Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > Obzori bošnjačke književnosti: Procesi književnopovijesnih kanoniziranja

Obzori bošnjačke književnosti: Procesi književnopovijesnih kanoniziranja

Drugi dio

Ulomak iz knjige „Obzori bošnjačke književnosti“, Dobra knjiga, Sarajevo, 2012.

“Ako Gospodar Riječi oduzme tebi Riječ, šta će ostati?
Kad se Riječ izgubi, izgubit će se i oblik.”
(Abdurrahman Sirri, Srce je Božija kuća)

“Mislio je: ako ja sve ne stvorim u riječ i sliku,
ništa se nikad neće vidjeti na vidiku”

(Skender Kulenović, Putnik)

Cijelo 20. stoljeće paradigmatično je obilježeno odsustvom institucionalno organiziranih istraživanja, sistematiziranja i kanonizacije bošnjačke književnosti izložene neprekidnim pokušajima nacionalističkih inkluzija i “naturalizacija”, pa su tu i razlozi ne samo odsustva za svaku kulturu dragocjenih revalorizacija, prečitavanja i dekonstruiranja, što se smjenom književnohistorijskih epistema ukazuju kao njena “intelektualna povijest”, nego i porazne posljedice da ova zanimljiva literatura još uvijek nema sistematičan, makar i tradicionalni književnohistorijski opis. Za razliku od stabilnih društvenih zajednica i već kanoniziranih južnoslavenskih književnosti, nad njom nisu institucionalno bdjeli “čuvari tradicije, sveštenici, pisari i pesnici koji taj fond etničkih mitova, sećanja, simbola i vrednosti, pohranjuju u svetim i duboke narodne pošte dostojnim tradicijama, zapisuju, čuvaju i prenose kroz hram i crkvu, manastir i školu, u svaki grad i selo na prostoru dotične kulturne zajednice”[1].

Na južnoslavenskom prostoru u historijski zakašnjelim procesima konstituiranja nacionalnog identiteta kolektivne etnokulturne autorefleksije bitno su obilježene ovom vrstom ideološki zaposjednute svijesti kojom rukovodi nacionalna inteligencija (pisac, lingvist, historičar, svećenik, učitelj, etnograf), a odsustvo demokratske tradicije uvjetuje da se istinske vrijednosti kulture potiskuju zarad borbe za opstanak i “nacionalno-identitetske autodokumentacije”, kako je to knjizi Bijeda malih istočnoevropskih država još 1946. godine pisao mađarski politolog István Bibó.[2] Sve književnohistorijske naracije rezultat su organiziranog kulturnomemorijskog samodefiniranja, kojem u stabilnim zajednicama i društvima kao potpora u pravilu stoje moćne institucije koje potiču, organiziraju, nadziru i promoviraju “znanje o sebi i svojima” i u neprekidnim procesima kanonizacije i dekanonizacije uspostavljaju hijerarhijski uređenu, ali i historijski promjenljivu mapu kulturnih vrijednosti, ličnosti i djela nacionalne književnosti. U tom dinamičnom procesu organiziranih sistematiziranja, hijerarhiziranja i prevrednovanja književnohistorijske naracije postaju produktivni oblici konstruiranja i ovjeravanja nacionalnog identiteta i sakralna mjesta pamćenja i razgraničavanja spram drugih kulturnih zajednica, ali i važan i neophodan oblik spašavanja izgubljenih historija i književnosti, odbrana manjinskih kultura (Anthony D. Smith). Zakašnjela ionemogućena u znanstvenoj samorefleksiji u vrijeme etabliranja južnoslavenskih nacionalnih književnosti, suočena s postmodernističkom sumnjom u tradicionalne književnohistorijske metanaracije, izložena neprekidnom razaranju kulturnog i političkog identiteta, bošnjačka znanstvena zajednica u 20. stoljeću nije bila u mogućnosti da u “moru priča” narativno uobliči vlastitu, naučno utemeljenu književnohistorijsku pripovijest koja ne bi bila presudno određena ni anahrono opsesivnom, nacionalnoromantičarskom zadaćom konstrukcije i potvrde nacionalnog identiteta, ni samozatajnim odricanjem vlastitih poetičkih i kulturnih posebnosti.

Ove krajnosti, dileme i paradoksi bitno obilježavaju i današnje, uzgredne i nesistematične pokušaje definiranja statusa i modela izučavanja složenih vidova bošnjačke i bosanskohercegovačke literature, inkongruentnih dominantnim oblicima evropske književnopovijesne prakse, a rastočenih nasiljem susjednih, imperijalnih aproprijacija u matice nacionalno ekskluzivnih kulturnopovijesnih pripovijesti, u kojima se gube bosanskohercegovačke poetičko-kulturne posebnosti, svedene na folklorno-regionalne pritoke i sušičave mrtvorukavce. A upravo u složenim multikulturnim društvima, kakvo je i bosanskohercegovačko, koja na retoričkom polju sukobljenih etnokulturnih, religijskih i nacionalnih naracija nastoje artikulirati vlastitu “kulturnu gramatiku” ilustrativno se ukazuje odnos moći i diskursa stalnim izmještanjem interpretativnog sjedišta s kojeg se, autoritarnošću nacionalnim duhom posvećenog govora imperijalnog Gospodara Riječi, poriče mogućnost partikularnih samorefleksija, ili se u otporu spram te unitarno objedinjujuće koncepcije povlašćuje i hipostazira oskudna slika folklorno-zavičajne samodovoljnosti.

Zato je i znanstveno pouzdano, normativno-identitetsko uobličenje “sistematske istorije književnosti u kojoj će pojedinačne književne pojave biti predstavljene kao ‘karike u lancu’“[3], a pogotovo definiranje posebne poetike bošnjačke (i bosanskohercegovačke) književnosti izuzetno teška i zazorna zadaća, naročito ako se javlja nalozima konstruiranja nacionalnog identiteta u duhu tradicionalne prosvjetiteljsko-romantičarske književnohistorijske koncepcije. A na južnoslavenskom kulturnopovijesnom prostoru 20. stoljeće bitno je određeno upravo tradicionalnom književnopovijesnom sviješću, osobito u etabliranju i kanonizaciji srpskih i hrvatskih etnokulturnih naracija zasnovanih na ideološkoj simbiozi moći i znanja, dok je bošnjačka/bosanskohercegovačka književnost “tekla” ponorno, sa sporadičnim nagovještajima književnohistorijskih i poetičkih osvještenja i osvjetljenja, nerijetko surovo zagušenih represijom ideološke i političke (nad)moći hegemonih kulturnih i društvenih identiteta koji i danas isključuju nezakonodavne obrasce marginalnih kulturnih zajednica. Bošnjačka književnopovijesna samorefleksija uvijek je bila stidljiv zapis s margine i prigušeni glas unutarnjeg egzila, apokrifni kriptogram inkongruentan etabliranom kanonskom pismu evropskih književnopovijesnih naracija, svedena na individualna pregnuća “spašavanja izgubljenih historija i književnosti”. Valja uz to podrazumijevati i to da je na južnoslavenskom prostoru potkraj 19. stoljeća, u vrijeme formiranja svijesti o “homogenom nacionalnom identitetu” i književnosti kao temeljnoj identitetskoj pripovijesti, bošnjačka kultura bila izložena dramatičnim procesima društvenih preobražaja i historijskih i općecivilizacijskih preslojavanja, hijazmatičnih ukrštanja i kulturnih hibridizacija, pa je tu mozaičnost i povijesno-prostornu disperzivnost bilo nemoguće artikulirati u linearni historijski opis kontinualne ulančanosti izvornih vrijednosti autohtone tradicije.

Tu se upravo i nalaze razlozi zašto se (za razliku od srpske ili hrvatske) bošnjačka književnost u cjelini društvenih praksi nije zapravo ni u jednom periodu novovjeke historije javljala povlaštenom misijom ekskluzivnog legitimiranja nacionalno-državnog identiteta ili normativno obavezujućeg književnohistorijskog pregleda i homogenog poetičkog sistema i kanona. Stoga je i onaj prvi značajniji pokušaj književnohistorijskog pregleda bošnjačke književnosti na orijentalnim jezicima – Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti Safvet-bega Bašagića iz 1912. godine[4] obilježen autorovom skeptičnom spoznajom da nije uspio ispuniti prvobitnu namjeru “da uzroke i pošljedice dovede u ma kakav savez” kako bi radnja imala “suvislu formu historije literature”:

“U ovom djelcu“ – piše Bašagić – “neka se ne očekuje kakova historija literature ili zaokružena literarna radnja jer to nije bilo moguće izvesti. Sve kombinacije da se uzroci i pošljedice dovedu u ma kakav savez i tako cijeloj radnji dade nekakav opći pregled, ostale su bezuspješnim. Priznajem: da je jednostavni kronološki red suhoparan, kad cijela radnja nema suvisle forme, ali da to izvedem, moram također priznati, da sam danas kratkih rukava.”[5]

Ova Bašagićeva samokritička opservacija da pozitivistički suhoparno nizanje činjenica i imena nije uspio prevladati modernom kritičkom metodom kojom bi se ostvarila suvisla forma historije literature karakteristična je i za kasnije, rijetke pokušaje sistematizacije bošnjačke književnosti. Odsustvo institucionalno organiziranih istraživanja bosanske medievalne kulture koje bi bilo lišeno nacionalnoromantičarskih učitavanja savremenih etno-političkih identiteta a pogotovo “jedva preglednog bošnjačkog blaga na orijentalnim jezicima spremljenog – u metaforičkom i doslovnom značenju – u podrume povijesti i na tavanske prostorije baštinika”[6] te izmještenog u korpuse arapske, turske i perzijske kulture, prouzročilo je to da je i u prvoj polovini 20. stoljeća devetnaestovjekovna filološko-pozitivistička metoda i u onim skromnim, entuzijastičkim pregnućima bila dominantan oblik književnohistorijskog diskursa. Zato ni Bašagić ili Handžić, Kreševljaković ili Mujezinović, Rizo Ramić ili Hasan Kikić, nisu uspjeli zasnovati konzistentnu “povijest nacionalne književnosti koja bi prikazujući književnopovijesni proces unutar nacionalne književnosti imala na umu jedinstvo tog procesa unutar većih, nadnacionalnih cjelina, ukazivala na opće književnopovijesne zakonitosti, ali ukazujući na te opće zakonitosti isticala ujedno nacionalne posebnosti ne samo cjelovitog procesa, nego i svakog književnika i djela ponaosob”[7]

Svedena na akribična biografsko-bibliografska istraživanja i filološko-pozitivistička sabiranja, prijevode, transkripciju i transliteraciju književnih tekstova, začeta skromnim naporima Ibrahim-bega Bašagića, Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka i Mehmeda Teufika Okića, bošnjačka književna historiografija u prvoj polovini 20. stoljeća, uza svu monumentalnost doktorske disertacije Safvet-bega Bašagića ili izuzetno značajnih monografija Mehmeda Handžića[8], još uvijek nije bila sposobna i spremna zasnovati metodološki konzistentnu povijest bošnjačke književnosti osmanskog perioda kako u užem kontekstu bošnjačke i bosanskohercegovačke književne tradicije, tako i u cjelini i cjelovitosti te kulturnoj raznovrsnosti nadnacionalne orijentalno-islamske književnosti.[9]

Sretna je okolnost to da su i Ljubušak i Bašagić u neminovnim i dramatičnim procesima evropeizacije kad su “Bošnjaci ostali izvan jedinstvenoga kulturno-civilizacijskoga kruga u kome su stoljećima živjeli i stvarali”[10]prihvatili bitna iskustva evropskog prosvjetiteljstva i znanstveno utemeljenu metodologiju orijentalne filologije, koju ne možemo svesti tek na postkolonijalnim diskursom imenovane razloge imperijalne prirode i evropske težnje hegemonizma nad kulturama zasnovanim na orijentalno-islamskim vrijednostima i tradicijama. Ne treba, naime, zaboraviti to da se upravo u liberalnoj atmosferi prosvjetiteljstva razvio snažan pokret književno-kulturnog preporoda koji karakterizira prevladavanje identitetske krize i entuzijastično sistematiziranje i umjetničke (mahom orijentalno-islamske) i usmene književne tradicije, pa su i Bašagićeva disertacija ili Ljubušakovi zbornici Narodno blago Istočno blago evropskim duhom modernizma osnaženi i utemeljujući obrasci književnohistorijske samorefleksije, surovo zagušene tek poslije 1918. godine. U periodu između dva svjetska rata takva vrsta književnohistorijskih istraživanja, sistematiziranja i sinteza bila je neostvariva iz više razloga, a posebno stoga što su Bošnjaci u novostvorenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca nacionalno, etnokulturno i politički delegitimirani, svedeni na evropskoj onovremenosti anahronu i stranu vjersku zajednicu, stigmatiziranu navodnom historijskom krivnjom konvertitstva, pa je, kako je to istaknuo Midhat Begić, u agresivnim procesima naturalizacija i “pripitomljavanja”

“ovo književno stvaralaštvo u svome slijedu i tako neobičnom preobražavanju kroz historiju vrlo škrto predstavljano u okviru hrvatske odnosno srpske književne historije, ponekad bosanskohercegovačke, kakav je slučaj sa Hrvatsko-srpskim spisateljstvom u Bosni i Hercegovini dr. Dragutina Prohaske, izdatim 1911. na njemačkom (ili kratkim pregledom u knjizi Vladimira Ćorovića Bosna i Hercegovina iz 1925)”[11].

