Islamske teme

Ka ustanovljenju fikha muslimanskih manjina u zapadnim društvima: Pravila za fikh muslimanskih manjina

 Odlomak iz knjige “Zajednica srednjeg puta” (knjiga 1. izdavač Centar za dijalog – vesatijja). Ovo izdanje sačinjeno je od 17 radova eminentnih islamskih učenjaka. Deveti rad u nizu kojeg objavljujemo je “Ka ustanovljenju fikha muslimanskih manjina u zapadnim društvima”, autora prof. dr. Abdulmedžid En-Nedždžara

 

Treće poglavlje:

Ustanovljenje fikha muslimanskih manjina

Sudbina je htjela da islamski ummet u posljednjih nekoliko stoljeća prođe kroz jedan period kakav do sada nije proživio. To je stanje potčinjenosti drugim civilizacijama, jer je islamski ummet postao taj koji slijedi nakon dugog perioda u kojem su njega drugi slijedili ili, drugim riječima, jer je bio pobijeđen nakon što je bio pobjednik. Ono što je ovakvo novo stanje proizvelo bili su mnogobrojni slučajevi egzistiranja islama u sredinama u kojima islam nije dominirao društvenim životom muslimana, u cijelosti ili makar djelimično. To što su muslimanski narodi u posljednja dva sto­ljeća egzistirali pod kolonijalnom upravom evropskih naroda, predstavlja najupečatljiviju pojavu koja je izrodila i proizvela najviše situacija o koji­ma je u ovom radu riječ.

Kako zakonitost (sunetullah) Uzvišenog Allaha koja usmjerava tok ljudskog života ljudima često priskrbi ono što im koristi i u čemu ima do­bra za njih, oni mogu od toga imati koristi ako prime pouku, kao što mogu uzeti pouku i od od lošeg koje ih zadesi, makar im to nije bilo po volji.

Jedna od najvidljivijih pojava koju je ova zakonitost proizvela, a vezano za ovu našu temu, kolonizacija muslimanskih zemalja koja ih je potčinila nekom drugom, a ne vjerskom autoritetu, prouzrokovala je egzistiranje islama u evropskim zemljama. Na desetine miliona muslimana u Evropi u prilici je da svjedoči susretu i prožimanju civilizacija. Tako nešto nije bilo moguće ranije, bez obzira što su neki muslimani na tom planu uložili značajne napore i iskreno se tome posvetili. Ova zakonitost najbolje je predstavljena u onome što je Uzvišeni Allah njome namijenio od kori­sti islamu i muslimanima, a ona se ogleda u onome što im nije drago, tj. potčinjavanju velikih islamskih skupina pozitivnom pravnom sistemu u društvu u kojem žive. međutim dobro o kojem govorimo uvjetovano je određenim pretpostavkama koje moraju biti ispunjene kako bi sazrijeli plodovi i muslimani se njima okoristili shodno pravilima i zakonitostima uzimanja pouke.

Nužnost ustanovljenja fikha muslimanskih manjina

Najvažnije što je proizvelo egzistiranje muslimanskih manjina u evrop­skim zemljama jeste pravni pristup izučavanja njihovog stanja, koristeći znanstvene metode, odnosno ustanovljenje temelja nauke koja bi imala zadatak da iznalazi pravna rješenja i fetve za ove muslimane. To bi za re­zultat imalo dobrobit u vidu osnovnih principa i pravila idžtihada koja bi predstavljala opće smjernice u njihovom životu koji je specifičan u odno­su na život ostalih muslimana čiji je život reguliran fikhskim propisima u skladu sa općim pravilima idžtihada.

Savremeni islamski fikh se već dva desetljeća bavi temom islamske manjine u Evropi nudeći određena šerijatska rješenja, a što je u konačnici rezultiralo pojavom fikhskih normi i fetvi koje se iz dana u dan obogaću­ju. Kao rezultat tog angažiranja nastalo je posebno naučno vijeće koje se bavi ovom problematikom, a to je Evropsko vijeće za fetve i istraživanja. međutim ovom kontinuiranom angažiranju u pogledu islama i muslima­na u Evropi, bez obzira na pozitivne rezultate, posebno u vidu specifič­nog fikhskog pristupa, još uvijek nedostaje osnovna karika u fikhskom promišljanju koja bi imala za cilj da usmjeri idžtihad ka tretiranju ovog problema i ostvarenju željenih rezultata. Pri tome mislimo na ustanov­ljenje novog fikhskog pristupa u smislu rekonstrukcije usulifikha i fikha u vezi s pitanjem muslimanskih manjina, s ciljem da ovaj novi fikh bude fokusiran na uvažavanje specifičnih okolnosti u kojima žive muslimani u Evropi, odnosno njihove raznovrsne implikacije.

Neka niko ne misli da će ustanovljenje fikha muslimanskih manji­na predstavljati neku vrstu novotarije koja nema veze sa općom usulifikhskom metodologijom koja inače usmjerava tok fikhske misli. Riječ je, zapravo, o jednom njegovom ogranku, dijelu ili poglavlju koje se uklapa u njegov opći metodološki okvir, posebno u onom dijelu čije smjernice su predviđene općenito za reguliranje života muslimana bez obzira na vremensko-prostorne okolnosti. međutim njegova usulska rekonstrukcija podrazumijevala bi posebno fokusiranje na stanje muslimanskih manji­na u Evropi s obzirom na stvarnost koja uključuje potčinjavanje pozitivnopravnom autoritetu. S obzirom na njegovu misiju (da‘va) i očekivanja u budućnosti, zanemarujući nedostatke u literaturi usuli-fikha, čije smo uzroke objasnili na prethodnim stranicama, cilj je da fikh muslimanskih manjina nadiđe fetve predviđene za uskovremenske okolnosti, kao i poje­dinačne pravne norme kojima se tretiraju promjenjive okolnosti u kojima islam egzistira, kako bi nastao fikh koji bi ispunio svoju misiju u tim kra­jevima i rezultirao međucivilizacijskom interakcijom, što bi, u konačnici, bilo od obostrane koristi i ostvarenje onoga čemu su muslimani od dav­nina težili.

Ustanovljenje fikha muslimanskih manjina postići će željeni cilj je­dino ako njegova metodologija bude utemeljena na usmjeravajućim osno­vama i principima, na kojima će biti bazirani njegovi sastavni dijelovi i konstruirana njegova (fikhska) pravila. Na taj način bi, u metodološkom smislu, kao i po svojoj karakternoj crti koju bi zadobio, svojim sadržajem obuhvatio idžtihadska pravila i zakonitosti na osnovu kojih bi bilo mo­guće iznalaziti opće pravne norme koje bi usmjeravale kreiranje pojedi­načnih pravnih normi. Svaki od tih usmjeravajućih principa, kao i skup općih fikhskih pravila bili bi konstruirani na osnovu posebnog pristupa koji odgovara specifičnim okolnostima u kojima islam egzistira u Evro­pi, u okviru općeg konstruktivnog pristupa koji bi ponudio univerzalna šerijatska rješenja za općenito egzistiranje islama, bez obzira na vrijeme i prostor.

Usmjeravajući principi za ustanovljenje fikha muslimanskih manjina

Riječ je o principima i osnovnim općim intencijama vjere iskazane u formi koja odgovara situaciji u kojoj se nalaze muslimanske manjine, koji prema zahtjevima situacije u datim okolnostima korespondiraju ciljevima vjere (Šerijata). Radi se o osnovnim principima koji su po svojoj prirodi općeniti i univerzalni, a koji imaju za cilj kreiranje fikha čiji krajnji cilj ne bi bio re­guliranje pojedinačnih pravnih slučajeva i problema pojedinaca. Njegov najvažniji cilj bio bi misija prezentiranja vjere u evropskim zemljama na jedan jednostavan i prihvatljiv način, čime bi se muslimani sami spasili od gubitka identiteta, a pred nemuslimanima oslobodili izgovora da im nisu uspjeli prenijeti univerzalne vrijednosti vlastite vjere. Dakle, ovdje se ne radi o čisto pravnom okviru principa kojima se, u tehničkom smislu, omogućuje konstruiranje (općih) fikhskih pravila za iznalaženje (pojedi­načnih) pravnih normi i fetvi u vezi s pitanjem (muslimanskih) manjina, na osnovu šerijatskopravnih izvora. Prije bi se moglo reći da su to principi koji, dodatno, imaju misijsko-davetski karakter, a u kojima opće intencije vjere (Šerijata) i njihova opća svrha zauzimaju posebno mjesto.

