Vi ste ovdje
Home > Obrazovanje i odgoj > O obrazovanju i odgoju > Kako pomoći razvoj mozga: Rana motorička stimulacija kod djece

Kako pomoći razvoj mozga: Rana motorička stimulacija kod djece

Različita iskustva tokom predškolskog razdoblja u kojima dijete uči, mogu utjecati na ostatak života djeteta. Hoće li djeca kojima je motorički podražaj svakodnevna navika od ranog djetinjstva, zadržati tjelesno aktivan način života u budućnosti?

Različita iskustva tokom predškolskog razdoblja u kojima dijete uči mogu utjecati na ostatak života djeteta. Ovo rano razdoblje u razvoju pruža temelj koji usmjerava djecu akademski, socijalno i emocionalno. Izloženost nekoj okolini, mogućnosti i vodstvo djeteta trogodišnjaka ili četverogodišnjaka doprinose tome kakva će on ili ona osoba postati.
Stimulativna okolina koja uključuje značajnu interakciju s djetetom u smislu čitanja, pjevanja, pričanja, igranja s djetetom i njegova kretanja nužna je za normalan razvoj mozga, odnosno za tjelesni, kognitivni te psihosocijalni razvoj djeteta. S druge strane, štetna ili nestimulativna okolina (neadekvatna prehrana, smanjenje interakcije s osobom koja ih odgaja, manjak podražaja i iskustava, manjak podrške) onemogućava optimalan razvoj mozga. Djeca koja su rasla u rumunjskim sirotištima, u nestimulativnom okruženju, pokazuju značajno manju aktivnost mozga u usporedbi s „normalnom“ djecom (Santrock, 2009). 
Za potpuni razvoj djeteta, motorička stimulacija ima značajnu ulogu. Utjecaj programa motoričke stimulacije još nije u cijelosti razjašnjen. Ubrzava li motorička stimulacija motorički razvoj? Hoće li djeca kojima je motorički podražaj svakodnevna navika od ranog djetinjstva, zadržati tjelesno aktivan način života u budućnosti? Hoće li lakše obavljati svakodnevne tjelesne aktivnosti? Može li rana motorička stimulacija biti podražaj koji čini razliku između prosječnog ili vrhunskog sportaša u budućnosti? Mnogo je neodgovorenih pitanja u području rane motoričke stimulacije.

 

RAZVOJ MOZGA
Svaki put kada beba pokušava dotaknuti zanimljiv predmet ili se u nešto zagleda, javljaju se sitni električni potencijali u mozgu, koji spajaju neurone u krugove (Santrock, 2009). Rezultati toga su neka vrsta prekretnice u ponašanju. Djetetov mozak čeka nova iskustva utvrđujući tako poveznice. Prije rođenja, čini se da su geni uglavnom odgovorni za osnovne uzorke veza između neurona. Nakon toga, neuroni rastu i raspoređuju se čekajući daljnje upute (Dalton i Bergenn, 2007, prema Santrock, 2009). Svaka slika, zvuk, miris, dodir, jezik i kontakt očima pomaže u oblikovanju moždanih neuronskih veza.
Po rođenju, mozak novorođenčeta iznosi 25% od težine mozga odraslog čovjeka. Do drugog rođendana te su vrijednosti 75%. Dva su osnovna pravca razvoja mozga u prve dvije godine života i uključuju mijelinsku ovojnicu (sloj masnih stanica koji ubrzava električne impulse duž aksona) te veze između dendrita. Mijelinizacija započinje prenatalno i nastavlja se nakon rođenja, za neka područja mozga i do adolescencije. Dramatična povećanja dendrita i sinapsi (veze između neurona preko kojih neurotransmiteri prenose informacije) također karakteriziraju razvoj mozga u prve dvije godine života.

 

 

mozak2

Po rođenju               1 mjesec                 3 mjeseca                15 mjeseci          24 mjeseca
Slika 1. Razvoj vezi između neurona tijekom prve dvije godine života djeteta (Conel, J.L., 1975, prema Santrock, 2009).