Valja, međutim, ovom Begićevom zapažanju dodati i poraznu činjenicu na koju je još 1921. godine upozorio Šukrija Kurtović, naime to da “naše akademski obrazovane ljude možemo na prste pobrojati, a kulturnih institucija i radnika na kulturnom polju nemamo nikako”[12] i da je snažna, politički instrumentalizirana polarizacija prosrpskog Gajreta i prohrvatske Narodne uzdanice dodatno otežavala mogućnosti zasnivanja makar i tradicionalnih oblika sistematizacije bošnjačke književnosti. Premještanje centara društvene i političke moći u novostvorenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca podrazumijevalo je i nasilnu rekonstituciju svekolikih diskurzivnih praksi kojima su Gospodari-Označitelji (Jacques Lacan) konstruirali sasvim novu topografiju socijalnih i kulturnih formi i identiteta. U centralistički organiziranoj državi u simboličkom polju identitarnih kulturnih praksi ni bošnjačka ni bosanskohercegovačka kulturna zajednica više nisu mogle realizirati “homogeniji kulturni identitet”, tako da su i “ideja o jedinstvenoj jugoslovenskoj književnosti i izgubljeni prestiž književnog središta, kakvo je imalo Sarajevo, uticali da počne rasipanje najznačajnijih pisaca iz Bosne i Hercegovine”[13]. Sistematsko razaranje i bosanskohercegovačkog državno-pravnog integriteta i bošnjačkog kulturnog identiteta odvijalo se koliko državnom politikom preferiranog “integralnog jugoslovenstva, koje nije poznavalo ni priznavalo nikakve posebne razlike između pojedinih jugoslovenskih naroda”[14], toliko i uzavrelom atmosferom “netrpeljivosti, odvratnih šovinističkih svađa […] i – već ukoljičkog sudaranja stranaka tek uvezenih iz Srbije i Hrvatske”[15].

Prvotno oduševljenje za jugoslavensku kulturnu sintezu koja bi bila “knjiga sviju nas”, “harmonija naših duša” i “novi skupni individualitet koji će apsorbovati sve individualitete narodnih čestica”[16], što ga poput

Muradbegovića iskazuju i drugi bošnjački pisci[17], vrlo brzo je splasnulo: uza sve izuzetno značajne književne simbioze u procesima svekolike evropeizacije južnoslavenskog kulturnog prostora u književnohistorijskim naracijama i dalje dominira tradicionalna podjela na srpsku i hrvatsku nacionalnu književnost, pa je i bošnjačkim piscima u međuratnom periodu ostalo tek to da se “opredijele” ili da ih “opredijele” za jednu ili drugu nacionalnu opciju. Stoga je u retrospektivnom pregledu stalnih napetosti i izmjenjivosti partikularnih i (prividno ili stvarno) etnokulturno deatribuiranih književnih tendencija u onovremenom bosanskohercegovačkom i jugoslavenskom kulturnom kontekstu uočljivo to da se “posle prvih jedinstvenih istupa mladih pisaca u okviru internacionalističkog programa ekspresionizma i avangarde ili naglašenog jugoslovenskog integralizma u prvim godinama iza rata, već sledećih nekoliko godina počinju prepoznavati nacionalna svojstva izraza u delima najoriginalnijih stvaralaca, oslonjena na izvorišta kulture čija sfera uticaja se poklapa sa religijskim granicama četiri jake konfesionalne zajednice u Bosni i Hercegovini”[18]. U složenim procesima socio-kulturnih, ideoloških i estetskih raslojavanja i sinteza poseban značaj ima književnokritička djelatnost Jovana Kršića, koji je pomno i bez nacionalnih idiosinkrazija pratio i analizirao djela bosanskohercegovačkih pisaca, kao i njegovo nastojanje da na stranicama časopisa Pregledokupi sve značajnije književnike bez obzira na njihova individualna ili skupna estetska, ideološka ili nacionalna opredjeljenja:

“Iako je shvatao jugoslavensku književnost kao cjelinu pa, sljedstveno tome, i bosanskohercegovačku posmatrao kao unitarnu, bez nacionalnoknjiževnih doprinosa u tome vremenu kada se ona vertikalno raslojavala na stranicama posebnih nacionalnih časopisa i listova i u okvirima nacionalno-kulturnih društava, Kršić je Pregled orijentirao središnjom trakom književnog života Bosne i Hercegovine, nastojeći da u njegov prostor uključi sve što je bilo od književne vrijednosti.”[19]

Znanstvena istraživanja bošnjačke književnosti bila su, međutim, marginalizirana i u kanonizaciji prividno multikulturnog koncepta nacionalne kulture, kojim su “odgovorni Srbi, Hrvati i Slovenci (!) pokušali stvoriti sintetičku kulturu zasnovanu na elementima iz sve tri nacionalne kulture”[20], jer je bošnjačka književnost na orijentalnim jezicima isključena iz zvanično etabliranog nacionalnog književnog kanona, a usmena književna tradicija, posebno balade i sevdalinke, u potpunosti inkorporirana u korpus srpskog ili hrvatskog kulturnog naslijeđa. Vidljivo je to posebno u onovremenim školskim programima, iz kojih je bošnjačka književnost na orijentalnim jezicima, pa i ona pisana na bosanskom jeziku, bila u potpunosti isključena, o čemu je u časopisu Gajret 1941. godine pisao Ahmed Mulahalilović, a njegova zapažanja paradigmatična su i za poslijeratni jugoslavenski i bosanskohercegovački obrazovni, kulturni i znanstveni sistem:

“Često se čuje prigovor s raznih strana što se u proučavanju naše književnosti u srednjim školama ne vodi nikako računa o onim muslimanima koji su pisali književna djela na našem jeziku. Doista, u našim srednjim školama se uopšte i ne spominje književni rad muslimana, kao da ga nikako nije ni bilo. Štaviše, o tom književnom radu, vrlo često ne znaju ništa ni oni koji predaju istoriju jugoslovenske književnosti, jer se muslimani književnici ne proučavaju ni na univerzitetu.”[21]

Ahmed Mulahalilović i sam je iz jugoslavenskog književnog kanona isključivao bošnjačku književnost na orijentalnim jezicima, dok je upozoravao na zanemarene i zaboravljene vrijednosti književnosti “na našem jeziku” (alhamijado književnost) jer je među ovim piscima bilo “talenata koji bi činili čast svakoj književnosti”, zahtijevajući da se i taj tok književnog stvaralaštva uključi u školske programe te “da se važnija djela boljih pisaca naših izdaju, a radovi onih starijih da se sakupe, prouče i izdaju kritički”[22]. Za razliku od Ahmeda Mulahalilovića, Mehmed Handžić isticao je i izuzetan značaj književne tradicije stvarane na arapskom, perzijskom i turskom jeziku, naglašavajući da je i to nezanemariv i dragocjen dio naše kulture te simbolički i afektivni izvor kulturnog identiteta. Međutim, Mulahalilovićeva i Handžićeva upozorenja na neprihvatljivo isključivanje bošnjačkih pisaca iz književnohistorijskih pregleda i školskih programa ne samo da nisu imala nikakva odjeka u vremenu kad su izricana nego je sve donedavno ponavljana sasvim neprihvatljiva tvrdnja da su u međuratnom periodu “politička, kulturna i književna nastojanja sankcionisana u pregledima i udžbenicima jugoslovenske ili srpskohrvatske književnosti u kojima se poštuje nacionalna raznolikost, ali se insistira na genetskom jedinstvu južnoslovenskih književnosti”[23]. Isto bi se moglo reći i za tvrdnju Andrewa Barucha Wachtela o “izvanrednoj čitanki za 3. razred srednje škole iz 1928. godine”, koja “sadrži reprezentativne izbore tekstova iz srpske, hrvatske i slovenačke književnosti a multikulturalna jugoslavenska orijentacija vidi se već i po načinu na koji su tekstovi raspoređeni – tematski, a ne po nacionalnosti autora”[24]. Činjenica je, međutim, da među stotinjak autora uključenih u ovu čitanku nemanijedan tekst iz bošnjačke kulturne tradicije ili savremene književnosti, pa je doista cinično govoriti o njenom jugoslavenskom multikulturnom karakteru.

Neistraženost književne građe na orijentalnim jezicima imala je za posljedicu ne samo nemogućnost znanstveno pouzdanog sistematiziranja i estetskog vrednovanja ovog iznimno važnog literarnog fenomena nego i nemogućnost zasnivanja konzistentnog koncepta bošnjačke književnosti kao cjelovitog sistema karakterističnih književnih vrsta, žanrova i konvencija kojima se, u plodotvornim prožimanjima s poetičkim vrijednostima južnoslavenskih tradicija i kultura, u neprekidnim procesima rekreiranja ustaljuje prepoznatljiva “kulturna gramatika” samosvojne nacionalne literature. Jer, uz filološko-pozitivističko situiranje u književnopovijesne kontinuitete bošnjačke književnosti, danas se jednako važnim čini razumijevanje ovog vida književne tradicije u polimorfnim oblicima intertekstualnih obnova i resemantiziranja, što se u morfologiji savremene književnosti javlja kao “unutarnja geneza, reflektiranje i obnavljanje u sebi samom, strukturno strujanje duha i ljepote”[25]. Kulturna autoidentifikacija uvijek podrazumijeva imaginiranje i konstituiranje sistema značenjskih simbola, tradicijom ustaljenog i normativno kanoniziranog semiotičkog sistema prepoznatljivih književnih toposa kojima se diseminirani fragmenti ulančavaju u dijahronijski književnopovijesni niz, ali i uspostavlja skup specifičnih poetičkih konvencija i konstanti kojima se obnavlja, preobražava i usložnjava intertekstualni univerzum svake kulturne zajednice:

“Intertekstualnost tekstova pokazuje kako se kultura uvijek iznova ispisuje i preispisuje, kao kultura knjige i znaka koja se iznova definira svojim znakovima. Pisanje je radnja pamćenja i nova interpretacija kulture (knjige) u jednome. Svaki konkretni tekst kao stvoreni prostor pamćenja konotira makroprostor sjećanja koji kulturu ili predstavlja ili uz čiju se pomoć ona pojavljuje.”[26]

