Književni kutakU Fokusu

Palestinska kuća roman Edina Ibreljića o simbolu otpora palestinskog naroda

Knjigu možete naručiti na email edinibreljicn@hotmail.com po cijeni 15 KM + poštarina.

Početkom godine u jeku cionističke agresije i genodica nad Gazom bosanskohercegovačka javnost dobila je jedno vrijedno djelo koje osvjetljava višedecenijsku borbu plestinskog naroda za slobodu.

Palestinska kuća je roman mladog autora Edina Ibreljića koji živi u Gradačcu. On je na 150 stranica napisao djelo kroz koje ćemo lakše shvatiti jedan od sinbola palestinskog otpora.

Prva promocija romana Palestinska kuća održana je u Gradačcu:

Recezenti knjige su mr. Muhamed Velić, mr. Senad Hevešević i dr Zerina Bahić.

Knjigu možete naručiti na email edinibreljicn@hotmail.com po cijeni 15 KM + poštarina.

Recenzija I

Postoje teme koje su vječno aktuelne, to su velike teme: kao što su ljubav, rat, sloboda, patnja, nepravda, zlo, teror i drugi veliki pojmovi, koje nismo kadri u potpunosti shvatiti, jer bježe našim percepcijama, no, jedna od njih je konkretna i ima svoje vlastito ime, a to je Palestina. Ona je simbol i vlastito ime svih tih velikih tema i pojmova koje smo na početku spomenuli i mnogih drugih koje nismo.

Kad god pišemo o ljudskoj patnji, u recentom stoljeću, i nepravdi koja se sprovodi nad nedužnim ljudima – mi tada, zapravo, pišemo i govorimo Palestini. Tako i obratno. No, opet, Palestina ima svoje konkretne fizičke simbole, kao što su: džamija Aksa i druga sveta mjesta, zatim, masline i maslenici, palestinske mahrame i svoju kuću, srušenu, palestinsku. Upravo o svemu ovome, na jedan lijep i pitak način, Edin Ibreljić piše u svojoj „Palestinskoj kući“, a, zapravo, na stranicama ovog relativno kratkog romana, bogate fabule, prepune kopernikanskih obrata, bez dugih i zamarajućih opisa (u koje, kao u zamku, upadaju mladi pisci, on to vješto izbjegava) uvjerljivo i autentično predstavlja sudbinu palestinskog čovjeka, kao naroda i kao pojedinca. Njegov roman je dokaz da nismo šutjeli i da smo sve to osjećali i mnogo prije aktuelnih i akutnih događanja i masovnih ubijanja i rušenja u Gazi, koja prepoznajemo kao karakteristike genocida; Edin Ibreljić je sve to dokazao svojom „Palestinskom kućom“. Mogu li nedužni ljudi na jednom kraju mediteranskog bazena bivati ubijani i obespravljeni, a da na drugom kraju tog bazena ili bilo gdje drugo u svijetu, prvenstveno vjernici, ne osjećaju te krvave valove nepravde koja se provodi. Edin Ibreljić je dokazao da ne mogu. Krvavi valovi palestinskog mora zapljuskuju dušu svakog čovjeka na ovoj Planeti. I nema ih do kojih ti krvavi valovi nisu došli i svoj trag na njihovoj savjesti ostavili. Edin Ibreljić je duboko zaronio u to more i ukazao nam na sav taj užas koji Cionisti vrše u Palestini.

Njegovi likovi su gotovo stvarni i oni se, kao takvi, opetuju zasigurno u svakoj generaciji Palestinaca u posljednih
stotinjak godina. Kada počnete čitati ovo romaneskno štivo, Edinova erudicija će vas držati budnim i imat ćete osjećaj kao da ste upravo tamo, u centru zbivanja, u palestinskoj kući. Također, palestinska kuća može biti metafora za svakog Palestinca. One nezaustavljivo niču širom svijeta i, bez obzira, koliko ih ubijali i rušili mrzitelji
i gazitelji Božije riječi, one će ponovo nicati i u slobodnoj Palestini.

Prije nego što toplo preporučim ovaj roman za štampanje, distribuciju i čitanje, izdvojit ću par citata, tj. nekoliko rečenica, koje su me posebno dojmile:

“U srcu ima mjesta za voljene, jer je ono prostrano onoliko koliko je čovjek sposoban voljeti. Zbog toga se Allah bezgranično voli, i s Njegovom ljubavlju srce postaje prostrano poput nebesa.”

“Na kraju, nakon što su obje zaplakale, shvatile su da palestinske žene polahko postaju udovice, a palestinska djeca jetimi. Izrael je temelje svoje države pravio na suzama nemoćnih. Jevreji su pravili svoje kuće na uništenim palestinskim ognjištima. A svijet šuti… predugo.”