Najvažniji od tih osnovnih principa su sljedeći:

Prvo: Očuvanje vjerskog života muslimanskih manjina

Da bi ovaj život (manjina na Zapadu) na individualnom i društve­nom planu bio islamski u akaidskom i kulturološkom smislu, kao način života i moralno ponašanje, on nužno mora rezultirati konfrontacijama jer je izložen snažnim negativnim pritiscima zapadne civilizacije na fi­lozofskom, kulturološkom i moralno-etičkom planu. Također, ovaj nega­tivni pritisak na onog čija civilizacija više ne dominira iziskuje osjećaj kao manjinske skupine da je dužna dodatno širom otvoriti vrata kako bi utjecaj bio potpun, a religioznost propuhom odnesena iz ljudskih prsa i umova, a samim tim i uzorno ponašanje (ahlak) i činjenje dobrih djela. Iz tog razloga, jedna od osnovnih smjernica za ustanovljenje fikha mu­slimanskih manjina treba da bude intencija zaštite vjere u specifičnim uvjetima u kojima žive muslimanske manjine u Evropi. To očuvanje vjere na individiualnom i kolektivnom planu treba da bude snažno i napredno do te mjere da je u stanju na drugog utjecati.

Ako se ova intencijska smjernica za ustanovljenje fikha musliman­skih manjina općenito odnosi na konstruiranje fikhskh pravila, svejed­no da li se to ticalo fikha manjina ili neke druge oblasti, ona se u odnosu na fikh manjina nužno vezuje za očuvanje vjere kao zaštićene vrijedno- sti. To je zato što manjine žive u specifičnim okolnostima i susreću se sa specifičnim izazovima. To stanje nije isto kao zaštita vjere kao zaštićene vrijednosti u društvu u kojem muslimani imaju vlast u svojim rukama, jer okolnosti i izazovi su drugačiji. To je ono na što treba obratiti pažnju kod ovog usmjeravajućeg principa za ustanovljenje fikha manjina.

Drugo: Uvažavanje specifičnosti stanja manjina

muslimanske manjine su, a posebno se to odnosi na Zapad, formi­rane u 20. stoljeću nakon kontinuiranih valova hidžre (seobe) iz islam­skih zemalja. S obzirom na ukupan broj muslimana doseljenika, u tom periodu je samo neznatan broj stanovnika zapadnih zemalja prihvatio islam. Većina useljenika u Evropu pripadala je radničkoj klasi, zatim su se radnicima priključili studenti, zatim politički azilanti i znatan broj in­telektualaca. Vremenom su djeca i unuci ovih useljenika formirali drugu generaciju, a u toku je formiranje i treće generacije.

U pravilu, muslimanske manjine na Zapadu formirane su iz potrebe za potražnjom posla, sigurnosti, nauke ili potrebnih uvjeta za slobodno naučno istraživanje. Dakle, egzistiranje muslimana na Zapadu prouzro­kovala je potreba, a ne slobodan izbor. Ideja prihvatanja državljanstava javila se u zadnjih nekoliko godina, a nju nije prihvatio veliki broj pripad­nika muslimanskih manjina na Zapadu.

Dodajmo tome da je ova manjina sa sobom ponijela svoj kulturni identitet koji je na svaki mogući način nastojala sačuvati. Na taj način je ova manjina došla u sukob sa drukčijom kulturom, najčešće u veoma važ­nim segmentima oprečnoj vlastitoj kulturi. Ovakav muslimanski identi­tet nije isključivo personalnog karaktera, nego identitet prezentacije i mi­sije u vjerskom i civilizacijskom smislu.

Ovi različiti faktori koji su utjecali na formiranje muslimanskih ma­njina na Zapadu kreirali su brojne specifičnosti koje se moraju ozbiljno razmotriti kada je u pitanju ustanovljenje fikha muslimanskih manjina kako bi njegovo konstruiranje bilo usmjeravajuće za taj fikh prema za­htjevima uvjeta života. Poznato je da se izdžtihad mora bazirati na uva­žavanju konteksta, isto onako kako se bazira na uvažavanju (svetog) Tek­sta kod iznalaženja pravnih normi.

Od tih specifičnosti koje se moraju ozbiljno uzeti u razmatranje, možda su najvažnije sljedeće:

  1. Slabost kao specifičnost: Slabost je, općenito uzevši sve musli­manske manjine u svijetu, njihova generalna karakterna crta. Premda je slabost generalna karakteristika većine manjina u svi­jetu općenito, ipak postoje manjine koje imaju toliki utjecaj da on nadmašuje utjecaj većine domicilnog stanovništva. međutim muslimanske manjine su u pogledu slabosti u gorem položaju nego što je to slučaj sa većinom manjina u svijetu. Razloga za to je mnogo, a neke od njih ćemo uskoro elaborirati.

Čini se da se ova slabost ponajviše manifestira na duhovnom planu. Ove manjine su u većini slučajeva imigrirale iz islam­skih sredina u okruženje koje je za njih strano, u kulturološkom, društvenom i civilizacijskom smislu. Ovaj prelazak u tuđinsko okruženje nužno uzrokuje osjećaj duševne praznine u kulturo­loškom i društvenom smislu. Ostanak čovjeka na prirodnom sta­ništu obično uzrokuje duševni smiraj u korelaciji sa skladom sa prirodnim okruženjem. Seoba u obostranom smislu prouzrokuje jednu vrstu duševnog nemira zbog teškoće u adaptaciji na novo okruženje, sve dok vremenom ta adaptacija ne bude moguća. Osjećaj tuđine i duševnog nemira jedna je od duševnih slabosti. Ovoj pojavi se mogu dodati brojne druge pojave duševne slabo­sti, kao što je kompleks niže vrijednosti u civilizacijskom smislu. Oni koji su se doselili na Zapad, bar većina njih, obično su došli iz okruženja koje je, u civilizacijskom, posebno materijalnom i ad- ministartivnom smislu zaostalo, u napredno civlizacijsko okru­ženje. Ovaj prelazak iz jednog okruženja u drugo, imajući u vidu sva moguća poređenja, prouzrokuje kontinuiranu pojavu razli­ka, što obično za rezultat ima duševni osjećaj kompleksa niže vrijednosti i poraza. To je, također, jedna vrsta duševne slabosti.

Ovome se može dodati i ekonomska slabost, jer muslimanska manjina, na Zapadu posebno, jedna je od najslabijih manjina u ekonomskom smislu. Uglavnom se tu radi o običnoj radnoj snazi, određenim zanatlijama ili, veoma rijetko, javnim službenicima. Svi oni zarađuju onoliko koliko im je dovoljno za puku egzisten­ciju, što se u konačnici odrazilo na način života, stanovanje i ostale segmente, kao što se negativno odrazilo, također, na spo­sobnost razvoja ove manjine, na ostvarenje njenih programa i ci­ljeva na društvenom, kulturnom i obrazovnom planu, kao i spo­sobnost te manjine da se uključi u civilizacijske tokove i okoristi se njima na najbolji način. Također, jedan od vidova te slabosti ogleda se i u nedostatku društveno-politčkog angažiranja. Bez obzira što veliki broj pripadnika muslimanske manjine spada u evropske građane, ipak njihovo političko angažiranje je još uvi­jek neznatno, ili skoro da ne postoji. Dakle, politički utjecaj koji bi muslimani jednim aktivnijim angažiranjem mogli imati, ve­oma je slab. Zbog svega navedenog ova manjina skoro da nema nikakvog značaja u pogledu političkih odluka u zemljama u koji­ma žive. Slično je i sa njihovim društvenim aktivnostima, jer ova manjina nema društvene institucije od značaja i utjecaja, niti u kvantitativnom niti u kvalitativnom smislu, a njena uključenost u javne društvene institucije je slaba i neprimjetna.