A upravo takva vrsta istraživanja intertekstualnog poetičkog sistema bošnjačke književnosti, kojom bi se na filološki obrađenoj i sistematiziranoj, a potom aksiološki selektiranoj građi kodificirao skup karakterističnih obilježja i toposa kulturno semantiziranog “književnog arhiva” i “poetičkog leksikona”, kao osnove na kojoj bi se zanavljao i tekst savremene literature, sve do početka šezdesetih godina 20. stoljeća, gotovo je u potpunosti zamrla. Odnosi se to i na one složene intertekstualne odnose usmene i pisane književnosti, koji se i danas razumijevaju tek u prepoznavanju folklornih motiva u savremenom književnom tekstu. Odsustvo sistematski razvijene književnokritičke djelatnosti u međuratnoj bošnjačkoj književnosti uočio je i Radovan Vučković i, ne obrazlažući razloge, naglasio da su ulogu književnih kritičara preuzeli na sebe sami pisci:

“Među piscima Muslimanima iz Bosne i Hercegovine nije se dvadesetih godina pojavio značajniji kritičar koji bi kontinuirano pratio pojave u književnosti. Zato su najznačajniji autori beletristi, Hamza Humo, Ahmed Muradbegović, Hasan Kikić i delom Hivzi Bjelevac, razvili širu književnokritičku delatnost i kao prikazivači knjiga ili kao pesnici koji razmatraju pitanja književnih smerova za koje su se opredelili, određenih žanrova ili pak muslimanske duhovnosti i specifičnosti duhovnog stvaralaštva u Bosni i Hercegovini. Hamza Humo je prikazivo knjige koje su bile bliske njegovom poetičkom konceptu, ali su ga posebno interesovale književne forme Muslimana iz Bosne i Hercegovine, kao i posebnosti istočnjačkog pisanja, čime je nastavljao određene preokupacije predratnih muslimanskih pisaca. To je činio i Muradbegović, ali on je pokazivao i više interesa za nove smerove u književnosti, za novo kao fenomen vremena i posebno za probleme pozorišta i drame. Hasan Kikić je takođe, uz problematizacije aktuelnog književnog stvaranja u Bosni i Hercegovini, pisao i osvrte o stvaralaštvu Muslimana a kao pripadnik socijalne levice, razmišljao o literaturi iz ugla jednog marksistički opredeljenog i Krleži bliskog levičara.”[27]

Ali, i u tako oskudnoj književnokritičkoj djelatnosti u međuratnom periodu još uvijek je kod bošnjačkih pisaca bila prisutna makar i prigušena svijest o značaju književne tradicije na orijentalnim jezicima, ovaj put u nastojanjima da se njene vrijednosti uključe u multikulturni kanon jugoslavenske nacionalne književnosti, o čemu je 1928. godine pisao i Hamza Humo u tekstu Veličine istočnog Parnasa:

“Ovi svi naši pisci pišu na istočnim jezicima, poput naših dubrovačkih pisaca koji su pisali na zapadnim. Pa kada naša nacija može da slavi ove naše velikane koji su pisali na zapadnim jezicima, zašto ne bi i ove naše velikane koji su pisali na istočnim jezicima.”[28]

Ovaj davni Humin apel, na koji desetljećima nije bilo značajnijeg znanstvenog i prevodilačkog odziva, izuzev već spominjanih studija Mehmeda Handžića i nekoliko časopisnih priloga Franza Babingera i Šaćira Sikirića, Vladislava Skarića i Vladimira Ćorovića, Hamdije Kreševljakovića ili Muhameda Hadžijahića, obnovit će 1965. godine Mak Dizdar, ponavljajući istu argumentaciju koju je iznosio i Hamza Humo:

“Nama je poznato da je znatan broj naših ljudi djelovao i u kulturnim sferama orijenta i da su neki naši pjesnici na istočnom Parnasu, objavljujući na turskom, arapskom i persijskom postigli velike uspjehe. Mnogi od njih opjevali su i svoj zavičaj, pa nam je pored ostalog ostao niz pjesama o ljepotama Mostara, Sarajevai drugih mjesta. Interesuje nas da li će i ovi pjesnici, kao što će oni koji su pisali na latinskom, biti prevođeni na naš jezik i tako predstavljeni našim savremenicima i budućim generacijama i konačno otrgnuti od zaborava.”[29]

U skromnom broju radova u kojima autori u međuratnom periodu analitički uočavaju distinktivna književnohistorijska i poetička obilježja ne samo tradicionalne nego i novovjeke bošnjačke literature u južnoslavenskom interkulturnom kompozitu, uz tekstove Husnije Čengića i Ahmeda Muradbegovića, potom Džemila Krvavca ili Rize Ramića, posebno treba izdvojiti i tekstove Elija Fincija Muslimani u našoj savremenoj književnosti[30], Maximiliana Brauna Die Anfänge der Europäisierung in der Literatur der moslimischen Slaven in Bosnien und Herzegowina[31] i Jovana Kršića Udeo muslimana u našoj književnosti[32]. Za sve ove tekstove karakterističan je kritički odnos prema tradicionalnom folklorno-orijentalnom nasljeđu na kojem je počivao prosvjetiteljsko-preporodni model bošnjačke književnosti, s tim što je dvadesetih godina 20. stoljeća ta kritika izraz svekolike kulturne tranzicije i poetičkog preslojavanja u svijet evropskog moderniteta, a tridesetih godina izraz žestoke, ponegdje i preoštre kritike s pozicija socijalne književnosti. Zanimljivo je, međutim, to da će, za razliku od Husnije Čengića i Ahmeda Muradbegovića, a potom i Hasana Kikića ili Rize Ramića, koji će oštro kritizirati folklornu egzotiku onovremene bošnjačke književnosti tražeći “pročišćenje” orijentalno-islamskog senzibiliteta modernim izrazom okcidentalne civilizacije (Čengić, Muradbegović) i kritičkog angažmana prema anahronom etnokulturnom naslijeđu i neposrednoj društvenoj stvarnosti (Kikić, Ramić, Krvavac…), Jovan Kršić zapaziti da su ti procesi tranzicije folklorno-prosvjetiteljskog u modernistički model već dovršeni:

“Danas je književnost muslimana uglavnom na nivou koji je dostigla savremena srpskohrvatska književnost. Ta književnost se nije nigde otuđila svojoj sredini, ali je otišla dalje od običnog folklora i od nameštene orijentalne egzotike. Muslimanski pisci pomogli su da se bar načnu cele nove oblasti zanemarenog i nagomilanog umetničkog bogatstva.”[33]

Od tridesetih godina 20. stoljeća sve snažnije se i među bošnjačkim piscima javlja ideološki snažna književna ljevica, pa će i mladi književni kritičari poput Husnije Čengića, a potom i Hasana Kikića i Rize Ramića, Džemila Krvavca i Akifa Šeremeta, Safeta Krupića i Skendera Kulenovića, o bošnjačkoj književnosti pisati izuzetno oštro, uočavajući i njene posebnosti, ali insistirajući i na onoj vrsti književnog i društvenog angažmana koji nije presudno određen etnokulturnom samorefleksijom:

“Raskršća muslimanskog pisca tada više nisu bila ona koja je Matoš 1908. vidio između Zagreba, Beograda i Carigrada, nego između nacionalizma i socijalizma, između Krleže i folklora.”[34]

Skromni rezultati organiziranih istraživanja bošnjačke povijesti, kulture i književnosti posebno u međuratnom periodu uvjetovali su, međutim, i u tek stasaloj intelektualnoj eliti lijeve orijentacije doživljaj tragičnog samozaborava i odsustva bošnjačke književnopovijesne samorefleksije, o čemu je s mnogo gorčine 1939. godine u tekstu Jedna žalost i jedna potreba pisao Skender Kulenović:

“Mi znademo nešto mucati o bogumilima, Gradaščeviću, okupaciji, poneki su čitali Bašagića, Truhelku, Klaića, Kreševljakovića i sl., ali ko bi znao otkriti nove komplekse činjenica i sve te činjenice povezati jednom znanstvenom teorijom našeg razvoja? A pogotovu (kad bi se takova teorija pojavila), ko bi znao da je eventualno izda i u popularnom obliku? […] Ko bi iznio postanak, razvoj i stanje muslimanske štampe i književnosti?[35]

Retorička pitanja što ih postavlja Kulenović izraz su svijesti jedne mlade generacije književnika što su je oko časopisa Putokaz okupili Hasan Kikić, Safet Krupić i Skender Kulenović, a koja je uz naglašenu ideološku mobilizaciju bosanskomuslimanskog svijeta nastojala obnoviti svijest o zanemarenim vrijednostima bošnjačke kulturne prošlosti, što je u bitnome određivalo i napor konstituiranja nacionalnog identiteta, a na tu činjenicu je upozorio i Radovan Vučković:

“U tom kontekstu vode se i rasprave i o muslimanskoj književnosti i to posebno među predstavnicima socijalne levice, uprkos ideološkim integracijama koje su podrazumevale jedinstvo socijalističkog pokreta u Jugoslaviji.”[36]

Svjedoči o tome i neuspio pokušaj realiziranja projekta “male ali skromne” bosanskomuslimanske enciklopedije što ju je uredništvo časopisa Putokaz planiralo objaviti u svojem kalendaru za 1938. godinu, a u tome nacrtu, što je u formi poziva na saradnju upućen bošnjačkim intelektualcima, planiran je i poseban tekst pod naslovom Muslimanska književnost, u kojem je trebalo “iznijeti ulogu književnosti; pokazati uslove pod kojima se ona razvijala za vrijeme Turske, Austro-Ugarske i poslije 1918.”. Konačno, i nakon 1945. godine, u socijalističkoj Jugoslaviji, nastavit će se procesi prešućivanja i poricanja bilo kakve posebnosti i bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, pa je sve do sredine šezdesetih godina 20. stoljeća u svim oblicima društvene, akademske i znanstvene prakse dominirao stav da je “moguće govoriti samo o književnicima, jer književnost Bosne i Hercegovine sa nekim svojim specifičnim osobinama posebne književnosti ne postoji”[37]. Autoritarnost monološke jednoznačnosti normativne poetike socrealizma podrazumijevala je surovo brisanje kulturnih razlika i produktivnih procesa dijaloške interferencije socijalnih, ideo-semantičkih i

Poetičkih iskustava tradiranih u različitim kulturnim sistemima južnoslavenske interliterarne zajednice. Usto, rigidnost socrealističkog modela književnosti koji zahtijeva besprizivno poštovanje teorije odraza podrazumijevala je ne samo ideološke naloge savremenoj književnoj produkciji nego i resemantizaciju klasičnih oblika prosvjetiteljske koncepcije povijesti književnosti: književna kritika sada je zadužena i za odgojno-propedeutičko prevrednovanje svekolike tradicije u duhu ideologije internacionalizma i afirmacije političkih ideala što su u djelima prošlosti anticipirali navodno univerzalne vrijednosti na kojima počiva savremeno, klasno osviješteno socijalističko društvo.

