Vi ste ovdje
Home > U Fokusu > Politički islam… korak nazad radi skoka naprijed

Politički islam… korak nazad radi skoka naprijed

Varaju se oni koji kliču i plešu radosni zbog onog što su nazvali “pad političkog islama” nakon vojnog udara u Egiptu.
Nije trebalo kucateljima u defove i nositeljima tamjana među onima kojima su sredstva informisanja krcata da žure s ceremonijama pokopa i grđenja jer oni, kako se da vidjeti, nisu naučili Allahove, uzvišen neka je, zakone u kosmosu kao ni tok historije.

Prije ulaska u detalje volio bih da na početku predočim dvije opaske:

Prva:
Termin “politički islam” je zapadnjački termin kojeg smo prisiljeni upotrijebljavati zbog obima njegove rasprostranjenosti i zbog toga što izgleda da je to lakši metod za prezentovanje značenja kog želimo istači.
Mi čvrsto vjerujemo da je islam islam i da on nema potrebu za klasificiranjem zato što tu ne postoji “politički islam” kao što ne postoji “apolitički islam”. Jer, jednostavno rečeno, islam je univerzalna vjera koja obuhvata sve oblasti života: društvenu, političku, ekonomsku, obredoslovnu, pedagošku i druge.
S toga, politički aspekt je samo jedan neodvojivi dio ove vjere. Te naš govor ovdje odnosi se općenito na jedan sveobuhvatni pokret među islamistima. To je srednji i umjereni pokret koji posjeduje civilizacijski projekat, koji vjeruje u domovinsko učešće i koji se distancira od nasilja pri svom ophođenju i svojim vezama sa sinovima svoje domovine.

Druga opaska je da vojni udar u Egiptu predstavlja glavu odmjetničkog talasa koji cilja okončanje “Arapskog proljeća” i povratak “gubitnika” i institucija stare države prethodnih sistema, ali u novom ruhu. On se desio u savezništvu sa lokalnim i međunarodnim snagama predstavljaući revolucije i procese promjena kao opasnosti po njihovu budućnost i njihove interese.

Ovi su primjetili da “politički islam” predstavlja čvrstu bazu za promjene i on je zadobio povjerenje narodnih masa na slobodnim i objektivnim izborima.
Zato je ciljanje ovog pokreta (a u njegovoj srži pokreta “Muslimanske braće) temeljni dio programa “udara” u Egiptu.
Onaj koji prati situaciju trebao bi da primjeti da se ovaj udar desio istovremeno sa pohodima na koje podaci ukazuju da su usklađeni i vremenski podudarni sa dovođenjem pred porazom islamista u Tunisu, Jemenu i Maroku kao i ovladavanjem opozicijom u Siriji te pritiskom na Tursku. Tu je , svakako, i ta podudarnost sa nemilosrdnim medijskim pohodom protiv pokreta “Hamas”, pojačavanjem obruča oko pojasa Gaze, zatvaranjem prolaza Rafah i rušenjem tunela.

Sve ove činjenice ukazuju da je “politički islam” pretrpio nemilosrdan udarac u Egiptu dok, takođe, trpi velike poteškoće i operacije obaranja u drugim zemljama što može dovesti do njegovog povlačenja i poraza.

I pored toga javne studije političke i strateške stvarnosti i razumijevanje prirode tog regiona i njegovih naroda ukazuju da će se “politički islam” snažno, svježe, s više popularnosti, s većom snagom za promjene i s vođstvom političke aktivnosti u regionu vratiti iznova.
Od tih činjenica su i sljedeće:

Prva:

Pokret koji kao temeljnu bazu uzima islam idejno, moralno i kao životni program je originalni, stari i snažni pokret koji je ukorijenjen u arapskom i islamskom ummetu. Zatim, svi ti reformistički islamski pokreti koji su igrali političku i revolucionarnu ulogu svoje korijene crpe iz prvog hidžretskog stoljeća koje je prezentovalo primjer revolucija Husejna ibn Alije, Abdullaha ibn Zubejra i Abdur-Rahmana ibn el-Eš`asa koje nisu tokom stoljeća prestajale.

I u našoj novijoj i savremenoj historiji glavna snaga koja se suprostavila zaostalosti u našem ummetu i koja se sukobila sa kolonijalizmom u našim zemljama – kao što je vehabizam n Arabijskom poluotoku, Mehdizam u Sudanu, Senusije u Libiji, pokret šehida Hasan Hana i Indiji, Ibn Badisa u Alžiru i drugi – njen (njihov) temeljni oslonac je bio islamski i njen borbeni ruh je bio islamski. Zatim pokreti Muslimanske braće ili islamskog džemata na Indijskom potkontinentu, Nursije u Turskoj i drugi pokreti su samo nastavak ovog reformatorskog pokreta.

