>
Olimpijski duh u Sarajevu živi! Olimpijski duh u Sarajevu živi!
Jako je teško napisati priču o Sarajevu koja nije već napisana ili rečena. Uslikati Sarajevo koje nije već viđeno. Htjela sam pokazati neki novi,... Olimpijski duh u Sarajevu živi!

Jako je teško napisati priču o Sarajevu koja nije već napisana ili rečena. Uslikati Sarajevo koje nije već viđeno. Htjela sam pokazati neki novi, potpuno drugačiji grad, ali sam shvatila da tako gubim ono što svi volimo i što nas uvijek vraća ovdje. Duh Sarajeva.
Tako ovo nije tekst o novim čarima Sarajeva, već podsjećanje na razloge zašto ga volimo!

Nakon što sam dobila zadatak da napravim ovu priču, kao i svaki drugi student daleko od kuće, nazvala sam roditelje, koji zapravo nisu ni znali šta je EYOF. U panici i zbunjena sam im počela pričati o svemu, a tata kakav je, samo je kroz šalu rekao “Ajde, ne radiš reportažu za Olimpijske igre”. Ja sam se počela smijati, a on je počeo pričati kako je bilo biti student u Sarajevu ’84 i čistiti snijeg sa ulica dan prije početka Olimpijskih igara. “Olimpijski duh se vraća u Sarajevo”, kažem mu ja.

“Vraća? Nije on nigdje ni otišao”, uzvraća mi.

I stvarno nije. Vidjela sam to kroz narednih nekoliko dana idući okolo i pričajući s ljudima.
Na čaršiji mi čiko uz razgovor ponudi čaj i usput, radeći svoj posao, popriča sa mnom.

“Sarajevo je uvijek bilo posebno, i uvijek će biti, šteta što rijetko van ovog grada to zna. Ali evo, ovo je savršena prilika da se ljudi zaljube, kao i mi!”. Kaže i da mu je drago što je doživio da se potencijal ovog grada ponovo iskorištava, kada sam ga upitala kako on zna za EYOF, s osmijehom mi reče “To i golubovi na čaršiji znaju!”.


Ja sam nakon ovoga, zagrijana, nastavila šetati Sarajevom, iz Istanbula prešla u Beč, a Ferhadija me dočekala sa uličnim šahom i njegovim vjernim igračima. Temperatura napolju je -8, ali igra se ne prekida. Pozvaše me da igram s njima, a kad rekoh da ne znam kako, rekoše da će me naučiti. Zastadoh s njima nekoliko minuta, upitah ih da li znaju za nadolazeći događaj za mlade, i oni svi krenuše pričati u isti glas, sretni da se tako nešto dešava u Sarajevu.
“Sarajevo je grad stvoren za velike stvari” provuče se nečija izjava.


Mene je ova misao vodila neko vrijeme, šetala sam okolo i razmišljala, noge me dovedoše do Hastahane, malog klizačkog ringa i djece koja izvode piruete na ledu i dvije djevojke koje mi rekoše da su sretne da će barem djelomično osjetiti o čemu su im to roditelji godinama pričali.
A ja sam na putu kući, ponovo nazvala tatu i rekla mu da popriča s golubovima!

Autor: Amila Bricic , 22 godine, studentica iz Srebrenika.

eyof2019.net 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.