Ukratko, muslimanska manjina na Zapadu je u pogledu društve- no-političkog angažiranja slaba toliko da se skoro može reći da ne postoji i da nema nikakvog traga. Velika je razlika između nje i drugih manjina koje su brojčano mnogo manje, ali su zahva­ljujući društveno-političkom angažiranju te ekonomskoj snazi utjecajnije i od same većine domicilnog stanovništva, koja im je zavidna. Svi ovi pobrojani vidovi slabosti trebaju se uzeti u obzir u razmatranju novog fikhskog okvira za muslimanske manjine.

  1. Potčinjenost zakonu kao specifičnost: U zapadnim zemljama op­ćenito zakon se u velikoj mjeri poštuje, svejedno da li na razini kolektivne svijesti ili razini (pojedinačne) primjene. Zbog toga se smatra da je zakon na Zapadu jedan od temelja na kojima počiva njegova kultura i civilizacija. Zbog toga, svako ko dođe na Zapad,

pojedinac ili grupa, da privremeno boravi ili zadobije status gra­đanina, potpuno potpada pod vlast zakona bez obzira na rasu, vjerski ili kulturni identitet.

Zakon je u ovim zemljama utemeljen na kulturi društva, nje­govim principima i vrijednostima, pa prema tome, on (zakon) regulira javni život po uzoru te kulture, principa i vrijednosti. Ovaj zakon se primjenjuje na muslimansku manjinu kao što se primjenjuje na ostale članove društva, one koji imaju pravo bo­ravka i njegove građane. Ova primjena dotiče pojedinca, poro­dični status, društvene odnose u cjelini, u teorijskom i praktič­nom smislu, beskompromisno. Zakon skoro da ne pravi izuzetak s obzirom na određene specifičnosti pojedinaca ili zajednice u smislu da im se dopušta upražnjavanje tih specifičnosti izvan zakonskih okvira. Radi se o težnji moderne države da svojim ad­ministrativnim aparatom u potpunosti vlada društvom, premda je u osnovi ova vlast sa društva i prenijeta na nju.

U ovakvoj situaciji muslimanska manjina obavezna je potčiniti se zakonu i njegovoj primjeni u svakodnevnom životu, dakle za­kon zadire i u njen život, naročito kada su u pitanju odnosi po­jedinaca i zajednica ili odnosi pojedinaca i države. U stvarnosti, mnogi od tih zakona su veoma često suprotstavljeni općim vjer­skim principima i kulturnim vrijednostima koje kao takve čine njen identitet i predstavljaju svojevrsnu akaidsku obligaciju. Tako nas stvari vode do toga da je suverenitet zakona nad živo­tom manjine u dobroj mjeri i često oprečan zakonitostima njenog identiteta. Dakle, ona je primorana povinovati se tim zakonima ili samo njeno ne pristajanje, ako bude imala izbora da stupi ili ne stupi u odnos koji je reguliran zakonom, često je sprečavaju materijalne i kulturološke prednosti koje drugi članovi društva uživaju, što često bude smetnja ostvarenju dobrobiti ili bude ka­men spoticaja na putu napretka.

Ta suverena vlast zakona nad životom muslimanske manjine, koja je, kao što smo vidjeli, često oprečna njenoj vjerskoj svijesti i uvjerenju, predstavlja specifičan položaj te manjine u odnosu na ostatak muslimanskog svijeta. musliman je u osnovi potčinjen

muslimanskom zakonu, a vjerske obaveze koje ima u osnovi pro­istječu iz činjenice da on živi u okrilju tog zakona. Jer te obaveze u principu imaju društvenu dimenziju, s obzirom na samu priro­du islamske vjere.

Kada se musliman nađe među skupinom muslimana koja je mu­slimanska manjina, a to je predmet našeg istraživanja, odnosno kada shvati da se mora pokoriti nekom drugom, a ne islamskom zakonu koji po svojoj prirodi ima zadaću da organizira njegov život, on će bez imalo sumnje dokučiti da između te stvarnosti i zahtjeva njegove društvene svijesti postoji kontradikcija. To samo po sebi znači da je riječ o specifičnim okolnostima u ko­jima muslimanska manjina živi u zapadnim zemljama, a koje treba ozbiljno uzeti u obzir prilikom iznalaženja rješenja putem idžtihada.

  1. Specifičnost utjecaja strane kulture: muslimanske manjine žive u okruženju u kojem se domaća kultura u mnogo čemu razli­kuje od muslimanske kulture, tako da se muslimanske manji­ne nalaze u kontinuiranom sukobu sa stranom kulturom. Od sredstava javnog informisanja, preko obrazovnog sistema, druš­tvenih i ekonomskih odnosa, pa sve do ulice, običaja, tradicije, individualnih i društvenih odnosa, tako da ta kultura zahvata sve segmente njegovog života, uključujući i njegov vlastiti dom. Ono što povećava ovaj kulturni pritisak svakako je i činjenica da muslimanska manjina u organizacionom smislu ne posjeduje ni najmanji oblik društvene organizacije, na način da sebi osigu­ra posebne okvire u kojima bi njena kultura došla do izražaja, a čime istovjetno taj pritisak zapadne kulture bio umanjen. U Francuskoj živi oko pet miliona muslimana, pa ipak ne postoji nijedna privatna školska ustanova koja radi u punom kapacite­tu koja bi pružala zaseban kulturni prostor koji bi njihovoj djeci omogućio da se nose sa nametnutom društvenom sviješću. Osim džamija i vjerskih centara, rijetko gdje postoje klubovi, instituci­je i mjesta predviđena za relaksaciju. Ova oprečna kultura kojoj je u zapadnim zemljama na različite načine izložena musliman­ska manjina, svojim zavodljivim sredstvima i preciznim planom provođenja, predstavlja ogroman pritisak na nju, posebno na stasajuću generaciju. Ovaj pritisak sučeljava se sa kulturnim na­slijeđem koje sa sobom nosi ova manjina, svejedno da li to javno ispoljava ili ne. U svakom slučaju, dolazi do sučeljavanja između dvije kulture koje najčešće za rezultat ima potpuno poricanje vlastite kulture i utapanje u suprotstavljenu kulturu te povlače­nje u izolaciju u pokušaju odupiranja najezdi te kulture ili najče­šće rezultira žestokom reakcijom na ovu najezdu koja se ogleda u različitim manifestacijama od strane omladine.

Bez obzira kakva bila reakcija na ovu premoć strane kulture, ona u dušama muslimanske manjine, posebno omladine, proizvodi neku vrstu nesigurnosti i duševnog nemira na individualnom i kolektivnom planu. S druge strane, takva situacija u javnom ži­votu muslimanske manjine proizvodi kolebanje koje znači nepo­stojanje stabilnosti na individualnom i kolektivnom nivou. Tako se ova manjina nije uklopila u organizam u kojem živi kako bi postala njegov sastavni dio, niti je, s druge strane, formirala okvir koji omogućava međusobno djelovanje ta dva čvrsto povezana organizma. Takvo je stanje nekih (muslimanskih) manjina u azij­skim zemljama, Indiji, naprimjer, a to je stanje koje zahtijeva spe­cifičan pristup kada je u pitanju utvrđivanje fikhskih principa.

