Vi ste ovdje
Home > U Fokusu > Moj stariji brat Istanbul: Smrt i život gradova

Moj stariji brat Istanbul: Smrt i život gradova

“A kad smo odredili da umre, crv koji je bio rastočio štap njegov – upozorio ih je da je umro, i kad se on srušio, džinni shvatiše da su znali nevidljivo, ne bi ostali u kazni prezrenoj.“(Es-Seba ’:14)

 U prethodnom ajetu vidimo velikog Sulejmana, a.s. – najmoćnijeg čovjeka koji će ikad hoditi našom planetom – u sjedećem položaju oslonjenog na štap u pozi aktivnog mislioca kakav je i bio.

Međutim, Gospodar nam iz cijele te slike zumira jedan maleni detalj u dnu njegovog štapa/oslonca, gotovo pa zadnju kariku u prehrambenom lancu, sićušnog i bespomoćnog crva, preko kojeg nas uči induktivnom promišljanju tj. donošenju logičkih sudova od manjeg ka većem.

Pošto se cio događaj opisuje u kontekstu kur’anskog poglavlja koji nosi ime grada “Es-Seba’”, iskoristit ćemo tu činjenicu te samo ime poglavlja iskoristiti kao još jednu lupu za aktivno promatranja i promišljanje širih implikacija ovog ajeta, nastojeći vidjeti kroz istu obrise savremenih gradova i smjernice za njihovo oživljenje.

Naravno da ovdje Sulejman, a.s., uzimajući u obzir njegovu moć u više svjetova, transživotne ingerencije od samog vrha do dna prehrambenog lanca, vrlo efikasne obavještajne službe koje su detaljno pokrivale nebo, kopno i vodu, aktivno razumijevanje logike svih oblika života, zakonodavnu i izvršnu vlast kojom je raspolagao, može biti posmatran kao metafora za jaku državu i nadnacionalnu uniju kamoli jedan grad.

Teško je naći bolje paralelu između jedne ovakve raskošne osobe sa cijelim koloritom izgrađenih identiteta i grada koji svojom veličinom podsjeća na najveću kopnenu životinju, ljepotom na pauna a dinamikom na košnicu pčela ili mravinjak.
Grada preko čijeg se uskog bosforskog moreuza, dugog svega 31 kilometar, prelijevaju svi snovi, ambicije i aspiracije evropskog i transatlantskog Zapada ka Istoku i Istoka ka Zapadu, čineći ga najvećim svjetskim energetskim čvorištem. I vrlo sličnog čovjeka.

U nastavku ovog rada koristeći induktivnu metodu zaključivanja pozabavit ćemo se crvima rastočiteljima sistema pravde, moralnog sistema, crvom neukusa koji rastvara estetske slike savremenih gradova, crvom diskriminacije i šovinizma i još nekim delicijama istočnjačkih kuhinja.

Iako sam već napisao cio priručnik za ulazak u nove gradove (“Mentalni Parkour”) oslanjajući se na jasne ajete koji su mape puta do najrazličitijih gradskih riznica, ovaj put, dragi čitaoče, želim podijeliti s tobom jedan eksperiment sproveden u jednom danu u jednom gradu na sedam različitih lokacija.

Putnik koji dolazi u novi grad, pogotovo ako dolazi zrakom prilično brzo napušta jednu teritoriju odvajajući se fizički i energetski od svih poveznica koje su se sihronizovale između njega/nje i konkretne teritorije i svega što ista nosi.
Takva veza, između nas i svega što nas okružuju bilo da su u pitanju drugi ljudi i svi drugi oblici života, donekle je predstavljena u filmu “Avatar” gdje se izuzetno senzibilna bića povezuju sa nervnim sistemima svega u prirodi (biljaka, životinja, ptica i sl.) putem završetaka vlastite kose prodirući u najskrivenije kodove logike svega, komunicirajući telepatski.

