Vi ste ovdje
Home > Obrazovanje i odgoj > Brak i porodica > Minska polja muške sujete: Kad žena sebi čini nepravdu?

Minska polja muške sujete: Kad žena sebi čini nepravdu?

Piše: Edin Tule

Sujeta je osjetljivost na sve ono što može ugroziti naše uvjerenje da smo bolji od drugih u nečemu što nam je bitno, a manifestuje se kroz potcjenjivanje, zluradost, sabotiranje, itd. To uvjerenje ima razne oblike i često mutira u narcisoidnost, lažni ponos, oholost. Da bi održala to uvjerenje (koje okolina nedovoljno potvrđuje) sujetna osoba je sklona obezvređivanju vrijednosti i važnosti konkurencije. Stoga sujetni ljudi imaju iskrivljenu sliku o sebi i drugima, kao i o ulogama drugih i njihovim životima. Bitno je istaknuti da ukoliko posjedujemo pomenutu osjetljivost, međutim ne obezvređujemo konkurenciju nego studiramo njene prednosti te kroz zdrav takmičarski duh nastojimo jasnim rezultatima dokazati da smo bolji, pomenuta osjetljivost mutira u zdrav ponos. Tokom razvoja naših ličnosti u početnim fazama na komplimente reagiramo širenjem zjenica, prsa nam se lagano nadimaju, dok nam se usne nezaustavljivo razvlače u izdajnički osmijeh. Međutim, kako sazrijevamo i ugrađujemo u naše ličnosti masivne cigle zrelosti i iskustva, na kritike prestajemo reagovati zlobnim škiljenjem kroz stisnute oči, na tuđi uspjeh prestajemo osjećati stezanje u grudima dok na komplimente odmahujemo rukom reagujući potpuno ravnodušno na tuđa mišljenja, jer znamo da ona opisuju samo površne aspkete naše ličnosti. Međutim, ukoliko imamo ljude/generacije koji su prošli kroz djetinjstvo i ranu mladost a da ih neko od autoriteta (roditelj, trener, vjeroučitelj, itd.) nije suočio sa vlastitom osrednjošću, pravdajući njihove neuspjehe i hraneći njihovu sujetu izjavama „bili ste bolji ali je sudija bio nepravedan“ ili „bitno je učestvovati“ ili „neka ste vi meni živi i zdravi“, itd., izrastaju u bića jako krhka spram kritika i pohvala te razvijaju odbrambene mehanizme (atak na ličnost kritičara ili snishodljivost spram laskavcima) u cilju očuvanja željene (ali nepotvrđene) slike o sebi. Klasičan primjer sujete je kolegijalna sujeta u različitim profesijama. Što je neko u određenoj profesiji manje afirmiran on/ona je manje siguran/na u svoje vrijednosti i samim tim osjetljiviji/a spram uspjeha kolege/kolegice čiji napredak ne može oprostiti jer „priznanje tuđe vrijednosti smatra vlastitom uvredom“ – kako ističe A. Adler. Tako da je sujeta direktno povezana sa niskim samopouzdanjem i vlastitom nerealiziranošću te možemo reći da je sujeta kipući duševni koktel prouzrokovan stanjem uma koji je sačinjen od neukusnih sastojaka bezidejnosti, nerealnosti i visoke ambicije, promiješanih štapićem tuđeg uspjeha za koji nam se – u našoj nesigurnosti – čini da nas ugrožava.