  1. Specifičnost civilizacijske zadaće dostavljanja Objave: Bez obzi­ra na stanje slabosti ili snage muslimanske manjine na Zapadu, stanja nesigurnosti i stabilnosti, sama činjenica da u zapadnim zemljama postoji veliki broj muslimana predstavlja neku vrstu civilizacijske spone između islamske civilizacije, kako god njeno predstavništvo bilo slabo, i postojane zapadne civilizacije. Mu­slimani koji su se doselili u ove krajeve ne predstavljaju samo statistički podatak da su se određeni ljudi sa jednog mjesta pre­selili na drugo, kao što je slučaj sa mnogim seobama, jer njihova seoba nosi civilizacijsko značenje. To značenje se u kontinuitetu potvrđuje porastom broja naseljenika u kvalitativnom smislu, posebno seobom mozgova koja na poseban način u kvalitativ­nom smislu poboljšava znanstveni, intelektualni, ekonomski i društveni položaj naseljenika. Ova specifičnost muslimanske manjine u odnosu na ostale manjine na Zapadu ogleda se u tome da ova manjina sa sobom nosi ogromno civilizacijsko naslijeđe, koje nije moglo doći do jasnog izražaja u stvarnom civilizacij­skom sučeljavanju, ali koje još uvijek živi u dušama ljudi u ko­jima su pohranjene vrijednosti i duhovni principi, sa jasnim pogledom na tumačenje smisla života i njegove organizacije, sa historijskim iskustvom od hiljadu i pet stotina godina. Ovo ci­vilizacijsko naslijeđe nisu ostavili prvi doseljenici koji su prešli preko mora i doselili se, čak ni oni koji su stasali u naseljenim zemljama od druge i treće generacije koje sa sobom, također, nose određeni dio tog naslijeđa koji im je proslijeđen preko po­rodičnih veza ili općenito zato što pripadaju određenom civiliza­cijskom krugu. Bez obzira što ponekad izgleda da se spomenute generacije odriču svog naslijeđa, kao što je slučaj sa njihovom indolentnošću naspram zahtjeva tog civilizacijskog naslijeđa, ipak se može konstatirati da se tu radi o paušalnim procjenama, jer je u njihovoj svijesti duboko urezano to naslijeđe.

Dodajmo tome da civilizacijsko naslijeđe koje sa sobom nosi mu­slimanska manjina nije naslijeđe koje podrazumijeva samoza­dovoljstvo i statičnost, nego ono po svojoj prirodi zahtijeva javno obznanjivanje i prezentiranje. To je zbog toga što ono počiva na akaidskim osnovama koje od čovjeka vjernika i onoga koji sa so­bom nosi civilizacijsku odgovornost zahtijeva da ih cijelom svi­jetu prezentira, da ih ponudi jasno, bez prinude. možda u tome vide dobro i sa čvrstim uvjerenjem ga prihvate i tako će svi imati koristi od tog dobra koje treba s drugima dijeliti, a ne zadržavati samo za sebe. To je značenje svjedočanstva protiv ljudi koje je sa­držano u riječima Uzvišenog: I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da Poslanik bude protiv vas svjedok.[1]

S druge strane, egzistiranje muslimanske manjine u tuđini nije egzistiranje neovisno od ostatka muslimanskog ummeta, nego je riječ o pripadnosti i međusobnoj povezanosti, bez obzira na udaljenost ili na koegzistenciju u novim društvima u kojima se manjina konsolidirala. Ova pripadnost i međusobna povezanost, s obzirom na njeno sjedinjenje sa zapadnom civilizacijom u sva­kodnevnom životu te njeno dobro poznavanje vrijednosti te ci­vilizacije, podrazumijeva da muslimanska manjina igra ulogu posrednika u preuzimanju svega dobrog u materijalnom i inte­lektualnom smislu, te da iste prezentira ummetu zarad njegovog prosperiteta. Iz toga proizlazi da muslimanska manjina, bez ob­zira gdje se nalazila, a posebno manjina u zapadnim zemljama, predstavlja sponu koja povezuje dvije civilizacije. Njena primarna zadaća, s obzirom na njen specifičan položaj, treba da bude pro- nošenje vrijednosti koje objašnjavaju smisao egzistiranja čovjeka i njegovog života, kao i koristi u praktičnom smislu koje se obo­strano preuzimaju, kao i da insistira na značaju međucivilizacijskog upoznavanja islamskog i zapadnog svijeta, te da bude jedan od uzroka promicanja zajedničkih civilizacijskih vrijednosti koje koriste čovjeku. S obzirom na ovakvu poziciju, kao i na njenu po­sebnu ulogu, ona sebi priskrbljuje specifičnost koju treba uvaža­vati prilikom ustanovljenja fikha muslimanskih manjina.

Treće: Težnja ka dostavljanju poruke islama

S obzirom na egzistiranje islama u vidu muslimanske manjine u evropskim zemljama, u nastojanju da se poruka islama predstavi ne- muslimanima, moguće je koristiti takvu metodologiju koja podrazumi­jeva uvažavanje intelektualnih, kulturoloških, društvenih i psiholoških posebnosti koje mogu doprinijeti da vjera pronađe jasan put do ljudskih srca, tako da se njome može okoristiti onaj ko to poželi. Stoga osnovne smjernice za konstruiranje principa za fikh manjina predviđaju da to konstruiranje mora počivati na da’vetskom (misijskom) cilju koji ne tre­tira isključivo očuvanje vjerskog segmenta života muslimanske manjine, nego se fokusira na širenje poruke islama, ali na način da ga ljudi upo­znaju u svoj svojoj punini, kako bi u njega vjerovao onaj ko vjeru traži, a njome se okoristio onaj koji traži konkretne koristi.

Ovaj usmjeravajući princip podrazumijeva određena značenja u po­gledu konstruiranja principa za fikh manjina koja, možda, nisu sadržana u fikhu, generalno gledajući, ili nisu zahvaćena u dovoljnoj mjeri. Jer ovo konstruiranje, ako se u obzir uzme da’vetska (misijska) dimenzija koju smo spomenuli, treba da u obzir uzme specifičnost evropskog okruženja, posebno u vidu intelektualnih, kulturoloških, društvenih i psiholoških potencijala. Kada se sve spomenuto uzme u obzir, kreiraće se fikh manji­na u čijem fokusu neće biti samo pravne norme i fetve kojima se nastoji očuvati vjerski segment života muslimana na Zapadu, nego će te fikhske norme i fetve biti iskazane tako da odražavaju sami duh uzvišene vje­re, koje će pomoći onima koji se kolebaju, odbaciti mišljenja koja vode u stranputicu i riješiti krizne situacije u društvima. Takva je priroda fik- ha, jer on teži rješavanju kriznih situacija, a kroz takav fikh i vjera može biti prihvaćena. Tako će misijski (da’vetski) cilj ostvariti željene rezultate kroz fikh manjina koji je u postupku konstruiranja principa usmjeren ka prezentiranju islama u Evropi.

Četvrto: Kreiranje savremenog fikha

To je fikh koji se ne fokusira isključivo na ibadet Uzvišenom Allahu, imajući u vidu usko poimanje ibadeta (obredoslovlje), nego je riječ o fikhu manjina koji podrazumijeva šire poimanje ibadeta, a koje zahvata sve se­gmente individualnog i društvenog života, a tiču se međumuslimanskih odnosa, njihovog odnosa prema zajednici u kojoj žive, te njihovog odnosa prema životnom okruženju. Na taj način šerijatske norme koje bi se kri­stalizirale u ovom fikhu imale bi funkciju uzdizanja čovjeka pojedinca u muslimanskoj zajednici u znanstvenom i moralnom smislu, a na ko­lektivnom planu proizvele bi samilost jednih prema drugima, saradnju i solidarnost. Na taj način bi muslimani bili, u teorijskom i praktičnom smislu, svjedoci protiv ljudi jer su dostavili dobro koje nosi vjera i njemu pozivali, kao što bi bili kadri upravljati dobrima ovog svijeta, oplođavajući ih i čuvajući ih od uništenja. Tako bi ovaj usmjeravajući princip za krei­ranje novog fikhskog okvira od muslimana u Evropi načinio univerzalni islamski modus vivendi koji označava pokornost Uzvišenom Allahu u svim segmentima života.

