>
Kako su zatvorenici na Guantanamu učili o braku, kuhanju, životu… Kako su zatvorenici na Guantanamu učili o braku, kuhanju, životu…
Do 35. godine, najznačajnija veza koju sam imao kao odrasla osoba bila je sa iguanom. Nije bilo lahko upoznati nekoga tamo gdje sam proveo... Kako su zatvorenici na Guantanamu učili o braku, kuhanju, životu…

Do 35. godine, najznačajnija veza koju sam imao kao odrasla osoba bila je sa iguanom.

Nije bilo lahko upoznati nekoga tamo gdje sam proveo svoje dvadesete i polovinu tridesetih godina- u zatvoru Guantanamo na Kubi. Nakon što sam stigao, stavljen sam u izolaciju, u samicu, gdje su ispred svake ćelije danonoćno radili ogromni ventilatori, stvarajući zaglušujuću buku kako bi nas spriječili da razgovaramo jedni s drugima.

Čak i kada bi izlazili vani na rekreaciju, nije bilo dozvoljeno da razgovaramo s drugim zatvorenicima. Ali, na vani smo upoznavali nove prijatelje: mačke, ‘banana’ miševe, male ptice i iguane koje su prolazile kroz ograde, tražeći da podijelimo naše obroke.

Sprijateljio sam se s prelijepom mladom damom, iguanom. Bila je jako elegantna. Dolazila je svakog dana u isto vrijeme i zajedno bismo ručali. Kada sam štrajkovao glađu, nisam imao hrane da joj dadnem i kada bi mi prišla bilo me je stid da stojim tamo bez hrane. Ponekad bi nas stražari kažnjavali što smo dijelili svoje obroke sa životinjama, ali nisu me mogli spriječiti da joj pričam.

Ona mi nije mogla odgovoriti, ali dobro je slušala. Kako su godine prolazile, naše prijateljstvo se razvilo u snažnu vezu.

Konačno, nakon sedam godina izolacije, premješten sam u zajednički blok gdje sam mogao razgovarati s drugim zatvorenicima. Rođen sam u malom selu na planinama Jemena, a bilo mi je samo 19 godina kada sam stigao u Guantanamo. Nisam znao mnogo o svijetu, moje selo je bilo moj svijet. Sada, moj svijet je bio Guantanamo.

Do 12 godine, mislio sam da sam rođen iz koljena moje majke. U školi sam naučio odakle djeca stvarno dolaze, ali u mojem društvu nije bilo zabavljanja, pa je moje znanje ostalo teorijsko. Isto je važilo i za većinu drugih. Vrlo malo njih je bilo oženjeno ili znalo o odnosima muškaraca i žena.

Ipak, razgovor o ženama bila je naša omiljena tema. Ne na loš način, kao muslimanima zabranjeno nam je da loše govorimo o ženama. Ali razgovarali smo o ženama jer nas je to opuštalo. Kada bi neko pričao priču o ženi, svi bismo slušali. Dok smo bili okruženi muškarcima zamišljali smo nježnost žene.

Nismo bili jedini kojima su nedostajale žene, muškarcima čuvarima su također nedostajale. Bilo je jako malo žena čuvara.

Jedan od starijih, oženjenih zatvorenika je uočio koliko je neoženjenim zatvorenicima bilo bitno da znaju o ženama, pa je odlučio da nas poduči. Organizovali smo časove i učili smo jedan od drugog sve što se moglo naučiti.

Naprimjer, bivši kuhar nam je držao časove kulinarstva. Govorio je: “Sada ću dodati luk u vruće ulje- šššššš”, imitirajući zvuk luka koji se prži, jer naravno nismo imali luka niti šporeta. Zbijao bi šale, tražeći od učenika da kušaju jela kako bi provjerili da li je dovoljno slano ili da li misle da je meso kuhano, čak iako nije bilo soli niti mesa.

Nisam volio taj čas, činio je da budem još gladniji.

Na našem prvom času braka, naš učitelj je počeo pitajući svakoga od nas da kaže šta smo naučili o tome kako muškarci treba da se ponašaju prema ženama. Složili smo se da bi muškarci u potpunosti trebali poštovati žene, ali mnogi učenici su rekli da su muškarci uvijek bili, i da uvijek trebaju biti, superiorniji od žena.

Onda je učitelj pitao: “Da ste žena, kako biste odgovorili na moje pitanje? Kako želite da se muškarci prema vama ponašaju?”

Prvo smo se počeli smijati, zamišljajući jedan drugoga kao ženu.

“Pogledaj Mensura sa svim tim dlakama po cijelom tijelu”, vikao je jedan zatvorenik za mene. “Preplašio bi sve muškarce”.

“Da sam žena’, kazao je jedan, ‘učinio bih da sanjate, plačete i potrošite sav svoj novac- ali nijedno od vaših ružnih lica ne bi dodirnulo niti jednu moju dlaku’.

Naš učitelj nam je neko vrijeme dopustio da se šalimo, a onda je kazao: “Dame, odgovorite na moje pitanje!”

