Mediji i kultura srednjeg puta: Značenje izraza “srednji put” – vesatijja

Portal Akos.ba započinje ciklus objavljivanja odlomaka iz knjiga koje je izdao Centar za dijalog – vesatijja koji djeluje u okviru Rijaseta IZ u BiH a nastao je kao podružnica istog centra iz Kuvajta koji djeluje u okviru Ministarstva vakufa

Počinjemo sa odlomkom iu knjige Zajednica srednjeg puta (knjiga 1). Ovo izdanje sačinjeno je od 17 radova eminentnih islamskih učenjaka. Sedmi rad u nizu kojeg objavljujemo je Mediji i kultura srednjeg puta, autora Fehmi Huvejdija. Razlog zašto smo odabrali ovaj članak je zbog prijeke potrebe podizanja nivo medijske pismenosti (svih muslimana, a posebno onih koji rade u davetskim medijskim projektima)xrkroz prizmu srednjeg puta razumjevanja islama.

***

Budući da je značenje izraza “srednji put” postalo jako široko, toliko da se s tim mnogi opisuju i kite, smatram da nije dovoljno da neki pojedinac ili grupa izrazi da slijedi srednji put, nego je naša dužnost da pitamo o kakvom srednjem putu se govori? I kakav je stav tog srednjeg puta o vital­nim problemima društva?

Ova širina u tumačenju izraza nije ograničena samo na srednji put, ona obuhvata i razne izraze koji su aktuelni u našem vremenu, od isla- mizma pa sve do liberalizma, sekularizma, višestranačja i drugog. Iako izraz ukazuje na određeni pravac, jako je bitno da čovjek prepozna cilj koji treba ostvariti na kraju, a put do toga nije moguće ostvariti osim na jedan od dva načina koja se dopunjuju: Prvi predstavlja određivanje zna­čenja izraza i dogovor oko njegove definicije, a drugi provjeru značenja kad se koristi u svakodnevom životu, u smislu onih vitalnih problema i izazova s kojim se društvo suočava.

Puno je govora o definiciji srednjeg puta, ova priča se proteže od pi­sanih stavova Aristotela i Platona, gdje je smatrano da je srednji put ra­cionalni, osmišljeni a ponekad i kvantitativni stav. Postoji također i vrlo jasan kur’anski tekst koji opisuje islamski ummet kao “središnju zajedni­cu”, kur’anski opis dodaje također još jednu vrijednosnu dimenziju ovom značenju. O ovome mufesiri kažu: “Riječ vesat znači i ‘pravda’”, kao što je spomenuo imam Et-Taberi.

Jedan broj arapskih intelektualaca se odnosio prema ideji srednjeg puta kao važnoj vrijednosti u islamskoj kulturi. O tome je govorio Ma- lik bin Nebijj u svojoj knjizi Problem ideja u islamskom svijetu, i dr. Zekij Nedžib mahfuz u knjizi Istočnjačka umjetnost. Teufik el-Hakim je pojam srednjeg puta opisao kao “ujednačenost” u knjizi pod istim naslovom. U zadnjim godinama, pojam srednjeg puta je preuzeo i obradio jedan broj savremenih naučnika, te su objašnjavali njegove pojedinosti. Na čelu ovih naučnika je šejh dr. Jusuf el-Kardavi, koji je o ovoj tematici govorio u mno­gim djelima.

Božija volja je bila da narod sredine, kako u pravdi, dobroti i u urav- noteženosti, tako i u geografskom smislu bude u sredini, s obzirom na to da se arapski ummet nalazi na mjestu koje se proteže između istoka i zapada, čime je bio u mogućnosti da se obogaćuje onim što je specifično kulturama obje strane. U tom ummetu je utkana duhovnost Istoka i ma­terijalizam Zapada; to je bio jedinstveni opus koji je opečatio njegov kul­turni karakter, i koji je izražen kroz kulturu sredine, što je u historijskom smislu prisutno u našim zemljama.

