Vi ste ovdje
Home > U Fokusu > Kakva nam je profesionalna orijentacija mladih?

Kakva nam je profesionalna orijentacija mladih?

Piše: dr. Jusuf Žiga

 Uvodni dio

Znanost općenito, a stručne discipline i vještine posebno, danas odveć brzo napreduju, kao što istim tempom i zastarjevaju. Mijenjaju se tehnologije, karakter komuniciranja i ljudskog aktivizma u cjelini. Nije riječ samo o informatičkoj revoluciji već se, uveliko, mijenjaju i tzv. bazična znanja i orijentacija čovjeka u svijetu koji ga okružuje. Javljaju se novi izazovi sa globalizacijom odnosa na planetarnoj razini…

Pitanja i problemi ove vrste za bosansko-hercegovačko društvo imaju i svoje dodatno značenje. Ako čak apstrahiramo svekoliku destrukciju kroz koju je prošla ova zemlja u proteklom desetljeću, a što je rezultiralo dodatnim zaostajanjem ovog prostora za modernim svjetskim trendovima, pa i kad je o edukaciji riječ, posebno zabrinjava odsustvo svijesti o značenju tog pitanja, a kamoli da se nešto pokušava poduzeti u smislu prevazilaženja aktuelne situacije.

Teško je, još uvijek, uvjeriti ljude koji se bave edukacijom,a o političarima koji oblikuju strategiju razvoja društva i da ne govorimo, da je ovdje, primjerice, loša profesionalna orijentacija ljudi, da ona, prototipski, više liči na obrazac kako se ne bi trebalo raditi, a uporno se provodi na svim razinama od osnovne škole do univerziteta. Tako nam se dešava, kako su pokazala neka ozbiljna znanstvena istraživanja, (Vidjeti knjigu E. Čehića: „Koje jezanimanje za mene?”) da neko završi mašinski fakultet, pa tekonda sazna da se tom strukom uopće ne smije baviti jer je alergičan na metale, ili, da se omogući psihički labilnoj osobi da postane medicinar, odškoluje konobar sa ozbiljnom fizičkom deformacijom i sl. A bilo bi ljudski pomoći tim osobama u odabiru onoga što im je, u profesionalnom smislu, najprimjerenije.

Drugo, u fizionomiji i tehnologiji izvedbe nastavnog procesa gotovo da se ništa kvalitetno već decenijama ne mijenja. Časovi tipa ex-katedra dominiraju umjesto da se mladi ljudi (učenici i studenti) izravno uvode, kao aktivni sudionici, u realiziranje nastavnih sadržaja, odnosno da ih se, prije svega, uči misliti i kako da, što lakše i uspješnije, ovladaju ne samo modernim komunikacijskim sistemima, novim tehnologijama i sl. nego i humanističkim dosezima općenito na planetarnoj razini.

Osim toga, nastavnici jedva da pristaju na razgovor o temi permanentnog educiranja, a kamoli da u njoj sudjeluju i uvaže činjenice „stručnog zastarjevanja”. Samo kroz kontinuirano inoviranje znanja i stručnosti moguće je izbjeći zamku rutinerstva i profesionalne lijenosti. Otuda u svijetu toliki dinamizam i pomjeranja, bilo u vlastitoj struci ili nekom graničnom području,  uključujući i permanentno dopunjavanje i osvježavanje znanja. Jer, sve kreacije počivaju na idejama, a ideje su iscrpive kao i bilo šta drugo. Nažalost, nužnost apostrofirane dinamike u edukacijskom sistemu ovdje ne samo da se još uvijek ne uvažava, nego se, manje-više, tretira kao manir nečije „znanstveno stručne neutemeljenosti”, odnosno nesposobnosti i „plitkoće”.

U institucionalnom smislu gotovo da nema prostora za fleksibilno educiranje i dodatno osvježavanje znanja i vještina jer se, uglavnom, sve odvija na statičan i do kraja zatvoren, oficijelni odgojno-edukacijski sistem koji je u posljednje vrijeme i drastično ideologiziran, odnosno podređen voluntarizmu ideološko-političke naravi, uključujući čak i neke odrednice aparthejda. Ali, to je već tema za sebe.

