Vi ste ovdje
Home > Ekonomija > Islamska ekonomija > Kuda vode zabranjene ekonomske aktivnosti?

Kuda vode zabranjene ekonomske aktivnosti?

 Temeljna razlika između kapitalističke i islamske ekonomije jeste ta što se u sekularnom kapitalizmu motivu zarade ili privatnom vlasništvu daje neograničena moć pri donošenju ekonomskih odluka. Ako postoje neke restrikcije, njih su nametnula ljudska bića i stalni su predmet promjene kroz demokratsko zakonodavstvo. Takav stav je omogućio određene vrste ponašanja koje su izazvale neravnotežu u društvu.

Kamata, kocka i spekulativne transakcije imaju tendenciju da koncentriraju bogatstvo u rukama nekolicine osoba. Nezdravi ljudski instikti se eksploatiraju kako bi se zaradio novac pomoću nemoralnih i štetnih proizvoda. Neobuzdana utrka za profitom stvara monopole koji paraliziraju tržišne snage ili u najmanju ruku, onemogučavaju njihovo prirodno djelovanje. Tako kapitalistička ekonomija, koja tvrdi da je utemeljena na tržišnim snagama, praktično zaustavlja prirodni proces ponude i potražnje, jer te snage mogu pravilno djelovati samo  atmosferi slobodnog nadmetanja, a ne u monopolu.

Ponekad i ljudi u sekularnim društvima i ekonomijama shvataju da određena ekonomska aktivnost nije u interesu društva, pa ipak joj dopuštaju da postoji, jer je u interesu nekih uticajnih krugova koji dominiraju zakonodavnom vlašću zahvaljujući većini koju imaju.

Zabrana kamate, kockanja, pravljenje zaliha radi enormnog profitiranja u nestašici, trgovina nedozvoljenim robama i uslugama, prodaja onoga što se nema u vlasništvu i posjedu i spekulativne transakcije su neki od primjera restrikcija u islamskoj ekonomiji. Sve ove zabrane imaju kumulativni efekat održavanja ravnoteže, stvaranja distributivne pravde i jednakosti prilika.

Novac po sebi nema upotrebnu vrijednost. On je samo sredstvo razmjene. Profit se stvara kada nešto što ima upotrebnu vrijednost po sebi bude prodano za novac ili kada se razmijenjuju različite valute jedna za drugu. Profit zarađen radeći sa novcem (iste valute) ili papirima koji ga predstavljaju je kamata, pa je i zabranjen. Zato je finansiranje u islamskim institucijama, za razliku od onog u konvencionalnim finansijskim institucijama, uvijek zasnovano na nelikvidnim dobrima, što kreira realna dobra i zalihe.

Ponekad se kao argument protiv islamskog finansijskog sistema navodi to što islamske banke i finansijske institucije, koje rade već tri decenije, nisu uspjele napraviti neku vidljivu promjenu u ekonomskom sistemu, pa čak ni u oblasti finansiranja. To navodno, pokazuje da su hvalisave tvrdnje o stvaranju „distributivne pravde“ pod kišobranom islamskog bankarstva pretjerane. Ova kritika nije realistična jer ne uzima u obzir činjenicu da su islamske finansijske institucije, u odnosu na konvencionalne, manje, pa radi toga i ne mogu dovesti do revolucionarnih promjena u ekonomiji u kratkom periodu. Ove institucije obično nemaju podršku vlada, zakonskog i poreskog sistema, niti centralnih banaka svojih zemalja. U tim uvjetima, njima su date neke olakšice iz potrebe ili nužde, a koje nisu utemeljene na originalnim i idealnim principima.

Međutim, ako bi cijeli finansijski sistem bio utemeljen na ovim principima, on bi zasigurno prouzrokovao uočljiv uticaj na ekonomiju. Ova činjenica je potvrđena nakon svjetske finansijske krize koja se desila 2007.godine, obzirom da su islamske banke znatno bolje podnijele ovu krizu, a time je uveliko poraslo i interesovanje za ovakve institucije.

Izvor: „An Introduction to islamic Finance“, Muhammad Taqi Usmani

Za Akos.ba piše: Mubera Čengić

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top