Ako sebi damo za pravo da definišemo srednji put (vesatijja) u svje­tlu brojnih tumačenja, možemo kazati da je to stav protkan ravnotežom u misli i razmatranju, stav koji potvrđuje osnove, ali i prihvata nesuglasje oko perifernih stvari. U traženju željene ravnoteže, odabrani stav treba da teži prema onome što se može okarakterisati kao fleksibilnost i olak­šanje ljudima u onome što je u skladu sa datim stanjem i vremenom. Ovo zahtijeva malo više objašnjenja.

Uravnoteženost

Uravnoteženost na koju mislim nije neka tačka između dobra i zla, ili isti­ne i neistine, nego je potpuno priklanjanje svemu što je dobro i pravedno, uz istovremeno priznavanje postojanja suprotnosti za svako od njih. Ovo priznavanje dokazuje opravdanost postojanja na Zemlji, i ispravno viđe­nje ljudskog društva onakvo kakvo je, sa svime što ima u njemu, i zla, ružnoće i nepravde. Jer vrijednosti dobra, istine i ljepote, ne mogu se uočiti osim kroz njihovu suprotnost. Nepriznavanje suprotnosti ne predstavlja samo izolovanost od stvarnosti nego i sprečava ljude da shvate božansku mudrost. Kad su meleki upitali Gospodara Uzvišenog o mudrosti stvara­nja ljudi, iako među ljudima ima i onih koji čine zlo na zemlji i uništavaju usjeve i stoku, Uzvišeni Gospodar im je objavio skrivenu mudrost stva­ranja čovjeka, stvorenja u kojem se prelama borba između dobra i zla, te da to nije ništa drugo do Allahov namjesnik koji poznaje imena i kome je povjerena izgradnja Zemlje.

Uravnoteženost vidimo kao kombinaciju između vjerskog i svjetov­nog, materijalizma i idealizma, stvarnosti i fikcije, prava pojedinca i gru­pe te približavanje Bogu kroz uživanje u halalu i promociji razvoja i dobra u svijetu.

Uravnoteženost, također, vidimo u osjećaju prisutnosti Allaha, dž.š., u svim dijelovima svemira kao Svemogućeg Stvoritelja svijeta sa svim Njegovim stvorenjima – živim bićima i pojedincima, što obavezuje odre­đivanje prava svim stvorenjima: ljudima, biljkama, životinjama kao i ne­živim predmetima, sve ovo sukladno kur’anskom tekstu u kojem se kaže da su narodi, bića i nežive stvari ti koji veličaju Allaha Uzvišenog, samo što mi ne razumijemo njihovo veličanje.

Uz poštovanje napora zagovornika ljudskih prava, primjećujemo da ima i onih koji su širili svoj krug interesa za dobrobit životinja i okoline. Njihov trud je, bez sumnje, za pohvalu, međutim mi u islamskoj kulturi vidimo potpuniju i širu viziju te izvorni princip koji poziva na poštovanje svih Allahovih stvorenja i jedinki u svijetu. U to spadaju razne aktivnosti koje imaju za cilj odbranu tih stvorenja, a ova vizija smatra da je kršenje prava ovih stvorenja napad na jedno od prava Svemogućeg Gospodara.

Pored gore spomenutog, možemo dodati to da kultura srednjeg puta ima i druga značenja, od kojih izdvajamo:

– Mnoštvo izvorišta dobra, kao i uspostava ravnoteže između nje­govih tokova, bili oni muslimanski, sa njihovim različitostima porijekla, grupa ili naroda, ili poticali od strane nemuslimana.

– Otvorenost prema ljudima koji nastoje činiti dobro, pridržava­jući se načela saradnje u dobročinstvu i bogobojaznosti, vođeni motom da je mudrost izgubljena stvar vjernika; gdje god je nađe, on je najpreči da je uzme.