Fleksibilnost u nastavi i omogućavanje „različitih brzina, te stilova učenja svakog djeteta”, preferiranje razvoja vještina, kao i „adaptacija edukacijskih sadržaja radi uvažavanja promjena u vanjskom svijetu”, spadaju u osnovne parametre pomoću kojih se, u suvremenim razvijenim društvima, provjerava i ocjenjuje uspješnost obrazovnog sistema.

Evidentno je, dakle, da se insistira na osiguravanju preduvjeta za ispoljavanje individualnih predispozicija i kreativnih sposobnosti, što će reći na adekvatnoj profesionalnoj orijentaciji, kao i na prilagođavanju obrazovnih sadržaja konkretnim izazovima života i rada u određenom vremenu i prostoru.

A kakva je situacija u nas, pogotovo kad je riječ o profesionalnoj orijentaciji mladih?

U traženju odgovora na to pitanje, organizirano je istraživanje pod naslovom: Profesionalna orijentacija mladih u Kantonu Sarajevo. Cilj istraživanja je bio da se snimi situacija i ostvari validan uvid u karakter profesionalne orijentacije mladih u Kantonu Sarajevo, budući da je obrazovna djelatnost, prema sadašnjim ustavnim rješenjima, upravo na toj razini državne kompetencije (izuzev Republike Srpske gdje je ista na nivou entiteta). Na osnovu dobijenih rezultata istraživanja, ponuđena su i odgovarajuća poboljšanja u osmišljavanju profesionalne orijentacije mladih.

U konceptualizaciji istraživanja pošlo se od sljedećeg generalnog stava, odnosno hipotetičkog okvira:

Koncept profesionalne orijentacije u Kantonu Sarajevo nije pouzdan orijentir u odabiru najadekvatnijeg poziva za mlade.

Razrađujuće hipoteze su glasile:

Profesionalna orijentacija je rezultat ad hoc (slučajnog ili sugeriranog) odabira poziva, a ne psihofizičkih predispozicija i motivacijsko-etičkih osobina kandidata;

Nefleksibilni nastavni sadržaji sprečavaju prepoznavanje predispozicija učenika i njihovo stručno usavršavanje;

*   U toku školovanja mladih ne pridaje se dovoljna pažnja otkrivanju njihovih sklonosti i posebnih predispozicija, niti njihovom kontinuiranom usavršavanju u smislu pripreme i preporuke za odabir poziva;

*   Učenicima se ne pruža dovoljno informacija o određenim zanimanjima zbog čega često dolazi do razočarenja u njihovom odabiru;

*   Testovi na prijemnim ispitima su šablonski i ne uvažavaju specijalne zahtjeve određenih struka.

Istraživačkim uzorkom su ciljano obuhvaćeni: studenti  različitih fakulteta Univerziteta u Sarajevu, srednjoškolska populacija, te učenici osmog razreda osnovnih škola u Kantonu Sarajevo,  potom kontrolna grupa ispitanika, gdje je anketirano, po sistemu slučajnog odabira, 50 građana, uključujući i 20 intervjua sa kompetentnim osobama iz više područja, ali koje se, na ovaj ili onaj način, bave odgojno-obrazovnim poslom, odnosno njegovim organiziranjem.

Preciznije kazano, anketiranja su obavljena sa 648 osoba i to: 238 studenata, 200 učenika srednjih škola, 140 učenika osmog razreda osnovnih škola, 50 slučajno odabranih ispitanika, te, kako je već spomenuto, intervjuirano 20 osoba različite vokacije, koje se bave odgojno-edukacijskim poslom, ili, pak, njegovim organiziranjem (pedagozi, profesori, liječnici, psiholozi, predstavnici resornog ministarstva, direktori škola…).

