Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Kolumne i intervjui > Jedan prijedlog (ramazanski) iskrenog džematlije

Jedan prijedlog (ramazanski) iskrenog džematlije

Danas od jednog prijatelja, inače profesora matematike po struci, dobih jedno interesantno pitanje na koje nisam znao odgovor. Čovjek je vjernik praktičar i vrlo često kad uspijemo da se izorganiziramo za zajedničku kafu, sa njegove strane dobijam razna akaidska i fikhska pitanja.

Često i sam od njega nešto novo naučim.

 Međutim, ovo pitanje bilo je sasvim druge, ”tehničke”, prirode. Naime, pitao me je da li znam da li će se predstojećeg ramazana konačno nešto mijenjati po pitanju teravih-namaza, to jest broja rekata, te same demokratizacije džemata. Kad sam tražio da mi konkretnije pojasni svoje pitanje, naveo mi je činjenicu da mnogi ljudi imaju želju da u ramazanu dođu u džemat na jaciju i koji rekat dobrovoljne ramazanske nafile (teravije), ali da zbog ranjenja na posao ne mogu svaku veče klanjati dvadeset rekata teravije, sa svim drugim popratnim rekatima. Rekao mi je da zna mnoge ljude koji su prošle godine izostajali iz džemata zbog ove činjenice.

Nasmiješio sam se na ove njegove konstatacije i onda mu priznao da ne znam ništa o planovima naše uleme za predstojeći mjesec Allahove milosti i oprosta. Pitao sam ga šta bi on uradio da je u Vijeću muftija, te kakav bi proglas, preporuku ili pak fetvu donio po ovom pitanju.

Rekao mi je da bi najrađe skratio broj rekata, uz obavezu imamu da sporije klanja teravih-namaz.

Međutim, pošto misli da do tog skraćivanja još uvijek neće doći, onda bi ”demokratizirao” džemate u smislu da u svim džamijama u zemlji i dijaspori svakom džematliji bude dozvoljeno da klanja onoliko rekata ovog ibadeta koliko mu srce ”ište”, to jest koliko mu okolnosti, te njegova koncentracija i stepen trenutačnog imana dozvoljavaju i traže. Ne bi branio ljudima koji ujutro rane na posao da nakon otklanjanih 8 ili recimo 10 rekata teravije odu kući za svojim obavezama. Moj sugovornik reče: ”Kad može kod Kabe ili u džamiji Allahovog Poslanika a.s. biti demokratičnosti po ovom pitanju, zašto je ne bi moglo biti i kod nas.”

Nisam davao nikakve komentare na izrečeno već sam mu samo potvrdio činjenicu da su mi slična razmišljanja u posljednja dva mjeseca iznijeli i neki drugi ljudi sa kojima sam se susretao na poslu, u džamiji ili u rodbinskim i komšijskim kućnim posjetama.

Da li ćemo mi ikad dočekati tu demokratičnost to ostaje da se vidi. Na nama je da radimo na razvijanju ljudske svijesti o važnosti namaza. Bolje je da ljudi dođu u džamiju u džemat pa u njoj klanjaju bar farze ili uz to i koji rekat noćne ramazanske nafile, nego da ostanu kući gledajući serije, filmove ili kojekakve zatupljujuće rijality sou programe.

Nemojmo mi biti ti koji će ljude odbijati od džamije i džemata. Pustimo ih da dolaze u naše džemate, pa makar se u njima ne zadržavali onoliko koliko se mi u istima zbog ibadeta zadržavamo. Uzvišeni Allah nikog ne opterećuje preko mogućnosti njegovih. Svako će biti nagrađen onoliko koliko dobra i ibadeta učini.

Možda su kod Allaha efdalnija i bolja četiri rekata nečije iskrene nafile negoli dvadeset rekata onog pukog formaliste koji je klanja radi komšiluka, počesto potpuno misaono odsutan od  namaza.

Evo džematlije pitaju i predlažu, a na nama je da te njihove prijedloge ozbiljno i iskreno razmotrimo i pobrinemo se da nam naši, i ramazanski i vanramazanski, ibadeti budu što iskreniji i svrsishodniji.

 

Za Akos.ba piše: Admir Iković

 

 

 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top