– Pronalaženje bliskosti među stvarima uprkos njihovim različito­stima, poštujući pravilo njihove raznolikosti i različitosti.

– Naći opravdanje ljudima i olakšice, s tim da to ne bude u suprot­nosti sa osnovama i konstantama vjere.

– Razumijevanje prioriteta i raspoređivanje obaveza shodno sta­nju i okolnostima svakog društva.

– Uvažavanje izmjena pravila s promjenom mjesta, vremena i okolnosti, što znači interakciju sa strukturom, historijskim i geo­grafskim promjenama.

–  Postepenost u prenošenju i obavezivanju.

Vrste srednjeg puta

Postoji sveobuhvatni i pojedinačni srednji put. Sveobuhvatni je vezan za ugao gledišta prema svijetu, stvorenjima i metodologiji djelovanja u ra­znim poljima. Pri tome mislimo na racionalno razmišljanje koje određuje odnos prema stvarima i tumači ih na temelju pojmova i vizija koje smo spomenuli ranije. Što se tiče pojedinačnog srednjeg puta, on se pojavlju­je u smislu iskazivanja tih pojmova i vizija u tačno određenim poljima i aktivnostima, kao npr.: u vjerskoj misli, političkom djelovanju ili u medij­skom polju, kojim se i bavi ovaj uradak.

Pošto su vjerske misli najvažnije polje, ali i najvruća tema u sadaš­njem vremenu, mi ćemo se na njima malo zadržati prije nego stignemo do našeg cilja.

Srednji put u vjerskoj misli ima određene crte koje možemo uočiti iz onoga što je ranije navedeno. Njegova procjena ovisi od stepena religio­znosti pojedinca i razumijevanja te religioznosti. Ima onih koji smatraju da je samo izvršavanje farzova i obaveza ekstremizam i radikalizam, te udaljavanje od umjerenosti. Jednom prilikom dok sam bio u posjeti sta­novnicima planina Honzza u Pakistanu koji pripadaju frakciji ismailijja, o kojima sam objavio članak u časopisu El-Arebi, čuo osam od njihovih predstavnika da se smatraju muslimanima koji se ponose svojom vjerom, ali pri tome sam izrazio svoju začuđenost time da nemaju nijednu dža­miju u prostoru u kojem živi desetine hiljada njih. Nakon objavljivanja članka, bio sam iznenađen pismom osude od jednog sirijskog čitaoca koji mi je prigovorio upitom: “Kako to da se pretvaram da sam ‘prosvijetljeni’ pisac, a u isto vrijeme kritiziram nepostojanje džamija u kojima bi musli­mani trebali klanjati?!”

Stvar je u tome da kada govorimo o srednjem putu u vjerovanju, naša obaveza je da se ponašamo u skladu sa granicama pridržavanja teoloških principa i farzova, te da nema prostora za razgovor sa onima koji smatraju da sama religioznost predstavlja jednu vrstu ekstremizma ili radikaliz­ma.

Prirodno, to ne negira da teren religioznosti okuplja i razne vrste ek­stremizma, koje su sklone najradikalnijim i najpogubnijim mišljenjima po ljude. To je stvar koja se može prihvatiti ako je to lični odabir, ali pro­blem nastaje kad oni koji su sebi odabrali taj put pokušaju da nameću svoj ekstremizam drugima, ili da im sude prema svojim mišljenjima i izboru koji su oni sami odabrali. Moguće je da takav vid ekstremizma više bude vezan za adete i običaje, koje neki zaogrnu plaštom doktrine, a ako im se pruži prilika, ne odbacuju ni dijelove tradicije ili historijske dokaze s kojima ojačavaju svoje vizije.

