Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > Poezija: Ibrahim i Hana

Poezija: Ibrahim i Hana

(ponovni susret nakon mnogo godina)

Prava ljubav nikad ne umire

Ibrahim je sreo Hanu

Na ulici naglo stanu

Ne može da vjeruje

Mora da pretjeruje.

 

I Hana je naglo stala

Ma umalo nije pala:

”O Allahu Svemoćni

Budi mi na pomoći.”

 

Gleda Ibro u tom trenu

Uspomena naglo krenu:

PA JE LI TO MOJA HANA

LJUBAV MOJIH PROŠLIH DANA.

 

”Ibrahime mili gdje si,

O Allahu Velik jesi.

Ti ga meni šalješ sada

Znaš kome se srce nada.”

 

Ibrahim je zbunjen stao

Naglo joj je ruku dao,

Ona uze obadvije

Zagrli ga kao prije.

 

Zagrli ga bogme Hana

Na ulici usred dana.

Prolaznici gledaju

Zbuniti se ne daju.

 

Shvatili su oni sve:

Prava ljubav ne umire,

I oni su nekad tako

Kada voliš nije lahko.

 

Bogami ne prođe ni sedmica dana

Sretno su se vjenčali Ibrahim i Hana.

Sudbina je čudo, jer je Božje djelo,

Ko u Boga vjeruje, nek’ korača smjelo!

 

P.S.

Ovi stihovi napisani su dok sam još bio srednjoškolac. Inspiraciju za pisanje istih dobio sam gledajući jedan turski film koji je odslikavao radnje iz perioda kada je Ataturk ukinuo hilafet i proglasio svoju ”modernu” viziju Turske. Glavni junaci ovog filma bili su Ibrahim i Hana koje je bolesna sekularistička ideologija razdvojila, te skoro pa uništila dvije mlade zaljubljene duše. Ibrahim je bio vjernik praktičar kog je ludo zavoljela jedna Hana čiji je otac stao na stranu Ataturka u borbi protiv tradicionalnog islama. Kad su htjeli da se vjenčaju njen otac iz mržnje prema svemu starom i tradicionalnom, nasilno ih je razdvojio ne htijući da se njegova kćerka uda za vjernika tradicionalistu. Bez njene volje odveo ju je u sasvim drugi dio zemlje tako ih trajno razdvojivši.

Ali pošto sudbinom upravlja Svemogući i pošto je to bila Njegova volja, Ibrahim i Hana se ponovo susreću nakon 23 godine. Stanje u zemlji se promijenilo i okolnosti su bile potpuno drugačije. Hanin otac je umro i ona se ponovo vratila u svoj rodni grad, grad u kojem je imala jednu ljubav, nikad ne preboljenu.

Susret voljenih desio se iznenadno. U tom periodu od 23 godine razdvojenosti niko od njih nije imao neki novu ljubav niti su se vezivali za bilo koga drugog, potajno se nadajući da će ih odredba Milostivog ponovo spojiti. To se i desilo. Film je uistinu tužan, ali ipak sa ‘happy andom”, što je najbitnije.

Potaknut ovim filmom kao srednjoškolac napisao sam ove redove. Prelažući neki dan stare knjige i sveske iz tog ”davnog” vakta naletih na ovu pjesmu koju sam odlučio podijeliti sa našim cijenjenim čitaocima.

Ona i nije neki jezički i pjesnički nivo, ali s obzirom da je pisana rukom emotivno pogođenog srednjoškolca koji je i sam, kao i mnogi gimnazijalci i medreslije u Mostaru, u tim mjesecima srednje škole bio zaljubljen, nadam se da će naići na pozitivne kritike.

  Za Akos.ba piše: Admir Iković

 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top