Izvršimo istraživanje slučajnih prolaznika u našim općinama pitanjem “šta je ono što medresu ili Islamsku teološku srednju školu čini posebnijom u odnosu na sve ostale srednje škole” i imat ćemo jasnu percepciju koliko smo društvo kratkih vidika. Većina njih uhvatit će se samo činjenice da smo mi pored usvajanja znanja “osuđeni” i na praktikovanje vjere.
A koliko je pogrešno shvatanje pokušat ću vas uvjeriti ja.
Mlada osoba koja je u 4 godine odrastanja u zidovima takve škole u potpunosti osposobljena osoba za život odraslih koji je tu iza ćoška, i čeka me… A ja mu hrlim raširenih ruku ne sluteći koju težinu nosi jer sam kroz ove godine strahovima naučila pogledati u oči i umjesto da bježim od njih biram da im idem u susret..
U srednjoj školi se naša ličnost gradi i mijenja u odnosu na ono šta smo bili u osnovnoj školi.
Odvajanje od roditelja s 15 godina i dolazak u nepoznatu sredinu kao jedinka koja od tog dana pristaje na sva pravila koja joj škola nameće za nekog ko to nije prošao zvuči u najmanju ruku zabrinjavajuće.
Dok s druge strane, za nekog ko je danas maturant takve škole sjećanje na taj dan nagovještavaju suze koje će za koju sedmicu padati u sobi internata, okružena fotografijama sa svakog putovanja i prijateljima koji 4 godine zajedno dijele svaku suzu i svaki smijeh.
U medresi dan je organizovan od samog sabahskog ezana do zadnjih zraka svjetlosti na prostranim hodnicima koje se gasi u 22h.
To je ono što nas poslije medrese čini organizovanijima i odgovornijima u svim segmentima života.
Naša mlada razmišljanja u toj dobi su takva da bismo se rado za svako pravilo s nekim (ne)argumentima pobunili smatrajući da ćemo istjerati”pravdu” gdje nepravda i ne postoji.
Međutim, u tome je i mudrost. S 15 godina da nam se na svaku našu želju udovoljavalo izrasli bismo u ličnosti koje su navikle da u balonu iluzija sve mora ići baš onako kako zamisle a svjesni smo da je život daleko od te vrste iluzije.
Mi smo naučili živjeti složno jer kad si okružen sa 150 drugih vršnjaka različitog karaktera i navika nije baš da imaš prostora tjerati inat i sebe stavljati u prvi plan. Dakle, samoživosti u takvim uslovima nema mjesta što je veoma važna osobina za kvalitetnu ličnost.
Empatija je za današnjicu jedna od temeljnih i poželjnih osobina.
A pored empatije, timski rad je dokazano ključ svakog velikog uspjeha.
Obavljanje namaza, koji je stub vjere pravog muslimana uvijek je naglašen u našim dnevnim aktivnostima a znamo da navike koje steknemo u tom periodu ostaju za cijeli život. Gdje ćeš ljepšu životnu naviku od 5 puta padanja ničice na sedždu Gospodaru tvog i mog uzdaha?
Pored islamskih predmeta koji nam daju osnove znanja o našoj vjeri, tu su i društvene kao i prirodne nauke u kojima imamo priliku steći znanja i za neka od njih se opredijeliti u kasnijem studiranju. To nam je omogućeno i zahvaljujući uslovima u kojima učimo, naši svjetski opremljeni laboratoriji su dokaz toga. Znači stereotip je da Medresu upisuju i završavaju samo oni koji žele biti hodže i hodžinice, štaviše sad je to već rijetkost da svršenici Medrese ostaju samo na srednjoj školi.
Najvećim razlogom smatram to što smo u Medresi naučili da nam obrazovanje treba biti na prvom mjestu, unatoč nepravdi koja je naravno prisutna kao i u svakoj drugoj školi samo u manjoj mjeri mi ne odustajemo i nastavljamo jačati svoje temelje. Na našim putovanjima se ne preskače namaz, već se u džematu s već određenim olakšicama obavlja i to nas čini duhovno naprednijima u odnosu na ostale škole. Na našim putovanjima se ne pije alkohol pa smo svake uspomene svjesni i sjećamo ih se i godinama kasnije. Dok nekog boli glava od mamurluka nas može boljeti samo od iskrenog smijeha.
Uvjerena sam čak i da osobe koje život udalji od Islama, a svršenici su medrese kad-tad vratit će se ljepoti vjere jer oni su navikli da žive Islam i sve drugo ih samo kratkotrajno čini sretnima.
Ipak, pored svega u ovoj školi naučimo biti prijatelji i shvatimo koja je vrijednost prijateljstva. Ta prijateljstva su se izrodila na mjestu na kojem su se čiste duše našle da uče o Allahu i Njegovim blagodatima pa i ta prijateljstva sama po sebi postaju blagodat.
Ma koliko ih okruženja spriječavala da ostanu tako čisti kao prvog dana dolaska u internat mi ne gubimo svoja prijateljstva ni godinama poslije, prvog dana plačemo zbog odvajanja od rodne kuće a zadnjeg jer se odvajamo od druge kuće.
Na kraju svega, mi svršenici ili trenutni učenici medrese samo smo insani a to se često u našim okolinama zaboravlja. Greške nam se zamjeraju i pod mikroskopom uvećavaju bez opravdanog razloga, naučili smo mi da je Allah Onaj Koji sudi ali oni oko nas nisu i iz tog razloga nemamo taj luksuz kao naši vršnjaci da nam se kroz prste progleda na čak male greške. Postali smo svjesni toga a molimo Allaha da i oni koji naše greške uvećavaju postanu svjesni vlastitih.
Medrese su odgojile veliki broj alima, intelektualaca, radnika koji su prije svega širokih shvatanja i pogleda na svijet što nam je postao preduslov za svaki napredak društva kao cjeline.
O medresi mogu pisati mnogo, o uspomenama koje su se stekle kroz školovanje u istoj još više.
Tu su 4 godine uspona i padova, radovanja i suza, prijatelja i samo prolaznika kroz život, učenja i izbjegavanja testova, i na prvi pogled ove moje rečenice reći ćeš da smo mi ustvari isti kao svi ostali učenici, međutim već par redova kasnije demantirat ću i tvoju pomisao.
Kazat ću ti da smo mi izgrađene ličnosti, vjerskih i moralnih principa, prijatelji u dobru i zlu, ličnosti čijih stavova se ne može zastidjeti, čije su greške samo mali trun u njihovoj karijeri koja je izgrađena obilnim dobrom, mi smo sve to a imamo samo 19 godina kao i svi ostali.
Mi smo odrasli, a oni se još uvijek grade i traže.
Iskreno u dubini naših mladih duša nadamo da će se srušiti pogrešno predstavljena slika o učenicima medrese jer mi možemo drugovati sa svima, ali mnogi zbog iskrivljene slike ne mogu s nama.
Autorica: Almedina Šomić, učenica IV razreda Medrese Džemaludin Čaušević, Cazin.
Uredio i za portal Akos.ba priredio: Sejfullah Melkić