 Kad žena sebi čini nepravdu
Muškarac koji ima iskrivIjenu predstavu o sebi u smislu da govori npr. kako bi bio najbolji fudbaler svijeta samo da ga je imao ko finansirati – hraneći sličnim mislima vlastitu sujetu iz neostvarenog životnog sna – teško da će imati išta manje iskrivljenu predstavu o ulozi žene u njegovom životu. Napad na granice tog krhkog sna u kojem budan sanja kako je nešto više nego što u biti jeste, najteže prima od strane žene koju inače vidi kao glavnog prehranjivača njegove sujete. Još od vremena kada je nastanjivao pećinu, muškarac je razvojni plan za svoju suprugu artikulirao kroz filozofiju: „Zna se ko lovi, a ko vatru loži!“, dok je supruga preživljavala u toj zajednici bučno se diveći ulovu svog muškarca. Nakon razvoja agrikulture, porodična idila se odvijala pod novim motom: „Zna se ko kosi, a ko vodu nosi!“, dok bi se žena divila njegovom otkosu. I u modernom dobu žene utoljavaju nezaježljive muške sujete kroz kulinarska umijeća putem kojih im potvrđuju ko je glavni te da je njihova životna misija da tri puta dnevno marljivo pune crijeva svog muškarca, slijedeći prvu zapovijed muške sujete koja glasi: „Ljubav prema muškarcu ulazi na njegova usta!“ I to donekle objašnjava zašto je zadržavanje žene u kuhinji najčešći oblik linije manjeg otpora odnosno nepravde koju žena čini prema samoj sebi nauštrb ogromnog potencijala kojeg ne razvija. Otac, muž, brat sin te iste žene umjesto da se dobronamjerno postaraju oko obezbjeđenja odgovarajućeg konteksta u kojem se ta žena može afirmirati i proizvoditi nešto (intelektualno) vrijednije i materijalno trajnije od dnevnih obroka, oni podstiču njihove marginalne uloge „komplimentima“ tipa: „Da nije bilo naših hanuma i njihovih vrijednih ruku Ramazan ne bi bio onakav kakvim smo ga zamišljali!“ – kojim nastoje cementirati ženske vidike. Žene koje ne prozru odsustvo bilo kakvog razvojnog plana od strane svojih prvih muških mentora te ostanu doslovno hraniteljice muške sujete, prepoznajemo po izjavama koje razgolićuju psihologiju nasamarenih mazluma: „Otiću ja, pa ćete vidjeti kako vam je kad vam ne bude imao ko kuhati i servirati!“ – koji su jedini osjećaj bitnost izgradili oko šporeta i sudopera.

Stepeni i obaveze

Oduvijek je ženama u različitim kulturama bilo izuzetno teško da sačuvaju hrabrost i samopouzdanje, te da – ostvarujući velike društvene rezultate – pažljivo njeguju svoju ženstvenost bez potrebe za dokazivanjem kroz različite forme prilagođavanja; kao što je npr. izlet u muškobanjastost (npr. cigareta, farmerice, kaubojski hod, zanimanje za fudbal, ulični rječnik, nepotrebno druženje sa muškarcima, itd.) ili prilagođavanje pohotnom oku duhovnih bogalja u otmjenim kravatama koji tretira ženu kao ukrasni detalj.
Međutim, i u islamskoj kulturi uslijed polovičnih interpretacija tekstova islama, tretman žene od strane muškarca muslimana je rijetko u duhu islama.
„…a imaju muškarci nad njima stepen…“ (el-Bekare, 228)
Naprimjer, prethodni ajet se još uvijek prečesto koristi u cilju isticanja sveopšte ženske slabosti i neupitne muške superiornosti, iako ajet govori o nužnom rastu muškarca koji držeći svoju suprugu za ruku prati i pomaže njen rast i uspinjanje. Tako da svaki put kad se on popenje na novi stepen, istovremeno pomaže i njoj da stupi na naredni i tako ga slijedi u svakom razvoju. Stepen koji je dat muškarcu ispred žene je samo početna startna prednost koju ovaj treba održati i dokazati da bi njegova supruga također mogla da raste i napreduje prateći ga. On ne samo da može izgubiti taj stepen, nego može pasti deset stepenica ispod potrebnog nivoa razmišljanja i djelovanja. Dokazivanje i opravdanje tog jednog stepena iznad teče svaki dan kroz, naprimjer, bolju procjenu ljudi i situacija, bržu reakciju, veća ulaganja, veću informiranost, kvalitetnije čitalačke navike, veću žrtvu, bolje umrežavanje, itd. Ukoliko muškarac musliman bukvalno shvati ajet sa početka zapostavljajući iznad rečeno imamo sve potrebne elemente za cvjetanje žilavih oblika muške sujete. Tako da ako izgubi kontakt sa knjigom, zakaže u sposobnosti ispravne procjene ljudi i životnih prilika, dok njegova supruga nastavi sa ispravnim rastom i kvalitetnim životnim navikama, on će se itekako osjetiti ugroženim njenim rastom te ga nastojati obezvrijediti ili (suptilno) sabotirati. Mudra žena će shvatiti širu sliku i trenutačnu slabost svoga muža, pa će ga nenametljivo podstaći na rast bez niske želje da se naslađuje njegovom slabošću i staje mu na rane. Naprimjer, ukoliko razgovaraju te ona osjeti da on ne razumije određeni pojam koji je u razgovoru upotrebila, obzirno će upotrebiti njegov poznatiji sinonim, umjesto da ga likujući prozove ili mu počne profesorski objašnjavati. On će to cijeniti i shvatiti da ga njen razvoj apsolutno ne ugrožava nego nadopunjuje. Ukoliko, pak, ne odoli slatkoj želji da mu kaže: „E sad ću ti ja objasniti šta to znači!“ – njen suprug će osjetiti da gubi autoritet u porodici, neće pohvaliti tuđi napredak jer ga ugrožava, pa će spas od tog neugodnog osjećaja intelektualne inferiornosti pred jednom ženom vidjeti u njenom udaljavanju od knjige. Ukoliko se radi o primitivnom siledžiji izmaltretiraće je fizički i psihički, a ukoliko se radi o fakultetski obrazovanom muškarcu sofisticiranijih metoda, odvratit će joj pažnju od knjige trudnoćama i porodima odnosno tako što će mu u relativno kratkom vremenskom roku izoditi troje-četvero djece, pa uposliti svoje rukice pelenama, hapama, kašikama, te uslijed preopterećenosti zapostaviti svoje akademske/profesionalne ciljeve.
Kaže Poslanik, s.a.v.s.: „Da sam ikom naredio da učini sedždu nekoj osobi, naredio bih ženi da učini sedždu svome mužu.“ (Tirmizi, Ahmed, Hakim)

