Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Vijesti iz svijeta > Muslimani u Južnoj Africi nakon aparthejda

Muslimani u Južnoj Africi nakon aparthejda

Islam je manjinska religija u Južnoj Africi. Muslimani, kojih ima oko jedan million, sačinjavaju manje od 2% ukupnog stanovništva od 52 miliona. Oko 90% muslimana su označeni kao muslimani ‘’Indijci’’ ili muslimani ‘’Malajci’’. Prvi su potomci radnika i trgovaca koji su emigrirali sa Indijskog potkontinenta od 1860. godine ; drugi su potomci robova koji su dovedenii sa područja Južne i Jugoistočne Azije početkom 17. stoljeća. Oko 10% muslimanske populacije čine tzv. muslimani ‘’Afrikanci’’, koji su starosjedioci ove zemlje. 

Ova imena i termini su problematični, naravno, jer ljudi ne mogu biti strpani u grupe koje se razlikuju po biološkim rasnim skupinama, kojima možemo dodati određene karakterisitike. Međutim, u Južnoj Africi nakon aparthejda, popis stanovništa dijeli populaciju na četiri osnovne rasne kategorije: Bijelce, ‘’Obojene’’, Azijce i Crne Afrikance. Malajci su dio ‘’Obojene’’ skupine. Ove kategorije su uveliko prihvaćene od strane većine Južnoafrikanaca, uklopljene su u svakodnevni život, te su zaista stvarna društvena pojava. 

Statistike ne predstavljaju činjenice o kvalitetu života muslimana na ovim prostorima. Veliki broj muslimana žive gradskim načinom života i žive u rasno podijeljenim gradskim kvartovima i predgrađima. Ezan se može čuti skoro svugdje gdje živi više muslimana i medrese-islamske škole su prisutne u velikom broju. Koncentracija rasnih grupa na jednom mjestu izaziva osjećaj zgusnutosti društva koje popis nije spomenuo. 

Činjenica da se muslimani koji praktikuju islam okreću prema Mekki dok klanjaju ne govori da su svi ovi muslimani monolitna struktura. Naprotiv, oni su u velikoj mjeri razdijeljeni na rasnoj, klasnoj, etničkoj, jezičkoj, političkoj, obrazovnoj i dogmatskoj osnovi. Općenito, najveći finansijski dohodak imaju muslimani Indijci, , iza kojih slijede Malajci, pa onda Afrikanci. Ovo odražava veći nivo obrazovanja i manji nivo nezaposlenosti. 

Jezik je drugi primjer različitosti. Preko 90% Indijaca muslimana smatra engleski svojim maternjim jezikom. Među ‘’Obojenim’’ muslimanima podjela je jednaka između engleskog i afričkog jezika. Međutim, među Crnim Afrikancima, dominantni su starosjedilački jezici poput isiZulu, isiXhosa, Sepedi, Setswana i SiSwati. 

Većinu 20-t og stoljeća, muslimani su bili ugroženi politikama segregacije i aparthejda od strane uzastopnih Vlada koje su vodili Bijelci.. Institucionalizirani rasizam, ograničenje zaposlenja, migracijski radni sistem , drugačije pogodnosti, usluge koje su bazirane na rasnoj osnovi, kao i različita socijalna pomoć, su rezultirali dubokim nejednakostima koje su se manifestovale kroz rasizam. Ovo je imalo mnogo uticaja na muslimane Indijce i Malajce. Tako što su se odvajali u zasebna područja grada koja su također bazirana na rasama, je omogućilo muslimanima da grade džamije i medrese i da praktikuju islam u prihvatljivom okruženju. Lakši pristup obrazovanju je doveo do većeg nivoa pismenosti i većina djece Indijaca i Malajaca su završile škole i diplomirala na Univerzitetima Zapadnog Cape-a (za ‘’Obojene’’) i Univerzitetu Durban- Westville (za Indijce). Masovna edukacija je dovela do ekonomske pokretljivosti i bila je od ključne važnosti u preoblikovanju koncepata o svom identitetu i religiji. Pošto je sve veći broj muslimana imao pristup printanom svijetu, napravio se jedan veliki iskorak od ‘islama koji se shvatao zdravo za gotovo’’ i ‘islama koji je sada postao objašnjavan i shvaćen’’. Mlađi, obrazovaniji muslimani su preispitivali tradicionalne koncepte islama u isto vrijeme kada je konzervativna interpretacija Islama postala institucionalizirana. 