Anketnim upitnikom je obuhvaćeno osam bitnih aspekata profesionalne orijentacije mladih, odnosno njenog profiliranja i to: opća ocjena profesionalne orijentacije; što je najvažnije pri odabiru poziva; koliko konkretni nastavni sadržaji omogućavaju učenicima da „prepoznaju”profesiju koja im najviše odgovara; koliko nastavno osoblje pomaže učenicima da ispolje svoje posebne sklonosti; da li se i na koji način, provode „testovi sklonosti”; šta bi bilo najznačajnije testirati kod prijemnih ispita, te ko bi ih trebao koncipirati?

Svako pitanje davalo je mogućnost alternativnih odgovora, uključujući i osobnu autorizaciju ispitanika. Na taj način se željelo doći do nijansiranih pokazatelja, odnosno mogućnosti suptilnije analize ove problematike.

Uz uobičajenu statističku obradu i evalvaciju podataka, prezentirane su i uporedne analize, tabele, dijagrami i sl., kompariranje po grupama ispitanika, skale prioriteta, primjedbi itd., nakon čega slijede zaključne opservacije i prijedlozi za poboljšanje postojećeg modela profesionalne orijentacije mladih.

U prilogu su, integralno, dati i intervjui sa uvodnim tekstom koji se odnosi na evalvaciju istih.

Najkraće kazano, željeli smo doći do odgovora na sljedeća pitanja: šta imamo, kakvog je karaktera, te što možemo popraviti u domenu profesionalne orijentacije mladih u Kantonu Sarajevo?

EVALVACIJA REZULTATA ISTRAŽIVANJA

U polaznoj procjeni za istraživanje (generalnoj hipotezi), postojeći koncept profesionalne orijentacije, okvalificiran je kao nepouzdan orijentir za odabir najadekvatnijeg poziva za mlade.

Kroz evaluaciju rezultata istraživanja, apostrofiranu generalnu hipotezu, trebalo je potvrditi ili osporiti. Ali, to nije bio jedini cilj ovog istraživanja. Anketnim upitnikom obuhvaćeno je osam bitnih segmenata profesionalne orijentacije mladih u Kantonu Sarajevo, kao istraživačkom polju.

Željelo se, na osnovu rezultata istraživanja, ne samo dijagnosticirati stanje, nego i predložiti odgovarajuća poboljšanja, jer je profesionalna orijentacija izuzetno važna za ukupni odgojno-obrazovni sistem u društvu.

Na pitanje: Kakva nam je profesionalna orijentacija mladih?, čak 46% od ukupnog broja anketiranih misli da je loša, dok, svega 25% smatra da je dobra. Veoma je interesantan podatak da skoro trećina ispitanika, 29%, o tome uopće nije razmišljalo, odnosno nema formiran stav, ovo tim prije ako imamo u vidu da se radi o učeničkoj i studentskoj populaciji.

Profesionalnu orijentaciju mladih još je lošije ocijenila Kontrolna grupa ispitanika (odabrani po sistemu slučajnog uzorka). Samo 18% ispitanika iz te grupe dalo joj je pozitivnu ocjenu, čak 66% negativnu, a 16% anketiranih o tome nije imalo određen stav.

Zanimljiva su odstupanja u stavovima o ovom pitanju između studentske i učeničke populacije. Naime, 57% studenata dalo je negativnu ocjenu postojećem modelu profesionalne orijentacije, u odnosu na 50% srednjoškolaca, te 44% učenika osmih razreda i obrnuto, svega 17% studenata dalo je pozitivnu ocjenu, 21% srednjoškolaca, a čak 44% učenika osmih razreda.

Prednji podaci nas navode na zaključak da je veće neposredno iskustvo u profesionalnoj orijentaciji, odnosno edukacijski nivo ispitanika, rezultiralo lošijom ocjenom o istoj.

Drugo anketno pitanje je glasilo: Šta smatraš najvažnijim u odabiru poziva?

