Vi ste ovdje
Home > Magazin > Zanimljivosti > Odugovlačenje ulaska Turske u EU: Kakva je budućnost odnosa

Odugovlačenje ulaska Turske u EU: Kakva je budućnost odnosa

Diplomatski jezik između Ankare i Brisela je oštriji, a primjetna je i manja zagrijanost Turske za članstvo u Uniji.

Piše: Saeed al-Haj

Izgleda da direktno značenje veoma čestih kritika Evropske unije upućenih turskoj Vladi, a nakon toga i odgovor turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana na njih riječima: „Pogledajte prvo sebe u ogledalo, prije nego što nas počnete učiti o demokratiji“, pokazuje da se diplomatski jezik između dvije strane pogoršao, te da voz priključenja Turske EU ne ide pravim tračnicama, bez obzira na uvjeravanja Ankare da to smatra prioritetom.

Turska se nosila sa mlakim stavom Evrope prema njoj otkako je počela sa prvim pokušajima pridruživanja njenim konstitutivnim institucijama, dok je svaka promjena ili pozitivan napredak ovog odnosa zahtijevao dug period.

Zahtjev za članstvo u Evropskoj ekonomskoj zajednici Turska je podnijela 1959, a zatim joj pristupila kao pridružena članica potpisivanjem Sporazuma iz Ankare 1963. godine. Nakon toga podnosi zahtjev za puno članstvo Evropskoj uniji 1987. godine, da bi je lideri EU prihvatili 1999. kao „zemlju kandidata“, s tim da su pregovori o punopravnom članstvu počeli tek 2005. godine, tokom prvog mandata Stranke pravde i razvoja (AKP), ali bez preciziranja vremenskog okvira.

Turska bi po broju stanovnika predstavljala drugu najveću zemlju EU ukoliko je ona primi u svoje članstvo.

Evropske države navode nekoliko, prema njima, dobrih razloga za odbijanje članstva Turske u Evropskoj uniji

Prvi među najvažnijim razlozima su identitet i geografija. Države članice Evropske unije ne gledaju na Tursku kao na evropsku državu, s obzirom na to da se najveći dio njene površine nalazi na azijskom kontinentu.

Pored toga, Turska bi po broju stanovnika predstavljala drugu najveću zemlju EU ukoliko je ona primi u svoje članstvo. Prema očekivanjima, u roku od nekoliko godina bi pretekla Njemačku, čime će ostvariti – kao muslimanska zemlja – većinu u Evropskom parlamentu i na taj način postati država koja ima utjecaj u usmjeravanju i definiranju politike Evropske unije, koju veliki broj država smatra kršćanskim klubom.

Drugi razlog je ekonomija. Iako se ona u Turskoj razvija mnogo brže od prosjeka EU, Turska i dalje zaostaje u drugim oblastima u odnosu na zemlje Unije, kao što su nezaposlenost, budžetski deficit i vanjski dugovi.

Također, radna snaga – koje ima dosta više i jeftinija je – plaši određeni broj evropskih država u istoj mjeri koliko strahuju od mogućnosti da njihovo tržište preplavi turska roba, uglavnom poljoprivredni proizvodi, koji su dosta jeftiniji, a kvalitetniji u odnosu na evropske konkurentske proizvode, što možda pojašnjava i njeno izuzeće iz Sporazuma o carinskoj uniji između ove dvije strane.

Treće – vanjska politika. Spor Turske sa Grčkom i Armenijom predstavlja kamen spoticanja za prijem u EU, budući da Grčka stavlja veto na članstvo Turske konkretno zbog njenog stava o pitanju Kipra, što predstavlja najznačajniji problem između dvije države.

Danas, nakon 55 godina od podnošenja zahtjeva i više od deset godina od početka pregovora, pred Turskom je dug put koji treba preći u procesu ostvarivanja željenog članstva. Samo 14 poglavlja od ukupno 35 otvoreno je za pregovore, dok su Francuska, Njemačka i Južni Kipar (grčki dio) donijeli odluku o suspendiranju osam poglavlja i zabranili njihovo otvaranje.

U sistemu Evropske unije – koji uslovljava saglasnost svih država članica za otvaranje bilo kojeg poglavlja pregovora – ovo predstavlja nemogućnost ili u najmanju ruku odgađanje prijema Turske u EU na neodređeno vrijeme.

Prioritet unutrašnjih problema

Otkako je na vlasti, Stranka pravde i razvoja godinama ulaže velike napore u skladu sa evropskim zahtjevima i to kroz nekoliko paketa reformi, od kojih je posljednji bio u oktobru 2013. godine, nakon čega je otvoreno poglavlje „regionalne politike i koordinacija strukturnih instrumenata“, tri godine nakon zamrzavanja pregovora o priključenju.

Ali u posljednje vrijeme – bar kako se to čini – primjetna je, također, sve manja zagrijanost Turske, uz evropsko oklijevanje i povlačenje američke podrške pitanju članstva u odnosu na raniji period.

S jedne strane, Ankari nisu potrebni standardi EU, koji će se koristiti kao izgovor ili garancija izmjene i dopune zakona, čime bi se umanjila uloga vojske u turskoj politici nakon što se realizira ovaj zadatak. S druge strane, izgleda da je način na koji se Unija odnosi prema slučaju Turske zamorio političare, što se očitovalo u kritikama na račun EU, pogotovo u kritikama koje je iznio predsjednik Republike kada je rekao: „Nakon svih ovih godina neka nas prime ili neka nas odbiju.“

Ipak, ne tako beznačajan dio zasluga za usporavanje procesa pregovora između dvije strane pripada i fokusiranju Turske na domaće probleme, koji su odvukli njenu pažnju od interesiranja za pitanje priključenja EU, naročito zbog toga što su neki od ovih problema izazvali učestale kritike Unije. 

 

Opširnije na AJB: 

 

Odugovlačenje ulaska Turske u EU

 

Biografija autora

 

balkans.aljazeera.net

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top