Ljubav i strah

O moja samoljubiva nagonska dušo! O moj saputniče koji si zaljubljen u ovaj svijet!

Znaj! Ljubav je razlog postojanja ovog svemira, kao i spona među njegovim dijelovima; ona je svjetlo i život svemira.

Budući da je čovjek najsadržajniji plod ovog svemira, onda je u njegovo srce, a koje je jezgro tog ploda, usađena ljubav sposobna da prevlada cijelim svemirom. Stoga je jedne takve beskrajne ljubavi dostojan samo nosilac beskrajnog savršenstva.

Pa, o dušo moja, druže moj!

Slavljeni Allah u ljudsku prirodu položio je dva ustrojstva, a kako bi bila sredstva za osjećaj straha i ljubavi. Ta ljubav i strah bit će usmjereni ili prema stvorenju ili prema Stvoritelju Allahu dž.š.. Zna se da je strah od stvorenja jedna muka i nevolja, a i ljubav prema njemu također je jedna gorka patnja. Jer, ti čovječe, strahuješ od nekog ko za tebe nema milosti niti ima sluha za tvoje zapomaganje tražeći milost. Dakle, tvoje strahovanje u takvom stanju jedno je bolno iskušenje.

A što se tvoje ljubavi tiče, to što voliš i ne poznaje te, pa od tebe ode bez ispraćaja, kao, naprimjer, tvoja mladost i bogatstvo ili te, pak, prezire zbog tvoje ljubavi! Zar ne vidiš to da se devedeset i devet posto romantičnih zaljubljenika žale zbog svog voljenog?! Jer, ljubav iz dubine srca, a koje je inače ogledalo Sveopstojnog Allaha dž.š., prema dunjalučkim voljenim sličnim idolima, i to do granica obožavanja, opterećuje te voljene, s obzirom na to da narav odbija sve što je neprirodno i nedostojno. (Fizička ljubav iz strasti nije tema naše razrade.)

To znači da stvari koje voliš tebe ili ne poznaju ili te preziru ili te neće pratiti, već će se, uprkos tebi, odvojiti od tebe.

S obzirom na to da je u stvarnosti tako, onda okreni svoju ljubav i strahovanje prema  Allahu dž.š. Onom Koji ti je strah učinio ugodnim ponižavanjem, a ljubav srećom bez poniženja.

Tačno! Strahovanje od Allaha dž.š. Haliki-Zuldželala znači pronalazak puta do Njegovog sažaljenja i milosti, zbog zaklona u njoj. Strah je u ovom smislu jedan bič koji čovjeka privoljava i natjeruje u okrilje Allahove dž.š. milosti. Poznato je to kako majka zastrašuje svoje dijete, da bi ga prigrlila svojim grudima. Taj strah zbilja ugađa tom djetetu, jer ga on privlači i priklanja grudima nježnosti i samilosti. A zna se to da je saosjećajnost svih majki tek jedan od odbljesaka Allahove dž.š. milosti. To znači da u strahu od Allaha postoji ogromna ugodnost. A kad, opet, u strahu od Allaha postoji ugodnost do te mjere, koliko je onda ima u ljubavi prema Allahu, Slavljen neka je On! Zar nije sasvim razumljivo to da u njoj ima ugodnosti do u beskraj.

Osim toga, onaj ko se boji Allaha, izbjegne plašljivost od drugih, a taj strah inače je surov i mučan.

Usto, ljubav koju čovjek posvećuje stvorenjima, ukoliko je zbog Allaha, ne bude pomućena patnjom rastanka.

Zaista, čovjek prvo voli sebe, zatim voli svoje bližnje, zatim svoj narod, zatim živa stvorenja, a potom i svemir i svijet. Dakle, on je povezan sa svakom od tih sfera i može uživati u njezinim užicima, te patiti u njezinim patnjama. Međutim, budući da ništa nije stabilno u ovom bučnom svijetu, uzburkanom i ispremetanom razornim olujama, vidiš kako je jadno srce čovjekovo vječno izranjavano. Stvari kojih se on dohvata, nanose mu rane svojim odlaskom od njega, čak mu odsijecaju i ruku. Stoga čovjek zapadne u stalnu patnju ili se opije nemarnošću.

Pa, o moj nefsu (samoljubiva nagonska dušo)! Ukoliko si razuman, sakupi svu tu svoju ljubav i predaj je Allahu dž.š. Onom Kome ona istinski pripada, tako se spasivši svih tih nevolja.

Jer, ova vrsta beskrajne ljubavi namijenjena je Allahu dž.š. Onom Koji je u posjedu beskrajnog savršenstva i ljepote. A kad je predaš njezinom istinskom vlasniku, onda u Allahovo dž.š. ime možeš bezbrižno voljeti sve stvari, i to počev od gledišta da su one Njegova ogledala. Takvo što znači to da tu ljubav ne trebaš pokloniti izravno bićima u svemiru, jer, u protivnom, ljubav će se iz ugodne blagodati pretvoriti u bolno kažnjavanje.

