Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Kolumne i intervjui > Kao musliman ja sam sit licemjerja fundamentalista slobode govora

Kao musliman ja sam sit licemjerja fundamentalista slobode govora

Dragi liberalni čitaoče,
vi i ja nismo voljeli George W Busha. Sjećate se njegove djetinjaste izjave nakon 11. septembra kada je rekao “ili ste s nama, ili sa teroristima”? Ipak sada, u jeku novog strašnog terorističkog napada, izgleda kao da je Dubyaov slogan (Dubya’s slogan) samo osvježene: ili si za slobodu govora… ili si protiv. Ili si (vous êtes) Charlie Hebdo… ili si fanatični mrzilac slobode.

Pišem vam da napravite jednostavan zahtjev i sebi kažete: molim vas, prestanite! Mislite da prkosite teroristima kada se, u stvarnosti, igrate njihovim okrvavljenim rukama sa podjelama i satanizacijom. Nas i njih. Prosvijetljeni i liberalni zapad protiv unazađenih, barbarskih muslimana. Masakr u Parizu 7. januara je, stalno nam govorite, napad na slobodu govora. Bivši konzervativni francuski predsjednik Nicolas Sarkozy se slaže, nazivajući ga “rat objavljen civilizacijama”.

U jeku svih proteklih pariških tuga, licemerje obiluje i dominira. Da, napad je bio čin neizmjernog zla; neoprostivo i nemilosrdno ubistvo nevinih. Ali da li je to zaista “pokušaj da se ubije ” sloboda govora (ITV, Mark Austin), da se ” skrnave” naše ideje o “slobodi misli i govora” (Stephen Fry)? To je bio zločin – ne čin rata – počinjen od strane nezadovoljnih mladića; radikalizovanih ne od strane crteža Poslanika objavljenih u Evropi 2006. ili 2011. godine, kako se ispostavilo, već slikama američkih mučenja u Iraku 2004. godine.

Molimo vas saberite se. Niko od nas ne vjeruje u nesputano pravo na slobodu govora. Svi se slažemo da će uvijek biti linija koja se, za potrebe reda i zakona, neće moći preći; ili koju za potrebe ukusa i pristojnosti, ne treba preći. Mi se razlikujemo samo u tome gdje tu liniju treba povući.

Da li je vaša publikacija (magazin), na primjer, pokrenula karikature o izrugivanju holokausta? Ne? A šta mislite kako bi bilo nacrtati karikature o žrtvama 11. septembra kako padaju iz „blizanaca“ (Twin Towers)? Nisam mislio tako (i drago mi je da tako nešto ne postoji). Uzmite u obzir i “misaoni eksperiment ” kojeg nudi filozof sa Oxforda Brian Klug. Zamislite, kaže on, ako bi se muškarac pridružio “Maršu mira” u Parizu 11. januara “noseći značku na kojoj stoji ‘Je suis Chérif ” – prvo ime jednog od napadača na Charlie Hebdo. Pretpostavimo, Klug dodaje, da on nosi plakat sa karikaturom ruganja i izrugivanja ubijenih novinara. “Kako bi masa na to reagovala?… Da li bi ovog usamljenog pojedinca vidjeli kao heroja, koji stoji za slobodu i slobodu govora? Ili bi oni bili duboko uvrijeđen?” Da li se slažete sa Klugovim zaključkom da bi taj čovjek “bio sretan ako bi izvukao živu glavu”?

Da budemo jasni: slažem se da nema nikakvog opravdanja za ubijanje novinara ili karikaturista. Ne slažem se sa vašim naizgled stavom da pravo na uvredu dolazi bez odgovarajuće odgovornosti; i ne vjerujem da pravo na uvredu automatski predvodi u dužnost uvrede.

Kada kažete “Je suis Charlie”, da li je to Charlie Hebdo-ovo odobravanje prikaza francuskog ministra pravde, Christiane Taubira, koja je crnkinja, oslikana i nacrtana kao majmun? Ismijavati rasizam reprodukcijom drskih rasističkih slika je prilično dubiozna satirična taktika. Kao što je bivši novinar Charlie Hebdo-a Olivier Cyran tvrdio 2013. godine, kako je “islamofobična neuroza postepeno preuzela” magazin nakon 11. septembra, koji onda efektivno podržava napade na “članove manjinskih religijskih skupina bez uticaja na koridore moći”.

Iz tih razloga ja ne mogu “biti”, ne želim da “budem”, Charlie – ako ništa drugo, trebali bismo da želimo da budemo Ahmed , muslimanski policajac koji je ubijen dok je štitio pravo na postojanje ovog magazina. Kao što je pisac Teju Cole zapazio, “Moguće je da se brani pravo govora bez promocije ili sponzorstva sadržaja tog govora.”

I zašto ste bili tako tihi naočigled dvostrukih standarda? Zar niste znali da je Charlie Hebdo otpustio veterana, francuskog karikaturistu Mauricea Sineta u 2008. godine, za izradu navodno antisemitskih opažanja? Da li ste znali da je Jyllands-Posten, Danski list koji je objavio karikature Poslanika 2005. godine, navodno odbacio karikature koje izrugivaju Krista, jer bi “izazvale negodovanje” i ponosno proglasio da neće “ni u kakvim okolnostima… objaviti karikature holokausta”?

Od muslimana se, pretpostavljam, očekuje da će imati deblju kožu od svoje braće kršćana i jevreja. Kontekst je važan, također. Želite od nas da se smijemo karikaturi o Poslaniku, dok tražite da ignorišemo klevetanja islama širom kontinenta (da li ste posjetili Njemačka u skorije vrijeme?), i na široko rasprostranjenu diskriminaciju muslimana u obrazovanju, zapošljavanju i javnom životu – posebno u Francuskoj. Tražite od muslimana da osude šačicu ekstremista kao egzistencijalnu ugroženost slobode govora, dok zatvarate oči na mnogo veću prijetnju predstavljenu od strane naših izabranih lidera.

Zar vam nije smetalo da vidite Baracka Obamu – koji je zatražio da Jemen zadrži novinara Abdulelaha Haidera Shayea iza rešetaka, nakon što je bio osuđen za “optužbe vezane za terorizam” u prijekom sudu za slobodu govora? Nije li vam bila muka vidjeti Benjamina Netanyahua, premijera jedne zemlje koja je bila odgovorna za ubistvo sedam novinara u Gazi 2014. godine, da prisustvuje “Maršu jedinstva” u Parizu? Bibiju se pridružila i Angela Merkel, kancelarka zemlje u kojoj je negiranje holokausta kažnjivo do pet godina zatvora.

Zatim, tu stu vaši čitaoci. Hoćete li vi da porazgovarate sa njima, molim vas? Prema anketi YouGov-a iz 2011., 82% ispitanika podržalo je procesuiranje demonstranata koji su zapalili makove.

Očigledno, nisu samo muslimani ti koji su se našli uvrijeđeni.

 

S poštovanjem,
Mehdi Hasan

Izvor: huffingtonpost.co.uk

Prevod: E.O.

Akos.bA

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top