Putujući kopnom čovjek se postepeno odvaja od energetskih priključaka i postepeno se konektuje na nove energetske priključke prolaskom kroz nove teritorije, puno brže se utapajući u dominantnu energiju nove sredine, neosjetno gubeći tu vrijednost više.
Uvijek mi je zanimljiva nelagoda i osjećaj neizvijesnosti koja prati čovjeka slijetanjem na novi aerodrom i tokom prolaska kroz masu koja dočekuje putnike na izlaznim vratima aerodroma. Rast te naše nelagode i neizvjesnosti srazmijeran je našem nepoznavanju osoba koje nas dočekuju na aerodromu ili vremenskoj distanci od posljednjeg susreta.
Što je duži boravak bio u zemlji iz koje se putuje to nam se otvaraju veći energetski prozori zračnim dolaskom na novu teritoriju. Prvim neposrednim kontaktom sa čovjekom na toj novoj teritoriji ulazimo u proces sinhronizacije sa dominantnom lokalnom energijom uklapajući se u vibracije talasa specifičnog kolektivnog uma.
Period tog uklapanja je često povezan sa pređenim vremenskim zonama tj. ukoliko smo preletili tri vremenske zone vrijeme potpune sinhronizacije sa lokalnom energijom može trajati tri dana.
Što duži let to duži period adaptacije.

Međutim, osobi izoštrenih čula, senzibilizirane duše opremeljenoj odličnim tehnikama razmišljanja dovoljno je par minuta u tom međuprostoru prelamanja različitih energija da kapitaliziraju svoju vrijednost više jasnim umjetničkim, naučnim ili poslovnim inovacijama i novitetima sa kojima su u stanju praviti i višedecenijske obrte.

Kur’an nas uči na mnogo mjesta, a posebno kroz priču o Sulejmanu, a.s., da ne postoji neživa priroda te da sve pulsira aktivnim životom govoreći o svom postojanju na unikatan način. I ljudi se razlikuju po specifičnosti životne logike koju koriste a kamo li nebrojene druge forme života.
Koliko različitih logika toliko i različitih oblika komunikacije tj. jezičkih kodova.

Komunikacija na kopnu je slična komunikaciji u okeanima gdje su talasi, vibracije, prenos zvuka, vibracije emocija gušće tj. cijela interkonektivnost okeanskog sadržaja samo je na prvi pogled brža i jasnija.
Ajkula je u stanju namirisati strah plivača na nekoliko kilometara, osjetiti krv isto tako. Vrlo slično je i sa kopnenim ajkulama tj. ljudskim predatorima koji su se popeli na vrh prehrambenog lanca otvoreno prkoseći iznurenoj radničkoj klasi, naprimjer, “Ant Hill” i “Elysium” rezidencijama na Taksimu čija imena su inspirisana SF filmovima u kojima elite grade luksuzne kvartove na razvalinama Zemlje ili u svemiru distancirajući se od osiromašenih kao od kuge.

Pitanje za razmišljanje je da li se čistoća odnosno uprljanost društva može mjeriti na isti način na koji se mjeri i kvaliteta vode mora?
Da li je dovoljno uzeti u epruvetu mali uzorak vode rijeke, mora ili okeana na više različitih mijesta, odnijeti u laboratorij i na osnovu jasne analize tih izuzetno malih uzoraka vode izvesti sveobuhvatne zaključke u pogledu pokrivača naših najbrojnijih eko sistema?
Probat ćemo sa istom metodom kada je u pitanju kopneni eko sistem tj. ljudsko društvo.

Prva lokacija okeana zvanog Istanbul sa koje vadim prvi uzorak vode za ispitivanje je Bayazid.
Biram prometnu pješačku lokaciju uz Bayazidovu džamiju tako da mi je univerzitet ispred mene, prometna ulica iza leđa, sa desne strane škola Kur’ana uz samu džamiju (Bayezid Camii Kur’an Kursu), a sa lijeve strane prodavač kukuruza na trgu u produžetku.
Sjedim na malom kružnom zidiću koji okružuju kvadratni metar travnate površine na kojoj često odmaraju studenti i mačke te razapinjem mreže svojih čula u opisanom prostoru pokrivajući njegov cio vizuelni i auditivni aspekt. Glavne tačke te obavještajne mreže čine najrazličitiji pogledi koje bacam i inkluzivno kružno slušanje.
Istu stvar radim na klupama ispred Sultan Ahmedove džamije, u Gülhane parku preko puta naučnog muzeja “İslam Bilim ve Teknoloji Tarihi Müzesi” (Ostao mi je u sjećanju po tinejdžerima koji u prolazu traže cigaretu), na Taksimu, u metrou, na aerodromu i u avionu punom turskih državljana.