Gotovo dva puta više veza se stvara nego što će se koristiti (Huttenlocher & Dabholkar, 1997, prema Santrock, 2009). Veze koje se koriste jačaju, dok one koje se ne koriste nestaju. Nakon treće godine gustoća sinapsi, koja je indikator povezanosti neurona, je u opadanju. Čini se da su i nasljeđe i okolina faktori koji utječu na prekomjerno stvaranje i propadanje sinapsi.
Neka od povećanja veličine mozga mogu se povezati s mijelinizacijom, a druga s povećanjem veličine i broja dendrita. Neki stručnjaci za razvoj smatraju da je mijelinizacija važna za sazrijevanje različitih sposobnosti djeteta. Primjerice, mijelinizacija u područjima mozga povezanim s koordinacijom ruka-oko nije potpuna prije četvrte godine djeteta. Magnetskom rezonancom četverogodišnjaka utvrđeno je da djeca koja motorički ili kognitivno kasne u razvoju, imaju značajno manji stupanj mijelinizacije (Santrock, 2009). 
Mogućnost mozga da se mijenja utvrđena je pod različitim „trenažnim“ podražajima. Tako glazbeni trening u ranom djetinjstvu dovodi do strukturalnih promjena mozga (Hyde i sur., 2009). Ovi dokazi strukturnih promjena mozga pod utjecajem treninga u ranom djetinjstvu pokazuju da intervencijski programi mogu olakšati neuroplastičnost kod djece. Naravno ovakvi rezultati imaju posebnu važnost za djecu sa smetnjama u razvoju ili neurološkim bolestima.

 

RANA ISKUSTVA
U posljednjih nekoliko godina, više nego ikada, roditelji uključuju djecu u rane obrazovne programe: od plivanja, gimnastike te učenja stranih jezika (Payne & Isaacs, 2012). Ono što je neobično u ovakvim programima za ranu stimulaciju jest da u nekim slučajevima doslovno započinju neposredno nakon rođenja. Povećana znanja o razvoju djeteta i spoznaje da okolina značajno utječe na ljudsko ponašanje motiviraju roditelje da traže sve moguće prednosti za svoju djecu. Preveliki naglasak na rana postignuća može ugroziti emocionalne, fizičke, ili kreativne aspekte razvoja djeteta (Spock & Parker, 1998). Neki stručnjaci smatraju i da rana stimulacija čitanja zapravo može biti uzrok kasnijih poteškoća u čitanju u djetetovu obrazovanju. Programi rane stimulacije su korisni, ali faktori poput dobi djeteta, tipa stimulacije, kao i stavovi roditelja i djeteta ključni su čimbenici uspjeha ili neuspjeha ovakvih programa.

 

PROGRAMI POTICANJA RANOG MOTORIČKOG RAZVOJA

Unatoč raznolikosti programa na raspolaganju korisnicima, uglavnom su dizajnirani na dva načina: problemski i programirani način (Payne & Isaacs, 2012). Problemske motoričke stimulacije stavljaju bebe u učenje na temelju vlastitih aktivnosti. Igračke su smještene u blizini djeteta kako bi stimulirala aktivnost kretanja, ali se ne daju djetetu u ruku. Svladavaju se kretne strukture od puzanja, sjedenja i hodanja, ali omogućavaju i osjećaj pojačane autonomije i sposobnosti (Weber, 2003 prema Payne & Isaacs, 2012). Programirani način vježbanja je sasvim suprotno. Ovdje roditelj ima aktivnu ulogu u kretanju djeteta ili ekstremiteta novorođenčeta tokom aktivnosti. U organiziranim oblicima vježbanja koriste se različita pomagala, jastuci, lopte, obruči, palice, igračke i tako se potiče dijete u pokretu. Vjerojatno je najbolje koristiti obje metode. Ali, kako se često kaže „daj mi mogućnost da sâm/a dođem do odgovora, tako ću najbolje naučiti“, problemska metoda zasigurno ima određene prednosti. 
Esther Thelen, poznata profesorica psihologije i kognitivnih znanosti (Landry, 2005) tvrdi da je sposobnost da se nešto učini i tako nauči, direktno vezana uz mobilnost i motoričke vještine. Trenutna istraživanja još uvijek ne mogu definirati precizno prirodu odnosa svih domena razvoja čovjeka, čini se da kašnjenja u samostalnosti kretanja ugrožavaju temelje kognitivnih sposobnosti. Može se zapravo reći da, provedba motoričkih aktivnosti zapravo značajno mijenja razvoj mozga (Byers, 1998 prema Landry, 2005). Aktivnosti za razvoj tjelesnih sposobnosti i motoričkih znanja trebaju se uključiti u obrazovanje u ranom djetinjstvu kroz samostalne i grupne igre, a najvažnije da su motoričke aktivnosti vezane uz socijalne, emocionalne i kognitivne podražaje, na temelju čega se osigurava kognitivni razvoj, povećanje samopouzdanja te unapređuju socijalne vještine djeteta (Landry, 2005).
Konačni korisnici moraju biti na oprezu s različitim programima rane stimulacije: poželjno je da se odvijaju u okviru predškolske ustanove, da su pod nadzorom nadležnog ministarstva što na neki način osigurava da su ciljevi prikladni za novorođenčad ili djecu jasličke i vrtićke dobi. U različitim zemljama možemo pronaći popularne programe za ranu stimulaciju djecu predškolske dobi. 
Predškolski programi u vrtićima trebali bi biti usmjereni svladavanju osnovnih motoričkih znanja. Motorička znanja predškolaca mogu se svrstati u četiri osnovne kategorije (Haywood & Getchell, 2009, Obeng, 2010):