Opozicija klasno – nacionalno bila je sve do sredine šezdesetih godina 20. stoljeća temeljna opreka teorijskih razmatranja, sporenja i “pregovaranja” u društvu koje je autoritarnim kritičkim jezikom i jedan i drugi oblik socijalnog značenja književnosti hipostaziralo i razumijevalo kao presudan, utemeljujući konstituens kolektivnog identiteta. Dominantna diskurzivna praksa ideološki strogo kontrolirane književnokritičke djelatnosti delegitimirala je i proglašavala politički neprihvatljivim svako teorijsko opredjeljenje koje bi narušavalo vladajući koncept društveno angažirane književnosti, pa je ideologija socijalizma i odanosti univerzalnim, nadnacionalnim idealima Revolucije bila zapravo kohezivni element jugoslavenske književnosti. Ne možemo zato razvojne tokove poslijeratne književnosti posmatrati samo iz suženog rakursa partikularnih etnokulturnih naracija nasuprot dugotrajne ideološki povlaštene kulturne strategije unitarne “jugoslavenske kulturne sinteze”, jer socrealistički koncept literature zasnovan na teoriji odraza nije poricao samo posebnosti nacionalnih književnosti nego i raznovrsne poetičke modele karakteristične za onovremeni evropski kulturni prostor, baš kao što se ideološki suspektnim smatrao i svaki pokušaj individualiziranog stvaralačkog čina oslobođenog od obaveze apologije kolektivnih društvenih vrijednosti “revolucije koja teče”. O tome je u tekstu posvećenom razvoju savremene književnokritičke misli u Bosni i Hercegovini 1975. godine pisao Juraj Martinović, naglašavajući to da je oficijelna kulturna politika podrazumijevala neupitno prihvatanje revolucionarne ideologije i rigorozne ideološke tendencioznosti umjetničkog izraza:

“Tim vrijednostima bila je podređena i književnost izražavajući u tom trenutku društvene stvarnosti primjerenu viziju svijeta, čiji je glavni nosilac bila idejno homogena masa, stvarni historijski subjekt revolucije, iz koje se kao pozitivni junak mogao izdvojiti samo heroj koji je izražavao viši stepen klasne svijesti i potpuniju integraciju društveno relevantnih etičkih vrijednosti.”[38]

Valja isto tako naglasiti to da i naša novovjeka rekonstrukcijska prevrednovanja tradicionalno kanoniziranih književnohistorijskih paradigmi i sistematizacija, uz znanstveno utemeljena nastojanja emancipacije nacionalnih književnosti kojima se poriče normativnost ideološki konstituiranog koncepta homogene jugoslavenske kulturne sinteze, moraju uvažavati i nesporne zajedničke vrijednosti univerzalnih poetičkih modela koje su u snažnim integracijskim procesima na jugoslavenskom kulturnopovijesnom prostoru nalazile autentičnu estetsku realizaciju mimo etnokulturno semantizirane “kulturne gramatike”. U preobražajnim tokovima poslijeratne književnosti i u bošnjačkoj literaturi, uza sve posebnosti imanentnih poetičkih karakteristika, lahko je uočljiva i suma općih osobina karakterističnih za cjelinu jugoslavenske interliterarne zajednice, književnih vrijednosti koje su nastajale ne samo u snažnim ideološkim integrativnim procesima nove društvene stvarnosti i kontinuiranju vazda prisutnih i intenzivnih unutarnjih veza i utjecaja, doživljaja kulturnopovijesne bliskosti i nerazlučivosti nego i u aproprijaciji recentnih poetičkih i duhovnih vrijednosti iznova oslobođenih obzora nakon socrealističkog perioda.

Zato u osnovi prihvatljivo zapažanje Envera Kazaza da je “bošnjačka kultura često svojatana i od strane Srba i od strane Hrvata” i da je “suština ideologije bila da se Muslimanima oduzme njihova kultura”[39] valja ublažiti utoliko što je u poslijeratnoj Jugoslaviji, barem na razini zvanično proklamirane kulturne politike i socrealističke doktrine internacionalizma, zanemarivana afirmacija partikularnih nacionalnih kultura uopće, a već etablirani, institucionalno zaštićeni oblici srpske, dijelom i hrvatske te slovenačke književnosti svojom su sadržinom, prilagođenom dominantnom ideološkom horizontu, ispunjavali i potkopavali uniformni model nadnacionalne jugoslavenske kulture. O tim mimikrijskim oblicima društveno-političke legitimacije tradicionalnog koncepta “jugoslovenske književnosti”, zasnovanog na mitotvoračkom, epskom narativu srpske, a dijelom i hrvatske nacionalnoromantičarske književnosti 19. stoljeća, koji je i u socijalističkoj Jugoslaviji isključivao bošnjačku književnost iz jugoslavenskog književnog kanona, pisao je i Ivo Žanić u već citiranom tekstu Pisac na osami:

“Nekritički usisavši u svoju političku mitologiju velik dio južnoslavenske, posebno srpsko-crnogorske epike u želji da se simbolično legitimiraju kao nasljednici nekadašnjih ustanika, jugoslavenski su komunisti de factopreuzeli i njenu snažnu protumuslimansku atmosferu i nastavili je, svjesno ili ne, reproducirati posredstvom školskog sustava. Objektivno, time je povelik dio stanovništva koji je baštinio islamsku kulturu bio diskvalificiran iz službenoga simboličnog rekvizitarija, a likovi njegove tradicijske kulture, kvalitativno sukladni kršćanskima, isključeni iz kataloga reprezentativnih moralnih primjera.”[40]

Iz školskih programa, ali i institucionalno organiziranih znanstvenih projekata isključeni su gotovo svi sadržaji vezani za bošnjački i tradicijski i savremeni kulturni identitet, pa se stoga treba prisjetiti upozorenja Dubravke Oraić-Tolić da, ako se određeni tekstovi ili autori ne citiraju, oni i ne postoje u svijesti novih generacija. Rijetki pokušaji ukazivanja na posebnosti bošnjačke ili bosanskohercegovačke kulture gotovo su u potpunosti iščezli, potisnuti i zagušeni, svedeni na razinu ideološki suspektnog incidenta[41], o čemu je u novije vrijeme uvjerljivo pisao i Sanjin Kodrić:

“Svijest o karakterističnosti bosanskohercegovačkog književnog stvaralaštva bila je ili posve potisnuta na marginu ili je, pak, književnost BiH smatrana zavičajnom, odnosno, u najboljem slučaju, regionalnom književnošću, bez stvarnih vlastitih distingvirajućih obilježja, bez prepoznatljivosti vlastite tradicije i vlastitih zakonitosti historijskog razvoja te bez ičega što bi bio neki naročit njezin specificum u vremenu savremenosti, riječju: bez ma čega što bi nju te njezine nacionalne sastavnice na sinhronijskoj i/ili dijahronijskoj osi učinilo jednakovažnim i punopravnim literarnim tokom s cjelovitim statusom zasebne književne djelatnosti u okvirima složenog i pluralnog jugoslavenskog literarnog mozaika.”[42]

Izuzetak je, svakako, knjiga Slavka Leovca Svetlo i tamno (Pregled književnosti Bosne i Hercegovine od 1918–1956)[43], književnohistorijska studija u kojoj autor posebnosti književnog stvaralaštva u Bosni i Hercegovini u odnosu na druge književne sredine vidi u determinističkoj uvjetovanosti i odnosu čovjeka, zemlje i historije te izvjesnoj kršićevski potenciranoj slici historijskom zbiljom i geografskim položajem predestiniranoj viziji svijeta. Leovčeva studija stidljiv je nagovještaj i pokušaj sintetskog prikazabosanskohercegovačke literature koji će posebno vrijednu dopunu imati, prije svega, u Makovom predgovoruAntologiji bosanskohercegovačke pripovijetke objavljenoj 1961. godine, ali i sve življoj književnokritičkojdjelatnosti mladih kritičara koji u onovremenim časopisima i književnim revijama s jedne strane prate neposrednu književnu produkciju, a s druge strane prvim znanstvenim tekstovima nastoje osvijetliti kulturne vrijednosti potisnute i zanemarene literarne tradicije. Još uvijek su to, naravno, uzgredni tekstovi u kojima se ne naslućuju teorijski utemeljena razumijevanja statusa i modela izučavanja bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici, ali se u njima navješćuje dozrijevanje svijesti o značaju, vrijednosti i posebnosti vlastite kulture, koja, istodobno, mora biti otvorena novim vrijednostima, oslobođena otužnog etnokulturnog pasatizma, duhovne samoizolacije i folklorno-regionalne egzotike, “jer i folklor ima nova značenja i novija, savremenija tumačenja”, kako je to u tekstu U ime onih kojih nema iz 1954. godine pisao Ivan Fogl.

Tek negdje od sredine šezdesetih godina 20. stoljeća uočljiva su prva nastojanja da se u cjelovitosti historijskog poretka i sistema, uz dijahronijski slijed prepoznaju i sinhronijske vrijednosti književnopovijesnih zakonitosti i specifične gramatike jedne kulture i historije duha. Nakon višedecenijske šutnje i ponižavajuće suspenzije ispoljavanja vlastitih kulturnih vrijednosti potkraj šezdesetih godina započinje bosanskohercegovački i bošnjački kulturni preporod kao izraz burnih procesa svekolikih društvenih preobražaja. Trebalo je – izgleda – da se pojave i tako izuzetna književna djela kao što su Kameni spavačMaka Dizdara i Derviš i smrt Meše Selimovića, djela koja univerzalnu vrijednost i ljepotu svojeg izraza duguju i izvanredno sugestivnoj rekreaciji bosanske i bošnjačke žive tradicije, pa da se oslobodi nagomilana energija do tada strogo kontroliranog senzibiliteta i osjećanja pripadnosti vlastitoj kulturi. U Dizdarevim i Selimovićevim pjesničkim zbirkama i romanima, ali i brojnim djelima drugih pisaca objavljenim u narednih tridesetak godina, izbila je ponorno skrivana snaga višestoljetno taložene kulture, zatomljene i prezrene u prethodnim periodima bilo isključivošću susjeda, bilo nasiljem vladajućeg ideološkog projekta.

Prisjetimo se i toga da je iste, 1966. godine, kada su objavljeni Kameni spavač Derviš i smrt, izašla i zbirka pripovijetki Pobune Derviša Sušića, koja uz njegove romane Uhode (1971), Hodža Strah (1973) i Nevakat(1983) u formi historijske proze iznova aktuelizira povijesnu sudbinu Bosne i Bošnjaka u sporom i mučnom traganju za vlastitim bićem, identitetom i slobodom. Slijedi potom val historicizma u bošnjačkoj pripovijetki, romanu i drami, od Skendera Kulenovića (Divanhana, 1972, i Ponornica, 1977), Zaima Topčića (Zemlja heretika, 1972) i Ćamila Sijarića (Konak, 1971, Carska vojska, 1976), do Nedžada Ibrišimovića (Ugursuz, 1968, Karabeg, 1971, Braća i veziri, 1989), Alije Isakovića (Hasanaginica, 1974), Huseina Bašića (Tuđe gnijezdo, 1980, Vjetar sa Prokletija, 1985) ili Irfana Horozovića (Talhe ili Šedrvanski vrt, 1972, Karta vremena, 1983). Bošnjački književni preporod ne može se posmatrati izolirano od svekolikog bosanskohercegovačkog kulturnog i društvenog pokreta i preobražaja karakterističnog za šezdesete, sedamdesete i osamdesete godine 20. stoljeća: od Filipovićevog eseja Bosanski duh u književnosti – šta je to?[44] i Begićevog referata na Simpozijumu o savremenoj književnosti Bosne i Hercegovine[45], kojima se branio status bosanskohercegovačke književnosti u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici, preko Isakovićevog Biserja[46] i Rizvićeve dvotomne doktorske disertacije Književno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske vladavine[47], kojima se aktueliziralo postojanje samostalne bošnjačke književnosti, slijedile su brojne rasprave o statusu i modelima izučavanja književnosti u Bosni i Hercegovini, nerijetko praćene žestokim sučeljavanjima, ali i političkim osudama i inkriminacijama. Parafrazirajući temeljne uvide Šaćira Filandre analitički izložene u knjizi Bošnjačka politika XX. vijeka(1998), Enver Kazaz naglasio je upravo tu ideološku osnovu otpora vladajućih centara moći pokušajima znanstvenog utemeljenja statusa bosanskohercegovačke i pogotovo bošnjačke (muslimanske) književnosti:

“Prevlast ideoloških u odnosu na znanstvene kriterije u proučavanju književnosti ponajbolje se ogleda u onim zbivanjima što ih je sedamdesetih godina prošlog vijeka izazvao poznati simpozij sarajevske Svjetlosti:Simpozij o savremenoj književnosti Bosne i Hercegovine, nakon kojega se pokreću, ponajprije u sarajevskom književnom glasilu Odjek, mnogobrojne optužbe protiv Midhata Begića i njegovog zalaganja za bosanskohercegovačku, a onda i za muslimansku književnost. Upliv političkog i ideološkog u znanstveno područje još je ilustrativniji u zbivanjima što ih je izazvala Isakovićeva antologija muslimanske književnosti pod nazivom Biserje, gdje se Isakoviću ne zamjera samo to što je identificirao muslimansku književnost kao samostalnu i nepobitnu kulturnu činjenicu, nego čak i to što u njoj nije razdvojio ‘klasno osviještenu i neosviještenu literaturu i pisce’.”[48]

