Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Vijesti iz zemlje > Ovisnost o klađenju: Krila sam novac od supruga kao od lopova

Ovisnost o klađenju: Krila sam novac od supruga kao od lopova

Pokušavala je više puta s njim razgovarati, podsjećala ga na njihove sretne dane, a, nakon svakog razgovora, suprug je obećavao da će prestati, da su to gluposti i onda bi krišom nastavljao. Ali nije se moglo sakriti njegovo deranje na djecu samo zato što je izgubio na kladionici. To je, kako kaže, bilo maltretiranje gore nego kao kad narkoman nema droge

Piše: Amina ŠEĆEROVIĆ-KAŞLI

Različiti objekti u kojima se nude igre na sreću sve su češća pojava u našoj državi. Najčešće su to kladionice u kojima je moguće sresti osobe svih uzrasta, kako muškarce tako i žene. Smještene su uglavnom ondje gdje se kreće veći broj ljudi, između ostalog i pored osnovnih i srednjih škola. Iako je zakonom maloljetnim osobama zabranjen ulazak u kladionice, nemoguće je reći da se taj zakon u potpunosti i poštuje. Klađenje mladima pruža lažnu nadu da na lakši i brži način dođu do novca. Prema istraživanju Rizični oblici ponašanja mladih u regionu iz 2011. godine, Specijalne bolnice za bolesti zavisnosti Vita iz Novog Sada, u Bosni i Hercegovini 27% djece igra igre na sreću, a i pored zakonske regulative čak 72,7% srednjoškolaca u Bosni i Hercegovini navodi kladionice kao najdominantniji oblik igara koji upražnjavaju.

Kada se sagledaju uvjeti postavljeni Zakonom o igrama na sreću, jasno je da ovo i nije tako jeftin „biznis”. Prema Zakonu, priređivač koji podnosi zahtjev za izdavanje odobrenja za priređivanje klađenja dužan je osigurati osnovni kapital u vrijednosti od 1.000.000,00 KM. Prema podacima Ministarstva finansija FBiH na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine trenutno posluje trinaest pravnih lica koja imaju odobrenje ovog ranga, a posluju na oko 2.000 uplatnih mjesta. I prema podacima koje smo dobili iz Ministarstva finansija RS-a na području ovog entiteta posluje trinaest pravnih lica, ali sa 717 uplatno-isplatnih mjesta.

Iako se na kladionice gleda kao na mjesta zabave, ta „zabava” u stvarnosti nosi opasnost od ovisnosti, a time i teškoće u svakodnevnom životu. Kako „ispunjavanje listića”, odnosno klađenje, može uništiti život jedne sretne porodice, ispričala nam je Bisera iz Sarajeva (pravi identitet poznat redakciji).

Sretan brak do pojave kladionica

Bisera i njen sada već bivši suprug upoznali su se u ratu, a nakon rata uplovili u bračne vode te su u prvoj godini braka dobili i sina Tarika. “Tada je sve bilo super, godinama smo imali brak za poželjeti. Radili smo oboje, nije se imalo mnogo, ali je nama bilo dovoljno. Mah, samo da smo skupa”, prisjetila se Bisera sretnih dana koji su trajali sve do pojavljivanja kladionica u Sarajevu. Bilo je to nešto novo, interesantno, što je privuklo pažnju i Biserinom suprugu.

“Krenulo je nekako s društvom koje ga nagovorilo da proba to iz zabave. Viđala sam listiće po kući, kada bih pitala šta je to, hladno mi je odgovarao da je to samo igra, zezancija. Nekoliko mjeseci mislila sam da je to zaista zabava, da navija za neki sportski klub pa stalno gleda utakmice. Počeli su ulozi od marku, dvije, kada nije mnogo gubio, to je sve bilo po jedan ili dva listića”, sjeća se Bisera.