Prethodni hadis također postaje praktični rekvizit za bezuslovno potčinjavanje žene u rukama muškarca ukoliko se ne shvati obaveza muškarca koja proističe iz ove Poslanikove, s.a.v.s., poruke. Ako je poštivanje muža od supruge toliko velika stvar, do te mjere da žena neće pretjerati ni ukoliko bude tretirala muža kao božanstvo, onda je i muž obavezan da bude prema supruzi pažljiv, uvijek dostupan, uvijek spreman na oprost, daleko od sitničarenja i hvatanja za riječi, pun najtoplije ljubavi i razumijevanja, baš kao što se Milostivi Bog odnosi prema robu.
Naravno, prihvatanje ovog dijela pomenutih obaveza prema ženama muškarca obavezuje na dobronamjerno bdijenje – sa svog stepena više – nad razvojem svih aspekata njihovih ličnosti, a što je nemoguće ukoliko ne govorimo o zrelim, samouvjerenim, moralnim i jako senzibilnim muškim ličnostima.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Dama na minskom ili bijelom polju
Na upit zašto je muškarac stvoren prije žene neko je dosjetljivo izjavio da je muškarac stvoren prije žene zato što svakom remek-djelu prethodi nacrt ugrubo. Žena jeste remek djelo s obzirom na činjenicu da su žene emocionalno sofisticiranije i senzibilnije. Biti emocionalan/na – kako tvrdi berlinski psiholog Gerd Gigeren – ne mora uopšte imati negativne konotacije jer su emocije visokokoncentrirano znanje koje nam omogućuje intuitivno odlučivanje. Drugo je pitanje discipline u cjeloživotnom usavršavanju pomenutog emocionalnog potencijala. Žene su anatomski kompleksnije uzimajući u obzir sposobnost rađanja, spremnije na veći rizik uzimajući u obzir najneposrednija porodična iskustva od odvažnost kćeri da se, vrlo često, suprotstave roditeljima kao prvim autoritetima daleko prije i daleko frekventnije od sinova, pa do stupanja u brak. (Usput, provjerite statistike učesnika u ekstremnim sportovima, pa se uvjerite u dvotrećinsku veću prisutnost žena u odnosu na muškarce kada je u pitanju npr. bunggy jumping). Otpornije su na bol, direktnije u kontaktu sa realnim životom uzimajući u obzir da prosječna žena – računajući samo mjesečnicu – vidi više krvi nego najveći mudžahidi svijeta, a ipak je duboko u mraku vlastitog umnog zatvora satkanog od obeshrabrujućih predrasuda zbog kojih još uvijek nemamo ženskog Žil Verna ili Einsteina. Zašto?