Postoji još jedna stvar, bitnija od spomenutog! Ti, nefsu moj, svoju ljubav posvećuješ sam sebi i zaljubljen si u sebe, čak obožavaš samog sebe. Zbog te samoljubivosti žrtvuješ sve, te kao da sam sebi dodjeljuješ neku vrstu Božanskog položaja, mada, inače, uzrok ljubavi jeste ili savršenstvo – a savršenstvo se voli u svojoj suštini – ili korist ili užitak ili vrlina ili, pak, neki drugi razlog koji vodi u ljubav. A vidi sad, nefsu moj, već smo u izvjesnom broju „Riječi“ nepobitno dokazali to da je tvoja suština i bit zamiješena iz sastojaka nesavršenosti, manjkavosti, neimaštine i nemoći. Ti, dakle, vršiš ulogu jednog ogledala u negativnom smislu, jer nesavršenošću, manjkavošću, neimaštinom i nemoći koji su u osnovi tvojeg bića ispoljavaš savršenost, ljepotu, svemoć i milost Allaha dž.š., Veličanstvenog Tvorca, jednako kao što neprozirna tmina ističe blještavilo dana.

Pa, o čovječe! Ne smiješ biti zaljubljen u sebe, već je primjerenije to da se suprotstaviš svojem nefsu ili, pak, to da sažalijevaš svoj nefs, te da budeš samilostan prema njemu, nakon što postane smiren.

Jer, ukoliko voliš sam sebe zbog toga što je to ishodište užitka i koristi, te si primamljen njihovim okusom i slašću, ne smiješ davati prednost sitnoj duševnoj nasladi nad beskrajnim uživanjem i neizmjernom koristi. Nemoj biti poput svjetlaca koji sve stvar i sve što voli utopi u divljini noći, te je zadovoljan samo svojim svjetlucanjem. Jer, i tvoja duševna naslada i korist, i ona što je stječeš iz koristi i sreće svih onih s kojima si povezan, kao i sve koristi i pogodnosti svih bića, te koristi i blagodati iz čitavog svemira, jesu ukaz dobrote Allaha dž.š., Bespočetnog Voljenog, Slavljen neka je On. Moraš, onda, voljeti Allaha dž.š., tog Bespočetnog Voljenog, a kako bi uživao u svojoj sreći i sreći svih njih, te kako bi stekao beskrajni užitak iz apsolutne i savršene ljubavi.

Tvoja žarka ljubav što je pokazuješ prema sebi i koja je usađena u tebi, ustvari, nije ništa drugo doli suštinska ljubav usmjerena na uzvišenu Bit Allahovu, Slavljen neka je On, samo što si je ti zloupotrijebio i usmjerio prema sebi. Raskini, onda, samoljubivi nefsu moj, svoje “ja” i u sebi istakni Božije “On”. Jer, sve vrste ljubavi koju rasipaš na bića, ustvari, jesu ljubav koja ti je dodijeljena kako bi se usmjerila na Allahova Lijepa Imena i uzvišena svojstva, ali si je ti pronevjerio, te ćeš zato dobiti zasluženu kaznu. A kazna za svaku nedozvoljenu i zloupotrebljenu ljubav nemilosrdna je nevolja.

Allah dž.š., taj Bespočetni Voljeni je u Svoje ime Milostivi i Samilosni priredio boravište koje sadrži sve tvoje materijalne prohtjeve, a to je Džennet ukrašen ljepoticama oborenih pogleda, dok je za tebe Svojim drugim imenima pripremio sveopće darove za zadovoljenje tvojeg duha, srca, tajne, uma i ostalih rafiniranosti. Čak Allah dž.š., Slavljen neka je, u svakom od Svojih Lijepih Imena posjeduje neiscrpne duhovne riznice za ukaz dobrote i počasti. Bez sumnje je jedna trunka ljubavi prema Allahu dž.š., tom Bespočetnom Voljenom dovoljna zamjena za cijeli svemir, a svemir u cijelosti ne može biti zamjena niti za samo djelomični ukaz Allahove dž.š., Slavljen neka je On, ljubavi.

Pa poslušaj ovaj praiskonski zavjet kojeg je izrekao Allah dž.š., naš Bespočetni Voljeni, i to preko Svojeg časnog miljenika Muhameda s.a.v.s., Svojim riječima:

“Reci: ’Ako volite Allaha, mene slijedite, pa će vas Allah zavoljeti.” (Ali Imran: 31)

“Riječi” – Bediuzzaman Said Nursi

Akos.ba