Ovaj pokret nije moguće marginalizirati niti ga iskorijeniti. Jer, jednostavno rečeno, on je najviše podesan sa vjerskim, psihološkim, društvenim, kulturnim i civilizacijskim sklopom čovjeka u tom regionu. I zato što su vrijednosti i primjeri koje nosi sa sobom zapravo vrijednosti i primjeri koje Arap i musliman nose bez izvještačenosti i bez simuliranja.

I ovo je ono što pojašnjava to kako da onda kada padnu ti pokvareni i tlačiteljski režimi i kada se pojavi ambijent slobode ovaj pokret – a pogotovo umjereni i pravedni – odmah preuzme vođstvo u redovima i zadobije povjerenje širokih narodnih masa.

Druga:
Još od ratne tragedije 1967 god. – kada su cionisti porobili ostatak Palestinske zemlje, Sinaj i Golansku visoravan i kada se jasno razotkrila propast vojnih sistema, ljevičarskih, konzervativnih i nacionalističkih pokreta – osvjetljavajući lik islamskog pokreta svjedoči uzlaznu putanju.
Da, postoje tu određeni posrtaji u nekim mjestima kao i povlačenje u nekim drugim mjestima, nekada kao rezultat slabe realizicije islamista a nekada zbog željeznih operacija dotičnih režima. Ali opšti put je put uzlaza.
I nevezano za to ko ima vlast u rukama islamski pokret nije nikada prestajao biti prvi narodni pokret u većini naših arapskih zemalja.

Treća:
Još od onda kada je ovaj ummet bio iskušan odstupanjem od svoje civilizacijske uloge, zatim zbog kolonijalizma, cionističke okupacije, pocijepanosti i razdijeljenosti on trpi porođajne muke u kojima se međusobno trve razne struje i ideologije gdje on traga za svojom identifikacijom, za putem koji će mu vratiti njegovu živahnost, njegov uspon i njegovo mjesto na pročelju svih naroda.

Naš problem, u svojoj biti, nije ekonomske prirode iako je on jedan od njegovih pojava. U većini naših zemalja, među kojima su i zemlje “Arapskog proljeća”, niko ne umire od gladi dok mnogi umiru od stomačnih muka i bolesti gojaznosti. Ali mnogi svakodnevno umiru i po hiljadu puta zbog potlačenosti i osjećaja nasilja i poniženja.

Tokom čitavih ovih prošlih godina propali su vojni režimi kao i režimi koji su dizali zastave nacionalizma poput Bas partije i Nasirija te laicistički režimi (svejedno bili sociljalljevičarski ili liberalkapitalistički) kao što su propali i oni monarhistički režimi kod odgovora na pitanja identiteta, jedinstva, razvoja i suprostavljanja cionostičkom projektu. I nije ostao nijedan do ovaj islamski civilizacijski pokret koji još uvijek nije dobio svoju istinsku šansu da vlada.

Četvrta:

Islamski pokret je najbogatiji pokret kad je u pitanju omladina i mladalačke sposobnosti. Što je suprotno ljevičarskim, liberalnim i nacionalističkim pokretima kod kojih većina njihova vođstava prelazi granizu životne jeseni a nisu uspjeli sebe obnoviti (podmladiti).

Još uvijek islamski pokret nije prestao biti popularniji, snažniji i rasprostranjeniji u studenstskim krugovima, među svršenicima univerziteta i sindikatima (inteligencijom). To znači da će ovaj pokret naslijediti sve one pokrete koji su prije nekoliko desetina godina ispunjavali svoje političke, informativne i ekonomske položaje.
Kratko rečeno; mi smo pred jednom generacijom koja dolazi i drugom koja odlazi.

Peta:
Možda je izvršenje ovog vojnog udara od Allahove dobrote prema islamistima u Egiptu. I pored njegovog krvavog, zvjerskog i brutalnog nastupa pa revolucija u Egiptu (kao i u Tunisu i Jemenu) je revolucija koja nije završena i koja sa sobom još uvijek nije upotrijebila mehanizme revolucionarne promjene koji će joj omogućiti da se zaštiti; kao što je prelazno pravosuđe, udruženja za zaštitu revolucije, sredstva ophođenja prema neprijeteljskim medijima i načini ophođenja sa problemima kočenja izgradnje snažne države.