Nakon cjelodnevnog nasumičnog hvatanja fragmenata razgovora od strane na stotine slučajnih prolaznika, dolazim do slijedećih statističkih podataka.

Glavna i najzastupljenija tematika koja je prožimala preko 90% razgovora od strane prolaznika svih generacija i rodova u opisanom prostoru je bio novac. Konteksti u kojem je spominjan novac su bili: dugovi, isplate, provjere stanja na računu, pokloni, kirije, cijena različitih namirnica i odjevnih predmeta itd. Spominjane sume u ogromnoj većini slučaje nisu prelazile 200 turskih lira.

Druga najzastupljenija tema je bila vezana za međuljudske odnose gdje su prolaznici u paru skretali pažnju jedno drugom na loše vještinje slušanja (žena ženi, žena muškarcu), žalili se na nelojalnost, nebrigu, opisivali treću osobu kao nazadnu i maloumnu (jako frekventna upotreba riječi kojom se opisuje nečija zaostalost u razvoju – “gerizekali”).
-Beni bakmıyorsun, söylediklerimi dinlemiyorsun – isfrustrirana je starija otkrivena žena koja u hodu ne gledajući je kritikuje mlađu pokrivenu djevojku koja osmijehom skriva nelagodu zbog javne blamaže.

Treća tema po zastupljenosti je bila vezana za traženje određene lokacije i dogovaranje susreta.

Četvrta teme su bile osvete i zluradosti zbog tuđe nesreće. Naprimjer radost dede sa sijedom bradom zato što je što je zet u porodici slomljenih nogu završio u bolnicu i radosno zaopštavanje te vijesti nekoj ženskoj osobi preko telefona pod temom “müjde”/”radosna vijest”.
Brojne radosti zato što je nekome Allah presudio ili tek treba da presudi – “Allah cezasını verdi/versin”.

Peta tema je bila odraz nezadovoljstva zbog pravca u kojem se Istanbul razvija. Bilo da je to nezadovoljstvo usmjereno od strane više sekulariziranih četvrti Istanbula prema četvrtima koje obiluju džamijama i aktivnijim vjerski životom, bilo da je obrnuto.
Paralelno s tim odvijaju se aktivni procesi identifikacije sa kulturom oduševljenja.

-”Kendi memleketimizi yabancılastırdık”, “Yobaz”, “Gerici”, “Frenk gibi davranıyor”, “Bonne chance kolay gelsin” – samo su neki termini koje savremeni Turci koriste da pežorativno opišu neistomišljenike, samokritički identifikuju procese otuđenja od vlastitih izvornih korijena ili naglase simpatije prema određenoj kulturi posuđujući tuđice.

Najmanje zastupljena tema je tema Kur’ana i to na samo jednom mjestu – ne računajući džamiju – citiran je Kur’an. U avionu. I to u kontekstu kritike nekog priglupog imama:

-Salak imam diyor ki dünya yuvarlak değil, dönmüyor – oštar je srednjovječni puniji gospodin dok se obraća saputniku na letu Istanbul – Sarajevo, vidno isfrustriran zbog izjave određenog imama koji još ne zna da je Zemlja okrugla i da se okreće.

Ova rečenice me podsjetila i na neke razloge zbog kojih na milione Turkinja proživljava krizu vjerskog identiteta često se stideći asocirati sa neperspektivnim dekadentnim vjerskim krugovima nastavljajući nositi hidžab samo iz puke navike (mnoge ga i skinu) i nespremnosti da pravdaju promjenu vlastitog vizuelnog imidža okolini te da problem Turske nije samo sve veća polarizacija društva na vjersko i sekularno nego i duboka unutarnja kriza i jednog i drugog pola, a kojoj niko – izuzev dijagnostičara – ozbiljno ne pristupa.