Tzv. Nacija Duga 

Aparthejd se završio oslobađanjem Nelsona Mendele 1990. godine, ukidanjem zabrana na političke organizacije, pojavom višestranačkih pregovaranja i napokon, prvom demokratski izabranom vladom u Južnoj Africi 27. aprila 1994. godine. Nova antirasna demokratija nije prihvatala islamska stanovišta, naprotiv, Vlada na čijem čelu je bio Afrički Nacionalni Kongres je legalizirala abortus, prostituciju, pornografiju, itd. Zajedno sa svim pozitivnim djelovanjima nove demokratske vlade, i agendom afričke renesanse, te uticajem globalizacije, ove dramatične društvene, političke i ekonomske promjene su izazvale značajne promjene ponašanja među velikim brojem muslimana. 

U Zapadnom Cape-u se pojavila najezda ‘’malajizma’’. Ovo se mora sagledati iz perspektive ‘nacije duge’’ , koncepta koji je promovisao Nelson Mendela ,koji je ohrabrio ljude da traže svoj vlastiti identitet. Neki muslimani su osudili ovo oživljavanje Južnoistočnog Azijskog identiteta. Akademik Shamil Jeppie tvrdio je da “ukoliko predstavnici novo-osnovanih etničkih skupina, sa svojim bogatim vezama, doprinesu jednoj vrsti izolacije, uskogrudnosti i obijesnih ponašanja bilo gdje u svijetu, trebaju biti osuđeni i odbačeni od strane Južne Afrike i njenih muslimana.”

Grad Cape je, također, bio i mjesto političkog radikalizma u ime Islama, kada su vođe pojedinih zajednica osnovale asocijaciju “Ljudi protiv gangsterstva i droga’’ u maju 1996. godine kako bi se borili protiv širenja upotrebe droga i gangsterstva. Asocijacija se oslanjala na islamske vjerske izvore – bez uzimanja u obzir historijski kontekst- koji su naglašavali imperativ svakom vjerniku da se suprotstavi nemoralu i kriminalu putem konkretnih akcija i djela kako bi se postiglo pravedno i moralno ispravno društvo. Oni koji su odbili da to rade ili su krikikovali ovu Asocijaciju bivali su proglašeni licemjerima, munaficima. Asocijacija je pridobila veliki broj muslimana zbog upotrebe islamskih slogana, odjeće i retorike , sa dodatnom podrškom društva koja je nastala kako rezultat naglog širenja upotrebe demokratskih medija, u formi Radija 786. 

Napredak ove Asocijacije ozbiljno je ugrozio antirasnu demokratiju u razvoju. Nasilje je doseglo opasne razmjere jer su članovi bandi uzvraćali sistematskim programom ubijanja muslimana biznismena i profesionalaca, dok su bombe odjeknule u nekoliko džamija. Asocijacija je upozorila na ugroženost društvenog života i civilnog društva u Zapadnom Cape-u. S obzirom da su natjerali vlast da se pozabavi ovim problemom , njihove taktike su destabilizirale civilno društvo. Policija je bila poprilično ravnodušna kada su se dešavala ubistva između članova Asocijacije i članova bandi, ali su veoma ozbiljno shvatili prijetnju kada su počeli bacati i aktivirati bombe u restoranima i policijskim stanicama u bjelačkom dijelu Cape Town-a s početka 1998. godine. Od početka 2000. godine policija se posvetila ukidanjem i uništavanjem Asocijacije tako što je hapsila njene ključne vođe i ličnosti. Na ovaj način pokret je ugašen u roku od dvije godine. 