Ubrzo joj je cijela situacija postala sumnjivom. Pronalazila je skrivene listiće posvuda, ispod jastuka, ispod ćilima, među odjećom… Shvatila je da su ulaganja sve veća, a suprug je ostao bez posla. Bilo joj je sumnjivo odakle mu novac, a, kada bi pitala, govorio joj je da “budala, umišlja stvari koje ne postoje”. Nakon što je opet našao posao, ponadala se da će se stvari vratiti na staro i da će nastaviti svoj sretni život. Ubrzo su dobili bliznakinje Selmu i Elmu, koje su donijele malu nadu u Biserinom životu.

“Rođenjem kćerki dobila sam osjećaj da se mijenja, ali danas shvatam da sam to ja tako htjela vidjeti. Htjela sam se nadati u bolje sutra i sama sam sebe uvjeravala da suprug nije postao ovisan o kladionicama. Međutim, istina je bila suprotna”, kaže Bisera.

Ubrzo je izgubila nadu, nastavila je pronalaziti listiće po kući. Suprug je sve češće pokazivao nervozu. “Sve to krene s jednim listićem, a onda ide po 10, 20 pa čak i 50 listića dnevno. To je gora ovisnost od droge”, naglašava Bisera i objašnjava da je atmosfera u kući bila smirenija kada bi dobio na kladionici. Ali, što su veći dobici bili, to su i ulozi bili veći, novac se trošio isključivo na klađenje. Majka s troje djece bila je sve češće sama s djecom. Zbog djece nije mogla raditi i živjela je isključivo od pomoći svoje porodice. Tarik je odrastao u takvoj atmosferi. Iako nije shvaćao šta se dešava, jasno mu je bilo da postoji neki problem.

„Suprug je nekoliko puta pokušao i sina uvući u to zlo, valjda da bi ga lakše pridobio, jer je sin vezan za mene. Učio ga je kako se popunjava listić, čak je jednom i neki dobitak podijelio s njim. Na svu sreću, svoju sam djecu odgojila u islamu, da vjeruju samo u Allaha, pa mi je sin sve odmah ispričao. Uspjela sam ga sačuvati daleko od toga”, priča Bisera. 
Povod za svađu bio je dječiji plač

Za novac koji je ulagao u klađenje govorio je da je to novac koji je “zaradio u kladionicama”. Ako bi dobio dvije hiljade maraka, skoro bi ih sve ponovo uložio u listiće. Preostalo je trošio na svoje provode s društvom. “Frustracije koje je ispoljavao prema meni i djeci bile su svakim danom veće, žešće i teže za izdržati. Tužno je to da sam s djecom bila najsretnija kada njega nije bilo kući, a, kada bi dolazio, često sam s djecom izlazila u šetnju, samo da nismo u kući. Bivao je toliko nervozan da djeca nisu smjela ni zaplakati. Kćerke su još bile male i znala sam ih po cijelu noć nosati samo da ne plaču, da se on ne bi počeo derati na nas.”

Pokušavala je više puta s njim razgovarati, podsjećala ga na njihove sretne dane, a nakon svakog razgovora obećavao joj je da će prestati, da su to gluposti. Zatim bi krišom od nje nastavljao. Ali nije se moglo sakriti njegovo deranje na djecu samo zato što je izgubio na kladionici. To je, kako kaže, bilo maltretiranje gore nego kad narkoman nema droge.

Maltretiranje je prestajalo jedino kada bi imao dovoljno novca za ulaganje. Ovisnost je bila izražena u tolikoj mjeri da je prva stvar koju bi uradio nakon buđenja bio odlazak u kladionicu. “Onda bi se vratio kući, popravljao nešto, pa ponovo odlazio. To su bile njihove takozvane sigurice, kada su bili uvjereni da će par na kojeg se klade dobiti. Znao je dobiti i po sedam hiljada, a onda sve opet uložiti”, priča Bisera.