Ovaj usmjeravajući princip za kreiranje savremenog fikha, onako kako smo objasnili, zahtijeva u pogledu fikha muslimanskih manjina ne­što više od onoga što zahtijeva današnji fikh. Zato što savremeni fikh u velikoj mjeri mora uvažavati svjetske civilizacijske tokove u kojima žive muslimani u Evropi ili okolnosti u kojima je njihov vjerski osjećaj poti­snut nekim drugim silama. Ukoliko se ove okolnosti ne budu tretirale na jedan savremen, civilizaciji primjeren fikhski način, onako kako smo opi­sali, onako kako odgovara njihovom duhovnim i intelektualnim potenci­jalima, što znači da bi u kvalitativnom smislu ostavilo traga u njihovim životima, fikhom koji će biti suprotstavljen civilizacijskom modelu kojem su žestoko izloženi, ukoliko se problemi budu rješavali spontano kao do sada bazirajući se isključivo na usko ibadetsku komponentu, taj zapad­ni modus vivendi će nadvladati i njihov život će krenuti jednim drugim smjerom, ne onim koji je zacrtan Šerijatom Uzvišenog Allaha, makar se obavljali vjerski obredi kao i do sada.

Također, ovo usmjerenje pretpostavlja da bude ozbiljno razmotreno uvriježeno mišljenje Evropljana i nekih evropeiziranih muslimana pre­ma kojem je vjera privatna stvar svake osobe, što znači da, prema nji­ma, ovaj pojam označava duhovnu vezu između čovjeka i Boga, te da ne zahvata organizaciju društvenog života i odnos čovjeka prema život­nom okruženju. Na taj način se iz pojma vjera potiskuje civilizacijska dimenzija čovjekove odgovornosti, kao što se duhovnost skoro potisnula iz čovjekovog života. Ukoliko se fikhu ne priđe na jedan savremen na­čin, uključujući njegovu univerzalnu civilizacijsku dimnenziju, ukoliko se on ograniči na čisto vjersko-moralne i ibadetske komponente, to će kod ljudi proizvesti nakaradno poimanje vjere koja neće biti kadra da se nametne i kaže svoju riječ.

Peto: Kreiranje kolektivnog fikha

Riječ je o fikhu koji, kroz svoje šerijatske praktične norme, nije usmje­ren isključivo na pojedinca i njegovo spasenje, fikhu koji preko ozdravlje­nja pojedinca ima za cilj usmjeriti muslimansku, ali i svjetsku zajednicu prema općem dobru. Zajednica vođena Šerijatom radi na međusobnom potpomaganju u pogledu dobročinstva i bogobojaznosti, odnosno suzbi­janju grijeha i neprijateljstva, a njen krajnji cilj je spas kolektiviteta koji se postiže civiliziranjem zemlje, odnosno spasenjem čovjekove društvene zajednice od pošasti ovog svijeta, kao i kazne na budućem svijetu.

Ovakav pristup fikhu koji je posvećen kolektivno-društvenoj svije­sti više nego pojedinačnoj podrazumijeva ustanovljenje fikha manjina u Evropi, možda nešto konkretnije u odnosu na fikhsku nauku općenito. To zato što ove manjine u Evropi žive u okruženju u kojem je u velikoj mjeri dostignut razvoj socijalnih institucija putem kojih se, na zakonom reguliran način, realizira šira društvena solidarnost i saradanja. Također, putem ovih institucija osigurava se solidarnost svih članova zajednice u pogledu osiguranja minimalnih uvjeta za život za sve članove evropske društvene zajednice. Ukoliko željeni fikhski okvir ne bude zahvatao se­gmente života muslimana u evropskom društvu na kolektivnoj razini, na institucionalan i sistemski način, nešto slično kao što je slučaj sa spo­menutim sistemom društvene svijesti i socijalne zaštite u materijalnom i duhovnom smislu, na način da predložena šerijatska rješenja odgovaraju već postojećim rješenjima pozitivnog pravnog sistema ili ga nadmašuju, oslabiće taj osjećaj islamskog života, a oslabiće, s druge strane, i islamski modus vivendi koji se želi prikazati, što opet znači da će se sve svesti na očuvanje vjerskog života muslimana i neće biti prostora za značajnije eta- bliranje islama i njegovo prezentiranje u evropskim zemljama.

Ustanovljenje fikha manjina o kojem je riječ, ukoliko se bude uvaži­lo svih pet usmjeravajućih principa koje, u metodološkom smislu, smatra­mo najznačajnijim, rezultirat će nastankom usulskih i fikhskih pravila i načela koja će zajedno kreirati posebnu fikhsku metodologiju podesnu za tretiranje problematike muslimana u Evropi, kao i fikh koji će biti oboga­ćen jednim novim pristupom koji će omogućiti ostvarenja brojnih koristi na tlu Evrope.

Prvi od ovih usmjeravajućih principa osigurava zaštitu vjerskog ži­vota u okruženju koje je podesno za njegovo rastakanje. Drugi princip podvlači značaj uvažavanja konteksta, što znači da idžtihad mora biti baziran na dobrom poznavanju stvarnih okolnosti u kojim se želi rješiti slučaj. Treći princip treba da rezultira nastankom fikha koji ima misijsku (da’vetsku) komponentu, što znači da fokus nije na očuvanju tzv. vjerskog života, nego na pojednostavljenom predstavljanju islama nemuslimani- ma onakvim kakav on jeste, u svoj njegovoj punini. Četvrti princip tre­ba da rezultira konstruiranjem usulifikhskih pravila koja će proizvesti savremeni fikh koji će muslimanima predstaviti islamski model života u svojoj punini, na individualnom, društvenom i svjetskom planu, a ko­jim će se moći suprotstaviti univerzalnom modelu života današnjice. Peti princip omogućava konstruiranje pravila iz kojih će nastati fikh okrenut društvenoj svijesti koji će predstavljati spas za islamsku i svjetsku zajed­nicu, jer spas za pojedinca treba da se odražava na društvenom planu u vidu institucionalne socijalne zaštite.

Kako je moguće da ovi osnovni usmjeravajući principi kreiraju pod­logu za konstruiranje usulifikhskih pravila koja sadrže metodološke smjernice koje olakšavaju nastanak savremenog fikha koji će na najbolji način predstavljati vjeru islam u evropskim zemljama?

Četvrto poglavlje:

Usulifikhska pravila za fikh manjina

metodologija usuli-fikha svojim pravilima regulira načine izvođenja še- rijatskih normi u različitim pravnim oblastima, naročito se to tiče usuli- fikha, nauke o fikhskim pravilima i intencijama Šerijata – s obzirom na razvoj, metodologiju i obuhvatnost (opširnost) usula, njegovih općih i po­jedinačnih pravila koja će ga usmjeriti (fokusirati) na šerijatsku dedukciju (izvođenje fikhskih normi) – nagomilanim u obilnoj ostavštini o ovome, pokriva, bez izuzetka, u teoriji fikha svaki slučaj. Nema fakiha koji želi izvođenje bilo koje šerijatske norme u bilo kojoj životnoj sferi da neće naći u usulu, metodološkim pravilima fikha, ono što će mu pomoći i fokusirati ga na izvođenje fikhske norme i poimanje izvornog teksta i idžtihada.

S obzirom na upravo spomenute usulske i metodološke smjernice – računajući ih temeljem izvornih pravila za fikh muslimanskih manjina u evropskim zemljama – ne namjeravamo stvaranje (utemeljenje) novih pravila, inovacijom – proizvođenjem nepostojoćeg, onoga što već ne po­stoji u naslijeđenim zbornicima nauke o usulu i njegovim raznovrsnim ograncima, nego da se stvaranjem ciljanog okoristimo mnoštvom pojedi­načnih i općih pravila koja su nam dospjela u tim zbornicima, te grupišući ih formirati novu osnovu i nove smjernice kako bismo stvorili integralni usulski metod za ustanovljenje fikha manjina putem kojeg bi na najbolji način prezentirali islam, kako je gore već objašnjeno.