Okretanje jezgru 

Među muslimanima Indijcima, mnogi su počeli da se ‘’okreću jezgru’’ : sve više žena je počelo pokrivati lice, nositi nikab, počelo se pridavati više pažnje kada su u pitanju vjerska pravila pri konzumiranju hrane, broj muslimana koji su išli na hadždž svqke godine dramatično se povećao, televizori su sve više bili ukidani i izbacivani iz muslimanskih domaćinstava, pojavila se devesternizacija odjeće, mnogi muškarci su počeli nositi arapske galabije, kratku kosu, obrijane brkove i duge brade, mnogi su odustajali od životnog i zdravstevnog osiguranja i okrenuli se islamskim bankama, islamski mediji su cvjetali ( radijske stanice, novine i časopisi, televezijski kanali), i veliki porast islamskih škola. Rasprave oko vjerskih pitanja su u suštini nestale, pošto je jedina ‘’istina’’ pripadala ulemanskim krugovima. Preispitivanje uleme je značilo preispitivanje istine. 

Druga upadljiva odlika novog islama jeste lična reforma, gdje su mnogi pojedinci bivali sve više vezani za šejhove- duhovne vođe. Mnogi muslimani se povlače u svoj vjerski identitet u privatnim životima i stvaraju ograničenja po pitanju nekoliko vrsta kontakata poput onoga između muškaraca i žena, muslimana i nemuslimana, muslimana i države, islama i sekularizma itd. U uvođenju novih i strožijih islamskih principa u privatne i javne domene, muslimani su korisitli nove slobode sekularne države da redefinišu vrstu muslimana koji oni žele da budu. 

Neprijateljstvo prema Državi? 

Kada pogledamo situaciju ‘’iznutra’’, vidimo da su muslimani koristili ustav da realizuju specifične potrebe i prava. Npr., lobiranje moćnih muslimana je navelo vladu da formira Južnoafričku komisiju za pravna pitanja, projekat komiteta koji je osnovan 1999. godine, na čelu sa vrhovnim sudijom Muhamedom Navsom , da se napravi nacrt zakona o islamskim brakovima. Ovaj zakon nije izglasan zbog različitih interpretacija bračnog prava od strane muslimana. 

Ova neodlučnost ne implicira neprijateljstvo prema državi kod većine muslimana, niti postoji ozbiljan i sistematski projekat ka tome. Dok su mnogi islamski intelektualci i profesionalci zabrinuti zbog novog konzervatizma, ova pojava se neće riješti sve dok ulema nastavlja da oblikuje tradicije i uvjerenja većine muslimana. 

Iako su prvi afrički muslimani stigli u Natal iz Zanzibara 1872. godine, njihov broj je ostao veoma mali do prije nekoliko desetljeća. Širenje islama u Zapadnom Cape-u je dobilo svoj procvat šezdesetih godina, uz pomocć pionirskog rada imama Abdullaha Haruna, koji je prekršio zakon ušavši u afričke dijelove grada i bavio se da’wom, širenjem islama. Na drugim mjestima, Afrikanci su prihvatali islam uglavnom kao rezultat vlastitih odluka i djela, ali i naporima Međunarodnog islamskog centra za da’wu čiji je osnivač Ahmed Didat. 

Ovo je u suprotnosti sa sjevernom, zapadnom i centralnom Afrikom, gdje su trgovci odigrali ključnu ulogu u širenju i uspostvaljanju islama. Indijski trgovci u Natalu su uveliko ostali izolirani od Afrikanaca. Zapravo, sa historijskog stanovišta, Afrikanci su smatrali Islam ‘’ indijskom religijom’’, i eksploatatorskom vjerom zbog njihovog povezivanja islama sa indijskim trgovcima. Postoji veoma ubjedljiva percepcija među Afrikancima da je Islam isključivo indijska religija, i Afrikanci koji prime Islam se smatraju ‘’koloniziranim’’ od strane Indijaca. Od početka devedesetih godina broj muslimana se povećao zbog velikog broja pristiglih iseljenika muslimana iz Burunde, Kenije, Ruande, Angole, Malawija i drugih afričkih država. 

Tenzije između muslimana Afrikanaca i muslimana neafrikanaca su izašle na površinu. Afrički muslimanski lideri su napravili razliku između “historijski uvezenih” i “historijski starosjedilačkih” muslimana. Mnoge muslimane Afrikance vrijeđa činjenica da se njihovim potrebama ne pridaje pažnja, jer lokalni muslimani reaguju veoma brzo i skupljaju i obezbjeđuju hranu, novac i lijekove muslimanima, žrtvama prirodnih katastrofa ili ratova u drugim dijelovima svijeta. Afrički muslimani se pitaju zašto pažnja lokalne muslimanske zajednice nije usmjerena prema njima istim intenzitetom. 