Za 43% ispitanika to je mogućnost zaposlenja, 30% stavlja u prvi plan predispoziciju (nadarenost) za određeno zanimanje, 18% preferira atraktivnost struke, dok 3% daje prednost volji (sugestiji) roditelja i isto toliko anketiranih, 3%, uvažava preporuku pedagoga. Preostalih 4% ispitanika dalo je neke druge odgovore.

U odnosu na ove odgovore, uočljivo je odstupanje stavova Kontrolne grupe ispitanika i to ne samo u rangiranju nego i u procentualnoj podršci određenim motivacijskim činiocima, vezanim za odabir poziva. Čak 44 ovih ispitanika stavlja na prvo mjesto predispoziciju (sklonost) za struku, 40% daje prednost mogućnosti zaposlenja, a 14% preferira atraktivnost struke.

Također je uočljiva razlika u rangiranju motivacijskih činilaca pri odabiru poziva između studentske i učeničke populacije. Studenti, u procentu od 40%, na prvo mjesto stavljaju predispoziciju (nadarenost) za određenu struku, potom, mogućnost zaposlenja 34%, te atraktivnost struke 24%. Srednjoškolci preferiraju mogućnost zaposlenja 51%, na drugo mjesto stavljaju predispoziciju (nadarenost) za struku 25%, a potom atraktivnost poziva 14%. Učenicima osmog razreda na prvom mjestu je mogućnost zaposlenja 47%, potom, predispozicija (nadarenost) za struku 24%  te atraktivnost struke 10%  itd.

Treće anketno pitanje je glasilo: Da li ti nastavni sadržaji koje slušaš u školi omogućuju da prepoznaš profesiju koja ti najviše odgovara?

Pozitivan odgovor je dalo 62%, negativan 30%, a o tome uopće nije razmišljalo 8% ispitanika.

I kod odgovora na ovo pitanje uočljivo je odstupanje studentske u odnosu na učeničku populaciju, pogotovo kad je riječ o stavovima osnovaca. Najkraće kazano, što je veći edukacijski nivo ispitanika, utoliko je negativnija njihova ocjena u pogledu mogućnosti prepoznavanja odgovarajućeg poziva na osnovu nastavnih sadržaja koje slušaju u školi.

Naime, 73% učenika osmog razreda smatra da mogu, a 16 da ne mogu odabrati poziv na osnovu nastavnih sadržaja, dok  11% o tome nije razmišljalo.

Kod srednjoškolaca je sljedeća struktura odgovora: 65% ispitanika misli da im nastavni sadržaji omogućavaju adekvatan

Na fakultetskoj razini 53% anketiranih smatra da nastavni sadržaji omogućavaju, a 40% da ne omogućavaju adekvatan odabir poziva, 7% o tome nije razmišljalo. odabir poziva, 28% smatra da ne omogućavaju, a 7% o tome nije razmišljalo.

Veoma je interesantna struktura odgovora na ovo anketno pitanje unutar Kontrolne grupe ispitanika. Svega 30% anketiranih smatra da nastavni sadržaji omogućavaju adekvatan odabir poziva, dok 54% o tome misli negativno, a 14% nije imalo određen stav.

Četvrto anketno pitanje je glasilo: Pomaže li vam nastavno osoblje da ispoljite svoje posebne sklonosti?

Pozitivan odgovor na ovo pitanje dalo je 51%, a negativan 49% anketiranih. Međutim, i ovdje je došla do izražaja osjetna razlika u stavovima između pojedinih grupacija ispitivanog uzorka, gdje je edukacijski nivo anketiranih bio obrnuto proporcionalan prema pozitivnoj ocjeni.

Kod učenika osmih razreda 75% ispitanika dalo je pozitivan, a 25% negativan odgovor. Kod srednjoškolaca je taj omjer 51% pozitivnih, naspram 43% negativnih odgovora, dok je kod studentske populacije posve obrnuto, 32% pozitivnih, prema 68% negativnih odgovora.