Rekao sam da bih, ako bih birao nekoga ko će da mi pravi društvo ostatak mog života, želio ženu koja je bolja od mene.

Jedan od učenika je pokušao da me postidi rekavši: “Znači dozvolio bi svojoj ženi da bude glavna? Treba li da muškarci budu magarci, da služe ženama?”

Tvrdio sam da su muškarci tokom historije bili superiorniji, ali pogledajte gdje smo sada. Rat za ratom bez kraja. Muškarci nikada nisu rodili niti jednu dušu. Oni samo uzimaju živote.

Rekao sam da svi mi, krivi ili nevini, sjedimo u Guantanamu razgovarajući o braku umjesto da ga doživljavamo i to upravo zbog onoga što su muškarci uradili. Završio sam istaknuvši da svi znamo da kada je žena bila glavna zapovjednica naših čuvara, da smo živjeli mirnije. Kada je zapovjednik bio muškarac, veća je vjerovatnoća da će se prema nama loše postupati.

“Mensur je pristrasan prema ženama”, kazao je s osmijehom jedan zatvorenik.

“Da sam žena’, kazao je drugi’, ‘udala bih se za tebe!”

Dok smo imali časove braka, naš učitelj nas je učio kako da volimo i budemo voljeni. Opisao je kako treba da izgleda kada gledamo i razgovaramo sa ženom koju volimo. Ispričao nam je kako ćemo se ponašati na dan zaruka.

A onda smo imali cijeli čas posvećen najvećem danu u našim životima, danu vjenčanja. Pretvarali smo se da se jedan od učenika ženi i održali smo tradicionalnu jemensku svadbu. Pjevali smo i plesali kao da je pravo vjenčanje.

Nikada nisam bio zaljubljen, ali sada sam mogao osjetiti slast zaljubljenosti. Baš kao i od časova kuhanja, od časa o braku bih bio još gladniji. Žalio sam što se nisam oženio prije dolaska u Guantanamo. Osjećao sam da mi nedostaje dio mene, a taj dio je bio žena i porodica.

Dugo sam u ćeliji držao fotografiju prijateljeve desetogodišnje kćerke. Napravio sam okvir od komadića kartona s cvjetovima po rubovima i okačio sam fotografiju na zid. Kad god bi posjetitelji došli u moju ćeliju, govorio bih im da je to moja kćerka.

Kada bi se iznenadili kako imam plavu kćerku i počeli ispitivati o njezinoj majci, rekao bih da je nikada nisam upoznao, ali ipak, imam istu kćerku. Dao sam joj arapsko ime, Amel, što znači Nada.

Jedne noći su ušli čuvari i poprskali nas suzavcem i poderali sve što je bilo u našim ćelijama. Bacili su moju Nadu.

Mogao sam prestati da idem na časove braka. Mogao sam prestati da sanjam o ljubavi. Ali, jedina teža stvar od živjeti život bez ljubavi jeste živjeti život bez boli. Bol nam govori da smo još živi. Da još uvijek osjećamo. Ponekad, bol je poput ljubavi. To što sam mogao zamisliti ljubav, čak i bez moje fotografije, još uvijek sam imao nadu.

Kad mi je, nakon mnogo godina provedenih bez mogućnosti da razgovaram sa svojom porodicom, dozvoljeno da ih nazovem, razgovaralo se o tome da možda pokušaju da mi ugovore brak, a bio sam u iskušenju da prihvatim tu nadu. Ali na časovima braka, razgovarali smo o problemu prisilnih brakova u pojedinim zemljama. Boljela me je ideja da se djevojke prodaju kao ovce. I tako sam odbio mogućnost takvog ugovaranja braka.

Posljednjeg dana predavanja o braku, naš učitelj nam je rekao da se uvijek sjećamo kako smo odgovorili na prvo pitanje kako se muškarci trebaju ponašati prema ženama. Sada smo svi mi imali drugačije odgovore. Učinio je da promijenimo svoje stavove. Poželio nam je sretne brakove i dobre živote pune ljubavi.

Godine 2016., nakon što sam bio zatvoren više od 14 godina, pušten sam iz Guantanama. Ali nije mi dozvoljeno da se vratim u Jemen. Umjesto toga, živim u Srbiji. Usamljen sam. Još nisam pronašao ženu da bude moj prijatelj i da me nauči umjetnosti ljubavi. Čak više nemam ni iguane.

Ali zahvaljujući svojoj prijateljici, prelijepoj iguani, naučio sam kako da brinem o drugima. Podsjetila me je kako da se povežem sa životom dok sam bio iza zatvorske ograde. A zahvaljujući časovima o braku, znam da ću jednog dana biti dobar muž i brižan otac.

Moja nada je još uvijek živa. Pomaže mi da se suočim sa poteškoćama u svakodnevnom životu. Želim da nam nada i ljubav pomognu u teškoćama sa kojima se suočavamo kao narodi.

Napisao: Mensur ed-Dejfi

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

No announcement available or all announcement expired.