-“I trošite od onog čime vas opskrbljujemo, prije nego nekom od vas dođe smrt, pa rekne: “Gospodaru moj! Kad bi mi odložio do roka bliskog, pa da dajem sadaku i budem od dobročinitelja.” (Kur’an, Licemjeri, 10) – bili su ajeti proučeni poslije ikindije namaza u Sultan Ahmedovoj džamiji, recitovani u duhu kultivisanja sjećanja smrti i fokusa na procese umiranja, a usko vezani i za kauzalnost trošenja i pokajanja kojom se vole služiti u svoje svrhe sve organizovanije religije.

Ovi fantastični ajeti iz poglavlja indikativnog imena sublimiraju strategiju glavnih organizatora vjerskog života Turske i puno šire, a koja glasi: “Odriješite nam kesu da vas razriješimo grijeha”.

Desetine drugih časnih kur’anskih ajeta koji se redovno čuju u preko 80.000 turskih džamija kao objekata bez bilo kakve značajnije društvene relevantnosti, prečesto vankontekstualno interpretirani te kao takvi zloupotrebljeni u vještačkom inženjeringu kulta smrti – i pozabavljenošću umiranjem umjesto avangardnim življenjem – a koji navlači tamu i bore na uvehlo lice cijelim muslimanskim društvima, sabotirajući im kvalitetan PR.

Zamislite 80.000 kapitalističkih objekata diljem jedne države, naprimjer mercedesovih ili poršeovih firmi, sa ogromnih halama na fantastičnim lokacijama, ali u kojima se ne proizvodi ništa vrijedno plasmana na šire domaće ili svjetsko tržište jer mašine nisu podmazane, sektori proizvodnje rasformirani, sektor za inovacije i razvoj ukinut, a ispred svakog objekta radnim danima upošljena po jedna neambiciozna osoba koja naplaćuje po 5 eura razgledanje objekta i penjanje na nekada aktivni industrijski toranj/munaru. Jednom sedmično pred vikend potencijalni radnici se redovno okupe u svim tim objektima da čuju poslovođu/imama i njegov razvojni plan za svaki objekat pojedinačno i vrate se praznih glava kućama očekujući intervenciju sa neba, psihološki uspokojeni jer su bacili par eura sadake na sergiju namjenjenu za kozmetičko dotjerivanje tih objekata.

U tom stogodišnjem prodavanju magle nerijetko je taj poslovođa/menadžer/imam toliko nekreativan i istrošen da – umjesto potenciranja praktičnog poduzetništva ili definisanja konkretnih pošasti (npr. bolno siromaštvo i još bolnija nepismenost) protiv kojih bi stalo cijelo društvo bez obzira na ideološki predznak – koristi banalne sekularne datume i simbole vezane za te datume (npr. nova godina, djeda mraz, 8. mart itd.) – teme prevaziđene i u frizerskim salonima – kao homogenizirajuće teme, kojima zbija oko sebe redove svoga pokislog stada, huškajući ih na te vječite muslimanske vjetrenjače, kao jedini način da produži svoj radni ugovor i sačuva vlastitu društvenu poziciju.

Slično je i sa drugim vjerskim subkulturama unutar istog religijsko-civilizacijskog kruga – uključujući i subkulturu zombificiranih FB lešinara u virtuelnim džamijama skrivenih iza nevjerodostojnih avatara koji lete na svaku bačenu kost glođući je u vlastitim FB brlozima – sa malom razlikom u homogenizirajućim temama u ovom slučaju narogušenog stada (npr. tespih, brkovi, boja hidžaba, detalji obredoslovlja i druge kozmetičke teme).
I tako u samozačarani krug.

Kada bi opisanu devalvaciju funkcije ovih sakralnih objekata uporedili sa devalvacijom čovjeka onda bi to bilo, naprimjer, kad da doktor neurohirurgije završi kao mesar koji satarom cijepa kosti mrtvih životinja upotrebljivih u različitim čorbama i kašama namijenjenih bjelosvjetskim trpezama.