Slično studentima odgovorila je i Kontrolna grupa ispitanika i to sa omjerom 28% pozitivnih naspram 72% negativnih odgovora.

Peto anketno pitanje je glasilo: Da li ste radili testove sklonosti?

Negativan odgovor na ovo pitanje dalo je čak 81%, a pozitivan svega 19% ispitanika.

Budući da u strukturi odgovora na prethodno pitanje nije bilo bitnih razlika između učeničke i studentske populacije, to jasno govori o tome đa se ova mogućnost u profesionalnoj orijentaciji u nas malo koristi, za razliku od razvijenih zemalja svijeta, gdje je ona ključna.

Šesto anketno pitanje je glasilo: Kakvo je Vaše mišljenje o postojećim prijemnim ispitima?

Trećina ispitanika, odnosno 33% smatra da, oni ne pružaju mogućnost odabira adekvatnog poziva kandidatima, 23% ih je eksplicite ocijenila lošim, dok 44% misli da su dobri. Ovaj posljednji pokazatelj je prije svega rezultat enormno većeg procenta pozitivne ocjene učenika osmog razreda u odnosu na druge grupacije ispitanika.

Izrazito negativnu ocjenu o prijemnim ispitima dala je Kontrolna grupa ispitanika i to: 38% smatra da oni ne pružaju mogućnost odabira adekvatnog poziva, 44% ima eksplicitno negativan stav o njima, a samo 18% anketiranih ih podržava u varijanti kakvu sada imamo.

Uočljivo je, također, bitno odstupanje stavova između studentske i učeničke populacije. Naime, 37% studenata smatra da postojeći prijemni ispiti ne omogućavaju adekvatan odabir poziva, 27% ima izrazito negativno mišljenje o njima, dok ih podržava 36% anketiranih.

Kod srednjoškolske populacije struktura odgovora glasi: 33% smatra da sadašnji prijemni ispiti ne omogućavaju adekvatan odabir poziva, 23% ima eksplicitno negativan, a 44% pozitivan stav o njima.

Kod učenika osmih razreda odgovori glase: 25% ispitanika misli da postojeći prijemni ispiti ne omogućavaju adekvatan odabir poziva, 18% je imalo negativan, a 57% pozitivan stav spram istih.

Iz prezentiranih podataka proizilazi jasan zaključak da je edukacijski nivo, odnosno neposredno iskustvo ispitanika sa prijemnim ispitima rezultiralo davanjem lošije ocjene o njima.

Sedmo anketno pitanje je glasilo: Šta bi, po Vašem mišljenju, bilo najvažnije testirati pri odabiru poziva?

Najveći broj ispitanika, 51%, stavlja u prvi plan provjeravanje znanja iz onih disciplina koje su potrebne za struku (određeni poziv), 26% anketiranih preferira kvalitet ukupnog znanja iz prethodnog nivoa obrazovanja, dok 15% na prvo mjesto stavlja psihofizičke sklonosti kandidata, a 4% moralni (etički) kvalitet. Preostalih 4% su se odlučili za neke druge kvalitete kandidata.

Odgovori kontrolne grupe ispitanika na prethodno pitanje su glasili: 54% smatra da je najvažnije testirati znanje iz onih disciplina koje su bitne za struku (određeni poziv), 20% insistira na provjeri kvaliteta ukupnog znanja kandidata, 24 u prvi plan stavlja njihove psihofizičke sklonosti, te 2% etički kvalitet.

I kod odgovora na ovo pitanje došlo je do bitnijeg odstupanja u stavovima studentske i učeničke populacije. Studenti sa 48% stavljaju u prvi plan provjeru znanja samo iz disciplina koje su bitne za određenu struku, 19% preferira opće znanje, 2%psihofizičke sklonosti kandidata, a 3% njihov etički kod.

Kod srednjoškolaca odgovori su glasili: 59% smatra da treba provjeravati znanje samo iz onih diseiplina koje su bitne za poziv, 23% u prvi plan stavlja opće znanje, 14% psihofizičke sklonosti, te 3% moralne kvalitete kandidata. Ostali su se odlučili za neke druge vrijednosti učenika.