Srednji put i stvarnost

Bitno je primijetiti u isto vrijeme, da srednji put nije intelektualni pravac koji se temelji na učenjima, crpeći iz njih vizije i koncepcije, jer se opća kulturna, politička i ekonomska klima u kojoj živi pojedinac reflektira na njegovo ponašanje, te ga gura u pravcu srednjeg puta ili prema ekstremiz­mu. Nažalost, kada se bavimo temama srednjeg puta i ekstremizma, često se usredotočimo na ideje i pojedince, ignorirajući ulogu sredine u rađanju tih ideja. Mora se priznati da društva ponekad prolaze kroz faze u kojima se od ljudi izluči nabolje, a ponekad i najgore u njima. Ovakva atmosfera je tlo koje pomaže u rađanju raznih oblika ekstremizma i terorizma.

Stvar je takva, možemo kazati, da ma koliko se trudili da damo de­finiciju srednjeg puta i uzdignemo njegove parole, u dokazivanju njegove važnosti i u citiranju šerijatskih dokaza koji ga podržavaju i na njega pozi­vaju, sve ovo neće činiti srednji put dostupnim, niti će ljude uvjeriti u nje­ga, ukoliko društvenoj i političkoj atmosferi nedostaje uravnoteženost. Drugim riječima, srednji put nije intelektualni stav izoliran od stvarno­sti, koji dominira i reagira u pozitivnom smjeru u svakom slučaju. Čak suprotno, okolina koju smo spomenuli – lokalna ili regionalna – jeste ta koja utječe pozitivno ili negativno na stav pojedinca ili grupe.

Postoji poznata izreka u političkoj misli koja kaže da svaki sistem proizvodi opoziciju koju zaslužuje, tako da demokratski sistemi koji daju ljudima pravo sudjelovanja i učestvovanja u odgovornostima, kao i pravo na prijenos vlasti, uče ljude na toleranciju i umjerenost, a totalitarni re­žimi u svemu čime se bave koriste ugnjetavanje i tiraniju, daju ljudima dnevne lekcije nepravde, i bude u njima razloge nezadovoljstva, te siju u njihovim sredinama sjeme neposlušnosti.

Ne želim amnestirati ponašanje pojedinaca niti prebaciti potpunu odgovornost na opće prilike, nego pozivam na razumijevanje takvog po­našanja, i pitam se: zašto ljudi naginju ka radikalizmu u određenim histo­rijskim okolnostima, a prema umjerenosti u nekim drugim okolnostima, u istome društvu?

To je pitanje kojim sam želio skrenuti pažnju na odnos između ideje i historije i napomenuti da ideje često bivaju refleks na historijsku okol­nost, i predstavljaju interakciju s njom. Priča o imamu Šafiji, koji je uspo­stavio novi mezheb u Egiptu, drugačiji od svog mezheba u Iraku, poznata je svima, a okolnosti nastanka škola racionalista u poljoprivrednim po­dručjima te škole tradicionalista i škole hadisa u pustinjskim područjima su još jedan dokaz o vezi okoline i ideje. Također, početak poziva imama Muhammeda Abdu-l-Vehaba o ukidanju novotarija na Arabijskom po­luotoku, u toku devetnaestoga stoljeća, bio je odgovor na historijski mo- menat, u kojem je širenje novotarija skoro moglo da utječe na ispravnost vjerovanja ljudi. Početak pokreta Muslimanske braće, nakon ukidanja islamskog hilafeta 1928. godine, isto tako potvrđuje odnos između ideja i potreba trenutaka i motiva stvarnosti.

Srednji put – teorija i praksa

Srednji put je princip koji je iskazan kroz govor (teoriju), a primjenjuje se u praksi. Upućivanje riječima treba primjenjivati u institucijama upući­vanja, odgoja i obrazovanja, kao i u medijima. Isto tako, praksu je potreb­no primijeniti od strane državnog sistema kao i kod vođa tog sistema, koji predstavljaju primjer kojim se odgajaju ljudi, za kojim se povode i koga slijede.