Tako su fabrike za proizvodnju najvećih ljudskih, naučnih, duhovnih, kreativnih, poslovnih i sveukupnih civilizacijskih vrijednosti otišle pod stečaj i postale fabrike za kretenizaciju društva pod parolom – od džamijskog Don Kihota do društvenog kikota.

Najfrekventnija korištena riječi je bila: para/novac, a najčešće koristena lična zamjenica je prvo lice množine: biz/mi, bizim/naše itd.

Poznato je da je tursko društvo kolektivističko sa obrazovnim sistemom i cjelokupnim ustrojem koji razvija kolektivističku svijest. Međutim, taman da o tom društvu ne znamo ništa analizom frekvencije upotrebe prvog lica množine s lahkoćom možemo uočiti pomenutu društvenu karakteristiku.
Indikativno je da u svakodnevnoj konverzaciji oženjeni muškarci svih uzrasta kada spominju svoje supruge koriste izraz “bizim hanım…”/”naša supruga”. Naravno da ovo nije otklon od posesivnosti jer prisvojna zamjenica u ovom slučaju ne indicira unutarporodično dijeljenje jedne supruge sa drugim članovima porodice nego se radi o stidu od bliskog asociranja azijatskog muškarca sa ženom.

Izraz “bizim hanım…”/”naša žena” ima psihološku funkciju pacificiranja žene čije se veće potrebe na ovaj način eliminišu isticanjem mnoštva njenih uloga (čitaj over busy hanim) jer na njoj stoji cijela kuća, porodica, djeca, mužev osjećaj bitnosti, ekonomija itd.

Izraz “bizim hanım…” je i forma iskrivljenog ‘kraljevskog plurala’ kojim nezasluženo ustoličeni kralj (muž) samo u neobaveznom spominjanju vlastite supruge ističe neizbrojivost njenih uloga koje, kao, cijeni i vrednuje.

Pažljivo uho vrlo često može u jednoj te istoj rečenici koju izgovara muškarac osjetiti sve iznad opisano i prepoznati nipodaštavajući odnos nevješto umotan u lažni respekt:

-“Bizim hanım orasını bilmiyor…”/”Naša hanuma ne zna to mjesto…” – u istoj rečenici vidimo inauguraciju kroz korištenje manipulativnog ‘kraljevskog plurala’, priznanje u prvom dijelu rečenice i devalvaciju njene orjentiranosti u vremenu i prostoru u drugom. Ujedno se dešava depersonalizacija njene ličnosti tj. prolazi kroz proces oduzimanja vlastitih identiteta.
Na sličan način dolazi do depersonalizacije gradova u procesima globalizacije.

Ono što potkrjepljuje ove zaključke je vizuelni imidž grada u kojem dominiraju cijele povorke slomljenih ženskih duša i otupljelih pogleda.

Rijetka je ženska osoba sa izraženim islamskim vjerskim identitetom a da zrači sretno i veselo. Premalo je buntovnih pogleda iz kojih zrači funkcionalna kreativnost i njegovan ukus čak uzimajući u obzir i zvanično buntovne darkere i darkerke armiranih narušenih duša sa metalom od nosa, usne, jezika, preko pupka.

Pored mnoštva ženskih figura koje se gegaju usljed pretilosti i manjka životne energije, primjetio sam više razbijenih noseva na iznad prosječno lijepim ženskim licima. I pokrivenim i nepokrivenim. Ali i jedne i druge su bile u pratnji muškaraca hladnih lica kraj kojih su fizički ozlijeđene žene isijavale strah i postiđenost.

Mnoštvo drugih statistika, uključujući i svakodnevne crne hronike jasno govore o enormnom fizičkom nasilju nad ženama u turskom društvu nedvosmisleno nam kazujući da je i ovo društvo dobrim dijelom duboko ženomrzačko.
Ali ne samo ovo društvo jer savremeni muškarac ne zna da li bi ženu mrzio, plašio je se, tukao je, uzimao je pod svoje krilo da je iskoristi ili zaštiti, tepao joj ili je karao (ružio, korio).