Korespondentni makar i skromnim društvenim procesima demokratizacije jugoslavenske zajednice, u obzoru dominantnog ideološkog koncepta socijalističkog društva, procesi statusnog etabliranja i bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti presudno su određeni protokanonizacijskim tekstovima Midhata Begića Književna kretanja u Bosni i Hercegovini od 1945. do danas Naš muslimanski pisac i njegova raskršća. U tom smislu, u obnovi znanstvene vjerodostojnosti, važno je i danas naglasiti tu dragocjenu višestrukost bosanskog i bošnjačkog (ali i bosanskosrpskog i bosanskohrvatskog) književnopovijesnog sagledavanja i sistematiziranja što se negdje od sredine šezdesetih godina 20. stoljeća sve reljefnije ukazivala u brojnim edicijama i hrestomatijama, antologijama i panoramama, istraživačkim i izdavačkim projektima.[49] Svijest o neminovnosti književnopovijesnih istraživanja i jednog i drugog vida bosanskohercegovačkih kulturnih posebnosti i skupnosti, tradicijskih različitosti i saobraznosti, sinkretičnosti i nerazlučivosti potvrđuje i simbolički signifikantna naporednost Rizvićevog Pregleda književnosti naroda Bosne i Hercegovine (1985) i Panorame bošnjačke književnosti (1994), Lovrenovićevihknjiževnopovijesnih eseja Labirint i pamćenje (1989) i Bosanski Hrvati (2002) i Tontićevih antologijaModerno srpsko pjesništvo (1991) i Novije pjesništvo Bosne i Hercegovine (1991), i ta je naporednost u desetljeću pred rat prožela brojne književnokritičke tekstove i znanstvene projekte koji su obogaćivali sliku jedne polimorfne i polifone kulture.

Uz tekstove Midhata Begića i Muhsina Rizvića, Herte Kune i Muhameda Hadžijahića, Sulejmana Grozdanića, Borisa Ćorića i Alije Isakovića, Kasima Prohića, Zdenka Lešića i Juraja Martinovića, Radovana Vučkovića i Josipa Lešića, Muhameda Nezirovića i Dejana Ðuričkovića, Ðenane Buturović, Hatidže Dizdarević i Muniba Maglajlića, posebno mjesto pripada kulturnohistorijskom eseju Ivana Lovrenovića Labirint i pamćenje. Lovrenovićev tekst već naslovnim pojmovima i u bosanskohercegovačkoj kritici utemeljuje poseban oblik kulturnopovijesnih naracija kao kulture pamćenja, a vjerodostojnošću znanstvenog stava i danas zrači simboličkim vrijednostima bosanskih kulturnih komposibilnosti, tragično destruiranih surovom zbiljom posljednjih desetljeća. Sličan značaj ima i Antologija bosanskohercegovačke poezije XX vijeka Slobodana Blagojevića, s predgovorom u kojem se estetske vrijednosti prepoznaju mimo bilo kakvih ideoloških funkcionalizacija književnog teksta.

Blagojevićeva antologija, kao i njegova zapažena knjiga eseja Poezija, mistika, povijest[50], ponudila je, slijedom najboljih eseja Midhata Begića ili Kasima Prohića, Radomira Konstantinovića ili Abdulaha Šarčevića, onaj oblik kritičkog pisma koji, i kada prepoznaje estetske vrijednosti bosanskohercegovačke i južnoslavenske književne tradicije, ne prihvata apriornu samorazumljivost kolektivno normirane nacionalne poetike, nego ih samjera, uspoređuje i prepoznaje u neomeđenim estetskim obzorima etnokulturno desemantizirane poetike. U tom smislu moglo bi se ustvrditi da su Blagojevićevi tekstovi unekoliko bili manifest jedne sasvim nove estetske samosvijesti koja prožimlje književne tekstove Dževada Karahasana, Hamdije Demirovića, Mile Stojića, Ranka Sladojevića, Muniba Delalića ili Feride Duraković, a potom i Darija Džamonje i Semezdina Mehmedinovića, Selima Arnauta ili Miljenka Jergovića, pjesnika i prozaista koji su sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, nastavljajući estetsku inovativnost Lukićevih i Isakovićevih, Koromanovih ili Ibrišimovićevih pjesničkih i novelističkih prvjenaca, vlastiti izraz gradili na iskustvima moderne svjetske književnosti i borhesovske simbolike Duha Biblioteke kao metafore duhovne otvorenosti, a ne na ropotarnici nacionalnih mitova i folklornih etnokulturnih antikviteta. Stoga je važno i ovdje naglasiti Blagojevićevo razumijevanje sinkretičkog “duhovnog jedinstva nečeg što bismo mogli promatrati kaobosanskohercegovačku literaturu, od najstarijih vremena do danas […] u sveprožimanju svih literarnih tradicija svih etničkih grupacija koje su ovdje živjele i stvarale, koje ovdje žive i stvaraju i danas”[51]. Žestoko se opirući obnovi “vampirskog duha” determinističke teorije krvi i tla što ga prepoznaje u tekstu Savremena bosanskohercegovačka literatura prema našoj književnoj tradiciji Vojislava Maksimovića, Blagojević poput Begića, Rizvića i Lovrenovića istodobno naglašava to da “jedinstvena pozicija bosanskohercegovačke literature i jeste u tome što autohtono pripadništvo njoj ne znači i neautohtono pripadništvo nekoj od drugih literatura zajedničkog nam jezika”[52].

Složeni odnosi i bosanskohercegovačkih i jugoslavenskih književnosti u 20. stoljeću određeni su neprekidnim antagonizmom centripetalnih i centrifugalnih književnopovijesnih tendencija, pa su i modeli izučavanja i sistematizacije nacionalnih književnosti, s jedne strane, obilježeni ideološkom funkcionalizacijom dramatičnih sukobljavanja socio-političkih i nacionalnih strategija u cjelini jugoslavenskog društva, a, s druge strane, produktivnim teorijskim dijalogom o tradicijskim kulturnim posebnostima i sličnostima, razlikama i istovjetnostima južnoslavenske interliterarne zajednice. Ako je od 1918. godine u različitim vidovima gotovo pola stoljeća dominirao integrativni duh unitarne jugoslavenske književnosti, kojim se nesumnjivo prevladavao anahronizam zatvorenih etnokulturnih naracija, ali i poništavale njihove kulturne raznolikosti, onda su šezdesete godine 20. stoljeća označile dinamične procese oslobađanja od uniformnih obrazaca jugoslavenske kulturne sinteze i afirmaciju književne raznolikosti i posebnosti književnih tradicija, s tim što je i jedan i drugi vid razumijevanja nacionalne književnosti nerijetko bio obilježen izvanliterarnim razlozima političkih instrumentalizacija, što valja podrazumijevati onda kada čitamo slijedeće, u osnovi tačne, ali jednostrane uvide Radovana Vučkovića u knjizi Razvoj novije književnosti, objavljenoj 1991. godine:

“Kad je u drugoj polovini šezdesetih godina došlo do promene naglaska u analizi književnosti stvarane u Jugoslaviji i do protežiranja nacionalnih kriterija u vrednovanju odelitih jugoslovenskih literatura, nastale su brojne studije, pregledi i istorije književnosti, u kojima su se sumirala literarna dostignuća svakog naroda pojedinačno. Tu se išlo putem, poznatim i priznatim u toj vrsti dela još od ranije, ukupnog prikazivanja književnosti jednog naroda, u periodizacijskoj i aksiološkoj koherenciji nacionalnog bića, istraživalo su se njegovi koreni, bez ozbiljnijeg osvrta na jugoslavenski i širi svetski kompleks književnosti i kulture. Tako su se javljale rasprave u znaku isključivo nacionalnih vrednosti, sređene prema vertikali vremenskog razvoja odgovarajuće tradicije.”[53]

Semiotički prostor bosanskohercegovačke kulture počev od sredine šezdesetih godina 20. stoljeća presudno je određen različitim vrstama identitetskih autorefleksija, ali je taj dominantan diskurs kojim se konstruirala cjelovitost semantičkog jedinstva kulture uporno urušavan centrifugalnim silama ekskluzivnih etnokulturnih naracija opsjednutih anahronim koncepcijama homogenih kulturnih identiteta, sasvim svejedno da li im je interpretativno sjedište bilo u Bosni i Hercegovini ili izvan nje. U cjelini diskurzivnih praksi upravo je književnost bila povlašteni oblik identitetskog samorazumijevanja, pa su književni tekstovi doista bili semiotički prostor na kojem se odvijao buran društveni i politički sukob koji je nadilazio obzore autonomnog poetičkog samoopisivanja, mada je to vrijeme kada se i u bosanskohercegovačkoj književnokritičkoj praksi etablirao, tradicionalnom književnohistorijskom modelu naporedan i makar prividno ideološki nezaposjednut, strukturalistički pristup književnom djelu. Ilustrativne u tom smislu jesu i žestoke reakcije na tekst Bosanski duh u književnosti – šta je to? Muhameda Filipovića, objavljen 1967. godine u sarajevskom časopisu Život.

Ideologiji “nacionalnog duha” u bosanskohercegovačkoj književnosti u onovremenim raspravama nije, nažalost, suprotstavljena artistička samosvijest koja bi se opirala novom obliku funkcionalne instrumentalizacije književnog teksta, nego snažna i orkestrirana kampanja nacionalistički fundirane strategije osporavanja i bosanskohercegovačkog i bošnjačkog kulturnog identiteta, skrivena ispod mantre jugoslavenske kulturne sinteze, kao i, s druge strane, još uvijek živo naslijeđe socrealističke prakse političkog nadzora nad slobodom kritičkog mišljenja. Nakon brojnih istraživanja koja su nudila različite modele statusnih određenja bosanskohercegovačke književnosti svojevrsnu sintezu trebala je predstavljati u posljednjem ratu uništena i stoga znanstveno neverificirana edicija Prilozi za istoriju književnosti Bosne i Hercegovine, projekt Instituta za književnost u Sarajevu, u kojem se – danas je to sasvim izvjesno – znanstvenom utemeljenošću teorijskog pristupa, sistematičnošću književnohistorijskih istraživanja i pouzdanošću kritičkog vrednovanja posebno izdvajaju knjige Muhameda Nezirovića Jevrejsko-španjolska književnost u Bosni i Hercegovini, Ðenane Buturović Bosanskomuslimanska usmena epika, Zdenka LešićaPripovjedačka Bosna (I–II), Josipa Lešića Dramska književnost (I–II) i Dejana Ðuričkovića Roman 1945–1980.