Ako se, u ovom tekstu, bavim medijima u granicama javnog nastu­pa, onda želim posebno ukazati i na bitnost i ulogu i drugih strana, od udžbenika za obrazovanje do govornica za vaz i upućivanje. Mislim da sredstva javnog infomiranja neće biti u mogućnosti da odigraju svoju ulogu u ovom plemenitom pozivu, osim ako ga podržavaju odgovorne službe u odgoju i obrazovanju, i oni koji na sebe preuzimaju ulogu vaza i upućivanja. A to sve neće dati željeni uspjeh, osim ako se teorija srednjeg puta preobrazi u državnu strategiju koja poziva na odgovorno ponašanje medijskih institucija. To treba da bude državna strategija, koju će preu­zeti razne državne institucije i regulatori u svome diskursu i primijeniti ga u praksi.

Mediji su sredstvo prenošenja misije, kao što su i ogledalo društva. Medijski radnici znaju da mediji obavljaju funkciju misije putem tri se­gmenta: vijesti, obrazovanje i opuštajuće programe. A kako bi dali svoj doprinos u pozivanju na srednji put, mediji bi se trebali pridržavati toga pravca u sva tri segmenta.

Pošto su mediji – napredovanjem u struci i povećanjem moći njiho­vog utjecaja – postali jedan od presudnih faktora u oblikovanju ljudske percepcije, suvišno je objašnjavati da su u mogućnosti da doprinose i pro- movišu nasilje, ali sa druge strane da šire toleranciju, umjerenost i princip srednjeg puta. U tom smislu, treba napomenuti da je grupa koja je izvela neke terorističke napade u Egiptu bila žrtva medija, jer su se njeni člano­vi preko audiokaseta uvjerili u radikalne ideje, a preko interneta naučili kako da prave eksplozivne naprave, prije nego što su izvršili svoje radnje.

Ako je postalo nemoguće – bar za sada – to kontrolirati zapljenom kaseta, ili zatvaranjem internetskih stranica koje pozivaju na nasilje i te­rorizam, onda pitanje koje treba da nas zaokupi glasi: ako su neki koristili medije za zlonamjerne radnje, kako mogu drugi da ih koriste u plemenite svrhe koje doprinose izgradnji a ne uništenju?

Postoje nivoi za izvršenje ove zadaće: nivo direktnog i stalnog dija­loga sa onima koji propagiraju radikalizam te nivo indirektnog dijaloga kroz razne druge programe, kao što su, npr., dramski i programi komedije – kada su u pitanju televizija i radio.

Ovdje je potrebno naglasiti da medijski rad ne bi trebao biti ograni­čen na reagiranje na tvrdnje ekstremista. To spada u suočavanje i sukob koji ima za cilj sputavanje ekstremizma i liječenje njegovih posljedica. Međutim postoji i druga odgovornost od iznimne važnosti, koja se odnosi na prevenciju a ne liječenje, prevenciju koja će očuvati društvo, a posebno omladinu, racionalnim i umjerenim idejama. Ne prestajem upozoravati na potrebu saradnje između institucija obrazovanja, upućivanja i poduke, sa medijima u tom pravcu, i potrebe za paralelnu pozornost na političke, socijalne i ekonomske aspekte koji tvore klimu koja pomaže ili sprečava umjerenost.

Zahtjevi srednjeg puta u medijima

U bukvalnom smislu, srednji put u sredstvima javnog informiranja, zahti­jeva dopuštanje iznošenja različitih viđenja, mišljenja i tumačenja kojih je društvo prepuno. Ako sredstva javnog informiranja zastupaju jedno mišljenje, ili postaju glasnogovornik za određenu političku ili ideološku opciju – osim ako su u vlasništvu nekih stranaka – oni gube svoju ne­pristranost i neutralnost. Isto tako, sredstva javnog informiranja trebaju pružati priliku dijaloga među zastupnicima različitih pogleda, što dopri­nosi osvješćenju javnog mnijenja i obogaćuje percepciju čitalaca. Tako­đer, kontinuitet dijaloga uči ljude kako trebaju raspravljati argumentima, a ne insinuacijama ili oružjem.