I na Balkanu je situacija jednako alarmanta uzimajući u obzir sve pokazatelje od statističkih do jezičkih.

Književni izraz “karati” (ružiti, koriti) žargonski je sinonim za varijantu seksualnog odnosa kroz čiju upotrebu vidimo da muškarci doživljavaju seks kao disciplinsku mjeru ili izdušni ventil za vlastiti nagomilani životni gnjev, a ne kao najuzvišeniju formu oplemenjujućeg komuniciranja putem kojeg se u drugoj osobi kroz najpotpuniju moguću komunikaciju budi ono najbolje.
Induktivnom metodom analize njenog tretmana od strane muškaraca u jednom društvu možemo precizno pretpostaviti zdrav razvoj i trajanje određenih gradova jer žena je grad u gradu (ubijanje potencijala ljudi je ubijanje grada), a naredni ajet poglavlj Es-Saba’ koji dolazi odmah poslije na početku citiranog upravo nudi preciznu formulu za temeljito oživljavanje gradova:

“Stanovnici Sabe imali su dokaz u mjestu u kome su živjeli: vrtove, zdesna i slijeva. “Jedite hranu Gospodara svoga i budite Mu zahvalni; kakav divan kraj i Gospodar koji mnogo prašta!” (Es-Seba’, 15).

Ako su žene njive naše (El-Bekare, 223), kako to Kur’an precizno definiše ističući važnost cjeloživotnog bdijenja nad svim njihovim identitietima i potrebama, važnost optimalnog navodnjavanja novim nadahnućima, pravovremenog uklanjanja korova gorkih emocija i samomrcvarećih misli, sijanje najboljim sjemenom inspiracije i pomaganje u iznjedravanju najsočnijih plodova – onda je obaveza muškarca da te njive pretvori u najljepše i najbogatije vrtove i bašče koje raznovrsnošću boja svojih brojnih društvenih identiteta bude divljenje i oduzimaju dah. Tek tada se za određeni kraj/grad/mjesto može reći: “…kakav divan kraj i Gospodar koji mnogo prašta!” (“بلدة طيبة و رب غفور”)

Isticanje u Kur’anu raskošnih vrtova zdesna i slijeva kao ajeta/znakova uspješnosti visokog nivoa najkvalitenije životne organizacije u stvari prije svega upućuje na optimalan menadžment ljudskih resursa – kao nukleus zdravog društvenog razvoja – koji vodi i najboljim estetskim urbanističkim rješenjima određenog prostora življenja.

Klasični komentatori Kur’ana (naprimjer Et-Taberi u svom djelu “Džamiu’ el-Bejjan”) opisujući Sabu ističu da besprijekornost pomenutih vrtova ide to do te mjere da u njima nije viđen bilo kakav nametnik, muha, komarac, akrep ili zmija te da je dovoljno bilo prošetati kroz vrtove sa košarom i ista bi vrlo brzo puna najsočnijim plodova koji bi sami uslijed optimalne zrelosti upadali u košaru bez da prolaznik krene prema istim svoji rukama.

Ukoliko vrt posmatramo kao ispravno obrađenu njivu tj. metaforu za njegovanu ženu čiji kreativni životni prostor je uređen sa najnesebičnijom ljubavlju i pažnjom, a intelekt i duh glorificiran onda je i ta žena bez crnih mušica nametnica u svojoj glavi i bez akrepa i guja otrovnica u svojim grudima. Uvijek spremna da ponudi najbolji dio sebe i prije nego li krenemo prema njoj nudi najsočnije plodove svoga odnjegovanog duha, uma i fizičkog bića, ne štedeći sa inspiracijom i poticajem ostatka društva na najveće podvige.

U suprotnom, slijedi opravdana bujica nezadovoljstva, manifestacija najrazličitijih tvrdoglavosti, mukotrpnih sabotaža svega od šerpe do postelje, od gorke hrane do neposlušnog potomstva, u jednom samodestruktivnom osvetničkom procesu zbog propuštanja tako veličanstvene prilike da od zemlje izvajamo fascinantne okrepljujuće vrtove.