Zato što je izuzetno zahtijevno istrajati u vlastitom rastu, izbjeći minska polja muške sujete, a istovremeno podstaći metamorfozu maminog sina u svjetskog čovjeka koji će svojoj supruzi biti najbolji partner u njenom razvoju. Hatidža, r.a., je savršena mentorica za sve žene modernog doba s obzirom da je njen život praktična mapa sa uputama za uspjeh kroz predominantna muška društva. U modernom vremenu, današnja muslimanka ne smije dozvoliti sebi – s obzirom na puno veće šanse za željeni individulani razvoj – da postane predmetom ponižavajuće ekploatacije kako vlastitog tijela tako ni duhovno-intelektualnog potencijala kroz nekreativne poslove koji joj se nameću. Hatidža, r.a., je uprkos nimalo blagonaklonom vremenu za ženu ipak uspjela ostvariti svoj potencijal – taktičnošću, mudrošću i povoljnošću vlastitog staleža – svestrano trgujući, komunicirajući i na kraju aktivno sudjelujući u epohalnom procesu rađanja nove ideologije. Ona nije nasjela na društvene predrasude po kojima žena mora pasivno sjediti čekajući dok joj se neko ne smiluje prosidbom i riješi njena životna pitanja, nego je prva prišla muškarcu – nakon što je ispravno procijenila njegov moralno-intelektualni potencijal – te mu otvoreno ponudila brak. Na samom početku spuštanja objave, u trenucima slabosti, straha i nesigurnosti Poslanika, s.a.v.s., odnosno njenog muža, znalački mu je ulijevala samopouzdanje, dizala moral, uspokojavala savijest, odagnavala dileme i strahove te mu pomagala da nastavi svoju misiju. Nije nimalo čudno što je Allahov poslanik, s.a.v.s. – čovjek koji je imao snagu 40 muškaraca – godinu u kojoj je izgubio svoju suprugu Hatidžu, r.a., proglasio godinom tuge, ističući na taj način svu veličinu vlastitog gubitka i praznine u svom životu koja je nastupila njenim odlaskom. Praznina koju nije mogla da popuni ni deset žena.
Koliko poznajete žena koje su u trenutku slabosti vlastitih muževa zbog, naprimjer, finansijskog bakrota, straha od ucjene, gubitka samopouzdanja ili jasnog životnog cilja – digle klonulog muža na noge poticajnim riječima npr. Tipa: Tvoje lice je kao skovano da bude ugravirano i ovjekovječeno na najkvalitetnijim kovanicama, tvoja prsa su dizajnirana da izdišu vazduh potreban za obavljanje historijskih govora, stope koje će ostaviti tvoje noge će slijediti milioni, a tvoje ruke su kao stvorene da broje velike svote novaca!? Ako žena poslije određenog vremena u braku primjeti da je jedino značajno što je rekao njen muž bilo ono „da, nudim!“ prilikom sklapanja braka, ona ima više opcija. Jedna je da otpleše sitno bosansko kolo po minskom polju muževe sujete, trudeći se da ne promaši niti jedan znak upozorenja te „odleti u vazduh“. Druga opcija je da postavi sebi pitanje: „Koliki je moj doprinos kao njegove životne saputnice/partnerice u njegovoj bezidejnosti?“ – pa da pokuša probuditi u njemu ono najbolje.
Pod tretiranjem muške sujete ne podrazumijevam podilaženje u beskonačnost, hranjenje ega lažima i glumatanjima u postelji niti da supruga svakih dva sata govori mužu da je najljepši i napametniji, nego ispravno korištenje ženskog manipulativnog potencijala u cilju ohrabrenja muža da nikad ne odustane od svojih plemenitih snova jer će samo u tom slučaju imati razumijevanja i za njene snove. Možete li zamisliti odnos prema snovima supruge od strane njenog muža koji joj, na početku braka, strastveno priča o svojoj želji da kad-tad ode u Japan, pa da izbliza izuči život i filozofiju samuraja, otvarajući svoje srce i povjeravajući joj svoj nedosanjani san, a ona mu odgovori: „Daj, Boga ti, ne fantaziraj, nego nađi još jedan pos’o, pa da kupimo novi namještaj! Kakvi su ti samuraji udarili u glavu!?“
Od svoje 25. do 40. godine, Muhammed, s.a.v.s., je, kao oženjen čovjek, svakodnevno satima meditirao razmšljajući o životu u pećini Hira, ne upuštajući se cijelo to vrijeme u aktivniju formu mijenjanja vlastitog društva. Cijelo to vrijeme njegova supruga Hatidža, r.a., koja je bila afirmirana poslovna žena, svaki dan je nalazila vremena da ga posjeti u pomenutoj pećini i obraduje ga hranom i osvježenjem. Sasvim izvjesno, ona je mogla poslati nekog od svojih sluga ili radnika da ode do Muhammeda, a.s., i odnese mu hranu na lokaciju do koje se treba naporno peti oko dva sahata. Međutim, ova izvanredna žena je htjela biti dijelom Poslanikovog, s.a.v.s., razvojnog misaonog procesa, dajući do znanja svojim svakodnevnim posjetama da je uz njega te da je njegov intelektualni rad itekako bitan jer je on, s.a.v.s., bio njeno blago prije nego što ga je bilo ko od muškaraca prepoznao. Naravno da je njoj bilo lahko popeti se na vrh pećine Hira znajući kakav ju je sagovornik čekao gore i uzimajući u obzir da je žena zbog dobrog sagovornika spremna uraditi i krivično dijelo ukoliko je jedini način da sa njim razgovara, naprimjer, u zatvoru. Ne znamo koliko je ispaštao njen biznis zbog ovih čestih višesatnih izleta i brige za višestruke potrebe njenog muškarca deceniju i pol zagledanog u događaje koji tek treba da dođu, ali znamo koliko ga je zadužila svojom vjerom u njega – zbog čega ju je selamio i Džibril poručujući Poslaniku, s.a.v.s.: “O Muhamede, prenesi joj selam od Njenog Gospodara!” – i razumijemo zašto je cijelu godinu u kojoj je ona preselila nazvao godinom tuge, spominjući je do kraja života makar to nemilo bilo njegovim, a.s., ostalim suprugama. Ova žena je zahvaljujući svojoj emocinalnoj inteligenciji u srcu Allahovog poslanika, s.a.v.s., zaradila spomenik ljubavi i poštovanja baš kao što mnogim savremenim ženama njihovi muževi u svojim srcima dižu nišane nakon što su ih u svojim srcima pokopali zbog nevjerovanja u njih i nepodržavanja njihovih snova, nastavljajući ih podnositi u svojim životima samo zato što su finansijski isplative multifunkcionalne sluškinje.

