Kakav je odnos dove i kadra: Može li dova promjeniti sudbinu

Is­pravno je shvatio smisao vjere onaj ko na kader odgovara kaderom i ko kader mijenja kaderom. Štaviš, čovjek samo ovako može živ­jeti. Jer, glad, žeđ, hladnoća, strahote, neizvjesnosti i opasnosti su, ustvari, kader. Sva živa bića nastoje da ovaj kader preduhitre ili spriječe kaderom. 

Ovdje nailazimo na jedno poznato pitanje: Ako je stvar za koju se čim dova bila predodređena, ona bi se desila molio se čov­jek za nju ili ne, a ako nije bila predodređena, ne bi se dogodila bez obzira da li je neko činio dovu za nju ili nije.

Jedna grupa ljudi je pomislila da je ovo pitanje opravdano pa su ostavili dovu smatrajući da nema koristi od nje. Oni su – po­red očitog neznanja i stranputice – kontradiktorni. Rada bi ovo pravilo bilo ispravno, svi uzroci bi bili ništavni. Njima možemo reći:

–           Sitost i napojeuost su ti predodređeni i, prema tome, to se mora desiti jeo ti ili ne. A da ti nisu predodređeni, ne bi se desili bez obzira na to da li si jeo ili ne.

–           Ako ti je bilo suđeno da imaš dijete, to bi se dogodilo spa­vao ti sa ženom ili ne, a ako ti to nije suđeno, onda nema potrebe za ženidbom. Kakav je ovo apsurd! 

Zar ovako nešto može reći pametno ljudsko biće? Čak i ne­razumne životinje izvršavaju stvari od kojih im zavisi opstanak i život. I životinje su razumnije od ovakvih ljudi koji su poput stoke ili su u još većoj zabludi.

Neki su pokušati da budu pametniji pa su rekli: Zanimanje dovom je samo jedna vrsta ibadeta zbog kojeg Allah nagrađuje onog ko čini dovu koja, ustvari, nema pravog uticaja na željenu stvar. Kod ovog pametnjakovića nema razlike između činjenja do­ve i ustezanja od nje srcem i jezikom. U oba slučaja se želja ispu­njava, rezultat dove je kod njih kao rezultat šutanja, bez razlike.

Druga grupa, očigledno pametnija od ove, smatra da je dova običan znak koji je Allah postavio ljudima kao pokazatelj da je dova primljena. Tako se može reći da je crni hladan oblak u zimskom dobu siguran znak da pada kiša. Oni smatraju da postoji slična ko­relacija između dobrih djela i nagrada; nevjerovanja i nedjela, sa jedne strane, i kazne, sa druge strane. To su samo pokazatelji nag­rade ili kazne, a ne njihovi uzroci. Tako, po njima, i oni lomjenje nije uzrok prijelomu, vatra požaru, smrtni udarac smrti… Ovo nipošto nisu uzroci i nemaju nikakve veze sa posljedicama. Tu se radi samo o slučajnom spoju, a ne o uzročnim vezama. Ova shvaćanja su op­rečna prirodnom i logičkom poretku činjenica. Suprotna su shva­ćanjima zdravih i pametnih ljudi; šta više, njima ih samo mogu na­smijati.

Istina leži u trećoj stvari koju onaj koji postavlja pitanje nije spomenuo, a to je da se sudbina odvija zbog nekih uzroka, a jedan od tih uzroka je dova. Rezultat dove nije nastao sam po sebi već zahvaljujući njoj. Kada čovjek učini dovu, rezultat se dogodi, a ka­da ne poduzme taj korak, nema ni rezultata. Na ovaj način su si­tost i napojenost uvjetovani jelom i pićem, a rođenje djeteta in­timnim odnosom između supružnika. Tako je i sijanje uzrok rasta žita; klanje uzrok smrti životinje… Dobra djela su uzrok ulaska u Džennet, a loša uzrok ulaska u Džehennem. Ovakva podjela je is­pravna. Na to onaj koji pita nije bio upućen niti je s time bio upo­znat. Prema tome, dova je veoma značajan uzrok. Ako znamo da je događanje onog za što se čovjek moli vezano za dovu, ne može se reći da nema koristi od dove, kao što se ne može reći da nema koristi od jela, pića i ostalih aktivnosti i pokreta. Ništa nije djelot­vornije od dove i nema efikasnijeg načina za postizanje cilja.

Ashabi su najbolje od cijelog ummeta poznavali Allaha i Njegovog Poslanika i bili su najupućeniji u vjeru. Zbog toga su se najviše pridržavali ovog uzroka i poštovali njegova pravila. Omer, je u dovi tražio pomoć protiv neprijatelja. To je bio njegov naj­jači adut. Svojim vojnicima je govorio: “Vi ne pobjeđujete zbog brojnosti već zahvaljujući pomoći s neba”. Jednom prilikom je re­kao: ‘Mene ne brine da li će mi dova biti primljena već me brine sama dova. Kada sam nadahnut dobrom dovom, uslišenje dolazi sa njom”. Jedan pjesnik je ovu misao uvrstio u stihove:

Da ne želiš da mi daš ono što tražim i priželjkujem

iz Tvoje riznice, ne bi me nadahnuo da tražim.