Mada se u traganju za pouzdanijim i čvršćim oblicima ne samo književne poetike nego i autentičnog i integralnog kulturnog, društvenog i političkog identiteta bošnjačka književnost od kraja 19. stoljeća ukazuje u raznovrsnim oblicima preobražaja, književnokritička misao – kako smo vidjeli – izuzetno dugo ostala je nerazvijena, nespremna da uoči i sistematizira njene književnohistorijske i poetičke karakteristike. U mučnim procesima i bosanskog i bošnjačkog nacionalnog, društvenog i političkog samodefiniranja, uz nerijetka poricanja bilo kakvog prava na književnopovijesnu pripovijest, nije onda nimalo slučajno to da se i u novijim tekstovima bošnjačka književnost prezentirala metaforičkom slikovnošću kakva je – recimo – ona Rizvićeva slika dinamički reverzibilnog teksta bošnjačke kulture što se u novovjekoj književnosti obnavlja ili ponorno skriva u raznolikim vidovima intertekstualnih preobražaja tradicije:

“Tako bošnjačka književnost kao kinetička estetska struktura traje od svojih iskona kroz naše dane – kaoponornica koja teče sad površinom, javnošću kulturne historije, sad dubinama podzemnih tokova, inhibirano ali u naponu gejzira, estetske i misaone tenzije i koncentracije, da izbije silovito na površinu književnog života i zastruji, kao masa, tokom umjetnosti riječi.”[54]

A upravo Muhsin Rizvić, sažimljući iskustva i rezultate dotadašnjih istraživanja bošnjačke književnosti u radovima već spomenutih prethodnika i značajnih savremenika, ponudio je u tekstu Poetika bošnjačke književnosti iz 1988. godine prvu znanstveno utemeljenu cjelovitu mapu razvojnih tendencija, epoha i razdoblja, književnih žanrova i konvencija bošnjačke književnosti kao takve u kauzalnosti njenog književnopovijesnog slijeda njenih sinhronijskih poetičkih toposa, vrijednosti i karakteristika. Cjelinom svojeg monumentalnog naučnog opusa Rizvić je zapravo i ovim tekstom, a potom i posthumno objavljenim izborom tekstova znakovitog naslova Panorama bošnjačke književnosti (1994), najavio golemu književnohistorijsku sintezu i “sliku jedne zanemarivane književnosti” koja će kasnije u daljnjim procesima znanstvenih istraživanja bošnjačke književnosti imati zanimljive i vrijedne dopune u radovima niza mlađih autora.

Procesi statusnog etabliranja bošnjačke književnosti nastavljaju se i u desetljeću pred agresiju na Bosnu i Hercegovinu i nakon nje, prije svega u sistematizaciji književnog naslijeđa u edicijama Muslimanska književnost XX vijeka u 25 knjiga, objavljenoj 1991, “Preporodovom” dugoročnom projektu Bošnjačka književnost u 100 knjiga, utemeljenom 1995, te “Alefovim” edicijama Deset antologija bošnjačke književnostiBošnjačka književnost u književnoj kritici (I–VI), a u istoj izdavačkoj kući objavljene se i antologije bosanskohercegovačke poezije, pripovijetke i drame 20. stoljeća, čime se makar i simbolično održavala svijest i o cjelini bosanskohercegovačke književnosti. Dodajmo tome i antologijske izbore novije bosanskohercegovačke i bošnjačke poezije i proze što su ih objavili Željko Grahovac[55] i Dragoslav Dedović[56], Almir Zalihić[57] i Alija Džogović[58] te posebno antologiju najnovije bošnjačke poezije Kad zora razrjeđuje strah (2011), u kojoj je njen zagrebački priređivač Filip Mursel Begović donio izbor iz poetskog stvaralaštva mladih pjesnik(inj)a s prostora Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Posebna je vrijednost ovih antologijskih izbora u različitosti teorijskih i književno-sistematizacijskih motrišta, a prva čitanja već zapaženih pjesničkih opusa i književnih prvjenaca Ervina Jahića, Senadina Musabegovića ili Faruka Šehića, Asmira Kujovića, Adise Bašić ili Nadije Rebronja otkrivaju autorsku samosvojnost teksta oslobođenog ideološkog zastupništva i patetične zadaće kulturnoidentitetske autorefleksije.

Odnosi se to i na niz studija i monografija kojima je jedna sasvim nova generacija književnih kritičara različitim književnokritičkim pristupima utemeljenim na polimorfnim vidovima savremene teorijske misli, s jedne strane, nastavljala statusno etabliranje poetičkih i književnohistorijskih posebnosti i bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, a, s druge strane, tradicionalne književnokritičke modele dekonstruirala je i oslobađala patosa “oslobodilačkog čina” i impresionističke neobaveznosti karakterističnih za prethodne kritičke prakse. Linearnu ulančanost tradicionalne književnopovijesne periodizacije smjenjuje sada semantički obzor i prostor dinamičnih međutekstovnih odnosa, aktuelizacija i transmisija, inkluzija i persiflaža, tradicijskih kontinuiranja, ali i subverzivnih potkopavanja tekstualne zalihe kulture pamćenja koju prepoznajemo u različitim čitanjima savremenih teorijskih usmjerenja. Čini se da je posebna vrijednost u tom znanstvenom dijalogu u naporednosti književnokritičkih pristupa oslobođenih povlaštene teorijske paradigme i afirmaciji raznolikih teorijskih modela u razumijevanju i književne tradicije i savremenog književnog teksta, mada se, nerijetko, taj produktivan i dragocjen dijalog znade izmetnuti u profane oblike znanstvenom diskursu neprimjerenih etiketiranja, eksterminacija i ideološko-političkih prokazivanja na poprištu jedne razorene društvene zajednice.

U kritičkom razumijevanju i bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, uz niz izuzetno uspjelih studija, monografija i književnohistorijskih sinteza, zasnovanih na raznolikim teorijskim pristupima i interpretativnim strategijama, nazire se i ta opskurna pozornica profanih antagoniziranja u tekstovima čije krajnosti obilježavaju anahrona i klaustrofobična, nerijetko i ksenofobična predstava o vlastitoj etnokulturnoj samodovoljnosti i, s druge strane, prividno univerzalistička koncepcija, a koja zapravo književne vrijednosti izmješta izvan bosanskohercegovačkog kulturnog i duhovnog prostora, u obnovljenim vidovima i etnokulturne i nacionalne samozatajnosti i groteskne autodestruktivne samorefleksije. I jedan i drugi vid političkim strategijama kontaminiranih književnokritičkih paradigmi unekoliko zasjenjuje značajne znanstvene prinove što u nizu tekstova nude sasvim novo razumijevanje i historijskih i poetičkih skupnosti i posebnosti bosanskohercegovačke i bošnjačke literarne tradicije, sedimentiranih znanja jedne polimorfne kulture stalno izložene prijetnji urušavanja i samozaborava. Stoga su se sasvim pogrešnim pokazala uvjerenja Hadžema Hajdarevića o definitivnom etabliranju bošnjačkog književnog kanona jer “nakon objavljivanja šestotomneBošnjačke književnosti u književnoj kritici ova književnost prestaje ikoliko zavisiti od sukoba ili drugog vida takmaštva susjednih političkih volja”, pa su okupljanjem rasutog bošnjačkog arhipelaga “potpuno zreli uvjeti da prestanu begićevski razlozi pisanja o raskršćima bošnjačkoga pisca i intelektualca, kao i za rizvićevskadoobjašnjavanja šta to jest a šta nije bošnjačka književna tradicija u kontekstu južnoslavenskih ili, pak, evropskih i svjetskih književnosti”[59].

Nevolje s “bošnjačkim književnim kanonom” nastavljaju se, naravno, i danas kako s obzirom na sve učestalije oblike iznova oživjelih agresivnih poricanja legitimnosti bilo kakvog prava na bošnjačku književnopovijesnu autorefleksiju što ih produciraju centri moći susjednih političkih volja, tako i zbog činjenice da se književni kanon može razumijevati jedino u neprekidnim procesima rekonstitucije, prevladavanja i preispisivanja.[60]Istodobno valja podrazumijevati i to da polisemična mnogolikost intertekstualnih prelijevanja, prožimanja i resemantizacija književne tradicije ne podrazumijeva samo kulturni arhiv i katalog nacionalne biblioteke, nego i univerzalni tekst kulture kao dinamičan, nesmiriv prostor razmjene i prelaženja znakova. Bitno je, međutim, ovdje naglasiti to da i u onim tekstovima u kojima se nastoje uočiti kontinuiteti bošnjačke književnosti od srednjovjekovlja do danas autori (uglavnom) ne podliježu tradicionalnom etnokulturnom kanoniziranju esencijalistički shvaćenog homogenog književnog identiteta, nego u pravilu prate i ukazuju na složene i policentrične procese adaptacije univerzalnih, nadnacionalnih sistema, zakonitosti i vrijednosti širih kulturno-civilizacijskih krugova s raznolikošću bosanskih tradicija.

Umjesto esencijalističkih koncepcija etno-konfesionalnih imaginiranja čistote izvornog nacionalnog identiteta, bošnjačku kulturnopovijesnu samorefleksiju prožimlje svijest o historijski složenim procesima simbioza i amalgamiranja raznolikih kulturnih obrazaca, hibridnih i sinkretičkih oblika formiranih u hučnoj matici povijesnih sudara i mijena, što je na kraju i dovelo do uobličenja jedne specifične kulturne mikrozajednice. A tu se onda ugnijezdilo i ono prividno tautološko imenovanje bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, što je posljedica ne samo i danas prisutnog mimikrijskog samozatajstva i nelagode etnokulturnog i nacionalnog samodefiniranja nego i pune svijesti o vlastitom sinkretizmu, prirodnom i neminovnom prepoznavanju u mozaičnoj skupnosti bosanskohercegovačkog identiteta, čak i onda kada su srpski i hrvatski pisci izmješteni u izvanbosanske književnopovijesne pripovijesti i kulturne kanone. Konačno, i to potvrđuje mogućnost, nužnost i znanstvenu opravdanost različitih i mnogostrukih oblika kulturnoidentitetskih autorefleksija na što je još 1971. godine ukazivao Midhat Begić:

“Ali istovremeno svi su oni u svojim djelima i idejama izražavali i podvlačili i one sastojke svog bića i djela koji ih neodoljivo čine bosanskohercegovačkim. Kao i M. Kapetanović i S. Bašagić, i P. Kočić je, a tako isto docnije i I. Andrić i H. Humo i Novak Simić, izražavao svijet o istorijskoj sudbini Bosne idući u tome sve do srednjovjekovnih korijena i izvora psihe, jezika i prirodnog ambijenta. U stvari, ako su ideološki ili nacionalno stajali uz vanbosanske sredine i pokrete, svi su oni kao pisci umjetnički ili idejno svoje biće gradili Bosnom i njenom ljudskom, duhovnom i jezičkom podlogom.”[61]

Posebnosti poetičkog identiteta bošnjačke književnosti važne su, naravno, i u tradicionalnom opisu dijahronijskog književnopovijesnog niza, ali je ipak mnogo važnije prepoznavanje temeljnih kulturnomemorijskih toposa, formata i figura književne tradicije što se u novovjekoj književnosti pouzdano prepoznaju kao temeljna kulturna osnova i arhetipska potka savremenog književnog teksta. Zato je danas u smjeni i naporednosti različitih književnokritičkih paradigmi kojima uvijek iznova prečitavamo značaj tradicije u tekstu vlastite kulture bitno prepoznati te konstante i vrijednosti u njihovoj intertekstualnoj obnovljivosti, čime se reprezentativnost književnopovijesnog niza preobražava u dinamičnu, polifonu i policentričnu mozaičnost palimpsestske rekreacije estetski živih potencijala tradicije. Značaj poetike intertekstualnosti otkriva se tada i u resemantizaciji i iščitavanju potisnutih i zanemarenih znakova kulture koji u svakom novom tekstu potvrđuju intertekstualni referentni sistem stanovite književne zajednice, upravo onako kako ovaj aspekt intertekstualnosti objašnjava Renate Lachmann:

“Intertekstualni učinak tekstova sastoji se u tome da se znakovni sklop koji je stvorila neka kultura učini ponovo čitljivim kroz sve vremenske slojeve. To znači da na mjesto ideje o evoluciji (inovaciji putem zamjenjivanja sistema) dolazi ideja o akumulaciji tekstualnog iskustva.”[62]