Islamisti su se našli pred tjesnacom koji je predvodio stvarnost bez istinske snage za promjenom. Te je jahanje vojske na valovima revolucije 25. januara/drugi kanun 2011 i njihov pokušaj da obuhvate i povrate svoja usmjerenja samo presjecanje puta ka mogućnosti upotpunjenja revolucije njenim osnovnim dijelovima.

Islamisti su pokušali s realizacijom svog programa putem institucija koje su radile na njihovom neuspjehu i njihovom obaranju. Oni su nastojali prilagođenošću i postepenošću u svom razvoju da rade sa ovim institucijama vjerujući u mirnu i nenasilnu promjenu i tranziciju. No, platili su veliku cijenu zbog svog civilizacijskog ophođenja u okruženju koje zahtijeva revolucionarne poduhvate.

Da, platili su je gubeći svoju popularnost i zbog nemoći na realizaciji njihovog programa. Te je Allahova dobrota prema njima bila da se pred svima otkrila suprotna revolucija, njene veze i sve ono što ona posjeduje od strahovitog utjecaja za izgradnju države i svojih institucija kao i sve ono što to zahtijeva od novog revolucionarnog talasa.

Šesta:
Islamisti su predočili vrhunski civilizacijski primjer poštovanja demoktatskog toka, mirne tranzicije vlasti i poštovanja rezultata izbornih sandučadi te su u Egiptu na slobodnim, objektivnim i javnim izborima trijumfovali u pet izbornih vrijednosti (ustavna proklamacija, zastupnički parlament, savjetodavni parlament, predsjedništvo i ustav). Tako su dostojno izrazili volju Egipatskog naroda.

U vrijeme vladavine predsjednika Mursija nije bio nijedan politički zatvorenik. Sredstva informisanja (pa i ona vladina) su ih napadala, izobličavala ih i predstavljala ih kao šejtane bez da budu zabranjena ili blokirana. Spaljeno je sjedište “Muslimanske braće” a jedan broj njihovih članova je ubijen. Izgledalo je kao da su oni ta potlačena strana unatoč njihovom prisustvu na tronu vlasti.

Islamisti su nastavili sa svojim civilizacijskim primjerom i nakon vojnog udara gdje su potvrdili veliko i konstantno narodno prisustvo.
S druge strane vojni udar i njegovi pomagači su otkrili lažnost svojih tvrdnji povezanih sa demokratijom te su nastavili sa pohodima izobličavanja, izdaje, potvore i širenja omraženosti. Nisu podnosili drugo mišljenje te su pozatvarali sve medije koji su imali drugačiji stav, izvršili su strahovit teroristički i uništavajući pokret, kakav nije ranije poznat, protiv islamskog pokreta kao i protiv svakog onog ko nije mislio kao oni. Odobrena je i prolivena krv stotina, čak šta više i haljada ljudi. Izvršene su prave klaonice nad mirnim demonstrantima i okupljenima. Hiljadama ljudi je zatvoreno a ugledne ličnosti i vođe su optuženi.
To je ono što je razotkrilo propast vojske, gubitnika i njihovih saveznika pri civilizacijskom ophođenju, njihovo suzbijanje sloboda i njihov strah od stizanje činjenica do narodnih masa, kao i njihova spoznaja sopstvene slabosti onda kada islamistima dadnu istu količinu slobode izražavanja i djelovanja.

Zbog takvog odnosa pučista porasla je popularnost islamista a nije opala. Porasla je suosjećajnost naroda sa njima kao što je poraslo i mnoštvo drugih snaga i omladinskih pokreta oko njih. I oni su potvrdili da su oni ti koji brane ustavni legitimitet i demokratski tok.

Sedma:
Sam pučistički odnos je u svojoj osnovi implicitno priznanje nemoći suprostavljanja islamistima na slobodnim i objektivnim izborima. Jer sam taj nasilnički i istrijebljivački odnos spram protivnika vojnog udara – pogotovo pokreta “Muslimanska braća” – je dokaz da pučisti i njihovi saveznici daju prednost tenkovima nad biračkim sandučadima.

Pučisti pripremaju izbornu čorbu prema svojim mjerama. U suprotnom, pa zašto se nisu strpili dva ili tri mjeseca kako bi učestvovali na zastupničkim izborima, pored prisustva svih garancija objektivnosti, kako bi, ako pobijede, realizovali svoj izborni program i kako bi na demokratski način odredili tok političkog života u Egiptu?