Usulifikhske pretpostavke za uspostavljanje fikha manjina

Poznato je da mnoga usulska pravila sadržana u podvrstama usulske na­uke svojom specifičnošću rezultiraju izvođenjem fikhskih pravila u sva­kom fikhskom području, s tim što ona svojom specifičnošću nisu ista po svojoj prirodi s obzirom na općenitost i partikularnost, pa neka od njih, iako su po prirodi opća, mogu se koristiti u svakom fikhskom području u vezi sa bilo kojom od životnih situacija, a druga, iako su po svojoj prirodi opća, koriste se u nekim fikhskim područjima više od drugih. Ovoj rafini­ranoj razlici u primjeni tih pravila, s obzirom na njihovu prirodu, dodajmo još da su neka od njih u praksi bila zastupljenija i primjetnija od drugih zbog njihove aktuelnosti u vrijeme iznalaženja idžtihadsko-fikhskih rje­šenja za različite životne oblasti, dakle ne zbog različite prirode samih pravila. Sve to prema uzoru na razliku koju vidimo u obimu interesovanja idžtihada u oblasti obredoslovlja (ibadat), porodičnog prava (munakehat), imovinskopravnih odnosa (mu‘amelat), s jedne strane, i u oblasti politike Šerijata, kao i problema muslimanskih manjina s druge strane.

Ova raznolikost u vezi s pitanjem upotrebe usulifikhskih pravila kao metoda za idžtihadsko promišljanje, bez obzira na uzroke ove pojave, proizvela je različite modalitete njihove upotrebe u idžtihadu, svejedno da li je riječ o preciznoj formulaciji ovih pravila, njihovim objašnjenjima, konstruiranju drugih pravila iz njih ili njihovom pozicioniranju u hije­rarhiji (općih) pravnih normi. Ova pravila se, također, razlikuju u pogle­du njihove prisutnosti u intelektualnom promišljanju fakiha, te shodno tome, u vezi s pitanjem njihovog utjecaja na konačnu formulaciju norme. Isto tako, postoji razlika između pravila koja se tiču dokaza, pravila ve­zana za analogiju, kao i pravila opreznosti i onih pravila koja se foku- siraju na konačan ishod pravnih postupaka i njegove posljedice, pravila kojima se isti balansiraju, kao i pravila koja dopuštaju određene radnje u određenim situacijima. Kao rezultat toga, neka od fikhskih pravila koja su spomenuta u usulifikhskim djelima, nekada i opširnije uz komentar, ipak su ostala zapostavljena u pogledu idžtihadske upotrebe, pa prema tome imala su slab utjecaj na fikhsko mišljenje. Zahvaljujući tome, osta­le su prave riznice koje još nisu otkrivene ili još nije sazrelo vrijeme za njihovo tretiranje, čuvanje od zaborava i preslagivanje. Takva je praksa uvijek bila, jer sredstva i metode, bez obzira na njihove vrste napreduju i razvijaju se njihovom upotrebom, pa se tako znaju otrgnuti zaboravu.

Ima usulifikhskih pravila koja mogu biti od velike koristi za treti­ranje problematike muslimanskih manjina, svejedno da li se ta korist odnosila samo na spomenute manjine ili se u svojoj fikhskoj korisnosti općenito odnose i na druge slučajeve. Budući da do sada fikhska misao nije zahvatala problematiku muslimanskih manjina u mjeri u kojoj je zahvatale druge pravne oblasti i druge slučajeve, zbog razloga koje smo spo­menuli na prethodnim stranicama, ipak ta pravila su imala ograničenu upotrebu, kako u pogledu slučaja muslimanskih manjina tako i općenito u drugim pravnim oblastima. I bez obzira na veliki potencijal u metodo­loškom smislu i njihov veliki idžtihadski značaj, ova pravila su ostala ne­iskorištena i slabo su utjecala na fikhsko mišljenje, jer nisu sazreli uvjeti za njihovu upotrebu i rehabilitaciju.

To što na ovom mjestu predlažemo konstruiranje fikhskih pravila koja bi na poseban način tretirala pitanja muslimanskih manjina, mi pod tim, prije svega, mislimo na to da se istraživački potencijali usmjere na ona fikhska pravila koja bi posebno koristila muslimanskim manjinama. Tako bi ova pravila bila predmet posebne pažnje, posebnog znanstvenog pristupa, tretirana na poseban metodološki način uvažavajući četiri spo­menute metodološke smjernice, a s ciljem da iz takvog pristupa proiste- kne poseban ogranak unutar metodologije islamskog prava (usuli-fikh). Naravno, ova oblast usuli-fikha imala bi opće zajedničke odrednice sa ostalim granama ove nauke, ali bi po svojoj specifičnosti služila fikhu muslimanskih manjina koji bi se razvijao i sazrijevao dok ne bi bio u sta­nju ostvariti željene ciljeve u smislu zahtjeva za usmjeravanje fikhskog mišljenja, uvažavanja metodoloških smjernica i sistematizacije znanstve­ne cjeline.

Ovakvo usmjerenje prema posebnom usulifikhskom pristupu koji se odnosi na muslimanske manjine, dostatan je, prema našem mišljenju, da kroz takav fikh iznjedri mudar pristup idžtihadu koji će vjeri dati puno više prostora, dakle ne kao do sada kada su se pitanja vezana za musli­manske manjine tretirala općenito na način kako se tretiraju ostali slu­čajevi.

Ovakav pristup rješavanja problema muslimanskih manjina meto­dom konstruiranja posebnih pravnih pravila može biti ostvaren na ra­zličite načine: da se sakupi sve što je, u smislu razumijevanja intencija Šerijata, u bliskoj vezi sa stanjem muslimanskih manjina, sve ono što po- sigurno doprinosi konstruktivnom šerijatskom pristupu u pogledu regu­liranja tog stanja, a zatim da se sistematizira u jednu kompaktnu cjelinu, koja će u metodološkom smislu, imati zajednički cilj i jasno usmjerenje. Ili, na način da se spomenuta pravna pravila protumače tako da razotkri­ju različite mogućnosti njihove primjene za izvođenje pravnih normi koje će odražavati smisao i duh Šerijata, bez obzira što neka od tih pravila ne budu općepoznata mišljenja (pravnika) zabilježena u pravnim djelima. Ili, da se ta pravila konstruiraju tako da pojašnjenje njihove mudrosti i dometa njihove primjene bude na korist fikhu manjina tako da služe spo­menutom cilju, na način da se kroz primjere praktične primjene pojasni njihovo stvarno značenje i cilj njihovog konstruiranja, kao i intencije Šerijata koje se vezuju za fikh muslimanskih manjina.

Također, jedan od načina bi mogao biti i taj da iz skupine tih pozna­tih pravnih pravila, ili samo iz nekih od njih, pokušaju dokučiti ciljevi, mudrosti i tajne Šerijata, svejedno da li se radilo o tajnama i ciljevima koje su naznačene u samoj formulaciji pravila ili se iz formuliranog pra­vila iste daju razaznati. Na taj način bismo mogli doći do potpuno no­vih općih pravnih pravila ili partikularnih pravila koja će posebno tre­tirati stanje muslimanskih manjine, što bi u ovom slučaju značilo novo konstruiranje, proširivanje pravnih oblasti ili njegov razvoj. Tako bi se u ovom pristupu formirala jedna kompatibilna znanstvena cjelina koja bi u metodološkom smislu imala jedinstven cilj i koja bi se mogla nazvati “Usulifikhska pravila za fikh muslimanskih manjina” ili se može nazvati nekim drugim imenom.

