Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Kolumne i intervjui > O vrtlogu rata na Bliskom Istoku: Zašto Sirija

O vrtlogu rata na Bliskom Istoku: Zašto Sirija

Kalašnjikov visoko podignut iznad glave u čvrsto stisnutoj šaci, plameno oko eksplozije i divovski oblak dima i pijeska, pucnji izmiješani sa vriskom žrtava u noćnim klubovima, vojnici i policajci na ulicama… …do temelja porušena zgrada i dječija ručica koja stidljivo viri ispod ruševina, „From Paris with love“ flomasterom ispisana slova na bombama, live prenos leta rakete do cilja, i tako u nedogled. Ovo su u poruke, poruke ispisane krvlju. Primaoc osjeća svaku sa bolom i gorčinom u ustima, ali ih nikada pomno ne čita a još manje shvata. Čemu svo ovo nasilje?

U svijetu u kojem živimo gotovo da nije moguće prelistati novine, pregledati portale ili uključiti TV a da nas ne zaprepaste jezivi prizori rata i zapljusnu valovi nevino prolivene krvi.
Između ostalih sukoba u svijetu, koji sa manje ili više intenziteta potresaju svijet u Siriji se pod plaštom borbe protiv Asadovog režima, terorizma i borbe protiv istog, vodi jedan drugi sukob, sukob za ostvarivanje regionalnih, geopolitičkih, geostrateških, ekonomskih pa i ciljeva sentimentalne prirode. U ovaj rat, pored snaga odanih Asadovom režimu, snaga FSA i snaga ISIL-a, direktno ili indirektno su involvirane i neke od regionalnih sila poput Turske, Izraela, Saudijske Arabije i Irana, zatim Rusija dojučerašnja velesila koja više manje sada ima status regionalne sile, evropske zemlje poput Francuske i SAD kao jedina svjetska sila.
Da bi se shvatio širi kontekst rata u Siriji potrebno je znati da ovo nije prvi puta kako je ovaj prostor postao predmet geopolitičkih i geostrateških igara. Zašto je to tako? Zašto Sirija?

Sirija zauzima veoma specifičan prostor, prostor koji se nalazi se na razmeđu civilizacija i koji je redovno kroz historiju bio poprište sukoba. Na ovom prostoru su se izmjenjivali Feničani, Egipćani, Hetiti, Aramejci, Asirci, Babilonci, Perzijanci, a na kraju i Aleksandar Makedonski. Zemlju kasnije osvajaju Rimljani i u tom je periodu jedna od najrazvijenijih provincija. U sedmom vijeku prostor Sirije osvajaju Arapi i sa sobom donose najmlađu religiju islam. U srednjem vijeku bila je poprište borbi između Bizanta, Arapa, križara i Turaka Seldžuka. Nakon Prvog svjetskog rata postaje francuska kolonija. Ustanak protiv francuske vlasti (1925-1927) je krvavo ugušen. Godine 1941. je proglašena nezavisnost koja je ostvarena tek 1946. Od državnog udara 1963. zemljom vlada Socijalistička arapska stranka BAAS (pod vodstvom Hafiza El Asada) čime Sirija dolazi pod uticaj SSSR-a, a sada Rusije. Borbe sa Izraelom, vojni udari i neuspješno ujedinjenje 1958. godine sa Egiptom, miješanje u prilike u Libanu, te na kraju i Zalivski rat obilježili su modernu Siriju.