“Ali oni su nezahvalni postali, pa smo na njih poplavu pustili, popuštanjem brana nastalu, i zamijenili im njihove vrtove drugim vrtovima sa plodovima gorkim i tamariskom i neznatnim lotosom divljim.”
(Es-Seba’, 16)

Moj stariji brat Istanbul je jako senzibilan kad su u pitanju ulične mace za koje se u brojnim četvrtima pobrinuo izgrađenim kućicama nudeći im sigurno sklonište u hladnim noćima.
Njegovim ulicama danas raste generacija djevojčica koje samopouzdano govore o svojoj ljepoti, inteligenciji i zrače samopouzdanjem i žarom za osvajanjem svijeta.

-Kim daha güzel? Tabiki ben. Hemde düşünüyor?! – desetogodišnja curica retorički pita majku i mladju sestru da li je ljepša od figure kraj koje se slika i istovremeno daje samoafirmativni odgovor blago koreći uopšte postojanje dileme dok pozira pored kipa u parku.

Međutim, negdje tokom transformacije tih djevojčica u žene to samopouzdanje okopni, ljepota počinje da jenjava, a inteligencija se gasi sa gašenjem životnog žara u njenim očima.
Da li je možda problem to što ulaganje u žensko samopouzdanje ne prati i izrada tankog pancira sačinjenog od isprepletenih halki vrhunskih emocionalnih i socijalnih vještina za zaštitu od životnih udaraca? Jer vrhunsko samopouzdanja bez konkretnih poluga/alata samozaštite je kao voz bez kočnica.

Ništa drugačije nije ni sa transformacijom dječaka u muškarce.

-Abi, sigaran var mi? – pita me jedan od trojice tinedžera samo što sam sjeo preko puta naučnog muzeja “İslam Bilim ve Teknoloji Tarihi Müzesi” u Gülhane parku.
Nakon kratkog ćaskanja posmatram ih dok se udaljavaju nesvjesni basnoslovne vrijednosti muzeja koji im se nalazi na dohvat ruke (ulaznica u muzej je jeftinija od kutije cigareta) i koji je pun naučnih inovacija nekadašnjih avangradnih muslimanskih mislioca od Kaira preko Endelusa do Bukhare i Semerkanda.

Današnji Ummet je pun ovakvih dječaka koji koriste cigaretu kao vremensku mašinu (time machine) koja ih nakratko odvodi u vrijeme zamišljene vlastite zrelosti koja traje cigaretu hoda. Ili ulaze u veze sa sličnim djevojčicama ašikujući svega par mjeseci jer je to i previše vremena da pokažu sav svoj mangupluk i duh nakon čega traže novu djevojku koja će se diviti njihovim starim forama.

Ta faza često traje do tridesete godine i poslije jer se ne usuđuju uskočiti u nove porodične i profesionalne uloge koje će sebi samoinicijativno dodijeliti.
Karakter dječaka i djevojčice se ne gradi na obali ili u luci (kući, učionici) nego na pučini otvorenog mora (braku i brojnim drugim terenskim istraživanjima i žrtvovanjima).
Tajna izgradnje karaktera leži u preuzimanju brige.

Preko puta mene su sjele četiri pokrivene djevojke, po svemu sudeći studentice, razmjenjujući između sebe neke ispisane listove. U svojoj bilježnici sam već imao skicirana pitanja na temu savremenog turskog hardvera i civilizacijskih softvera, pripremljenih za spontani ulični intervju. Razmišljanja Ayşe, Merve, Elif i Songül kao i rezultati tog intervjua su već za jednu drugu priču.

Sjećam se prije rata koliko su mostarska djeca uživala u mučenju gradskih mačaka vežući ih između dva automobila, lijepeći ih za točkove i bacajući ih sa velikih visina uživajući i prepričavajući svom društvu nijanse krikova tih mučenih životinja.

Da li je ratni vrisak i stradanje diljem svijeta razbacanih Mostaraca kao i stradanje cijelog Mostara u kojem je srušeno ono što je vezivalo dvije obale i eho nekadašnjeg mačijeg vriska zbog pokidanih udova zavezanih za dva automobila dok su se udaljavali jedan od drugog?