Kome se omogući da učim dovu, njemu će ta dova biti primljena, jer Uzvišeni Allah kaže:

“Zovite Me, i Ja ću se, zaista, odazvati” (Gafir, 60);  

“A kada te robovi Moji za Mene upitaju, ja sam, sigurno, blizu…” (El-Beqare, 186).

Ibn Madže u Sunenu bilježi hadis Ebu Hurejrea da je Boži­ji Poslanik, a.s., rekao: “Ko ne moli Allaha On se ljuti na njega”. Ovdje vidimo da Allah ovo zadovoljstvo potiče od dova i pokornosti Njemu. A nema veće blagodati od Njegovog zadovoljstva, kao što nema većeg nedjela od izazivanja Njegove srdžbe. Imam Ahmed u knjizi Zuhd navodi predaju: “Ja sam Allah, nema drugog Boga osim Mene. Kuda Sam zadovoljan, dajem berićet koji nema granicu. Kada sam srdit, onda proklinjem, a Moja srdžba dostiže sedmo dijete”.

Logika, tradicija, priroda i iskustvo raznih naroda i vjera nam govori da su približavanje Gospodaru svjetova, stremljenje Njegovom zadovoljstvu, dobročinstvo i ljubaznost prema Njego­vim stvorenjima – uzroci svakog dobra, a da suprotni postupci pri­zivaju svako zlo i nedaću. Ništa ne može privući Allahove blagodati i odagnati znakove Njegove srdžbe kao dobročinstvo, približa­vanje Allahu i lijepo postupanje s Njegovim stvorenjima.

Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi između sticanja dobara i do­življavanja radosti na ovom i budućim svijetu stavlja uzročno-posljudičnu vezu. Ovakvih primjera u Kur’anu imamo oko hiljadu.

U nekim slučajevima se univerzalna činjenica i vjerska od­redba veže za sebi odgovarajući rezultat i osobinu:

“I pošto su oni bahato odbili da se okane onoga što im se zabranjivalo. Mi smo im rekli: ‘Postanite majmum prezreni!'” (El-E’raf, 166);

“A kad izazvase Naš gnjev. Mi ih kaznismo” (Zuhruf; 55);

“Kradljivcu i kradljivici odsijecite ruke njihove” (El-Ma’ida, 38).

 “Muslimanima i muslimankama, i vjernicima i vjer­nicama, i poslušnim muškarcima i poslušnim žena­ma, i iskrenim muškarcima i iskrenim ženama, i str­pljivim muškarcima i strpljivim ženama, i poniznim muškarcima i poniznim ženama, i muškarcima koji dijele zekat i ženama koje dijele zekat i muškarci­ma koji poste i ženama koje poste, i muškarcima koji o svojim stidnim mjestima vode brigu i ženama koje o svojim stidnim mjestima vode brigu, i muškarcima koji često spominju Allaha i ženama koje često spo­minju Allaha, – Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio” (El-Ahzab, 35),

U nekim slučajevima ove stvari su stavljaju u uzročno-posljedičnu vezu, kao što vidimo u ajetima:

“…ako se budete Allaha bojali, On će vam sposob­nost darovati pa ćete Istinu od neistine moči rastavi­ti i preko ružnih postupaka vaših će prijeći i oprosti­ti, vam” (El-Enfal, 29).

“A da se Pravog Puta drže, Mi bismo ih vodom obil­nom pojili…” (El-Džinn, 16).

“Ah ako se oni budu pokajali i namaz obavljali i zekett davali, braća su vam po vjeri”. (Et-Tevba, 11).

U nekim slučajevima se ovim vjerskim činjenicama združu­je čestica lam koja služi za objašnjenje:

“Da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili” (Sad, 29).

“…da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da pos­lanik bude protiv vas svjedok” (El- Beqare, 143).

Nekada, ih nalazimo uz česticu kej koja ima isti smi­sao kao i prethodna čestica;

“…da ne bi prelazilo iz ruku u ruke bogataša va­ših…” (El-Hašr, 7).

Nekada ih prati uzročna čestica “ha”‘:

“Zbog djela ruku vaših!” (Ali’Imran, 182);

“…zato što ste nevjernici bili” (Junus, 4);

“…zbog onoga što ste zaradili” (En’am, 129; Fl-E’raf, 96; Et-Tevba, 82, 95; Junus, 8; Hidžr, 84);

,,…zato što u Allahove dokaze ne vjeruju… (Ali ‘Imran, 112).