Postoji mnogo toga da se uradi od strane indisjkih i malajskih muslimana da se premoste rasne podjele i da se stane u kraj ideji da je islam religija bogatih ‘’stranaca’’ koji voze skupa auta, žive u prelijepim kućama, obilno troše na blještave džamije, i koji ne mare za afričke muslimane. Mlađi afrički muslimani naglašavaju potrebu da se osnuje jedna nezavisna struja gdje će islam biti u fokusu sa socio -kulturološkim iskustvom afričkih muslimana. 

Šira muslimanska pitanja 

Južnoafrički muslimani nisu imuni na internacionalna dešavanja. Iako je većina muslimanskih zajednica osudila napade na Svjetski trgovački centar u Nju Jorku 11. septembra 2001. godine, lokalni muslimani su bili napadani u velikom broju gradskih kvartova. Dešavali su se prijeteći pozivi Muslimanskom sudskom vijeću sq sjedištem u Cape Town-u, nakon kojeg je uslijedilo podmetanje požara u njihovim prostorijama. Većina južnoafričke uleme je zabranila samoubilačke napade. 

Govoreći na popularnom tv- kanalu Islam, muftija A.K. Husejn je izjavio da je samoubitsvo u bilo kojem obliku zabranjeno u Islamu, zatim da je Poslanik s.a.v.s. upozoravao svoje sljedbenike da ne smiju ubijati slabe i stare osobe, žene i djecu tokom svojih borbi, ili uništavati imovinu, te stoga samoubilački napadi nisu dozvoljeni. 

Muslimni su, također, osudili i američku invaziju na Afganistan u oktobru 2001. godine, i Irak u martu 200 3. godine, učestvovali su u velikim demonstracijama za podršku palestinskom narodu, koja je organizovana od strane Palestinskog komiteta solidarnosti. Ovaj Komitet je naglašavao međureligijsku podršku, jer su smatrali da sukob koji se tamo dešava jeste izvor prava zemljišta i ljudskih prava, više nego vjerski sukob između pripadnika islama i judaizma. Južnoafrička komunstička partija, Cosatu, kao i brojne nevladine organizacije poput Foruma antiprivatizacije, su učestvovali u ovim demonstracijama. U februaru 2006. godine, hiljade muslimana je izašlo na mirnu šetnju u Pretoriji, Cape Town-u i Durbanu, kao dio internacionalnih protesta protiv objavljivanja kontraverznih karikatura poslanika Muhammeda s.a.v.s. u danskom časopisu Jyllands-Posten. Mnogi su također, bojkotovali danske proizvode i lokalni časopis Sunday Times, koji je je kritikovao muslimane koji su tražili sudsku zabranu objavljivanja pomenutih karikatura. 

Između integracije i izolacije 

Konzervativna ulema, općenito, obeshrabruje muslimane da učestvuju u mirnim šetnjama. Organizacije poput Džamiat KZN i Gauteng pripisuju slabost muslimana njihovim vlastitim duhovnim nedostacima, više nego zapadnoj vojnoj i tehnologijskoj superiornosti. Njihova poruka jeste da će muslimani vratiti oduzetu slavu tako što će svaki pojedinac musliman usavršiti svoju vjersku praksu. Oni naglašavaju namaz i popravljanje samoga sebe, umjesto javnih protesta koji uključuju miješanje muškaraca i žena. 