Odgovori učenika osmog razreda su glasili: za testiranje znanja samo iz onih disciplina koje su bitne za određenu struku bilo je 44%, 43% su za provjeru općeg znanja, 8% u prvi plan stavlja psihofizičke sklonosti, 2% etički kvalitet i 3% su za neke druge vrijednosti kandidata.

Osmo anketno pitanje je glasilo: Ko bi, po Vašem mišljenju, trebao sastavljati testove za kvalifikacione ispite?

Najveći broj ispitanika, 68%, odgovorili su da bi to trebali raditi stručni timovi (pedagozi, psiholozi, liječnici, profesori), odnosno eksperti za određena područja, 22%, misli da to trebaju obavljati škole i fakulteti autonomno, 9% su za varijantu da testove priprema resorno ministarstvo, a 1% je ponudilo neke druge modalitete.

Kontrolna grupa ispitanika jc dala sljedeći odgovor: za opciju da testove sastavljaju timovi eksperata izjasnilo se 80% anketiranih, da to i dalje ostane autonomno pravo škola i fakulteta 18%, dok 2% ispitanika misli da bi to trebalo činiti resorno ministarstvo.

I kod ovog anketnog pitanja neposredno iskustvo oko prijemnih ispita, odnosno edukacijski nivo ispitanika, bitno su utjecali na stavove istih.

Kad je riječ o studentskoj populaciji, 79% ih smatra da testove trebaju sastavljiti ekspertni timovi, 16% su za opciju da ostanu u autonomnoj kompetenciji škola i fakulteta, 2% je predložilo da ih priprema resorno ministarstvo, a 3% je ponudilo neke druge varijante.

Srednjoškolci su iznijeli sljedeće stavove: 64% ih je za varijantu da ekspertni timovi pripremaju testove, 21% da to čine autonomno škole i fakulteti, 14% predlaže tu ulogu resornom ministarstvu, a 1% je ponudilo neko drugo rješenje.

Kod učenika osmog razreda struktura odgovora glasi: 54% ispitanika je za to da testove pripremaju ekspertni timovi, 33% da oni ostanu u autonomnoj kompetenciji škola i fakulteta, 13% je za varijantu da ih priprema resorno ministarstvo.

Zaključne opservacije:

Prezentirani rezultati istraživanja ne samo da su potvrdili polaznu hipotezu po kojoj postojeći model profesionalne orijentacije u Kantonu Sarajevo nije pouzdan orijentir za odabir najadekvatnijeg poziva mladih nego su, uglavnom, saglasni i sa razrađujućim hipotezama, na osnovu čega je predloženo odgovarajuće poboljšanje ovog veoma važnog segmenta odgojno-obrazovnog sistema.

Preciznije kazano, postojeći model profesionalne orijentacije mladih podržalo je, odnosno pozitivno ocijenilo, svega 25% ispitanika. Svi ostali su imali ili negativan stav (47% ), ili su bili bez konkretnog stava (28% ).

Iako je, u odabiru poziva, otkrivanje predispozicija (nadarenosti učenika), stavljeno u hijerarhijskoj skali čak na drugo mjesto, apsolutna većina ispitanika (83%) je izjavila da nikada nije imala nikakve testove sklonosti, a kamoli da su im iste uočene i ciljano razvijane kroz odgojno-obrazovni sistem.

U prioriteno-sadržajnom smislu za testiranje se predlaže provjera znanja iz onih disciplina koje su bitne za struku (određeni poziv), potom kvalitet ukupnog znanja, psihofizičke sklonosti, te moralno-etičke vrijednosti kandidata.

Postojeću konceptualizaciju prijemnih ispita, trećina anketiranih smatra nedostatnom za odabir poziva, a dodatnih 23%  je ocjenjuje eksplicite lošom, u kontrolnoj grupi ispitanika samo 8% anketiranih dalo joj je pozitivnu ocjenu.