Nekada se ovo izražava kroz akuzativ (oznaku) uzroka ili svrhe koji je izražen ili skriven:

“…onda jednog muškarca i dvije žene, koje prihvatate kao svjedoke; ako jedna od njih dvije zaboravi, neka je druga podsjeti” (Et-Beqare, 282);

“…zato da na Sudnjem danu ne reknete; ‘Mi o ovo­me ništa nismo znali” (El-E’raf, 172);                              

“…zato da ne kažete; ‘Knjiga je objavljena dvjema vjeroispovijedima prije nas,,” (El-E’nam, 156) – tj. iz straha da to ne kažete.

Nekada se upotrebljava uzročna čestica “fa”:

“…ali mu oni nisu povjerovali, već su je zaklali – i Gospodar njihov ih je zbog grijeha njihovih uništio i do posljednjeg istrijebio”. (Eš-Šems, 14).

“…i protiv poslanika Gospodara svoga su se dizali, pa ih je On ne može biti teže kaznio” (El-Hakka, 10);

“,„i njih dvojicu su lažljivcima proglasili, pa su zato uništeni bili” (El-Mu’minun, 38).

U nekim slučajevima nalazimo česticu lemma koja ukazuje na posljedicu:

“A kad izazvaše Naš gnjev, Mi ih kaznismo” (Zuhruf. 55).

Nekada, pak, nalazimo česticu “ine” (zaista):

‘Oni su se trudili da što više dobra učine…” (EI- Enbija, 90);

“To bijahu opaki ljudi, pa ih sve potopismo” (El- Enbija’, 77).

Upotrebljava se i čestica ”lev ta”  koja služi za povezi­vanje sintagmi:

“… i da nije bio jedan od onih koji Allaha hvale, si­gurno bi ostao u utrobi njenoj do Dana kad će svi biti oživljeni,,,” (Es-Saffat, 143, 144),

kao i čestica ’lev” koja ukazuje na uvjet:

“A kada bi oni onako kako oni se savjetuje postupali, bilo bi im bolje…” (El-Nisa’, 66),

Sve u svemu, možemo kazati da Kur’an od početka do kraja jasno ukazuje na to da za učinjeno djelo slijedi nagrada ili kazna te da sve univerzalne odredbe i zakoni imaju svoje uzroke, Allahova Knjiga nam ukazuje i na to da događanja na ovom i budućem svije­tu, kao i sve povoljne i nepovoljne stvari na njima zavise od uzroka i djela.

Ko razmisli o ovom pitanju i pažljivo ih analizira imat će veliku korist. Neće postupati kao oni koji se oslanjaju na sudbinu iz neznanja, nemoći, nemarnosti ili nezainteresovanosti. Kada se oslanja, onda je nemoćan, a kada je nemoćan, onda se oslanja. Is­pravno je shvatio smisao vjere onaj ko na kader odgovara kaderom i ko kader mijenja kaderom. Štaviš, čovjek samo ovako može živ­jeti. Jer, glad, žeđ, hladnoća, strahote, neizvjesnosti i opasnosti su, ustvari, kader. Sva živa bića nastoje da ovaj kader preduhitre ili spriječe kaderom. Tako će čovjek koga Allah nadahne i učini veli­kodušnim kader ahiretske kazne preduprijeti kaderom pokajanja, i mana i dobrih djela. Svjedoci smo ovosvjetskih strahota kadera i na budućem svijetu vladaju isti zakoni, jer je Gospodar jedan i mu­drost je jedna. Tu nema nelogičnosti i neslaganja. Ovo je jedno od značajnijih pitanja i doista je uspio onaj ko ga ispravno shvati i po­sveti mu odgovarajuću pažnju.

Međutim, do potpune sreće i uspjeha ostaju još dva koraka:

Prvi, poznavanje najsitnijih uzroka zla i dobra. U tome će mu pomoći ono što vidi oko sebe, iskustva kroz koja jc prošao on ili neko njemu blizak te vijesti o prošlim i postojećim narodima. Najbolji izvor ovih iskustava je razmišljanje o Kur’anu. On obiluje ovim informacijama i daje nam detaljnu sliku o odnosu dobra i zla.

Slijedeći izvor je sunnet, pratilja Kur’ana i druga objava. Ko posveti pažnju ovim izvorima neće mu trebati ništa drugo. Preko njih se mogu upoznati izvori dobra i zla na veoma slikovit i jasan naćin. Ako bismo analizirali zabilješke o prošlim narodima i Alla­hovom postupanju sa vjernicima i otpadnicima, vidjeli bismo da to potpuno odgovara onome što nam govore Kur’an i sunnet. Čitaju­ći te vijesti, vidimo kako se obistinilo Allahovo obećanje. To nam ukazuje da je Kur’an istina, da je Poslanik, a.s., istina i da Allah nekolebljivo izvršava Svoje obećanje. Povijest je, dakle, samo slika generalnih uzroka dobra i zla o kojim nam govore Allah i Njegov Poslanik.

Odlomak iz knjige: Bolest i lijek autora Ibn Kajjima

Prevodilac: Fahrudin Smajlović

Izdavač: Bookline, drugo izdanje 2011. Str 349.

Knjigu možete naručiti na tel: 061 575 652

Akos.ba