slijedu događaja, već o problemu koji se kontinuirano javlja, možemo izvući slijedeće zaključke:
Vjernici često samo reaguju na problem tek kada on postane tako veliki da se ne može iskontrolisati. Nažalost, ne postoji strategija, planiranje niti preventiva događaja. Žalosno je da se ummet budi samo nakon ubistva neke vjernice ili vjernika, ili nakon spaljivanja Kur’ana, ili neke druge uvrede upućene islamu.
Žalosno je da se i tada naš otpor svodi na prosvjede, skoro bez ikakve praktične promjene na terenu. Naime, prosvjed je znak da si iskoristio sve druge mogućnosti, prosvjed je priznanje da smo nemoćni i da nas po pitanju društvenih dešavanja niko ništa ne pita. Na kraju krajeva, koliki god da bude skup, dovoljno je da ga mediji samo okarakterišu kao ‘vehabijski’, pa da sama ta laž bude dovoljna da izgubimo bitku. To znači da smo kao vjernici izgubili svijest o važnosti aktivnosti, i da smo postali predmetom nečijeg tuđeg ‘rada’. Prestali smo se zanimati za društvene tokove, i prepustili se dunjalučkoj matici koja nas nosi kuda želi.
Zanos koji brzo plane, brzo se i gasi. Svaka promjena koja se desi preko noći, često se ugasi tokom sljedećeg dana. Često puta poželimo da se krupne promjene dogode praktički preko noći, ali sve što ne ide postepeno, podjednako se hitro i ugasi. Svaka inicijativa koja poziva na radikalne promjene, a ne nudi kao rješenje sistematski i postepen rad je osuđena na pad. Ukoliko se samo prilikom nečije pogibije usudimo dignuti naš glas, zašto očekujemo da nas neko ubraja u važne društvene faktore, kad nemamo ustrajnosti da istrajemo u našim zahtjevima?
Ukoliko želimo uspjeh na bilo kom polju, ne možemo ga ostvariti bez vjere u Allahovu pomoć, a potom ustrajnom žrtvovanju vremena, imetka i nas samih. Ukoliko neko želi da
Vjernici moraju biti društveno aktivni – Islam je vjera koja poziva na neprestani rad, trud i društvenu angažiranost. U mnogim se ajetima i hadisima, vjernici podstiču na međusobno potpomaganje, uvažavanje, ulaganje napora da se stanje promijeni nabolje i da se nikad ne predaje.
Naša je obaveza da dignemo svoj glas protiv ove nepravde koja je očita svima onima koji u sebi imaju imalo čovječnosti, i da se u domenu svojih mogućnosti borimo da ovaj slučaj kroz nekoliko dana ne padne u zaborav. Dignimo i svoje ruke ka Uzvišenom Stvoritelju i skrušeno Ga zamolimo da našoj sestri Havi oprosti grijehe i da ga primi kao šehida jer je Poslanik s.a.v.s rekao: ”Ko bude ubijen štiteći svoju vjeru takav je šehid, i ko bude ubijen štiteći svoj život i takav je šehid…” (Ebu Davud i Tirmizi od Se’ida b. Zejda r.a.)
Najgore što se može desiti jeste da usvojimo mentalitet žrtve, tj. da sve i svakoga počnemo kriviti za svoje stanje, ali bez praktičnog ulaganja napora da se stanje promijeni. Naravno, opravdana kritika ima svoje mjesto, potrebno je ukazivati na probleme, ali to ne smije postati sam sebi cilj.
To nas dovodio do drugog problema, prebacivanjem krivice na drugoga, ustvari odbacujemo vlastitu odgovornost za naš život i situaciju u kojoj se nalazimo. Ali to nije sve! Okrivljavanjem drugih potcjenjujemo sami sebe i dajemo drugima pravo da upravljaju našim životima. Kao što znamo, prebacivanje krivnje gotovo uvijek prati i osjećaj ‘pravednog bijesa’ koji upućujemo onima koji su nam učinili nažao.
Da se razumijemo, nema ništa loše u emocijama bijesa, ljutnje ili bola. Emocije su dio ljudskog iskustva na Zemlji i ponekad (iako uglavnom nastaju iz ega) mogu imati pozitivne učinke.
Rješenje je – vjernici moraju preuzeti odgovornost i obavezu šireg društvenog angažmana, i raditi na popravljanju velikog broja evidentiranih problema. U svemu tome, moraju nastupati organizovano, proračunato i složno. Potrebno je preventivno i na svaki raspoloživi način reagovati, jer danas je stradala Hava, a sutra ne dao Allah, može biti neki drugi vjernik ili vjernica. Ne dopustimo da se vjernicima čini nepravda na takav način!
Prolaznost ovog svijeta – Na primjeru iznenadne i tragične pogibije rahmetli Have, možemo naučiti lekciju o prolaznosti ovog svijeta, varljivog kao fatamorgana, a manje vrijednog od krila mušice. Baš kao što je Hava izgubivši dunjalučki život, dobila nešto mnogo bolje i vrijednije,
Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, nas je tome jasno podučio: „Neka niko od vas ne osvane, a da se ne nada sabahu,
Primjer dunjaluka je u hadisu jasno opisan kao:
Primjer dunjaluka je poput primjera čovjek koji otputuje u nepoznato mjesto, i na par dana odsjedne u jednom hotelu. Ulazeći u sobu, i vidjevši njen namještaj, raspored i kvalitet pokućstva, pomisli u sebi: „Hm, ne dopada mi se ovaj krevet, kupit ću novi. A i zidove bi trebalo ponovo okrečiti, vidiš kako su se tapete počele odljepljivati.“ Šta bismo savjetovali takvoj osobi, šta bismo mislili o njegovim postupcima? Svakako da su nerazumni, jer zašto bi ulagao trud i imetak u nešto što će ionako brzo ostaviti iza sebe, i gdje možda neće više nikad navratiti, zar ne? Uostalom, ta soba nije njegovo vlasništvo, već samo posuđeni imetak, koji na kraju ima svog vlasnika. Ako mu se nešto i ne sviđa, razuman će čovjek osaburati na eventualnim neugodnostima u hotelu, jer zna da odatle ubrzo ide, i da ga čeka nešto bolje, povratak u rodni dom.
Takav pogled na život bi trebao da ima vjernik, ubjeđen da dunjaluk nije kraj, da on ima svog Gospodara Kome će se vratiti, da mu je imetak samo posuđen kako bi s njim zadobio Allahovo zadovoljstvo, da su iskušenja prolazni momenti i da je istinska vjernikova sreća samo u Džennetskim vrtovima uživanja.
Biti kao musafir ili stranac znači biti svjestan da ovaj svijet nije naše krajnje odredište, niti se na njemu postiže trajna i vječna sreća. Znači svaki dan buditi se s jarkom željom da taj dan maksimalno iskoristimo, znajući da niko nema garanciju na sutra. Sve što imamo je sadašnji trenutak, prošlost smo izgubili, a budućnost ne znamo šta nam nosi. Naravno, to nas ne bi trebalo nagnati na gubitak nade, već podstaći na još veći trud i ulaganje napora da iz dana budemo bolji, da se spremamo i pripremamo za konačni ispit, i da iza nas ostane neki hajrat od kojeg će se drugi ljudi moći okoristiti.
Autor: Nedim Botić, 14.04.2014.
Akos.ba