Na pitanje: Ko bi trebao sastavljati testove za prijemne ispite?, 70% ispitanika predložilo je da to obavljaju stručni timovi (pedagozi, psiholozi, profesori, liječnici i drugi eksperti). Svega 22% anketiranih smatra da testiranje i dalje treba ostati u autonomnoj kompetenciji škola i fakulteta.

Ocijenjeno je, također, da su za mlade nefleksibilni nastavni sadržaji ozbiljna zapreka za prepoznavanje odgovarajućeg poziva.

Insistira se i na odgovornom utvrđivanju psihofizičkih sposobnosti kandidata kroz sistematske ljekarske preglede. Umjesto njihove formalne provedbe, kakvu sada imamo, trebalo bi istinski pomagati kandidatima u odabiru adekvatnog poziva, a naročito u utvrđivanju onih zanimanja kojim se, iz psihofizičkih razloga, nikako ne bi smjeh baviti.

Posebno je zanimljiv podatak da čak 28% ispitanika nema određen stav o profesionalnoj orijentaciji, odnosno da o tome uopće nije razmišljalo. To, zapravo, upućuje na zaključak koliko se, u nas, malo pažnje posvećuje ovom izuzetno važnom segmentu odgojno-obrazovnog sistema, tim više ako imamo u vidu da se radi o đačkoj i studentskoj populaciji, odnosno o mladim ljudima koji su uključeni u edukacijski proces. Jedan od intervjuiranih univerzitetskih profesora, inače po vokaciji psiholog, smatra da mi, ustvari, i „nemamo profesionalnu orijentaciju kao jasno artikuliranu i konzistentnu djelatnost.”

PRIJEDLOZI  ZA POBOLJŠANJE MODELA PROFESIONALNE ORIJENTACIJE

Polazeći od dosadašnjeg iskustva u provedbi profesionalne orijentacije mladih i, naročito, evaluiranih rezultata istraživanja na tu temu, predlažemo, u cilju poboljšanja postojećeg modela, sljedeća inoviranja i korekcije u istoj:

  1.  Umjesto dosadašnjih, uglavnom šablonskih, testiranja, gdje se isključivo preferiraju školsko znanje i ocjene, treba provjeravati šta mladi čovjek može (sposobnost, inteligenciju, specijalnu sposobnost), što zna (kvalitet kumuliranog znanja i opće kulture, uključujući i posebna znanja bitna za struku), šta hoće (pitanje motivacije, tj. da li je ona realna i iskrena);
  2.   Testove trebaju isključivo sastavljati stručni timovi (pedagozi, psiholozi, ljekari i eksperti za određena područja, ovisno od profila struke);
  3.  Umjesto formalnih sistematskih ljekarskih pregleda, uvesti maksimalno odgovornu psihofizičku ocjenu kandidata. Posebno je važna stručna procjena o tome čime se, iz psihofizičkih razloga, kandidati ne bi trebali, ili, čak, smjeli, profesionalno baviti;

     4.   Uvesti „učenički dosije” u školama pomoću koga bi se kumulativno pratio razvoj, mogućnosti, sklonost, nadarenost, struktura ličnosti i si. kandidata. Taj posao bi trebali voditi stručnjaci za psihologiju ličnosti. Podrazumijeva se, naravno, osiguravanje pune tajnosti tih podataka. Na osnovu njih sačinila bi se odgovarajuća preporuka za profesionalnu orijentaciju kandidata koja bi se, kao takva, respektirala pri upisu učenika u više nivoe edukaeijskog sistema;

          5. Više insistirati na fleksibilnosti nastavnih sadržaja i individualnom radu sa učenicima,pa i studentima. Na tom planu se daleko više treba angažirati nastavno osoblje. Ali, da bi ono moglo uspješno odgovoriti tom izazovu, nužno je njihovo kontinuirano dodatno obučavanje.

 

Preuzeto iz Glasnika IZ u BiH

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top