Za zločine u Vlasenici osuđena su samo trojica zločinaca, od kojih je jedan već odslužio kaznu
Pješačkim pohodima u znak sjećanja na žrtve vlaseničkog logora Sušica danas je obilježena 23. godišnjica od zatvaranja zloglasnog logora kroz koji je prošlo 8.000 osoba nesrpske nacionalnosti sa područja Vlasenice, a ubijeno ih je više od 1.600, piše Anadolu Agency (AA).
Preživjeli Vlaseničani tokom pješačenja od Turalića kod Kladnja posjetili su mjesta dvije masovne grobnice, Ogradice i Debelo brdo.
Protokol je izmijenjen i učesnici marša su odustali od posjete Memorijalnom centru, jer su se u isto vrijeme u Vlasenici održavale dvije svadbe i fudbalska utakmica pa policija nije mogla garantovati sigurnost.
“Žrtve u ratu, žrtve u miru”, kratko je prokomentarisao Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša u Bosni i Hercegovini, podsjećajući da je mali broj zločinaca procesuiran, te da bh. institucije ne znaju tačan broj logora, logoraša, te broj stradalih u logorima.
Logor Sušica bio je na istoimenoj rječici, duboku u gustoj šumi, skriven od javnosti. Ranije su tu bili magacini i skladišta, a početkom rata objekti su pretvoreni u mučilišta i mjesta masovnih egzekucija.
Osamdesetjednogodišnji Meho Musić u Sušici je bio zarobljen mjesec dana, tokom kojih je trpjeli neviđene torture. Dok pokazuje ožiljke i otvorene rane na leđima, koje su posljedice premlaćivanja i iživljavanja, kazuje da se vratio živjeti u Vlasenicu i da se nikog ne boji.
Njegova komšinica Sultanija Patković imala je 37 godina kada je sa maloljetnom djecom, kćerkom i sinom, odvedena u logor u Sušici.
“Tamo sam bila 40 dana. Danima smo bili bez hrane i vode, tukli su nas i maltretirali. Najviše mi je krivo što su to radile naše komšije srpske nacionalnosti, a jedan od njih je došao i rekao ‘Ima li ovdje Patkovića, da im siječemo uši?’. Žene su rekle da nema nikog od Patkovića i on im je povjerovao, a mi smo spašeni. Živim ovdje 15 godina i nemam nikakvih problema, a oni se prave da se nikad ništa nije desilo”, priča Patković, brišući suze.
Maloljetnog Hasana Rizvanovića u Sušicu je odveo kolega njegovog starijeg brata, koji se, tvrdi Rizvanović, sada krije u Srbiji.
“Iako je znao da imam 15 i po godina, Zoran Obrenović me izveo iz kuće. U ovom sam logoru bio samo jedan dan, ali nikom ne bih poželio da tu bude ni pola sata. Klečali smo dok su nas tukli čime su stigli i gdje su stigli, a ‘zaprimio’ nas je zločinac Dragan Nikolić zvani Jenki. Kasnije su me odveli u Zvornik i u Batkoviće, a razmijenjen sam poslije 12 mjeseci i 21 dan u Šibošnici. Bio sam u katastrofalnom stanju”, prisjeća se Rizvanović, koji je danas prvi put bio u Sušici, ali zbog uzbuđenja i pomiješanih emocija nije bio u stanju da se približi logoru.
Sve je posmatrao sa udaljenosti, objašnjavajući da je tužio bh. entitet Republiku Srpsku, ali “po nekim njihovim shvatanjima, stigla je presuda da je slučaj zastario i da mora platiti 1.750 KM sudskih troškova”.
“Kada su to čuli, a znajući da moja porodica teško živi, moji drugovi su mi skupili 2.050 KM koliko moram platiti sa kamatama. Međutim, drugi mi savjetuju da to nipošto ne radim, jer sam ja žrtva, a tim činom bih pogazio sve što sam naveo u tužbi. Sada ne znam šta da radim i sramota me ljudi koji su mi dali taj novac”, u dilemi je Rizvanović.
Iako se znaju imena i prezimena i postoje dokazi, za ratne zločine u Vlasenici do sada su osuđena samo trojica zločinaca. U Haškom tribunalu na 20 godina dugu zatvorsku kaznu osuđen je Dragan Nikolić zvani Jenki, koji je kaznu već odslužio. Bastah Predrag zvani Car u Sudu Bosne i Hercegovine osuđen je na 22 godine zatvora, a Goran Višković zvani Vjetar na 18 godina.
Akos.ba