Srednji put također zahtijeva da sredstva javnog informiranja za­uzimaju uravnotežen položaj prema krugovima kojima ljudi pripadaju – nacionalnim, arapskim, islamskim i općeljudskim, pa ne smiju davati prednost pripadnosti nečemu nad drugim, niti poticati jedne krugove na druge, nego svi krugovi trebaju biti uravnoteženi na način koji doprinosi formiranju ispravne arapske ličnosti.

Postoji i drugi kriterij srednjeg puta koji nadilazi bukvalnost, a to je da se očekivana uravnoteženost i dalje traži u onome što se nudi u medi­jima, tako da ono što hrani um bude srazmjerno onome što hrani dušu i osjećaje. Nije vjersko predavanje jedini način koji može ostvariti tu rav­notežu, jer su medijske vještine koje mogu prenijeti tu poruku neograni­čene, a ljudi koji se bave time dobro znaju kako “drama” predstavlja široko polje za formiranje percepcije u bilo kojem pravcu.

I konačno, jedna napomena u ovome smislu: značajan dio vizualnih medija postali su sredstvo za rušenje etičkih kodeksa i moralnih princi­pa. Svi znamo da je televizija – bez sumnje – postala sredstvo za širenje nemorala među ljudima, a poruka nemorala postala je model koji nam dolazi iz raznih dijelova svijeta.

Ovi otrovni i štetni vjetrovi prebacuju mnogo veće odgovornosti na stručnjake iz ovih oblasti u arapskom i islamskom svijetu, jer oni pred­stavljaju izazov njihovim mogućnostima i iskustvima. Najučinkovitiji od­govor tome valu jesu dvije stvari. Prvo: zaštititi nove naraštaje dovoljnim imunitetom, koji će im omogućiti da sačuvaju svoje snage i ravnotežu pred ovim jakim vjetrovima. Drugo: odgovorni u medijima, a pogotovo oni koji se bave produkcijom televizijskih programa i serija, trebaju se potruditi da te proizvode učine kvalitetnijim, tako da privlače arapskog gledaoca, da ne bi tražio druge kanale.

Da li je srednji put obaveza i parola vremena

To je posljednje pitanje koje me obuzimalo sve vrijeme dok sam pisao ovaj uradak, i nisam mogao da ga ne postavim na kraju: Srednji put, bez sumnje, predstavlja veliku vrijednost, i bez njega se remete mnoge stvari u našim životima, kako pojedinaca tako i društva. Stoga, srednji put je neophodna stvar koje se trebamo držati, a ne zanemarivati je. Ali ako se zapitamo o obavezi i paroli našeg vremena, postavlja se pitanje da li je srednji put jedini odgovor?

Kako bih objasnio svoje pitanje kažem: arapska nacija je izložena jakim napadima koji imaju za cilj njenu egzistenciju u globalu, koja je najviše oličena u njenoj arapskoj i islamskoj pripadnosti. Ponekad se to postiže okupacijom, a ponekad njenim cijepanjem do iskorjenjivanja, te uvrštavanjem u projekat Bliskog Istoka. Da li se u toj borbi trebamo zado­voljiti pridržavanjem srednjeg puta i ničim više, ili ga se trebamo držati jednom rukom a drugom rukom nositi sve moguće parole otpora, te da mobiliziramo kapacitete nacije radi odbijanja napada koji je ciljaju?

Ovo pitanje postavljam svima kako bismo o njemu razmišljali i po­kušali dati odgovor, jer ono predstavlja ispit ideje srednjeg puta i njegove uloge u suprotstavljanju najvećim problemima s kojima se ummet suo­čava.

Preveo: Mahmud AL-ZAWAHREH

Preuzeto sa web stranice Centra za dijalog – vesatijja: cdv.ba

Pratite aktivnosti Centra i na Facebooku:

Centar za dijalog – Vesatijja

Akos.ba