“„Ššš… sve je u redu. Ja sam i dalje tu“, tješio je Ibrahim, a u njemu je gorio Jerusalem.”

„Naša borba je trajala vijekovima. Naše suze su napunile mora. Naša krv prolivena je naša opomena, da ne smijemo vjerovati onima koji su nas ubijali, prognali, rušili naše kuće, naseljavali se na našim ognjištima. To nisu pravi Jevreji, to su oni koji žele vlast na Zemlji, koji žele nerede i smutnju, čija su srca pokvarena. Od danas, svaka ptica koja leti našom slobodnom teritorijom bit će nam putokaz, da moramo letjeti nebom poput njih – tražeći hranu i štiteći svoje potomke. Za naše potomke ostavit ćemo našu Palestinu cijelom, sa kompletnim Jerusalemom, sa Zapadnom Obalom i sa Gazom. Sve su to naše teritorije koje nam pripadaju. Danas, sa ovog mjesta poručujem svim Palestincima da će njihove kuće biti obnovljene, njihove porodice zbrinute i naša ognjišta učvršćena.
Zaklinjem se da će svaki pedalj naše domovine Palestine biti u rukama Palestinaca, jer ona nama i pripada. Neću dužiti ovaj govor, stoga poručujem s ovog mjesta: I živote svoje dat ćemo za naša ognjišta palestinska.“

Sve preporuke za „Palestinsku kuću“ Edina Ibreljića.
Mr.sc. Muhamed Velić, imam Ferhadija džamije u Sarajevu, autor i kolumnista
 
Recenzija II

Kuće bivaju različite, a najbremenitije su one prazne. Praznom kućom završava roman „Palestinska kuća“, ali istovremeno, na samom kraju ovog romana nove kuće nade, obnove i novoga života gradi vlasnik jedne prazne
kuće. Ovo je ukratko opisani paradoks života. Teška situacija i sudbina palestinskog naroda postavlja u samo središte pitanje i osjećanje kuće ili doma. Neobično zvuče pitanja ljudi koji pitaju: „Pa zašto jednostavno ne napuste svoje kuće i odu negdje drugdje u miru živjeti?“.

Zar može postojati mir izvan kuće, bez kuće, u praznoj kući ili u sjećanjima na kuću koja više ne postoji? Povukao bih ovdje jednu paralelu. Slušajući o ratovima na području bivše Jugoslavije i učeći o agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, spomenuo bih nešto na što me roman „Palestinska kuća“ itekako podsjetio. Mnogi ljudi su se susretali s pričama o stradanjima, bolnim ispovijestima, svjedočenjima osoba koje su preživjele genocid… Slušali smo i čitali o stradalim ženama, stradaloj djeci, o mnogim hrabrim borcima koji su dali svoje živote za slobodu i obranu svoje domovine. Ima tu jedna ne previše prisutna verzija kazivanja od ljudi koje sam slušao u rijetkim situacijama i nigdje nisam susreo pogled kao u njihovim očima. To su ljudi koji su živjeli u mjestima i selima koja danas više ne postoje. Oni danas žive ili su živjeli nakon agresije u dalekim mjestima, posvuda na Dunjaluku, pričaju o svome selu i svome djetinjstvu, ali nemaju se gdje vratiti, nemaju koga posjetiti u svojim mjestima, ali ni tih mjesta, praktički, više nema. Ti ljudi nisu samo protjerani, ljudi iz njihovih mjesta nisu samo ubijeni, već su njihova sela izbrisana s karte, srž postojanja je u potpunosti uništena. Takva vrsta razgovora uvijek je posebno na mene utjecala jer iz dubine riječi tih ljudi izbija nepojmljiva težina.

Roman „Palestinska kuća“ predstavlja takvu priču, izrečenu kroz duži vremenski period koji pokušava sažeti tešku sudbinu jedne familije, opterećene zastrašujućim događajima. Jednostavni opisi postavljenog stola, dnevnog boravka ili spavaće sobe govore koliko životi mogu biti jednostavni, unutar tako teških i zastrašujućih okolnosti. Likovi u ovom romanu prelaze iz jedne u drugu fazu svojih života, noseći ponešto sa sobom, tragajući za trunkom ljubavi ili, recimo tako, normalnosti u priči u kojoj kuća ili dom cure iz njihovih šaka kao pustinjski pijesak. Puno je ovakvih priča, puno je stabala koja su ostala napuštena, a pod kojima su se prijateljstva sklapala. Ostaje nada u emanet u kojem stoji da postoje dobro i zlo. I za dobro se vrijedi boriti.