Novca nije bilo dovoljno pa je suprug počeo posuđivati od poznanika i rodbine. Situacija je postala ozbiljnija kada su ti ljudi počeli tražiti svoj novac natrag. S obzirom na to da ga nije imao, dizao je kredite u bankama.

“Telefoni sve češće zvonili. Govorili su mi da im duguje novac i slično. Strahovala sam za sebe i svoju djecu. Počeo je prodavati iz kuće sve što je bilo vrijedno. Čak je i od djece uzimao novac ako bi dobili od koga marku ili dvije za rođendan ili bajramluk… Sve je to uzimao. Krili smo od njega novac kao od lopova, ali se lopova nismo bojali, a njega jesmo.”

Za sve to vrijeme, koje je trajalo više godina, nikada nisu proveli sretan dan u krugu porodice, otišli na izlet ili proslavili zajednički dječiji rođendan. Često bi joj govorio da mu je potreban odmor te da on ide na nekoliko dana van grada da se odmori. Znala je da je tada dobio na kladionici i da ide u provod s društvom.

“Osjećala sam da mi više za njega ne postojimo. Ja, njegova velika ljubav, kao da sam preko noći prestala postojati. Ali ni to mi više nije teško padalo, samo da mi ne dira djecu“, kaže Bisera.

Iako je spominjala rastavu, suprug nije vjerovao da će biti spremna na takvu odluku. Presudni trenutak bio je kada je od advokata saznala da ljudi i banke kojima njen suprug duguje imaju pravo i nju teretiti za dugove sve dok je u bračnoj zajednici. Tada je čvrsto odlučila da neće dopustiti da i nju sa sobom povuče u tamnu budućnost. Kada je predala papire za rastavu, pokušavao je da se pomire, kupovao djeci i njoj poklone koje ona nije prihvatala, nakon čega ju je optuživao da je nezahvalna.

“Bilo mi je teško odlučiti se na rastavu. Ali su mi još teže padali ti pokloni od njega, jer sam znala kojim su novcem kupljeni. Meni bi bilo dovoljno da je makar ljubav poklonio djeci, ali on im danas čak ni alimentaciju ne plaća. A mojoj je djeci najteže kada vide drugu sretnu djecu sa svojim očevima”, napominje Bisera.

Od razvoda je prošlo pet godina. Danas Bisera radi, zarađuje za sebe i svoju djecu koja su uspješna u školi i na koje je ponosna. Kroz svoje iskustvo poručuje da je ovisnost o klađenju veliko zlo koje, kada uzme maha, teško prestaje. “Ljudi kažu da im je to hobi, da nisu svi isti, da je to zabava. Tu zabave nema, potrudite se da svojim bližnjim spriječite prvi ulazak u kladionice, ako ne prvi onda makar da ne bude drugog ulaska. To je svjesno uništavanje svog i drugih života”, naglašava Bisera.

Komentirajući Zakon o igrama na sreću, kojim se određuje da se “novo uplatno mjesto za primanje uplata klađenja ne smije nalaziti na udaljenosti manjoj od 100 m od vjerskih objekata te osnovnih i srednjih škola”, Bisera naglašava da je propisana udaljenost smiješna: “Danas djeca nemaju ni granap ili buregdžinicu bližu od 100 metara školama. Ta udaljenost trebala bi biti najmanje nekoliko kilometara, s obzirom na to koliko maloljetne djece danas možete zateći u kladionicama.”

Kao dijete sam bio zreliji od svog oca

Sin Tarik, koji je danas treća godina na jednom od sarajevskih univerziteta, s velikim ogorčenjem prolazi pored kladionica. Kaže da mu je bilo zabavno pratiti utakmice s ocem dok je bio dijete, gledati ko će „zabiti” go, koji će tim pobijediti, ali tada nije znao pravi razlog zbog kojeg prate utakmice. Volio je te trenutke jer je vrijeme provodio s ocem.

(Kompletan tekst pročitajte u novom broju magazina STAV, koji je u prodaji)

(Faktor.ba/Magazin STAV)

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top