Općenito, dok većina muslimana želi da sprovodi šerijatski zakon, nema pokušaja da se stvori opoziciono sudsko tijelo. Organizirana muslimanska tijela se često žale jer država funkcionira daleko od onoga kako muslimani prakticiraju islam. Na osnovu ovoga, kruže priče o tome kako u Južnoj Africi postoji ‘’prijetnja islama’’. Novinar Max Du Preez je nepravedno optužio muslimane za umiješanost u napad na izraelski hotel Paradise Mombasa u Keniji 27. novembra 2002. godine, te doveo u pitanje lojalnost južnoafričke muslimanske zajednice državi. Martin Schonteich sa Instituta za sigurnosne studije je rekao Klubu pisara kriminala u Pretoriji, u februaru 2003. godine, da postoji ‘’ fundamentalizam u porastu unutar muslimanske zajednice…pa čak i tradicionalni umjereni lideri postaju uveliko ušutkivani’’. Kao rezultat razvoja ‘’radikalne’’ slike islama, javna pisma upućena urednicima novina, kao i pozivi u otvorene tv- programe predstavljaju muslimane negativno. 

Muslimani se smatraju netolerantnim, suprotstavljenim demokratiji i ljudskim pravima, zatvorenim za nove ideje, lahko posežu za nasiljem. Ovi pogledi odražavjau uticaj svakodnevnih medijskih izvještaja o sukobima u kojima učestvuju muslimani diljem svijeta. 

Većina muslimana, naprotiv, je aktivno učestvovala u antirasnoj demokratskoj vladi, suprotstavljajući se shvatanju određene manjine da oni ne mogu prihvatiti širi demokratski pokret zbog političke saradnje sa nemuslimanima koju su oni smatrali neislamskom. Većina uleme, intelektualaca i društvenih lidera su savjetovali muslimane da učestvuju u demokratskim izborima. 

Zapravo, većina ih je direktno savjetovala da glasaju za vladajući Afrički nacionalni kongres. Afrička muslimanska stranka (osnovana 1994.) i Afrička moralna stranka (1999.) nisu uspjele da se izbore za mjesto u Parlamentu. Nacionalna stranka koja se prethodno nazivala Stranka bijelaca, a zatim i Demokratska alijansa nisu uspjele da opravdaju strahove muslimanskih manjina da afirmativna akcija  i visok nivo kriminala uništavaju državu. 

Međutim, neki muslimanski aktivisti, su izrazili nezadovoljstvo zbog podržavanja Afričkog nacionalog kongresa na nekritički način. Smatrali su da nije sebično da muslimani baziraju svoje političko opredjeljenje čisto na činjenici da nisu diskriminirani zbog njihove religije, na neoliberalnim ekonomskim politikama koje su omogućile mnogim poslovnim ljudia da ostvare velii uspjeh. Oni vjeruju da muslimani trebaju razmotriti činjenicu da je veoma malo toga urađeno da se ispune zahtjevi masa. Postoji također i briga o planu vlade da otvori ambasadu u Iraku u saradnji sa stranim vladama, što je dovelo do misterioznog nestanka Khalida Mahmuda Rašida, i drugih osumnjičenih za saradnju sa talibanima i Al Kaidom. Kružile su priče da je Rašid, koji je uhapšen u oktobru 2005. godine, zapravo uništavan u američkom zatvoru. 

Muslimani su bili veoma istaknuti u Vladi. Među ministrima muslimanima su Kader Asmal ( Ministar poslova raspolaganja vodom) , Valli Moosa (Ministar okoliša), Abdullah Omer (Ministar pravde) i Naledi Pandor(Ministar obrazovanja). Aziz Pahad je bio zamjenik ministra vanjskih poslova, Essop Pahad je bio specijalni savjetnik predsjedniku Thabo Mbekiju. Ebrahim Resul je bio gradonačelnik Zapadnog Cape-a, i trenutno služi kao južnoafrički ambasador u SAD-u. Dok je vrhovni sudija Ismail Mohamed zauzimao najveću poziciju u pravnom sistemu države sve do svoje smrti. Muslimani općenito, izražavaju zadovoljstvo da je Južna Afrika jedna od ‘’najsigurnijih’’ država za muslimane nakon 11. septembra, i priznaju da Južna Afrika vodi nezavisnu politiku na međunarodnoj političkoj sceni. Jedna indikacija da je većina zadovoljna sa položajem muslimana u Južnoj Africi jeste interes za emigraciju u neke od zapadnih zemalja poput SAD-a, Kanade i Velike Britanije koji je u velikom porastu. 

 

Prof. Goolam Vahed, Univerzitet KwaZulu- Natal 

Za Akos.bA priredila: Anesa Gegić

 

 

 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top