Kolumne i intervjui

Karikature besmisla

„Pariški masakr“ 7. januara ponovo je pokrenuo stepen sigurnosti ne samo u Francuskoj već i Evropi i u svijetu. Ipak još važnija tema i sigurno fokusirana jeste da je to napad na „slobodu govora, izražavanja, misli“ ili općenito „štampe“. Ono što jeste još u fokusu je to da su ubijeni karikatristi lista „Charlie Hebdo“ bili skloni često karikaturama kojima su nastojali „satirati“ islam, kao i druge svjetske religije, ali i opća politička dešavanja.

U jeku mnogobrojnih antiislamskih protesta u Evropi, rasta ultradesničara u čijim govorima se često uviđa znatan stepen rasizma, anitsemitizma, islamofobije i mnogo drugih negativnih dehumanizirajućih oblika izražavanja i pogleda, nadasve sramotnih za ljudsko bće, postavilo se pitanje odnosa muslimana prema svim tim dešavanjima, ličnostima i pojavama.

U teroru, kojeg islam u svojoj suštini i učenju, ne poznaje, ne podržava, oštro osuđuje i obavezuje svakog muslimana vjernika da se od njega kako riječima, tako i dijelom distancira, ne postoji nikad ništa što ljudsko biće može podržati kao legitimno, ispravno ili normalno, bilo gdje bilo kada. Ni u Americi, ni u Madridu, ni u Londonu, i u Sarajevu, ni u Parizu. Tako i u vezi ovih dešavanja, niti jedan musliman vjernik, najprije zbog onoga što ga vjera obavezuje neće podržati nasilničko ubijanje bilo kojeg pojedinca ili grupe, ma šta mislili o muslimanima ili islamu kao vjeri. Musliman koji drži do svoje vjere osuđuje takav vid djelovanja prema bilo kome. Ali vrlo je pogrešno tražiti od bilo kojeg muslimana da na sav glas odmah opravdava sebe kako on nije uz nekoga ko čini takva djela, jer vjera koju praktikuje nema ništa zajedničkom sa nasiljem.

 ZNAM KO JE MOJ POSLANIK

Internet je već preplavljen različitim teorijama zavjere o samim dešavanjima u Parizu, pa sve do svjetske podrške i solidarnosti sa ubijenim karikaturistima i općenito magazinom „Hebdo“. I jedno i drugo ima svoje krajnosti, pa tako u prvom slučaju se prezentiraju video sadržaji sa mjesta dešavanja kao „namješteni“, isplanirani s ciljem da se postignu neki određeni politčki ciljevi. U drugom slučaju satirični magazini, kao i određene novine najavljuju objavljivanje i objavljuju sporne karikature o Poslaniku, kao čin „otpora“ i „novinarske savjesti“, vjerovatno smatrajući da sada legitimnost objavljivanja takvih sadržaja nipošto nije dovedena u pitanje i da su im mogućnosti izražavanja bezgranično otvorene.

Kada sam prvi puta gledao ono što su najprije danske novine Jyllands-Posten, zatim i ostale među kojima i redakcija „Charlie Hebdoa“, prije skoro 10 godina, crtale i objavljivale u vezi islama, na tim slikama nisam vidio Božijeg poslanika Muhammeda (a.s.). Naprosto – karikatura za mene nije imala nikakvu relevatnost u tome da određuje i da me poučava o tome ko je moj Poslanik. Objavljeni crteži, odnosno lik na crtežima za mene je predstavljao simboliku uskogrudnosti i intelektualne ograničenosti pojedinca koji su to radili. Sa intelektualne prefinjenosti nije tu bilo ništa što bi čovjek mogao naučiti, spoznati ili se informisati. Satira koja nasmijava one koji imaju iste ili slične svjetonazore kao i autor. U tom smislu, na to sam gledao kao gubljenje vremena, a čovjek, tj autor koji nije bio spreman i otvoren za razgovor o islamu i onom što zaista vjera jeste, nije bio vrijedan da mu bilo koji musliman poklanja posebnu pažnju. Uostalom, jedan od ajeta iz Kur’ana dovoljno mi je kazao „onaj koji tebe (Muhammede) mrzi, sigurno će bez pomena ostati“.

Druga važnja činjenica u ovakvoj „karikaturnoj“ pojavi je bila da svaki karikaturista, bilo gdje na svijetu, nije bio ni prvi ni posljedni koji je verbalno vrijeđao Poslanika (a.s.). Za vrijeme života, poznato je da je Poslanik s.a.v.s prolazio kroz različite oblike verbalnih i fizičkih napada onih koji su doskora bili spremni povjerovati mu sve, ali ne i povjerovati da je Bog jedan, da razbojništvo i naslije nikada ne mogu imati opravdanje, da lijepo ophođenje prema drugima doprinosi društvenoj harmoniji, da i žene imaju posebna prava u zajednici, inspirišući druge da čine dobro. Od vremena njegovog preseljenja na ahiret pa tokom svih ovih 15 stoljeća, uvijek je postojalo onih koji su svoju intelektualnu nemoć da razumiju kako jedna takva osoba je mogla biti tako moralno i društveno savršena i upotpunjena, te kako je broj njegovih sljedbenika, ljudi koji su odlučili da svoj život urede shodno onim načelima po kojima je živio blagosljovljeni Poslanik (s.a.v.s.) postajao i postao sve veći, ispoljavali jeftinim i posve nebitnim iskazima. Sa karikaturama stvar se samo historijski ponavljala.