 Zaključak

U filmu „Đavoljev advokat“ Al Pacino koji glumi Iblisa, u jednom trenutku slavodobitno izjavljuje: „Vanity, my favorite sin!“ („Sujeta, moj omiljeni grijeh!“), podsjećajući nas na sam početak naše ljudske/zemaljske priče. Oblici sujete znaju biti toliko skriveni da često prevare one koji misle da su njeni najbolji poznavaoci – vjerske službenike, psihologe (češće političare). Međutim, taktičnost u tretmanu sujete ostaje najveći ženski izazov. Ne samo zbog muške sujete nego i međuženske sujete uslijed surove međuženske konkurentnosti koja ne poznaje pragmatičnost u onoj mjeri u kojoj se tretira sujeta među čoporativnim muškarcima. Zbog toga su ambiciozne žene njegovanog morala i intelekta puno više usamljene nego isto opisani muškarci, pa i sa manjim prilikama da dosegnu savršenstvo u ovosvjetskom smislu ukoliko se ne pozicioniraju u životu tako da ne budu predmetom muškarčeve požude, ne natječu se s njim niti ga zavode nego nadopunjavaju. Upravo zbog sve zahtjevnosti prilika koji okružuju ženu, na ovom svijetu ne postoji ništa savršenije od ženskoga uma ukoliko se uzdigne iznad ljubomore i sitničarenja.

 

Akos.bA
 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top