Primjeri fikhskih pravila za fikh muslimanskih manjina

Ovdje ne želimo prikazati u praktičnom smislu kako se treba formirati naučna cjelina, naučne oblasti, sadržaj i metode koje se baziraju na in­tenciji Šerijata koju smo spomenuli. Ovdje ćemo navesti nekoliko usulifi- khskih pravila koja bi se mogla svrstati u predloženi okvir metodologije islamskog prava kao podloga za ustanovljenje fikha muslimanskih manji­na. Zadovoljićemo se samo citiranjem spomenutih pravila, onako kako su spomenuta u usulifikhskim djelima, odnosno onim što bi iz takve riznice moglo proisteći, uz pojašnjenje razloga koji opredjeljuju za izbor dotičnog pravila i njegovo uvrštavanje u hijerarhiju pravnih normi, cjelinu sa jasno prepoznatljivim ciljevima.

Prvo pravilo: Pravilo uvažavanja posljedica

Riječ je o poznatom usulifikhskom pravilu koje usmjerava način izvođenja šerijatskih normi, a koje nema tako široku primjenu, bar ne ona­kvu kakvu bi, prema njegovom značaju, trebalo imati. U suštini, šerijatski propisi, svejedno da li se odnosili na kategoriju naređenog ili zabranjenog, baziraju se općenito na teoriji uvažavanja krajnjeg ishoda pojedinih (prav­nih) postupaka. Međutim kada stvari posmatramo na individualnoj razini možemo uočiti da pojedine specifične okolnosti koje se odnose na odre­đenu osobu, mogu proizvesti sasvim druge posljedice i rezultirati sasvim drugim ishodom, potpuno različitim od onog uobičajenog. Ukoliko bi se, naprimjer, u takvom slučaju predvidjelo ostvarenje dobrobiti i formulirala norma u vidu naredbe, a specifične okolnosti određene individue ukazi­vale na to da će u njenom slučaju biti štetan ishod, fakih, mudžtehid treba spomenutu formu naredbe preinačiti u formu zabrane, ili obratno, a sve u zavisnosti od krajnjeg ishoda pojedinog (pravnog) postupka, posebno ako je pravnik prilično siguran da će u stvarnosti tako i biti.[2]

Ovo usulifikhsko pravilo moglo bi imati veoma širok opseg primjene u pogledu fikhskog razmatranja stanja muslimanskih manjina u evrop­skim zemljama. Naime, šerijatske norme koje reguliraju društvene od­nose, općenito gledajući, koncipirane su tako da one uglavnom tretiraju slučajeve u kojima su članovi društvene zajednice potčinjeni autoritetu vjere unutar muslimanskog ummeta, svejedno da li je riječ o odnosima unutar ummeta ili odnosu ummeta i drugih društvenih zajednica, nemu- slimanskih naroda i država. Jasno je da se takav šerijatski tretman, kada su spomenuti propisi u pitanju, fokusirao na pravne postupke obveznika koji se u svakodnevnom životu uglavnom potčinjavaju autoritetu vjere.

Međutim mnogi od tih propisa kad se praktično primjenjuju u okol­nostima u kojima muslimanska manjina živi, potčinjena autoritetu koji nije šerijatski, nego pozitivnopravni, a iza kojeg stoji državni aparat pri­nude kojim upravljaju nemuslimani, njihova primjena u takvim okolno­stima proizvodi suprotan efekat. Ako je svrha takve norme dobrobit, ona se izokrene u štetu, a trebalo bi da bude obratno. Stoga je potrebno da pri­mjena ovog pravila zahvati širok opseg idžtihada kojim bi se tretirala pi­tanja vezana za muslimanske manjine, te da kao takvo predstavlja jedan od najvažnijih principa kojim se treba rukovoditi prilikom razmatranja spomenute problematike.

Drugo pravilo: Nužda zakon mijenja

(u nuždi je dopušteno što je inače zabranjeno)

Radi se o usulifikhskom pravilu koje ima značajno mjesto u teoriji fikha, kao i veliki utjecaj na njega. Dakle, kada šerijatska norma, onako kako je pravno formulirana, kroz svoj način praktične primjene za re­zultat ima ugrožavanje osnovnih (prema Šerijatu zaštićenih) vrijednosti čovjeka, materijalnih ili duhovnih, fikhsko promišljanje zahtijeva da se odstupi od forme zabrane i pribjegne formi dopuštenosti uvažavajući okolnost nužde. Situaciji nužde pridodaje se, u ovom kontekstu, stanje krajnje potrebe[3], a poznati su slučajevi praktične primjene vezani za ovo pravilo.

Možda ovo pravilo (nužda zakon mijenja) ima najveće mogućnosti praktične primjene u pogledu stanja muslimanskih manjina. To je stoga što je razumijevanje pojma nužde u okolnostima u kojima živi musliman­ska manjina daleko složeniji u odnosu na razumijevanje istog tog pojma u životu muslimana u islamskom društvu. Ako tome dodamo činjenicu da su muslimani u evropskim zemljama potčinjeni pozitivnopravnom si­stemu koji je u mnogo čemu suprotstavljen Šerijatu, a oni su silom prilika obavezni da ga u društvenom kontekstu primjenjuju, onda je jasno koliki je prostor za primjenu ovog pravila u ovakvim okolnostima, a u odnosu na muslimansku sredinu. Također, nužda sama po sebi poprima drukčije konotacije u zavisnosti od situacije, jer ono što nije nužda u nekoj sredini, u drugoj sredini predstavlja krajnju nuždu. To je zato što su društva po svojoj konstrukciji različita, po jednostavnosti ili složenosti društvenog uređenja, otvorenosti ili zatvorenosti, jedinstvenosti ili razjedinjenosti, te nekim drugim specifičnostima i razlikama. Sve te razlike neupitno postoje između evropskog društva u kojem živi muslimanska manjina i islamskog društva u islamskim zemljama.

Dosljedno tome, konstruktivni pristup fikhu muslimanskih manjina podrazumijeva da ovo opće fikhsko pravilo posluži za iznalaženje prak­tičnih pravnih normi u slučaju muslimanskih manjina u Evropi. U tom kontekstu treba proučiti, uz uvažavanje intencija Šerijata, stanja nužde u slučaju muslimanskih manjina u ovim sredinama, pravedno ih definirati i odrediti, imajući na umu pri tome specifične okolnosti u kojima žive, a koje su različite u odnosu na muslimansko društvo u islamskoj sredini. Na taj način bi se u velikoj mjeri, u metodološkom usulifikhskom smislu, dala potpora fikhu muslimanskih manjina.

Treće pravilo: Pravila kojima se postiže uravnoteženost između dobrobiti i štete

Radi se o skupini usulifikhskih pravila kojima se regulira neki (prav­ni) postupak ili situacija u zavisnosti od toga da li preteže dobrobit ili šte­ta. Ukoliko pretegne dobrobit, pravna norma je u formi naredbe, odnosno u formi zabrane, ako pretegne šteta. Takva su sljedeća fikhska pravila: otkloniti štetu je preče nego pridobiti dobrobit; kolektivna dobrobit ima prioritet u odnosu na dobrobit pojedinaca; trajna dobrobit ima prednost u odnosu na trenutačnu; mala količina harama ne oharamljuje veću koli­činu halala kada se s njom pomiješa, te neka druga fikhska pravila kojima se postiže uravnoteženost između dobrobiti i štete.

Ako je očito da imaju široku primjenu u fikhu općenito, te veliki utjecaj na kreiranje pravnih normi, onda nema sumnje da je mogućnost njihove primjene u fikhu muslimanskih manjina daleko veća. Islamsko društvo u kojem se primjenjuje Šerijat ima jasnu predstavu o uravnoteže- nosti između dobrobiti i štete, a područje sumnjivih stvari je dosta sku­čeno. Različiti vidovi dobrobiti i njegove posljedice koje proistječu iz ra­zličitih situacija i postupaka, kao i različiti vidovi štete i njenih posljedica obično bivaju vremenski blizu njihovim uzrocima, tako da raspoznava­nje toga i uravnoteženje između dobrobiti i štete, odnosno konstruiranje norme na osnovu toga, ne predstavlja poteškoću za fakiha. Međutim u evropskom društvu u kojem živi muslimanska manjina nije moguće brzo i jasno razaznati različite vidove štete i dobrobiti, jer su isti zamršeni i komplicirani. Neka nikoga ne zavara trenutačna i vidljiva dobrobit ili šte­ta koja se razaznaje u svakodnevnim postupcima uzornog ponašanja. Jer ono što mi pod ovim podrazumijevamo zahvata šire područje društve­nog života, na političkom, ekonomskom, edukativnom i međunarodnom planu, mnogo šire od čisto moralnog područja.