Osma:
Čini se da su izbori pučista za demokratski tok i sukobe s islamskim pokretom ograničeni i teški.
– Tu postoji izbor ponovnog povrtaka pokvarenog i despotskog bivšeg režima, i to u novom ruhu, uz pokušaj marginalizacije islamista ili njihovog potpunog odstranjivanja. A to je izbor koji će prije ili poslije biti otkriven a neće doprinijeti ništa do pripreme narodne revolucije koja će biti obimnija i snažnija a koja će iz korijena istrijebiti prethodni režim i njegove ustanove i uspostaviti novi sistem.

– Tu je i isparčani demokratski izbor koji bi krojio odjeću prema mjerilima pučista. Možda bi dozvolio islamistima samo formalno učešće nakon što bi im polomili krila. Ovaj izbor koji liči da je razboritiji razotkriće opet njihov slučaj. To nakon što bi svima postalo jasno da njihova demokratska igračka ima krov kojim vlada jedan dio vojske i njihovi uticajni krugovi koji ponižavaju narod i njegovu volju.

Isto tako taj bi režim u samoj svojoj biti i dalje nosio elemente pražnjenja i to kroz razne svoje krize od kojih je najveća kriza identiteta, demokratskog legitimiteta, uspona, pokvarenosti i despotizma.

– Tu je i izbor da se pristupi primjeni potpune demokratije i sprovođenju slobodnih i objektivnih izbora kao što su to obećali vođe vojnog udara i njihovi pomagači. A to je izbor koji otvara široku kapiju pred povratkom islamista na tron vlasti. Pa da li će ovi poštivati izborne rezultate i dati islamistima istinsku priliku ili će, držeći sebe iznad demokratije, iznad naroda i iznad svih institucija, ponovo izvršiti vojni udar?

Deveta:
Čovjek u ovom regionu je polomio barikadu straha te nasilni i desporski režimi koje je povijest pregazila neće moći da povrate kazaljke sata prema nazad.
Ovi režimi su postali jedini izuzetak na zemljinoj kugli u savremenom svijetu. A inekcije kojima opskrbljuju svoja slabašna tijela neće više moći zaustaviti poglede čovjeka prema slobodi i dostojanstvu. To su pogledi koji na kraju svega znače da će sami narodi svojom voljom odrediti njihov životni put.
To je ono što praktično znači da će islamisti kod sebe imati najjaču priliku da se, prije ili poslije, vrate predvođenju stvarnosti.

Deseta:
Islamisti nisu meleki. I oni griješe i a pogode. I oni posrču i uče. Udaljavanje islamista od vođenja države i njenih institucija traje već desetinama godina gdje su trpjeli razne pokrete njihove magrinalizacije.
Zato, možda su potrebni jednog prelazlog perioda u kojim će obuhvatiti sve mehanizme djelovanja u državnim institucijama i gdje će moći povratiti neka svoja prava kako bi, prema svom iskustvu i svojim sposobnostima, bili prisutni u ovim institucijama.

Možda je prethodno iskustvo potvrdilo islamistima da oni moraju:
da budu još više otvoreni prema raznoraznim grupacijama društva i da budu još jasniji pri pojašnjenju svog programa.
Da uvjere vjerske manjine u njihov civilizacijski projekat i da im otvore prostor istinskog učešća u domovinskom radu.
Da nastoje okupiti sve snage i sposobnosti.
Da prošire krug njihovog saveza tako što će otvoriti sigurnosnu domovinsku mrežu koja bi štitila revoluciju i demokratski tok u zemlji.
Da ujedine odgovarajuće mehanizme radi djelotvornog poslovanja sa “starim državnim institucijama.
Da budu još snažniji za rad sa lokalnim i međunarodnim okruženjem i drugima.

Vojni udar je bio jedna nemilosrdna lekcija islamistima. Ali bio je lekcija kojoj nije moguće odrediti cijenu. Oni su sada jasno spoznali kartu iskrenih prijatelja i neprijatelja. Spoznali su polja svoje slabosti i svoje manjkavosti. Možda je Uzvišeni Allaha odredio ovo što se desilo da bi se iz islamista izvuklo ono što je najvrijednije kod njih kako bi odstranili svoju prljavštinu i uzdigli se na nivo vođenja društva i države, na nivo vođenja borbe sa cionističkim projektom i zapadnim projektom u regionu. S toga, možda se Njegove, uzvišen neka je, riječi: “Vi ne smatrajte to nekim zlom po vas; ne, to je dobro po vas…” mogu primjeniti baš na njih.

I zato, neprijateljski odmjetnički val koji je svrgnuo islamiste u Egiptu spram njih samih nije ništa drugo do “jedan korak nazad radi skoka naprijed.”

 

Autor: Muhsin Salih

Izvor: media-plus-tn.com

Za Akos.bA sa arapskog preveo: Prof. Halil Makić
 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top