Sirijski položaj je veoma često dovodilo zemlju i njene stanovnike na prvu liniju fronta. Kroz njenu teritoriju prolazili su veoma važni trgovinski putevi između Azije i Evrope, a isti je i kopnena poveznica između Arabijskog poluostrva i Afrike sa Evropom. Nadalje njen pristup Sredozemnom moru i granica sa Izraelom i Turskom smještaju Siriju u poseban geopolitički i geostrateški kontekst. Iran kao jedna od regionalnih sila ovdje vidi svoju šansu, te nastoji proširenjem saveza sa Rusijom i otvorenom podrškom Asadovom režimu da ostvari svoje interese i ciljeve proširenjem svog uticaja na ovom području. Nakon završetka Hladnog rata Ruska Federacija, sada Rusija izgubila je veoma važna geostrateška uporišta i pristup toplim morima. Jedini pristup toplim morima koji je Rusija uspjela da sačuva, a trenutno se vode otvoreni oružani sukobi za ista jesu luka Sevastopolj na Krimu, te sirijska luka Tartus.

SAD i NATO sve manje doživljavaju Rusiju kao globalnu silu. Gubljenje i ovih posljednjih uporišta ruske flote na toplim morima svakako bi dodatno potvrdilo stavove o gubljenju statusa globalne sile. Doduše njen nuklearni arsenal još uvijek osporava ove stavove. Strateški partner interesima SAD na ovom prostoru je Izrael, koji pored zaštite interesa SAD u ovom regionu ima i vlastite ciljeve i interese. Nestankom Sirije, što nije nemoguć scenario nestali bi i opravdani zahtjevi za povratkom okupirane Golanske Visoravni (Hadhbat al-Jaulan) koja je pod okupacijom Izraela još od „Šestodnevnog rata“ između Sirije i Izraela 1967. godine, te ponovno 1973. godine nakon Jokumpirskog rata. Bitno je napomenuti da su destabilizacijom Sirije u Izraelu ponovno podgrijane ideje i vjekovni snovi o velikom Izraelu i koji bi trebao da se prostire na području između Nila i Sredozemnog mora na zapadu i Eufrata i Persijskog zaliva na Istoku.

Sa druge strane rat u Siriji direktno utiče na okolne zemlje poput Jordana, Libanona, Saudijske Arabije i Turske, a o Iraku je suvišno i govoriti. Sigurnosna situacija je uveliko pogoršana. Civili ali i vojne formacije ilegalno prelaze granice, ako se to još uvijek može tako nazvati, ekonomija i trgovina su ozbiljno poljuljane a trgovinski putevi prelocirani, krijumičari i trgovci oružjem zadovoljno trljaju ruke, a rijeke izbjeglica se svakodnevno slijevaju u zemlje regiona. Sve ovo su faktori koji direktno utiču na susjedne zemlje ali i svijet u cjelini. Turska, kao sjeverni sirijski susjed među prvima je osjetila posljedice rata u Siriji. Kurdska manjina na sjeveru Sirije, podržana od strane Kurda iz Turske i Iraka, te vlada zapadnih zemalja involvirana je u sukob i bori se protiv Asadovog režima sa jedne i ISIL-a sa druge strane. Turski glavni interes je da sačuva jedinstvo i cjelovitost države, nasuprot kurdskih interesa, kao naroda koji nema svoju nacionalnu maticu, i želje za ujedinjavanjem u jednu državu koja bi obuhvatala dijelove Turske, Irana, Iraka, Armenije i Sirije. Važno je za napomenuti da ova ideja ima svoje pobornike u evro-atlanskim vladama.