Moj stariji brat Istanbul u svojim njedrima krije četvrti koje se poput opisanih mostarskih mačaka udaljavaju jedna od druge uz puno kidanja i boli. U nekim četvrtima Istanbula se uopšte ne čuje ezan i djeca koja na tim mjestima odrastaju vidjeće strance u djeci iz drugih četvrti od kojih će bježati, a u kojima se baštine drugačije vrijednosti.

Moj stariji brat Istanbul je učestvovao u obnovi Starog mosta u Mostaru iznova povezujući dvije obale, ali ne pravi mostove aktivne kulturne razmjene i saradnje između svojim opština (kao što su npr. Fatih, Sultan Ahmed, Bayazid, Sultan Eyub i sl. s jedne strane i Beyoğlu, Galata, Şişli, Kadıköy, Nişantaşı s druge strane) povezujući i približujući vjerski i sekularno orjentisanu omladinu koja se trenutno udaljava jedna od drugih svjetlosnom brzinom.

Moj stariji brat Istanbul pun je sitne neuhranjene sirijske dječice koja oskudno odjevena i uprljanih iznemoglih tijela i kose prose do kasno u noć razvučeni između nesanice i neimaštine, iako istanbulski sinovi imaju dvorce sa po hiljadu i pedeset praznih soba.

Ako se eho vriska mostarskih mačaka čuo u svim dijelovima planete dokle li će se tek čuti eho vriska mazluma od neadekvatno zbrinute siročadi preko očaja i tuge neafirmisanih i neostvarenih muslimanskih žena do usamljene braće koja iako u jednoj zemlji postaju jedni drugima stranci?

Moj stariji brat Istanbul već danas treba svoju mlađu i zdraviju braću i sestre koji nisu zamijenili čisti vazduh pešterskih, prokletijskih i bosanskih planina za turski smog iz sitnih ličnih ovosvjestkih interesa niti da bi bili puki kuriri.
Mlađe ljude koji hode cijelom Turskom vjerujući da će u anadolskim selima naći bolje učiteljice života i opstanka u “worst case scenario” okolnostima nego na prestižnim univerzitetskim katedrama.

Mlađe ljude neopterećene vještačkim društvenim funkcijama i položajima jer znaju da opunomoćuje samo Allah.
Mlađe ljude oba spola osposobljene da hode po rubovima najrazličitijih društvenih krugova povećavajući im – kroz jasne projekte – dodirne tačke između urbanog i ruralnog, tradicionalnog i modernog, vjerskog i sekularnog.
Mladi ljudi koji znaju da je Mehmed Fatih jednom osvojio Istanbul, a da ga oni moraju iznova i iznova osvajati vlastitim idejama i projektima svakim novim ulaskom (kao i žene).

One koji znaju tako elegantno uskladiti cijelu lepezu vlastitih identiteta, posebno vjerski i profesionalni, izbjegavajući ohol kvazivjernički pogled sa imaginarnog duhovnog Elysiuma na razvaline pokleklog ljudskog morala, učeći svijet tajnama najboljeg inkluzivnog životnog pristupa, na vrijeme eliminišući sve crve nezasluženog elitizma, životnog neukusa i loše estetike.
(I munare kao tornjevi aljkavih duhovnih kolonizatora moraju postati ‘people & environment friendly’).

U suprotnom, porast će manevarski prostor raznih stranih i domaćih centara moći koji će putem različitih obavještajnih mašinerija unijeti duboki nemir, razdor i puno krvi.

Tada će biti već kasno obratiti pažnju na crva u kljunu galeba te sjesti i plakati slušajući lepet krila raštrkanih galebova koji će biti jedini podsjetnik na bezbrižne dana na Bosforu.

To je taj moj stariji brat, zajedno sa desetinama moje druge starije braće diljem globusa, koji trebaju više nego ikad hitnu pomoć svoje mlađe braće i sestara.

Istanbul, 02. mart, 2015.

Piše: Edin Tule

hd

 divanhana.com

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top