S obzirom na to, ova fikhska pravila kojima se balansira između do­brobiti i štete zahtijevaju ozbiljno razmatranje u pogledu konstruiranja pravila i smjernica za fikh muslimanskih manjina uz uvažavanje poseb­nih okolnosti u kojima manjine žive. Uz proučavanje tih principa, njihovu analizu i obogaćivanje, moguće je da postanu metodološko usulifikhsko mjerilo kojim će biti moguće postići uravnoteženost između dobrobiti i štete u okviru specifičnih okolnosti u kojima egzistira muslimanska ma­njina u evropskom društvu. Na taj način će na površinu isplivati ono što je mnogima, u nedostatku konstruktivnog pristupa fikhu, bilo skriveno, a to su različite mogućnosti razaznavanja i diferencijacije između male i trenutačne štete koja proistječe iz pojedine situacije ili postupka i onoga što može predstavljati veliku dobrobit za muslimane u budućnosti. Isto je i sa situacijom u kojoj neki postupak proizvede malu i trenutačnu dobro­bit u odnosu na veliku štetu u budućnosti koja može razjediniti muslima­ne. Na taj način fakih treba da, rukovodeći se šerijatskim mjerilima, daje prioritet realnim i stvarnim dobrobitima.

Četvrto pravilo: U situaciji koju nije moguće promijeniti, dopušteno je ono što nije dopušteno u situaciji koju je moguće promijeniti

Ovo pravilo, možda, nema ovakvu formulaciju u usulifikhskim dje­lima, ali je ono, po svom duhu i intencijama, naslonjeno na brojna usuli- fikhska pravila i principe. Ovo pravilo znači da se mudžtehid, kada raz­matra slučaj u kojem su muslimani u svakodnevnom životu prinuđeni postupati suprotno zahtjevima Šerijata, dakle kada nisu u stanju, iz ovog ili onog razloga, izmijeniti to stanje, treba rukovoditi time da u činjenju

Šerijatom zabranjene radnje u takvim okolnostima to može proizvesti dobrobit za muslimane. Jasno je da je ovdje riječ o samo određenim rad­njama ili situacijama u kojima je dopuštenost moguća. Tamo gdje nije moguće određeni slučaj smatrati dopuštenim, ovo pravilo ne važi, jer do­brobit u tom slučaju nije utemeljena.

Ovo pravilo u osnovi proizlazi iz sličnih usulifikhskih formulacija koje imaju posebnu intencijsku dimenziju kao što su: podložnost iskuše­njima (umum el-belva), na kraju se oprašta ono što se u startu ne oprašta, te druge slične formulacije u vidu fikhskih pravila. Mi smatramo da je postupak Poslanika, a.s., vezan za onog beduina koji je obavio malu nuž­du u džamiji, a kojim je zabranio ashabima da ga ukore, zapravo, temelj ovog pravila, kao što smatramo da je stav hanefija prema kojem je u daru- l-harbu (teritoriji izvan muslimanske države) dopušteno sklapati ugovore koji nisu formalno-pravno valjani, također naslonjen na duh ovog pravila kojeg smo naveli.

Upravo je stanje u kojem se nalazi muslimanska manjina u evrop­skim zemljama veoma pogodno tlo za praktičnu primjenu ovog pravila. Jer ovo stanje, u dobrom dijelu onoga što zovemo društvenim životom, podrazumijeva potčinjenost muslimana pozitivnim zakonima uz potpo­ru državnog aparata prinude. Muslimanska manjina nema mogućnosti da promijeni to stanje, kao što nema pravo da čisto zahtijeva njegovu pro­mjenu. Pa ipak, neki od tih zakona u okviru pravnog poretka, bez obzira na činjenicu da on po svojoj konstrukciji nije sukladan zahtjevima Šerijata, bez obzira na to, izvršenje nekog od tih zakonom propisanih radnji može muslimanu omogućiti značajnu dobrobit, što opet znači da mu je dopušteno izvršiti je, svejedno što je riječ o njegovom slobodnom izboru. Primjer za to je stav savremenih pravnika da je dopušteno da musliman podigne kredit uz kamatu radi rješavanja stambenog pitanja.[4] Bitno je da je dobrobit koja proizlazi iz takvog kreditnog aranžmana očita, kao činjenica da dužnik musliman, kao ni ostali muslimani, nisu u stanju izmijeniti kreditni kamatni sistem koji je na snazi u Evropi. Ovakvih pri­mjera ima mnogo i oni kao takvi, ostavljaju puno prostora za primjenu ovog pravila.

Ovakvi principi i pravila, svejedno da li je riječ o već formuliranim pravnim pravilima u usulifikhskim djelima ili je riječ o pravilima koja su novoformulirana, a koja odražavaju samu suštinu, intencije i smisao Šerijata, ako bi se tretirala na jedan ozbiljan način, uvažavajući usmjera- vajuće principe metodološke naravi o kojima je ranije bilo riječi, formi­rale bi kompletnu pravnu cjelinu koja bi imala jedan cilj, a to je kreiranje posebnog usulifikhskog metoda, specifično namjenjenog za rješavanje problema muslimanskih manjina. Tako bi nastao fikh koji bi, rješavajući spomenuta pitanja, ispunio očekivanja da će skoro doći vrijeme za pre­zentiranje islama u zapadnim zemljama, što bi moglo predstavljati novi ciklus civilizacijskog susreta islama i Zapada. Međutim ovaj susret treba da bude zasnovan na znanstvenim temeljima, a to su ovi usulifikhski me­todološki principi na kojima se bazira fikh muslimanskih manjina, što opet znači da je riječ o temeljima za prezentiranje islama i njegove zdrave civilizacije.

Ukoliko bi stanje ostalo onakvo kakvo je sada, dakle bez uvažavanja konstruktivnog pristupa fikhu, ukoliko bi se i dalje ograničavalo na poje­dinačne šerijatske norme i ishitrene fetve koje se izvode iz općih usulifi­khskih pravila i principa, bez uvažavanja usmjeravajućih smjernica, rezul­tat bi bio manjkav i ne bi bilo moguće ostvariti veličanstveni cilj koji smo spomenuli. Da stvar bude gora, takvo stanje bi, bez obzira na povećanje broja muslimana u Evropi, proizvelo kontradikcije koje bi prouzrokovale pojave koje su oprečne Šerijatu i suprotstavljene interesima islama, mu­slimana i zapadnih društava. I to sve pod plaštom vjerskih argumenata, ali ipak pogrešnih, s obzirom na mjesto i vrijeme, zbog nepostojanja kon­struktivnog pristupa fikhskoj nauci. To ne bi smjelo promaknuti budnom oku, jer u protivnom, nestaće prilika međusobnog upoznavanja civilizacija koju je Allah Uzvišeni pripremio da se u islam poziva i da se bude svjedokom protiv ljudi, čak i onda kada se oni sami tome ne budu nadali.

Preveo: Osman KOZLIĆ

Fusnote:

[1]     El-Bekare, 143.

[2]      Vidi: Eš-Šatibi, El-Muvafekat, 5/177-178.

[3]      Riječ je o fikhskom pravilu: Potreba ima snagu nužde, kako javna tako i privatna. Nap. prev.

[4]      Takvu je fetvu izdalo Evropsko vijeće za fetve i istraživanja.

 

Integralni tekst u PDF-u možete preuzeti na linku ispod:

PREUZMITE DOKUMENT: (format: PDF, veličina: 457KB)

Pratite aktivnosti Centra za dijalog – vesatijja na Facebooku:

Centar za dijalog – Vesatijja

Akos.ba

 

 

Povezani članci

Provjerite također
Close
Back to top button