Ekonomski aspekt ovog rata daje istom jednu posebnu dimenziju, jer je bilo čiji prosperitet neodvojiv od raspoloživih resursa, prvenstveno onih koji se koriste za dobijanje energije. Područje Bliskog Istoka predstavlja jednu od glavnih žila kucavica koja pokreće svijet. Bez nafte i prirodnog plina svijet bi jednostavno prestao biti onakvim kakav jeste. Dokazane rezerve ovih energenata na Bliskom Istoku iznose 67% od ukupnih svjetskih rezervi. Potrebno je znati da kontrola cijene nafte na svjetskom tržištu ima dvojaku ulogu. Interes SAD i EU, koji su ovisni o nafti jeste da cijena nafte i plinu budu što je moguće niže. Sa druge strane zemlje snabdjevači poput Saudijske Arabije, Kuvajta, Katara, Venecuele, Iraka, Irana, pa i Rusije koja ima značajne rezerne ovih energenata nastoje da svoja bogatstva prodaju po što višoj cijeni. Destabilizacija Iraka, Libije pa i cijelog ovog regiona unazad nekoliko godina dovela je do pada cijena ovih energenata na svjetskom tržištu. Sirija nema velike rezerve plina i nafte (dnevna proizvodjna 530.000 barela), ali je veoma bitno za napomenuti da su prava na eksploataciju prije sukoba bila isključivo rezervisana za kompanije u državnom vlasništvu. Nadalje, važno je znati da preko sirijskog teritorija prolaze dva veoma bitna naftovoda, jedan iz iračke provincije Kirkuk i drugi od Kuvajta, te oba završavaju na sirijskoj obali. Imajući ovo u vidu nije teško zaključiti da ovaj sukob ima i ekonomsku pozadinu.

Sentimentalni aspekt ovog rata je od izuzetne važnosti. Sirija, kao i mnoge druge zemlje nema kompaktnu demografsku sliku. Većina stanovništva su Arapi, manji dio su Kurdi (9%). Međutim, ovdje je bitnije naglasiti religijsku sliku. Islam je najzastupljenija religija. Uz većinske Sunite (70%) značajan udio u stanovništvu čine i druge skupine i sekte: Alaviti, Šiiti i Druzi. Kršćani su manjina i čine oko 9% stanovništva. Razlog zašto ovo napominjemo ima svoj historijski kontekst. Naime, državni udar Hafiza al-Asada, pripadnika manjinskih Alavita označio je kraj razdoblja nestabilnosti, ali i početak represivne politike prema većinskim Sunitima. Al-Asad se kombinacijom političke represije uspio održati na vlasti sve do svoje smrti 2000. godine, a nasljedio ga je sin Bašar. Demonstracije inspirirane takozvanim „arapskim proljećem“ označile su početak sukoba, ali i neviđenog nasilja, koje ako ćemo iskreno kazati najviše osjećaju oni najslabiji, djeca, žene i stariji. Zahtjeve pobunjenika podržale su susjedna Turska, Saudijska Arabija i zaljevske države, a potom SAD, EU i druge države zapadnog svijeta. Asadov režim je, sa druge strane, dobio sličnu podršku Rusije i Irana. Sve regionalne zemlje sa većinskim sunitskim stanovništvom su se solidarisale sa Sunitima u Siriji, sa druge strane Iran kao zemlja sa većinskim Šiitskim stanovništvom je otvoreno stao na stranu Alevita i Asadovog režima. Ovo nije novina. Solidarisanje sa patnjama pripadnika iste etničke skupine ili religije zabilježeno je u mnogim konfliktima širom svijeta, u Ukrajini, Kašmiru, Burmi, Sudanu, Iraku, pa i kod nas u Bosni i Hercegovini.

Odgovoriti na pitanje, zašto Sirija i zašto rat u Siriji, je veoma teško i zahtijeva dublju analizu i određenu vremensku distancu. Povod za rat u Siriji je zasigurno jedan, a to je Asadov režim i njegov odnos spram sunitske većine. Razlozi za otpočinjanje konflikta su mnogobrojni i moramo ih tražiti. Oni su sigurno veoma dublji nego sam povod. Oni imaju svoj geopolitički, geostrateški, ekonomski ali i religijski karakter.
Koliko će sirijski konflikt trajati nije poznato. To zasigurno neće zavisiti samo od Sirije i sirijskog naroda. Okončanje rata i kraj nasilja uveliko zavisi od interesa regionalnih i svjetskih sila. Do tada, dvolični svijet će i dalje da govori: „Žao nam je.“

Za Akos.ba piše: Mr. Rašid Kasumović

 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top