a) nelokomotorne aktivnosti (kontrola objekata – bacanja, hvatanja, udarac reketom i palicom te vođenje lopte, nadalje tu su i pretklon, zasuk i održavanje ravnoteže),

b) lokomotorne aktivnosti (hodanje, trčanje, poskakivanje, skakanje, galopiranje, preskakivanje),

c) kombinirane aktivnosti (povezivanje aktivnosti poput, primjerice, trčanja pa skakanja) i

d) složene promjene smjera kretanja.

Ono što je najvažnije, ovi pokreti se ne uče prirodno sami od sebe, zahtijevaju instrukcije i vježbanje. 
Ono što se populariziralo u posljednjih 10-tak godina kao jedan od najčešćih oblika rane motoričke stimulacije jesu programi plivanja za dojenčad. No, popularizacija programa plivanja dojenčadi čini se da je potpuno neopravdana. U position statement-u iz 2004. godine Američka pedijatrijska akademija navodi kako nema osobitog opravdanja za tako malu djecu da uče plivati. Također navode da rani programi u vodi ne smanjuju rizik od utapanja i da djeca uglavnom nisu spremna za plivanje do svog četvrtog rođendana, a osim toga česte su i nuspojave koje nastaju radi prevelike količine progutane vode.

 

ZAKLJUČNO!
Iz ovog kratkog pregleda mogućnosti rane stimulacije mogu se izvući tri glavne poruke:
1. Stimulativna okolina je nužna je za normalan razvoj mozga, dok ga nestimulativna okolina onemogućava. Predškolska dob najpovoljnije je razdoblje djelovanja na sve domene razvoja čovjeka (tjelesnog, socioemocionalnog i kognitivnog).
2. Postoji povezanost razvojnih područja što znači da uspjeh u jednoj domeni potiče razvoj i u drugoj, a to znači da će nove motoričke kompetencije uzrokovati veći broj iskustava odnosno izazova koji utječu na kognitivni razvoj djeteta, osjećaj vlastitog, aktivnog i mobilnog „ja“ ali utječu i na promjene perspektive svijeta oko njih.
3. Postoji mogućnost da će se na temelju intervencija u predškolskoj dobi odrediti put djeteta prema aktivnom načinu života, motoričkoj izvrsnosti, pa čak i superiornosti u sportu.

 

LITERATURA
1. Gallahue, D.L., Ozmun, J.C. (1998). Understanding Motor Development: Infants, Children, Adolescents, Adults. New York City, NY: McGraw-Hill Companies.
2. Haywood, K. M., & Getchell, N. (2009). Life Span Motor Development (5th ed.). Champaign, IL: Human Kinetics
3. Hyde, K.L., Lerch, J., Norton, A., Forgeard, M., Winner, E.,  Evans, A.C.,  Schlaug, G. (2009). Musical Training Shapes Structural Brain Development. Journal of Neuroscience  29(10): 3019 –3025.
4. Landry, S. (2005). Effective Early Childhood Programs: Turning Knowledge Into Action. University of Texas Health Science Center.
5. Obeng, C.S. (2010). Physical Activity Lessons in Preschools. Journal of Research in Childhood Education 24, 50-59. 
6. Payne, V., Isaacs, L.D. (2012). Human Motor Development: A Lifespan Approach. New York City, NY: McGraw-Hill Companies.
7.Santrock, J.W. (2009). Child development. New York City, NY: McGraw-Hill Companies.
8.Spock, B., Parker, S. (1998). Dr. Spock's Baby and Child Care. New York City: Pocket Books.
9.Thelen, E., and Smith, L. B. (1994). A Dynamic Systems Approach To the Development of Cognition and Action. Cambridge, MA: MIT Press.
10.Venetsanou, F., Kambas, A. (2010). Environmental Factors Affecting Preschoolers’ Motor Development. Early Childhood Education Journal 37: 319-327.
11.Wang, J. H. (2004). A study on gross motor skills of preschool children. Journal of Research in Childhood Education 19(1): 32–43.

 

sportskizivot.com

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top