Mnogo zabrinjavajuće i zastrašujuće vijesti od samih karikatura kojima se najčešće želi privući pažnja, su bile vijesti o verbalnim ali i fizičkim napadima na muslimane u pojedinim evropskim državama posljednih mjeseci, zbog predrasuda i neopravdanog straha. Od tada do danas, rast islamofobije, ali i ksenofobije u Evropi u političkom i društvenom pogledu, bivao je sve veći, a desničarske stranke dobijale su svoj uspon. Možda su takvi pokazatelji trebali biti mnogo važnija vijest za sve evropljane, nego karikature koje nisu imale ništa zajedničko sa mojom vjerom i mojim Poslanikom (a.s.). To je bila sama po sebi, karikatura besmisla, u kojoj su se vrijednosti slobode izražavanja sukobile sa vrijednostima poštivanja i uvažavanja vjerskog opredjeljenja, u kojem je glupost crteža nadvladala zdrav razum.

 ISLAM NE POZNAJE NASILJE

Nasilje ni u kakvom obliku nikada nije imalo bilo kakvu vezu sa islamom. Iako su mnogi oni koji se sebe identifikovali kao pripadnicima islama često radili i izvršavali djela koja se odlikuju razbojničkim ponašanjem i terorom. Od 11. septembra problem identifkacije ko je zapravo „pravi“ musliman a ko „krivi“, ko su „umjereni“ ili ko su „radikali“, dovodio je često do vrlo pogrešnih odluka vlada određenih zemalja koje su bile uključene u saveznički projekat „rata protiv globalnom teorizma“. Muslimanske zajednice širom svijeta osuđivale su i distancirali se od takvih dešavanja, muslimani intelektualci govorili su o značaju islama kao vjere koja u svojoj srži sadrži blagost, milost i mir. Naravno, to nije spriječilo druge radikalne skupine, sa antiislamskim pogledima da intepretiraju kako su zapravo svi muslimani „teroristi“ što je rezultiralo napadima na džamije, muslimane itd.

Val nasilja u „ime vjere“ imao je domino efekat. Ako jedan pripadnik u ime jedne vjere uradi nešto protiv pripadnika druge vjere na jednom kraju planete, sljedeći dan pojedinac pripadnik te druge vjere uradit će nešto i pripadnicima ove prve vjere. Haos koji je nastajao postepeno nakon 11. septembra, ali i mnogo prije dovodio je do opće nesigurnosti i netrepljivosti među ljudskom populacijom u globalnom kontekstu. Posljedice generaliziranja jedne cjelokupne vjerske zajednice su često bile kobne za one koji ni na koji način nisu uključeni u takve zločinačke procese, a rezultati nisu bili onakvi kakva je određena teoristička grupa željela ostvariti.

U ovom pariškom slučaju, i u onako već određenom netrpeljivom stanju posljednih godina, francuski muslimani, a posebno imigranti ili oni porijeklom iz arapskog svijeta, bit će na posebnom udaru. Velika je vjerovatnoća da će desničarska politika porasti u Francuskoj, što je opet test Evropi kao zajednici, da li će imati snage suočiti se sa izazovima koje slijede, a posebno se odnosi na percepciju islama i muslimana. Ono što su uradili počinioci pokolja nema nikakvo opravdanje u islamu i sam po sebi jeste samo još jedna karikatura besmisla, posebno ako znamo da za života, Muhammed (a.s.) nikada nije opravdavao niti je činio nasilje prema nekome, niti se osvetio onima koji su na različite načine vrijeđali i pokušali ga onemogućiti u njegovom zadatku.

 

POST MOMENTUM

Da li su karikature umanjile ili degradirale ugled poslanika Muhammeda s.a.v.s., da li su obezvrijedile njegovu univerzalnu svjetsku historijsku ulogu kao nosioca radosnih vijesti i milosti za cjelokupno čovječanstvo? Naravno da nisu, kao što nisu ni onih prije. Muhammed a.s. je živ u srcima i bontonu muslimama širom svijeta. Da li je ubistvo novinara i karikaturista, kao i policajaca riješilo problem i spornost karikature, da li je pomoglo muslimanima? Naravno da nije, niti će bilo kakav oblik nasilja donositi bilo kome dobro. Takav čin sam po sebi zgražava muslimane svijeta. Ali šteta je već učinjena.

Izgleda da kada savremeni čovjek nema snagu da se suprostavi i odbrani rječju, uzima oružje. U tom pogledu nikada musliman ne podržava bilo kakvog „zločinca“. S druge strane, kada čovjek nema snagu da se suoči sa istinom, okreće se mržnji prema toj istini. U tom pogledu, ne mogu da podržavam onoga koji podržava mržnju prema vjeri kojoj pripadam, jer to ne ide u korist bilo kakve slobode izražavanja, to je zapravo ismijavanje slobode misli i govora. Stoga, nadajmo se da svijet neće postati „karikatura besmisla“, u kojoj će se bilo koji oblik nasilja gledati kao opravdano sredstvo, u kojoj će nasilnik tražiti legitimnost svog zločina (ma kakav bio) a u kojoj ćemo postati žrtva generalizacije i površnih shvatanja i subjektivnosti koja se nameće našoj realnosti.

 

Piše: KEMAL OBAD

 

abom.ba

Povezani članci

Back to top button