Preporučujem ovu knjigu na čitanje namijenjenoj publici kao prikaz sudbine jedne familije kojoj su mnoge slične. Teške riječi koje sadrži ova knjiga odražavaju težinu priče, a čitalac se ne mora sa svime ni složiti, niti očekivati savršenu tačnost historijskih podataka, ali treba znati da postoje takve priče u kojima se neočekivano i prelako pojavljuju krv, smrt i ubijanje.
I neka uvijek bude onih koji su spremni graditi i obnavljati kuće.
mr. Senad ef. Hevešević, Osijek, Republika Hrvatska
 
Recenzija III

Autor na autentičan način pokušava približiti svakodnevicu jedne porodice u Palestini od početka okupacije. Iako knjiga ne predstavlja sličnost ni sa jednom stvarnom osobom, situacije poput ove kao u knjizi se dešavaju svakodnevno u Palestini. Upravo one potaknule su autora na imaginaciju da na svojstven način prikaže surovu stvarnost jednog naroda. Autor uspijeva zaintrigirati maštu čitaoca i želju za čitanjem svake nove stranice dok ne shvatite da ste stigli na zadnju, gdje poželite da ih ima još jer se toliko uživite da se počnete osjećati kao lik iz knjige. Izrazito lijepo pripovijedanje prenosi čitatelja u nove svjetove, poziva ih u nepoznate živote i inspiriše ih da dublje razmisle o svojoj stvarnosti.

Ova vještina leži u srcu onoga koji piše, što definiše veliku knjigu. Autor je usavršio ovu specifičnu vještinu gdje savladava svoj žanr, razvoj likova, izgradnju svog svijeta i još mnogo toga. Kroz čitavu knjigu prožete su mudrosti života, kao i suživota sa drugim i drugačijim. Te mudrosti nisu isključivo vezane za islam kao vjeru, nego u mnogome predstavljaju temeljne vrijednosti života. Mudrosti življenja i savjetovanja kao što je to činio naš voljeni
Poslanik Muhammed, a.s., prožete su kroz skoro svaku stranicu ove knjige, a opet ne prenapadno kako bi i ljudi
drugih vjera mogli shvatiti suštinu, jedostavnost i ljepotu naše prelijepe vjere islama. To je ujedno i najfascinantnija stvar po meni da autor kroz sve priče polahko, potajno i kap po kap odgaja i savjetuje svakoga od nas, bez da je knjiga vjerskog ili teološkog žanra/kakaktera.

U mnogim dijelovima sam se suosjećala kako sa Muhammedom tako i sa Fatimom jer su oboje ostali i odrasli bez oca, tako da sam u tim trenucima osjetila istinsku tugu, jer moj babo rahmetli, također nije mogao biti uz mene tokom najsretnijih i najtužnijih dana mog života. Suhoparna i dosadna historija od koje inače svi bježimo ispričana je na jednostavan, hronološki, primamljiv i „pitak“ način sa mnoštvo pomiješanih osjećanja suza, ushićenja, tuge, radosti, mržnje, ljutnje, i naravno mnogo ljubavi i čežnje koja je pokretač života.

Knjigu od srca preporučujem kako učenim, koji ovu tematiku itekako dobro poznaju, ali i onima koji se po prvi put susreću sa palestinskom historijom i onome što svakodnevno proživljavaju naša braća i sestre širom Palestine.
Ova knjiga dobija na još većem značaju s obzirom da je, Allahovom voljom, završena upravo u vrijeme novih napada na Palestince gdje cijeli svijet nijemo posmatra genocid i etničko čišćenje Palestinaca iz Gaze kao i drugih dijelova Okupirane teritorije. Neka nam ona bude svjedok na Sudnjem danu da smo bili barem sićušni mravi koji su nosili vodu da gase razbuktali požar.

Dr.Zerina Bahić
U Gradačcu, 22.11.2023. 

Biografija autora

Edin Ibreljić je rođen 14. 03. 1993. godine u Zenici. Osnovnu školu „Musa Ćazim Ćatić“ i Prvu gimnaziju završio je u Zenici. Nakon Prve gimnazije upisuje Mašinski fakultet u Zenici kojeg završava 2016. godine. Završio je i Tehnički fakultet, odsjek Inženjerska informatika na Europskom univerzitetu u Brčkom.

Još tokom gimnazijskih dana ističe se u pisanju poezije i proze. Dva puta je nagrađivan godišnjom nagradom Goethe instituta za najbolju pjesmu na internacionalnom takmičenju za srednjoškolce. Također je i dva puta osvajao drugo mjesto za najbolju novinsku priču u organizaciji zeničkog lista „Naša riječ“. Više puta  nagrađivan na različitim konkursima za najbolju kratku priču, od kojih je vrijedno spomenuti prvo mjesto za ramazansku priču u organizaciji BM radija i treće mjesto za najbolju priču u organizaciji JU Specijalna biblioteka „Behram – beg“ u Tuzli.

Književno djelo Palestinska kuća je njegov prvi roman. Oženjen je i otac jednog djeteta.

Povezani članci

Back to top button