Tako se jedino i može izbjeći tradicionalna etnokulturna historija književnosti kojom se “književna djela lišavaju svekolike svoje kompleksnosti, onoga što bih ovdje htio nazvati njihovim pamćenjem, da bi se utisnula u razvojne obrasce identiteta”[63]. Upravo u tom smislu i bošnjačka novovjeka i savremena književnost u cjelini različitih diskurzivnih praksi i poetičkog definiranja književni identitet potvrđuje u reverzibilnosti i djelotvornosti arhetipskih obrazaca tradicije, preobražene i inovirane u savremenim vidovima kulturne produkcije.[64] Zato bi se, umjesto njenog klasičnog književnohistorijskog opisa, bošnjačka književnost trebala pratiti kako u dinamičnoj procesualnosti poetike intertekstualnosti, tako i u smjeni poetičkih sistema, koje u posljednjem desetljeću 19. i prvim desetljećima 20. stoljeća presudno određuju preobražaji orijentalno-islamske tradicije u svijet moderne evropske književnosti, podrazumijevajući svu složenost mijena i preobražaja kojima je bila zahvaćena svekolika kulturna i duhovna, društvena i politička zbilja ne samo bosanskohercegovačkog nego i južnoslavenskog socio-povijesnog i kulturno-civilizacijskog prostora. To je vrijeme entuzijastičnih pokušaja etabliranja konzistentne kulturnomemorijske pripovijesti kojom bi se promovirala autohtonost književnopovijesnih tokova nacionalne bošnjačke književnosti i, s druge strane, paralelnih i dragocjenih procesa unutarnjeg raslojavanja etnokulturno homogenog književnog svijeta zasnovanog na antagonizmu spram drugih nacionalnih naracija, raslojavanja koja ozvučuju i opunomoćuju prigušene glasove unutarnje drugosti i u tim performativnim procesima diseminacije omogućavaju sasvim nove oblike razumijevanja književnog teksta. A na taj način na toj vazda promjenjivoj i stoga ovlašno iscrtanoj mapi književnohistorijskih i poetičkih toposa jedne zanimljive mikrokulture pouzdanije se mogu prepoznati pojedinačne književne ličnosti i estetske vrijednosti njihovih književnih tekstova u kojima se razvidnije uočavaju tragovi i znakovi i općih i posebnih kulturnih vrijednosti, reflektiranih polifokalnim kritičkim pristupima, nesvodivim na jedinstven interpretativni kanon.

U dinamičnim preobražajima različitih vidova kulturnog označavanja valja sačuvati pravo i legitimnost književnopovijesne samorefleksije, ali je valja osloboditi i sakralne dispozicije nacionalne kulture sabrane u neprikosnovenoj autoritarnosti prosvjetiteljsko-pedagoške apologije monumentalnog historijskog iskustvazamišljene nacije. Valja, naime, podrazumijevati to da svaki oblik kulturnog samoopisivanja, kojim se uočavaju partikularni književnopovijesni kontinuiteti i kodificira skup poetičkih normi na kojima počiva njihova posebnost, uz mehanizme vlastitog objedinjavanja implicira i (prikrivene) mehanizme isključivanja i unutarnje i vanjske drugosti, naporednosti i raznolikosti. U mnogostrukosti teorijskih pristupa valja, isto tako, uvažavati i onaj vid postmodernog kritičkog pisma kojim se problematizira znanstvena održivost književnohistorijske koncepcije nacionalne književnosti zasnovane na iluziji logocentrizma i promovira dekonstrukcija tradicionalnih oblika bosanskohercegovačke književnokritičke prakse zasnovane kako na ideološkoj interpretaciji književnog teksta, tako i na tautološkoj paradigmi esejističkog saobraženja i učitavanja značenja. Makar i nedorečen, najavljen knjigom Prelamanje eseja Nadžada Ibrahimovića (1989), koja parafrazom naslova Komadanje Orfeja Ihaba Hassana sugerira radikalan raskid s tradicionalnom kritičkom epistemom, ovaj je oblik kritike polemičkim tonom nesumnjivo dinamizirao semiotičke procese bosanskohercegovačke kulture, pa i polimorfne, na jedinstven obrazac nesvodive vidove razumijevanja bošnjačke književnosti. Zato bi u razumijevanju složenih bošnjačkih, bosanskohercegovačkih i južnoslavenskih književnopovijesnih, nacionalnih i etnokulturnih autorefleksija i dugotrajnih, nerijetko isključivih rasprava o identitetu valjalo podrazumijevati i to da se i na ovim prostorima odvijaju intersemiotički procesi kulturnih prožimanja i antagoniziranja, prihvatanja i isključivanja, neprekidnih međusobnih “autoriziranja” i ovjeravanja kompleksnih kulturnih i književnih identiteta. Svaki od njih zahtijeva pravo na vlastitu pripovijest, ali ni jedna od tih naracija nije samodostatna, svaka traži i drukčiju, susjednu i ogledalnu, heteroimagološku pripovijest.

I tek tada, oslobođena etnokulturne isključivosti koja svoj identitet crpi iz antagoniziranja spram drugih pripovijesti, ona se može simbolički predstaviti poput Karahasanove poetike vrta, u kojoj se i “književnost gradi od elemenata koji su već elementi kulture (kao sistema u kojem se izražava kolektivna svijest, kao objektiviranog i ospoljenog duhovnog života zajednice) tako da književni tekst naprosto reproducira kulturni sistem ili njegov dio (naravno gradeći nove odnose među elementima tog sistema”[65]. U takvom usustavljenju bilo koje nacionalne kulture valja uvijek zadržati interkulturni dijalog, očuvati ga pred razornom moći ideološki zaposjednutog monološkog govora, koji se, kako to u Teoriji komunikacijskog djelovanjanavodi Jürgen Habermas, pojavljuje kao svojevrsna bolest koja razara njen imanentan dijaloški odnos. Stoga i posebnosti bošnjačke književnosti ne možemo prepoznavati u karantenski izoliranim obzorima zamišljene zajednice, nego u polihromnom pretapanju širih kulturnih horizonata i dinamičnih procesa interkulturnih simbioza i poetičkih sinkretiziranja što su tradirani u dramatičnim historijskim mijenama burne balkanske povijesti.

Ulomak iz knjige „Obzori bošnjačke književnosti“, Dobra knjiga, Sarajevo, 2012.


