Vi ste ovdje
Home > U Fokusu > Ljudska usta ne može ništa napuniti do prašina

Ljudska usta ne može ništa napuniti do prašina

„Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana. Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, kako vi to možete kupiti? Svaki dio te zemlje svet je za moj narod. Svaka sjajna borova iglica, svaka pješčana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki kukac, sveti su u pamćenju i iskustvu moga naroda.“

Kada sam prije nekoliko godina po prvi puta pročitao ove riječi, koje se ubrajaju se među najljepše i najdublje misli koje su ikada izrečene o čovjekovoj prirodi ostao sam pod takvim dojmom da ih i dan danas veoma često nanovo čitam.  

Ovo nisu riječi univerzitetskog profesora, naučnika, državnika, niti inih koji objesiše mnebrojene diplome na zid i titule na prsa. Ovo su riječi nepismenog ali u isto vrijeme mudrog i visprenog čovjeka. Izgovorio ih je poglavica sjevernoameričkog plemena Duwamish po imenu Seattle kao odgovor na bezobriznu ponudu američkog predsjednika Piercea kupe indijansku zemlju.

Indijanci su naravno odbili ponudu. Međutim, gore navedene riječi, progon i nestanak cijelih plemena nisu spriječile evropske koloniziratore da nakon nekoliko stoljeća od otkrića američkog kontinenta isti u potpunosti preotmu od njegovih pravih vlasnika.

Da li je čovjek po prirodi gramziv? Da li je u njegov genetski kod utisnuta neutaživa žeđ za bogatstvom, gomilanjem imetka i žudnja za posjedovanjem moći? Da li postoje granice do kojih kada stigne ta žeđ prestaje? Meni se čini ne! Volio bih da griješim.

Pišući o ljudskoj prirodi i njegovoj želji za posjedovanjem, Rousseau je primjetio da je prva osoba koja je željela komad prirode za svoje isključivo posjedovanje i preobrazila je u transcendentni oblik privatnoga vlasništva ona koja je izmislila zlo. Imetak i posjedovanje, bogatstvo i moć su pokretačka snaga razvoja ljudskog društva, ali i njegova destruktivna slika u ogledalu.

U nastojanju da utoli tu svoju žeđ čovjek ne bira sredstva. On je u stanju da da devastira prirodu, istrijebi životinjske i biljne vrste, te da uništi cijele narode kako bi se dokopao onoga što će uvećati njegovo bogatstvo i moć.

Živimo u neokolijalnom svijetu. Ovu činjenicu niko ne može oboriti. Bivše kolonije žive u prividnoj slobodi omeđenoj mejnicima multinacionalnih kompanija i industrijskih giganata. Bivši kolonizatori se jesu deklarativno odrekli svog ekskluziviteta nad kolonijama. Ali istina je da niti jedan moćnik se nemože i neće uzdići u dojučerašnjim kolonijama a da to ne aminuju njihovi doskorašnji gospodari.
Gdje je problem? Prije svega moramo znati slijedeće.  

Historija je pokazala da je privreda osiguravala neophodne resurse za ekonomski, tehnički i tehnološki razvoj bilo koje državne tvorevine, te davala potrebnu bazu za razvoj drugih elemenata državnog aparata. Da bi privreda živjela ona treba resurse i energiju. Problem je što je najveći dio svjetske privrede koja treba vapi za resursima i energijom lociran na području Evrope, Sjeverne Amerike i u novije vrijeme, na dalekom Istoku.

Sa druge strane igrom slučaja gotovo 62% svjetskih rezervi nafte i prirodnog plina je locirano na Bliskom Istoku, i isto tako „igrom slučaja“ ovo područje je jedno od najnestabilnijih u svijetu. Nadalje, Afrika, kontinent bogat prirodnim resursima ima više nego odlične uvjete za razvoj i prosperitet se u isto vrijeme guši se u jadu i bijedi, konfliktima sa više ili manje intenzitela, te konstantnom prisustvu gladi i nedostatku pitke vode. Kada pomislimo na Južnu Ameriku i njene gotovo neiscrpne prirodne resurse, nikako se ne možemo oduprijeti slikama gotovo stalne revolucionarne kampanje u želji da se sa vlasti uklone „kapitalističke lutke“, a kako bi se postavili lideri iz naroda, koji će vjerovatno za par mjeseci ili godina postati sušte kopije svojih prethodnika.

Čovjek u naletu cinizma može da pomisli da bi za sve ove nesretne narode bilo bolje da žive u nekoj pustahiji koja se ne može ni na mapi naći. Onda bi ih vjerovatno svi svjetski dušebriznici ostavili na miru. Nitko ih se vjerovatno ne bi ni sjetio, niti bi znao da postoje.

Ovo nas navodi na slijedeće, siromašni će i dalje biti siromašni a bogati će se i dalje bogatiti. Historija je pokazala da bilo koji vitalni resurs mora biti instrumentalizovan isključivo od strane svjetske elite, da ne bi pao u ruke onih koji su nedorasli da ga eksploatišu.

Završavajući svoje misli indijanski poglavica Seattle je gotovo proročki kazao, „Gdje je guštara? Otišla je. Gdje je orao? Otišao je. Ovo je kraj življenja i početak borbe za opstanak.“

Jedan drugi isto tako nepismen čovjek, Muhammed (a.s.), je prije poglavice Seattle na nekoliko vijekova izgovorio čuvene riječi, koje daju odgovor na ova pitanja, te koje gotovo do u detalje opisuju ljudsku prirodu i njegovu gotovo manijakalnu žudnju za gomilanjem – „Kada bi čovjek imao cijelu dolinu zlata, zaželio bi da ima još jednu. Ljudska usta ne može ništa napuniti do prašina.“

 

Za Akos.ba piše: mr Rašid Kasumović

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top