  1.  Antoni D. Smit, Nacionalni identitet, prev. Slobodan Ðorđević, Biblioteka XX vek – Ćigoja Štampa, Zemun – Beograd, 1998, str. 50.
  2.  István Bibó u svojoj studiji piše, zapravo, o traumatičnim procesima formiranja nacionalnih država srednje Evrope (Čehoslovačkoj, Poljskoj i Mađarskoj), ali bi se njegove analize jednako tako mogle primijeniti na slične, tragične i nedovršene procese konstituiranja nacionalnih država i etnokulturnih identiteta na južnoslavenskom prostoru. Nije, naravno, nimalo slučajno to da je Bibóova knjiga, pedesetak godina nakon prvog izdanja na mađarskom jeziku, gotovo istovremeno prevedena i objavljena i u Hrvatskoj (Naprijed, Zagreb, 1995) i u Srbiji (Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci – Novi Sad, 1996).
  3.  Zdenko Lešić, Književnost i njena istorija, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985, str. 172.
  4.  Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti. Prilog kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine, Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1912. Muhsin Rizvić pretpostavlja da je Safvet-beg Bašagić autor i onog kratkog, nepotpisanog članka O bosanskoj književnosti (Bošnjak, I, 3–4, 2. Sarajevo, juli 1891), koji “predstavlja prvi pregled stvaranja bosanskohercegovačkih Muslimana u potezu od književnog rada na orijentalnim jezicima preko narodnih pjesama do alhamijado literature, i to napisan od jednog Muslimana, o čemu nesumnjivo svjedoči dobro poznavanje građe i intiman dodir s njome”. (Muhsin Rizvić, Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda (1887–1918), El-Kalem, Sarajevo, 1990, str. 82.)
  5.  Safvet-beg Bašagić, o.c., str. 8.
  6.  Esad Duraković, Razvoj književnohistorijske i književnokritičke misli u radovima bošnjačkih orijentalista, u: Prolegomena za historiju književnosti orijentalno-islamskog kruga, Connectum, Sarajevo, 2005, str. 40.
  7.  Aleksandar Flaker, Književne poredbe, Naprijed, Zagreb, 1969, str. 10.
  8.  Riječ je o knjigama Al Gawhar al-usna fi taragim ‘ulama ‘wa šu’ara ‘fi Busna (Kairo, 1930) i Književni rad bosanskohercegovačkih muslimana (Državna štamparija, Sarajevo, 1933).
  9.  O tome je iscrpno pisao Esad Duraković u tekstu Razvoj književnohistorijske i književnokritičke misli u radovima bošnjačkih orijentalista, u: Prolegomena za historiju književnosti orijentalno-islamskog kruga, Connectum, Sarajevo, 2005, str. 38–120.
  10.  Esad Duraković, o.c., str. 38.
  11.  Midhat Begić, Slika jedne zanemarivane književnosti, u: Djela, knj. V, Raskršća IV: Bosanskohercegovačke književne teme, prir. Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Veselin Masleša – Svjetlost, Sarajevo, 1987, str. 176.
  12.  Šukrija Kurtović, Prva reč, Budućnost, 1, Sarajevo, 20. jun 1919, str. 2.
  13.  Radovan Vučković, Razvoj novije književnosti, Prilozi za istoriju književnosti Bosne i Hercegovine, Institut za književnost – Svjetlost, Sarajevo, 1991, str. 145.
  14.  Dragomir Gajević, Kulturno-istorijski okviri novije književnosti, Prilozi za istoriju književnosti Bosne i Hercegovine, Institut za književnost – Svjetlost, Sarajevo, 1991, str. 239
  15.  Marko Marković, Počeci kulturnog života poslije prvog svjetskog rata, u: Izabrana djela, knj. II, prir. Todor Kruševac, Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1968, str. 109.
  16.  Ahmed Muradbegović, Problem jugoslovenske muslimanske izolacije, Nova Evropa, III, 4, Zagreb, 1921, str. 107–116, citirano prema: Ahmed Muradbegović, Izabrana djela, knj. III, prir. Alija Isaković, Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine Svjetlost, Sarajevo, 1987, str. 179.
  17.  Tako je u tekstu Odgajanje masa 1921. Abdurezak Hifzi Bjelevac slično Muradbegoviću pisao: “Ako se hoće da i muslimani prime jednu naciju, onda će najzgodnije biti jugoslovenstvo, koje će konačno i biti naša jedinstvena nacija kada se uklone opreke između Hrvata i Srba i kada pređu obadvije nacije svoju nacionalnu fazu.” (Usp. Abdurezak Hifzi Bjelevac, Odgajanje masa, Novi vijek, 1, 7, Sarajevo, 1920, str. 78.)
  18.  Radovan Vučković, Razvoj novije književnosti, Prilozi za istoriju književnosti Bosne i Hercegovine, Institut za književnost – Svjetlost, Sarajevo, 1991, str. 148.
  19.  Muhsin Rizvić, Pregled književnosti naroda Bosne i Hercegovine, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985, str. 192.
  20.  Andrew Baruch Wachtel, Stvaranje nacije, razaranje nacije: Književna i kulturna politika u Jugoslaviji, prev. Ivan Radosavljević, Bošnjačka asocijacija 33, Sarajevo, 2010, str. 86.
  21.  Ahmed Mulahalilović, Književnici muslimani u našim srednjim školama, Gajret, 22, 2, Sarajevo, 1941, str. 43.
  22.  Ahmed Mulahalilović, Književnici muslimani u našim srednjim školama, Gajret, 22, 2, Sarajevo, 1941, str. 46.
  23.  Radovan Vučković, Razvoj novije književnosti, Prilozi za istoriju književnosti Bosne i Hercegovine, Institut za književnost – Svjetlost, Sarajevo, 1991, str. 8.
  24.  Andrew Baruch Wachtel, Stvaranje nacije, razaranje nacije: Književna i kulturna politika u Jugoslaviji, prev. Ivan Radosavljević, Bošnjačka asocijacija 33, Sarajevo, 2010, str. 121.
  25.  Muhsin Rizvić, Poetika bošnjačke književnosti, u: Panorama bošnjačke književnosti, Ljiljan, Sarajevo, 1994, str. 7.
  26.  Renate Lachmann, Mnemotehnika i simulakrum, u: Phantasia / Memoria / Rhetorica, prev. Davor Beganović, prir. Vladimir Biti, Matica hrvatska, Zagreb, 2002, str. 209.
  27.  Radovan Vučković, Razvoj novije književnosti, Prilozi za istoriju književnosti Bosne i Hercegovine, Institut za književnost – Svjetlost, Sarajevo, 1991, str. 153–154.
  28.  Hamza Humo, Veličine istočnog Parnasa, Gajret (Spomenica), XI, 16, Sarajevo, 1928, str. 249.
  29.  Mak Dizdar, Posebna serija Biblioteke Brazde. Jugoslavenska klasika na stranim jezicima, Život, XIV, 2, Sarajevo, 1965, str. 107–108.
  30.  Eli Finci, Muslimani u našoj savremenoj književnosti, Jugoslavenska pošta, Sarajevo, 8. 2. 1932.
  31.  Maximilian Braun, Die Anfänge der Europäisierung in der Literatur der moslimischen Slaven in Bosnien und Herzegowina, Makert & Petters, Leipzig, 1934.
  32.  Jovan Kršić, Udeo muslimana u našoj književnosti, Gajret, Kalendar za 1939. godinu, Sarajevo, 1938, str. 192–198.
  33.  Jovan Kršić, Udeo muslimana u našoj književnosti, Gajret, Kalendar za 1939. godinu, Sarajevo, 1938, str. 194.
  34.  Midhat Begić, Naš muslimanski pisac i njegova raskršća, u: Djela, knj. V, Raskršća IV: Bosanskohercegovačke književne teme, prir. Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Veselin Masleša – Svjetlost, Sarajevo, 1987, str. 114.
  35.  Skender Kulenović, Jedna žalost i jedna potreba, u: Miscellanea, IIzabrana djela, knj. VII, prir. Enes Duraković, Svjetlost – Veselin Masleša – Prva književna komuna – Glas, Sarajevo – Mostar – Banja Luka, 1983, str. 13, 15.
  36.  Radovan Vučković, Razvoj novije književnosti, Prilozi za istoriju književnosti Bosne i Hercegovine, Institut za književnost – Svjetlost, Sarajevo, 1991, str. 154.
  37.  Salko Nazečić, Predgovor, u: Zbornik savremene bosansko-hercegovačke proze, Svjetlost, Sarajevo, 1950.
  38.  Juraj Martinović, Kritička i teoretska misao savremene književnosti u Bosni i Hercegovini, Izraz, XXXVII, 4–5, Sarajevo, 1975, str. 426.
  39.  Enver Kazaz, Narod koji je izdržao zlo historije (Razgovor sa Atifom Purivatrom), Ratni bilten Prve motorizovane brigade, Sarajevo, juni 1993, str. 9.
  40.  Ivo Žanić, Pisac na osami (Upotreba Andrićeve književnosti u ratu u BiH), Erazmus, 18, Zagreb, listopad 1996, str. 54.
  41.  Usp. Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX. stoljeću, Sejtarija, Sarajevo, 1998.
  42.  Sanjin Kodrić, Književna prošlost i poetika kulture (Teorija novog historicizma u bosanskohercegovačkoj književnohistorijskoj praksi), Slavistički komitet, Sarajevo, 2010, str. 158.
  43.  Slavko Leovac, Svetlo i tamno (Pregled književnosti Bosne i Hercegovine od 1918–1956), Džepna knjiga, Sarajevo, 1957.
  44.  Muhamed Filipović, Bosanski duh u književnosti – šta je to? (Pokušaj istraživanja povodom zbirke poezije M. Dizdara “Kameni spavač”), Život, XV, 3, Sarajevo, 1967, str. 13–18.
  45.  Midhat Begić, Književna kretanja u Bosni i Hercegovini od 1945. godine do danas, u: Simpozijum o savremenoj književnosti Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1971, str. 7–77.
  46.  Biserje: Izbor iz muslimanske književnosti, prir. Alija Isaković, Stvarnost, Zagreb, 1972.
  47.  Muhsin Rizvić, Književno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske vladavine, knj. I–II, ANUBiH, Sarajevo, 1973.
  48.  Enver Kazaz, Terminološka zbrka (Bosanskohercegovačka književna historija i studij književnosti u raljama političkih ideologija), u: Neprijatelj ili susjed u kući (Interliterarna bosanskohercegovačka zajednica na prelazu milenija), Rabic, Sarajevo, 2008, str. 9–10.
  49.  Spomenimo ovdje samo neke projekte koji su u paralelizmu bosanskohercegovačkog i bošnjačkog koncepta uzajamnosti i komplementarnosti bitno doprinijeli afirmaciji i jednog i drugog vida sistematizacije i kanoniziranja statusnih oblika naše književnosti. Edicije: Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine (Svjetlost, Sarajevo, dugoročan projekt utemeljen 1965), Savremena književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga (Svjetlost, Sarajevo, 1984/85) i Prilozi za istoriju književnosti Bosne i Hercegovine (Institut za književnost – Svjetlost, Sarajevo, 1991), odnosnoMuslimanska književnost XX vijeka, I–XXV (Svjetlost, Sarajevo, 1991), Bošnjačka književnost u 100 knjiga (Preporod, Sarajevo, dugoročan projekt utemeljen 1995) i Bošnjačka književnost u književnoj kritici, I–VI (Alef, Sarajevo, 1998). Antologije: Panorama savremene bosanskohercegovačke proze(Udruženje književnika Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1961) i Stari bosanski tekstovi (Svjetlost, Sarajevo, 1969) Maka Dizdara, Suočeni sa svijetom: Antologija novije poezije u BiH (Svjetlost, Sarajevo, 1971) Huseina Tahmiščića, Hodoljublje: Izbor bosanskohercegovačkog putopisa i građa za bibliografiju (Svjetlost, Sarajevo, 1973) Alije Isakovića, Antologija savremene bosanskohercegovačkepoezije (Život, 7/8, Sarajevo, 1976) Ivana Kordića, Antologija savremene bosanskohercegovačke proze(Život, 7/8, Sarajevo, 1980) Džemaludina Alića, Antologija bosanskohercegovačke poezije XX stoljeća(Lica, 3/4, Sarajevo, 1981) Slobodana Blagojevića i Novije pjesništvo Bosne i Hercegovine (Svjetlost, Sarajevo, 1990) Stevana Tontića, odnosno Biserje: Izbor iz muslimanske književnosti (Stvarnost, Zagreb, 1972) Alije Isakovića, Antologija muslimanske poezije XX vijeka (Svjetlost, Sarajevo, 1990) Enesa Durakovića i deset antologija bošnjačke književnosti (Alef, Sarajevo, 1995–1997) Maka Dizdara, Đenane Buturović, Muniba Maglajlića, Aiše Softić, Emine Memije i Lamije Hadžiosmanović, Enesa Durakovića, Gordane Muzaferije, Alije Isakovića i Fahrudina Rizvanbegovića kao priređivača. Ovu dragocjenu dvostrukost bosanskohercegovačkog i bošnjačkog književnog reprezentiranja izdavačka kuća “Alef ” upotpunila je 2000. godine antologijama bosanskohercegovačke poezije XX vijeka (Enes Duraković, Mile Stojić i Marko Vešović), pripovijetke (Enver Kazaz, Nikola Kovač i Ivan Lovrenović) i drame (Gordana Muzaferija, Fahrudin Rizvanbegović i Vojislav Vujanović). Dodajmo ovom izboru i zbornik sa Simpozijuma o savremenoj književnosti Bosne i Hercegovine (Svjetlost, Sarajevo, 1971) te zbornik Književnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadašnjih istraživanja (ur. Midhat Begić, ANUBiH, Sarajevo, 1977), tematske brojeve časopisa Izraz (Savremena književnost u Bosni i Hercegovini, 11–12, Sarajevo, 1974, odnosno 3–4, Sarajevo, 1975) i časopisa Pozorište (Međuratna bosanskohercegovačka drama, 5–6, Tuzla, 1988, odnosno Savremena bosanskohercegovačka drama, 1–2, Tuzla, 1990), kao i niz monografija, studija i rasprava objavljenih u prethodnih četrdesetak godina u kojima se znanstveno definiraju status i modeli izučavanja i bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti.
  50.  Slobodan Blagojević, Poezija, mistika, povijest, Svjetlost, Sarajevo, 1986.
  51.  Slobodan Blagojević, Predgovor, u: Antologija bosanskohercegovačke poezije XX stoljeća, prir. Slobodan Blagojević, Lica, 3/4, Sarajevo, 1981, str. 4.
  52.  Isto, str. 9.
  53.  Radovan Vučković, Razvoj novije književnosti, Prilozi za istoriju književnosti Bosne i Hercegovine, Institut za književnost – Svjetlost, Sarajevo, 1991, str. 12.
  54.  Muhsin Rizvić, Poetika bošnjačke književnosti, u: Panorama bošnjačke književnosti, Ljiljan, Sarajevo, 1994, str. 35–36.
  55.  Ponestaje prostora: Panorama najnovije bosanskohercegovačke poezije (Izbor poezije i mikroeseji), prir. Željko Grahovac, Delta, Bihać, 2000.
  56.  Pod pritiskom: Panorama savremene bosanskohercegovačke priče, prir. Dragoslav Dedović, Prosveta – Altera, Beograd, 2008.
  57.  Antologija savremene književnosti Bošnjaka iz Sandžaka, prir. Almir Zalihić i Nuro Sadiković, Bosanska riječ, Tuzla – Wuppertal, 1998; Antologija savremene poezije Bošnjaka iz Sandžaka, prir. Almir Zalihić, Bosanska riječ, Tuzla Tuzla – Wuppertal, 2001; Gospodari balansiranja: Antologija savremene proze Bošnjaka iz Sandžaka, prir. Almir Zalihić, Zonex, Sarajevo, 2006.
  58.  Alija Džogović, Bijel behar: Antologija pjesama bošnjačkih pisaca Kosova i Sandžaka, Kulturna zajednica Bošnjaka Kosova u Švicarskoj, Prizren, 2002.
  59.  Hadžem Hajdarević, Nacionalno zaokruživanje književničkih biografija, Ljiljan, Sarajevo, 4–11. januar 1999.
  60.  Zanimljivo je ovdje spomenuti da je kulturnomemorijska reetnizacija književne tradicije karakteristična za sve tri bosanske etno-kulturne zajednice, ali je u brojnim tekstovima prožetim neskrivenim heteroimaginativnim stereotipima i idiosinkrazijama proskribirana samo bošnjačka književnohistorijska naracija.
  61.  Midhat Begić, Uz književna kretanja u Bosni i Hercegovini poslije oslobođenja, u: Djela, knj. IV,Raskršća III, prir. Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Veselin Masleša – Svjetlost, Sarajevo, 1987, str. 9.
  62.  Renate Lachmann, Intertekstualnost kao konstitucija smisla, u: Intertekstualnost & intermedijalnost, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta, Zagreb, 1988, str. 81.
  63.  Vladimir Biti, Književnost kao pamćenje, povijest književnosti kao sjećanje, u: Strano tijelo pri/povijesti: Etičko politička granica identiteta, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2000, str. 120.
  64.  Delotvornost tradicije podnaslov je knjige Utva zlatokrila Hatidže Dizdarević- -Krnjević (Filip Višnjić, Beograd, 1997), u kojoj autorica istražuje složene procese estetskih preobražaja usmene tradicije u novovjekoj srpskoj poeziji, a bitni uvidi rekonstitucije tradicijskih oblika i vrijednosti folklorne poetike pamćenja koji nisu podlegli kultu epske pjesme, nego su živi palimpsesti estetski reanimiranih obrazaca “narodne kulture” u modernoj poeziji mogli bi poslužiti kao uzoran model i u istraživanju prožimanja usmene i pisane bošnjačke književnosti.
  65.  Dževad Karahasan, Sjene vrta, u: Knjiga vrtova – O jeziku i strahu, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2002, str. 34.

 

behar.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top
PHP Code Snippets Powered By : XYZScripts.com